Ponedjeljak, 28. prosinca 2020., 10:39

Uvod u teoriju izloga

Za Ines Kostadinovski

u suton dvadeset četvrtoga rujna

četvorica u zatamnjenom izlogu toyote

prolazeći južnom magistralom njene kičme

razorili su osam kralježaka

i moždinom blagoslovili dan.

nekoliko je osoba na obližnjem odmorištu

slijepo vjerujući u zakone prozirnosti

poludjelo na licu mjesta.

doktori se nikada nisu uspjeli ulogirati

u centralnu heterokromiju njihovih očiju

da bi iz nje izvukli podatke

potrebne za rekonstrukciju stakla.

unatoč svemu, bila je ovo dobra godina,

i valjalo bi je skladištiti u teglice, za zimu.

lom stakla ionako trajno otklanja

svaku mogućnost povratka.

Čičak

uglavnom smo postojali

samo prije jutarnje gradske gužve

dok se treptajem semafora svaka misao ne stegne

u geografski čvor izloga.

utorak, teški zakorak u prosinac i snijeg,

teretni vlak zapeo je na zapadnom kolodvoru,

ciganke na okretištu i dalje prodaju naočale,

kupite filtere za stvarnost, okreću kovanice,

hoću li se jednom okrenuti

od hladnih ruku na vrelim vratnim žilama,

uskačem u šesticu – dvadeset i dvije minute

do branimirove.

tiho govoriš: toliko mi otprilike treba

da primijetim čičak na hlačama

navečer dok hodam kroz zimski krematorij grada,

a iza mene beskućnici kao akrobati

postrojavaju ulične lampe.

Дъжд

na putu iz sofije prema nišu odmah nakon granice

u blizini dimitrovgrada pokvario mi se autobus.

toga jutra popustile su kočnice, i kiša je padala drugačije,

nakrivo, na minus dva, valovito i tamno.

stvari su jasnije

dok se čeka taksi u stranoj državi,

ljubav u novotnijevoj, u čaši vode na parketu

polagano se guši leptir

kao da je rekao sve što je htio, i mravi,

sobni gladni mravi u vrećici kikirikija,

budućnost je za mrave uvijek blistava,

oni ne znaju ništa o smrti leptira, niti da je dovoljno

tek toliko

da se u izlogu oronule trafike kod dimitrovgrada

ukaže lutka bez glave

s rukama u ve, s koferom umjesto tijela,

ruka, rukavica, ruksak, rukovodi se teorijom

polaganosti ne znajući ništa o brzini

putničkoga aviona.

nema metroa za pobjeći na suho, kiša prolazi

kroz usnu šupljinu nastanjući se u pupoljke

i snježnobijele plombe. govoriš da lažem,

ali što se drugo i moglo zbiti,

znat ćeš kad ti se jednom pokvari autobus

ili otkriješ da je put definiran

stupnjem prozirnosti stakla.

Crveno: iznutra

posve je nevažno zašto volim crveno,

na usnama, pod noktima, na oštrici, po tkanini,

u čakrama mog psa rođenog u znaku raka,

četiri puta sedam kasnije

umire na isti način.

crveno se uhvatilo u maglu iznad utorka,

sporo i trajno, ukočeno, crvenilo semafora

u mojim lećama, kao kad se ljetni smog

razlije po leđima žena

što na tržnici prodaju rajčice.

gasim tv, mobitel, prozore,

ostale moždane instalacije,

tovarnička večer u petnaest kvadrata.

mjesečarimo u voćnjaku jedući jabuke

jer sekunda na zidu kao tanka urasla dlaka

noću rovari kroz kost.

sanjam crveno kad mislim na majku:

sezona je jagoda u njezinoj bašči.

izjutra iščitavam crvenilo u bjeloočnicama,

minijaturne mape krvotoka, nalazišta arsena.

dok pripremam čaj

na pragu kuhinje sjedi krzneni bog.

ljeti bismo trčali kroz drvored u voćnjaku,

trk bi mu bio lak poput reza kroz rajčicu.

zapamtit ću samo najbitnije:

utorkom zaboravim da je utorak.

večera je utorkom zauvijek pretposljednja.

nož je otupio od pokušaja.

1974.

kad sam bila dijete, subotom bih s bakom igrala domino,

a onda bih ležala pred šarenim izlogom vešmašine

promatrajući ono što obično promatra nas

uvečer kada lice ispiremo od informacija.

moja baka prva je u selu imala vešmašinu.

svakoga je dana proučavala geometriju kružnice

grijući šalicom čaja od koprive

ruke umorne od centrifuge.

večeras gledam okrugla razvaljena vrata.

tam-tam bubanj svira s ritmom jeke u cijevima.

zato nije potrebno šablonski suziti oči

i ustima praviti koncentrične krugove:

svako pitanje na kraju iscuri niz odvod.

sad kad mi se izlog mašine ukazuje iz novoga kuta,

prilično sam sigurna da smo baka i ja

u njemu vidjele isto. kasno je,

ujutro ću skuhati čaj i koprive,

pozvati odvoz glomaznoga otpada

i potom zaboraviti sve.