Četvrtak, 10. prosinca 2020., 17:52

Franjo Nagulov: Pisati. Brisati. Nestati. (Darko Pernjak: Pisani prostor, Koprivnica, Artikulacije, umjetnička organizacija, 2018.)

Napomena: tekst je objavljen u završnom dvobroju časopisa Riječi 2018. godine, dok još nije... ma, nema veze...

Darko Pernjak (Koprivnica, 1967.) dobro je poznato ime suvremenoga hrvatskog proznog stvaralaštva – autor je pet romana, pet zbirki kratkih priča, jedne novele te je koautorom knjige proze za djecu. K tomu je i uspješnim organizatorom kulturnih manifestacija i događanja od kojih svakako treba istaknuti međunarodni festival mladih pisaca Alpe – Adria u čijem je pokretanju kao čelni čovjek podravskoga ogranka Društva hrvatskih književnika odigrao značajnu ulogu (zajedno s Gregurom i Kolarom). Svakako vrijedi istaknuti i pokretanje ogranačkoga časopisa Artikulacije koji nedvojbeno predstavlja veliko osvježenje u okvirima ovdašnje književno-časopisne produkcije ili ulogu u značajnoj manifestaciji Galovićeva jesen, ali i uspješnu suradnju s drugim ograncima Društva, posebice sa slavonsko-baranjsko-srijemskim (u vidu sudjelovanja na Susretima književnih kritičara u Đakovu, a u sklopu Strossmayerovih dana), kao i s istaknutim inozemnim književnim imenima od kojih posebice vrijedi istaknuti ono mladoga slovenskog prozaika, Mariborčanina Tomu Podstenšeka. Pisani prostor, s obzirom na izneseno, predstavlja iznenađenje – na ulasku u šezdesete Pernjak je, naime, odlučio objaviti svoj pjesnički prvijenac koji je ovdje kratko prokomentirati.

Rukopis je podijeljen u ukupno pet ciklusa te broji pedesetak tekstova (četrdeset i osam, preciznije rečeno). Za ovu je zbirku osobito važnim istaknuti korelaciju s medijem crno-bijele fotografije koje autorski potpisuje Krunoslav Večenaj. Radikalniji bi pristupnik raščlambi zbirke utoliko istu promišljao koautorskim proizvodom, no mi ćemo za ovu prigodu biti nešto umjereniji. Rukopis dominantno poštuje pravopisnu normu uz tek povremena odstupanja primarno intersemiotičke i/ili grafostilističke prirode.

Prva je cjelina rukopisa naslovljena Prednja vuča, a započinje tekstom U podnožju je potok čije jasne narativne komponente sugeriraju autorov primarno prozni habitus. Srećom, dana sugestija ne narušava dojam prvoga čitanja. Osobito je vrijednim podvući stvarnosni ton opisa radnika-cestara na pauzi (uz prelamanje stihova o čijoj bi se prirodi dalo raspraviti): Cestari u daždevnjačkoj žutoj uniformi sjede ispod / autobusnog stajališta / sendvič od četvrtine trpa se u usta, liže se / poklopac jogurta / kočim / napuštam gubavi asfalt i punu bijelu crtu / skrećem u livadu, niz džombastu blagu padinu / u podnožju je potok / okrunjen vrbama / pruža se do mosta i dalje. Tekst Spokoj korespondira s foto-portretom u obrisima na način da spomen kreveta oponira samom portretu – dvojinu prepoznajemo kroz rubnu nazočnost subjek(a)ta dvaju korespondirajućih medija. Usputno, tekstovi koji su u korelaciji s fotografijom mahom su minijature (koje nije odveć zahvalno beziznimno nazivati lirskim).

Tekst Na vrhu planine donosi zanimljivi pejsažni prikaz ljepote izloženosti neposrednoj smrtnoj opasnosti, ali i koketiranje s erotskim uz jasan autoironijski mig kakav je susretati u pjesništvu pokojnoga Roberta Roklicera ili, pak, drugoobjavljenoj zbirci novogeneracijskoga Siniše Matasovića. Sama završnica teksta stvarnosne provencijencije tematizira samoubojstvo: Vuče me / snijegom prekrivena cesta da pritisnem gas / iza prvog zavoja otvorim taj ponor / istovremeno zauvijek zagladim stvari između nas / niti će ona morati što priznati / niti ću ja išta znati / na putu prema skijalištu zbog snježnih uvjeta sletjeli / s ceste / mislit će svi / a ona, ona će ostati zauvijek moja. U tekstu Vedrina primjetna je konstatacija urbaniziranosti prirode nizanjem ogoljenih pjesničkih slika što, međutim, rezultira subjektovim nimalo diskretnim nezadovoljstvom.

Ciklus Glupa situacija biva otvoren tekstom Mislim… koji je čitati svojevrsnom metaekranizacijom subjektove prošlosti uz, iznova, jaki autoironijski geg, citiram: Mislim – ne bih trebao / to je samo film, moja djeca su već ljudi / što više mislim jače me steže, jasnije čujem plač / svojeg prvorođenca / vjetar mi nosi trunje u oči pa s uleknutog trosjeda / ustajem zatvoriti prozor / i mislim – ne bih trebao / jer očevi ne plaču. Tekst Točke, korespondirajući s kozmičkim refleksom determinističkoga kaosa utisnutoga u fotografski medij, dojmovno nudi humaniziranu, ali i jasno depatetiziranu ekstazu lišenu institucionalizirane bogobojaznosti. U tekstu Sinoć spomenuti je intersemiotički naglašeno opkoračenje na relaciji naslov – prvi stih koji, utoliko, započinje dvotočjem. Pjesmu je ujedno čitati nenametljivom kritikom moralno devalviranoga društva, napose ukoliko je u obzir uzeti drugu strofu: s kojim sam se ja faktorom sreće trebao namazati?! / klizim s trapeza / nema drugih ruku / i za obično sranje od života / danas trebaš biti utreniran atletičar / ako već nisi rođenjem uhljebljen.

Sudbonosna moć detalja predmetom je subjektova promišljanja u pjesmi naslovljenoj Glupa situacija razmjerno opterećenoj genitivnim konstrukcijama, izdvajam: Samo dva stupnja / udesno / koja šugava situacija / traperice rasprostrte po crnom krovu / performans isparavanja / zastava klošara / srozalo se susjedstvo / nije moj krov rifljača / samo je nizak i obilne su kiše. U Eh, previše žutim razvidnom je kritika post-povijesti koju je književni kritičar Davor Ivankovac u nedavnoj društveno-mrežnoj prepisci s pjesnikom Slavkom Jendričkom lucidno imenovao postmodernom postmoderne, a pri čemu subjekt je zapečaćenim robom suvremenih tehnologija. Tekst je obilježen dojmljivom završnicom: Što je novo, što je novo? / Nove su psihoze. Smrt ekvivalentna ništavilu kao hipotetska supstancija negiranoga bića i/ili bića u (samo)negiranju središnjom je semantičkom niti pjesme Ekskluziva cumulusa. Tekst Sveti zidovi, korespondirajući s fotografskim zapisom šaka stisnutih o rešetke, normativno blagoslovljeno ropstvo ironijski imenuje svjetskim čudima. Ciklus biva zatvoren pjesmom Miris mlijeka koju je čitati nešto oštrijom osudom vukotićevske surogatizacije stvarnosti, citiram: Šnicle se uzgajaju u staklenicima / hamburgeri se gnječe u tiskarskim prešama / iz micelija bujaju pileća prsa / konzerviraju se pomno pobrojene kalorije / prema najvišim higijenskim standardima / nadomješta se stvarnost / nestaje sve / što ima miris na / svježe podojeno mlijeko.

Treći ciklus, Točka B, započinje naslovno-sarkastičnom pjesmom Taj osjećaj („taj/onaj osjećaj“ pomodarska je fraza kojom otpočinju brojni društveno-mrežni statusi) jakoga autoironijskoga diskursa starećega subjekta slabo otpornoga na strah od zaborava: Zaboravljam / u nepoznatim se ulicama pronalazim / rukama mlataram dok govorim, znam / stare priče / sve češće sam sujetan / tvrdim kako ne čujem dobro na blizinu niti ne vidim / dobro na daljinu / osamljujem se, a nad samoćom tugujem. U podcrtanom je stihu moguće uočiti posve nepotrebno korištenje dvostruke negacije što, nažalost, kvari dojam pjesme visokoga kvalitativnoga kapaciteta. Tekst Točka B promišlja uzaludnost kretanja lišenoga uvjetovanosti precizno i čvrsto zadanim ciljem. Geometrija, tekst u interakciji s fotografskim portretom, predstavlja ponajbolji trenutak rukopisne cjeline. Uz prizor dječakove glave koja izviruje iznad drvene ograde briljantno je zapisano: Zadihan dječak traži loptu / Zidovi kladionice / sažimlju je u kocku. Dakako da minijaturu možemo tumačiti društveno angažiranom te kritički snažno predznakovljenom. U tekstu, pak, Pogodak lastavice uočiti je profinjeni sinkretistički opis dvorišnoga mikrosvijeta. Slutnja promjene vremena u jakoj završnici sugestijom je promjene adrese prošlosti čime će subjekt izgubiti vlastitu identitetsku osnovu, a čime je ujedno osvijestiti makar posve neizravnu intertekstualnu nit u odnosu na slučajno cvelfersko-pretpotopnu pjesmu Kuća na prodaju iz zbirke Jedini posao Miroslava Mićanovića (2013.): Ne dam se od broja sedam, a sprema se na kišu / ostajem bez zraka, sudarila me lastavica / naherila se tabla prodaje se / i posljednji stari dom s ulice će nestati.

Miris autoguma pjesmom je izraženije stvarnosno-poetičke osjetljivosti. Polje budućnosti, pak, minijaturom je koja sjajno korespondirajući s fotografskim prizorom mrtvoga stabla naznačuje visokotehnološku prijetnju skorašnjom posvemašnjom ništetnošću. Biometrijski odraz, na danom tragu, problematizira uvjetovanost identiteta tehnologijom što rezultira subjektovim prethodno kontekstualno zadanim kretanjem čime isto biva lišeno počiniteljeve (subjektove, dakle) mišljenosti (prepoznati je intertekstualnu gestu gdjegdje te katkad u primjeni izlizane orvelovštine): čekam da mi veliki brat pošalje nove koordinate / čujem kako mi nanoboti jurcaju krvotokom / to nije moje rumenilo. Fotografski podvučena minijatura Jutro dojmovno biva osnažena prizorom snježnoga nanosa koji stilski potencira izvrsnu sintagmu jastučna utvrda. Posljednji je tekst ciklusa naslovljen Pad, a uz osobito efektnu završnicu čitatelju nudi fantastičnu sliku samoubojice kao vremenskoga putnika, citiram: Kad padaš / kad si već pao / više ne pomaže padobran / nego / krilo / voljene osobe.

Četvrti je ciklus nazvan Queens sugerirajući subjektovu izmještenost u poznato njujorško naselje (ispod svakoga teksta ciklusa kao mjesto nastanka, uz mjesec i godinu, istaknuto je Queens, premda su tekstovi, provjerio sam, nastali mahom u Koprivnici), a otvoren je tekstom Spašavanje svijeta realiziranim u dijaloškoj formi naglašenoj grafostilističkom intervencijom – kombiniranjem boldanoga, kurzivnoga i standardnoga fonta slova. Tekst inače nudi krajnje obeshrabrujuću, kaotičnu i antiholivudski depresivnu sliku svijeta opterećenu nasiljem što do izražaja osobito dolazi u završnom dijelu istoga: oh, moj Bože, puca / svijet puca / policija, bolničari, televizijski dron / plaču sirene / zakasnio sam, znam / nula dolara mogu upisati u kalendar za / danas / tu nema više spasa. Pjesma je Kao da nije ništa na tragu, rekao bih, Ginsbergove antologijske uspješnice Jesenje lišće – u Pernjakovu je slučaju dan takoreći informativni prikaz ubojstva kao „vijesti za jedan dan“ čime je egzistencijalni značaj jedinke sveden na kakav senzacionalistički naslov za jednokratnu uporabu. I u ovom slučaju ističem završnicu: nož u leđima kao da nije ništa / sadašnjosti žedni ne pitamo zašto / nož je u leđima / mrtav čovjek na nogama / sve je / kao da je ništa. U tekstu naslovljenom Da ne povjeruješ naročito je uočljivo propitkivanje suvremenih estetskih kriterija uz intertekstualnu te drugoplanski intermedijalnu gestu. Tekst Konzumamerizam, pojačan grotesknim foto-prilogom, ironijskim je podvlačenjem degeneričnosti potrošačkoga društva uz portretnu travestiju koja prikazuje deformiranu staricu patuljastoga rasta, a uz što se nadovezuje početak teksta: Plantaža pognutih leđa. Socijalno osjetljivo pismo primjećujemo u pjesmi Sve postaje bijelo koju je čitati kao mučan opis prehranjivanja kontejnerskim sadržajima te doživjeti kao jedan od potresnijih trenutaka čitavoga rukopisa, ističem: odao ga je pogled / usmjeren na klupu / i kantu za smeće / u sjeni zimzelene gradske oaze / na prolazu prema pekarnici / zaboravljiv prizor / da nije bilo udarca u čelo / zaboravljenih ključeva / izvlači ruku iz kante / otvara škarnicl i guta / kore i okrajci.

Majdakovski štimung ovdje, doduše, suviše opterećen ameroanglizmima, evidentirati je u tekstu Roker koji je zbog izostanka prijeko potrebne sintaktostilističke redukcije tek dijelom realiziranoga potencijala. Dijalektika cipela još jednom je minijaturom u izravnoj interakciji s fotografskim zapisom osobite socijalne osjetljivosti odnosno metatekstualnosti naglašene egzistencijalne rubnosti. Posljednji tekst ciklusa, Osobna drama, prvoplanski ističe, pak, neskrivenu dehumanizaciju suvremenoga društva u vidu pojedinca podređenoga kolektivu, a u svijetu koji se bez imalo šale samoproglašava slobodnim: Kad opet drama / odostraga netko vrišti / zaboravio je ključ od stana / skače i zahtjeva stop / ne kužim. / A što da je vozač zaboravio ključeve autobusa! / Ne obaziremo se / ipak netko predlaže: / Čekaj crveno na semaforu. / Vozač s ključevima se meškolji. // Razjareno uskačem: / Ne može! Vozi! / Osobna drama / ne tiče nas se.

Posljednji ciklus rukopisa naslovljen Brisani prostor započinje tekstom Travanjska kiša jarmuschevske kofeinsko-nikotinske atmosfere pri čemu je izoliranost čitati kao subjektovo trenutno željeno stanje: večeras se / sretno izoliran / otvoreno podsmjehujem / utapam u kontri. Prikaz masmedijskoga ludila, pak, nalazimo u izvrsnom tekstu Svakodnevni prizori, citiram: Gole starlete po internetskim portalima / maskirani kradljivac uhvaćen u provincijskoj / kladionici / inicijalima navedeni veliki lopovi / vijesti na dvadesetčetirisatnom tv kanalu / poplave, potresi, interkontinentalne balističke rakete / transferi nogometaša i otmice izvanzemaljaca / svakodnevni prizori. Posljednji u odnosu na fotografiju intermedijalno korespondirajući tekst naslovljen Što je ljubav? propitkuje semantiku dvojine uvjetovanu dogovorno sinkroniziranim kretanjem njenih aktera čemu je supostaviti fotografijski zabilježeni suodnos božanstvenoga svjetla i humanoidne sjene. Muče me simbolike, pak, završnim je tekstom rukopisa u kojem subjekt podvlači potrebu vlastitoga nestanka tranzicijom iz prenesene u standardnu (koja god da jest) stvarnost posljedicom je čega identitetska nesigurnost svjesno prihvaćena u korist egzistencijalne protutekstne primordijalnosti – time je sugeriran drugotni bijeg, reverzibilna reakcija ili barem pokušaj povratka iz pisanoga prostora u onaj brisani, autorskom smionošću ranije napušteni prostor: …ponekad me samo tako za običnih dana / muče simbolike / pa s brisanog prostora bezglavo od njih bježim.

U konačnici, usprkos pojedinim nešto slabijim rukopisnim dionicama pjesnički prvijenac Darka Pernjaka Pisani prostor provocira ponovljena čitanja. Na tragu stvarnosne poezije, uz natruhe narativnoga izričaja, tekstovima je pridati dominantno društveni angažman prijeko potreban, reklo bi se, s obzirom na okolnosti u kojima današnji autori djeluju. A te okolnosti, uz kontinuiranu degradaciju kulturnih stremljenja (pa i civilizacijskih), uključuju i egzistencijalnu rubnost velikoga broja ljudi, siromaštvo u korelaciji s perceptivnim povećalom visokih tehnologija, posljedično i strahovito otuđenje, ponekad i posve svjestan pokušaj bijega u ne-prostor samoizolacije. Rukopis stilski koketira s dijelom ovdašnjega postmodernističkoga iskustva, ali i s postbitnikovskim izričajem američkoga pjesništva pri čemu je dominantno prepoznati utjecaj kasnoga Ginsberga. Ciklusni ustroj rukopisa tematski-idejno nije dovoljno jasan, a tu su i katkad nepotrebne genitivne konstrukcije, pa i viškovi jezičnoga materijala, što ipak značajnije ne narušava ukupan dojam u odnosu na kvalitativne kapacitete teksta. Svakako još jednom vrijedi spomenuti i korespondenciju s fotografijom, kao i sjajna grafička rješenja kojima stremi i ranije spomenuti koprivnički časopis, a koji je neosporno na tragu kultnoga časopisa Quorum s kraja osamdesetih odnosno početka devedesetih godina prošloga stoljeća. Utoliko je navedeni Pernjakov prvijenac uzeti u obzir kao zanimljivu činjenicu ovdašnje pjesničke produkcije u tekućoj godini, a uz posve opravdano čitateljsko iščekivanje novih pjesničkih nastojanja koprivničkoga primarno prozaika čiji se talent za medij poezije pokazao razvidnim.