Petak, 03. rujna 2021., 13:36

Još malo zagrijavanja za novu sezonu u blatu do koljena! Tekst koji sam napisao za jesenski dvobroj časopisa "Riječi" 2018., zadnji za koji sam pisao, o zbirci koja je, ne mislim da sam time demonstrirao naročito proročanske sposobnosti, u međuvremenu stekla takoreći kultni status. Zbirka koju smatram, za sada, vrhuncem Monikina pjesničkoga stvaralaštva.

Smrt i njene igračke (Monika Herceg: Početne koordinate, Zagreb, SKUD „Ivan Goran Kovačić“, 2018.)

Da je bibliotečni niz dobitnika nagrade Goran za mlade pjesnike, a u sklopu Goranova proljeća posljednjih godina osobito vrijednim pažnje (Vidaić, Ivankovac, Odak, Knežević, Čolakhodžić, Jurčević) svjedoči i rukopis Početne koordinate petrinjsko-zagrebačke (pa i sisačke) autorice Monike Herceg, kao posljednji u navedenom nizu ukoričenih uspješnica. Monika je dobitnicom spomenute nagrade za 2017. godinu posljedicom je čega i ovogodišnje ukoričenje rukopisa koji će, odgovorno tvrdim, rijetko koga ostaviti ravnodušnim. Rijetko koga, pa čak i najizbirljivije unutar uskih čitateljskih krugova suvremene hrvatske pjesničke proizvodnje, stoga što je navedeni rukopis, bez imalo sumnje, ponajvažniji ovdašnji pjesnički trenutak posljednjih godina. Zbirku je, naime, promatrati antologijski vrijednom. Pa iako nisam sklon olako posezati za pojmom remek-djelo, u ovome slučaju rado bih načinio iznimku. Jer Monikin prvijenac, nakon višestrukoga i gustoga čitanja zaključujem, to izvjesno jest. Zbirka konceptualne prirode, ali pritom i bravurozne izvedbe, kako na cjelorukopisnom planu, tako i na razini jedinica rukopisa, pri čemu je gotovo nemoguće nabasati na osjetniju kvalitativnu oscilaciju. Dosadašnja je književno-kritičarska recepcija ovoga fantastičnoga rukopisa upravo na tom tragu. Čak je i komentar Kristine Špiranec ljetos objavljen na portalu Booksa.hr, premda će ga sama autorica navesti kao primjer recepcijskoga refleksa nešto negativnijega prizvuka, generalno vrlo pozitivan. Ovim uvidom, a uz kraći vremenski odmak uvjetovan željom da kritičarski ne reagiram suviše pod dojmom prvotnoga oduševljenja, utoliko imam dati i svoj skromni obol ovom iznimnom naslovu. Što će reći da vremenski odmak nipošto nije umanjio osjećaj oduševljenja svakim novim čitanjem Monikina prvijenca. A tih će čitanja, mojih dakle, prema svemu sudeći biti još.

Rukopis je ustrojen u četiri osnovne cjeline uz uvodni i zaključni tekst koji su nenaslovljeni te ukupno broji pedeset i osam pjesama (po cjelinama: trinaest, dvanaest, šesnaest i petnaest). Već na prvo čitanje razvidnim je djelomično nepridržavanje pravopisne norme te minimalizirano korištenje interpunkcijskoga materijala. Uvodni tekst naglašenim je promišljanjem podrijetla, ali i pokušajem (makar ne odveć ozbiljnim) pronalaženja odgovora na dva od tri temeljna egzistencijalna pitanja – tko smo? i odakle smo? U uvodnom tekstu, kao i na još nekim mjestima u rukopisu, naići ćemo na nešto intenzivnije korištenje genitivnih konstrukcija što, međutim, ne narušava estetsku bravuroznost autorske izvedbe: pažljivo stupamo iza granice šume / svjesni da je ispod nas / netaknuta smrt / staza prohodna rijetkima / put u obiteljsko stablo.

Prva je cjelina rukopisa naslovljena zmijske smrti (podrijetlo) te biva otvorena tekstom rana jesen u kojemu kombinirano korištenje ambijentalno naglašenih slika prirode te kruga (ili koncentrične kružnice) sugeriraju božanstveni background iz čije nipošto eksplicitne tajanstvenosti proizlazi smrtno-lakoranjivi lirsko-subjektni entitet, a što posve startno nudi izvanserijski izvedeni semantički kontrast podjednako osobitih estetskih karakteristika: mokre duše bukvi škripe noću / šireći godove kao krugove u vodi / početak svijeta i sjevera / koncentrična je kružnica. Tekst naslovljen berba donosi prizor skupljanja šljiva i pripreme koma za rakiju, pri čemu je dozrelost kako sakupljanoga tako i sakupljača opisana impresivnom sintagmom meke kosti kolovoza iz čije oseinske minimalizacije proizlazi fizičko propadanje zlosretno prikriveno alkoholnim vrenjem. Vonj je propadanja, međutim, kategorizirati kao miris, nipošto kao smrad: provrit će u dubokim bačvama / ljubičasta sparina / djetinjstvo i meke kosti kolovoza / provrit će cijeli voćnjak / taj nasukani umor / nadolazeće jeseni / koji miriše / na knedle od šljiva. U pjesmi puni krug kombinacijom slika zimskoga mirovanja te sunčanoga traga dan je prikaz životne cikličnosti čiji je refleks memoriran u postojećim podrumskim oblicima života. Pritom je pažnju obratiti na biblijsko-mitološku simboliku zmija i njihove, neželjenosti usprkos, jake koegzistencije s čovjekom: kraj tegli zimnice / ponekad lijeno prolaze zmije / debele zelene kože / baka kaže da su već pitome / i da pod temeljima kuće / otkako su iskopali podrum / spavaju kao stražari / prezimljujući kao i mi / sa sunčevim bakljama / u trbušnim šupljinama. U tekstu berači ističem izvanrednu završnicu (prikaz nevjere): početkom ljeta u vinogradu niknu djeca / bez očeva / kao pečurke iza kiše. Tekst naslovljen zmijske smrti, pak, donosi ekspresivni opis ubojstva koji je, prirodi semantike usprkos, pisan začudnom stilskom disciplinom, a uz osobito efektne završne dvije katrene: predvečer mu u potiljak / spremiše metak / koji ga je povukao prema / središtu zemlje // nad njim su bdjele riđovke / kao strane kompasa / raščetvorivši tako smrt / koja je spavala u njemu. U prvoj strofi teksta naslovljenoga rast ekspresivni opisi poprimaju još izraženiji intenzitet. Poglavito se to odnosi na sliku svinje na vješalima čime je eksplicitet sveprisutne smrti, imenovan njezinim ostatkom, prikazan partikularno: rezali su drveće kao svinje / i ponekad se činilo da više krvi isteče / kad hrastu prerežu povezanost s tlom / nego kad svinju objese / da izađe iz nje / ostatak smrti. U tekstu uroci sjećanja bivaju oprimjerena elementima praznovjerja čime je rukopisu, kao i na još nekim mjestima, dan svojevrsni paganski predznak, a u tekstu naslućivanje, posljednjem prvoga ciklusa, smrti je pripisan obnoviteljski karakter/svojstvo, uz osobiti efekt začudnosti pri gustom čitanju završne strofe: umor hlapi kroz smrznute brazde sve ranije / i dugo nad njima bdije kao zabrinuta majka / uskoro će sve leći u tamu koja će / ublažiti bolove rasta.

Drugi ciklus, ptičje smrti (bijeg), otvoren je pjesmom muk rezignirajućega dojma komunikacijske jednosmjernosti s onostranim što, naposljetku, vodi u molitveni automatizam: dok ima žara u ognjištu / žene sjede / i žvaču očenaše / pletući čarape // bog odgovara / drhtanjem orionovih kosaca / pretiho da ga čuju. Pjesma lov donosi ponešto anksiozniju atmosferu jutra obilježenoga metabolički uvjetovanim prapovijesnim postupkom integriranim u prijetvornost civilizacijskoga progresa, a uz jezivo finale detekcijom dokinutih formi egzistencije: iz otvorenih rana / nijemi duhovi pijetlova / podignu glave poput ticala / i kukuriću bezglasno / dok se ne ukape / u neprozirnost magle. Tekst nasljedne osobine, pak, donosi zadivljujući opis starenja, ističem: kad zadrijema kraj peći / često sanja električne vlakove / starenje koje ga tek očekuje / ćelavost neprimjetno izrasta / na središtu tjemena / poput proplanka / nerođeni potomci ostaju bez kose / i slabog su srca / u zatvaranju kruga / nasljednih osobina. S druge strane, urođene mane, semantički uvelike oslonjene o prethodno navedeni naslov, nude nam opis rađanja u zimskim okolnostima posvemašnje opskurnosti, a uz napomenu kako je prva strofa danoga teksta antologijski neupitna, citiram: ponekad se žene rascvjetaju / usred najvećih mećava / tako je pri porodu mog oca pomogla susjeda anka / na zemljanom podu kraj ognjišta / kad je snijeg već bio preko koljena. Pjesmu je, pak, ptičje smrti, makar na semantičkom planu, čitati kao općeegzistencijalni restart: s prvom južinom / u njima ožive sunčeve pjege / koje ih vrate na početne / koordinate. Tekst amnezija donosi opis alkoholizma nizanjem blackstarovsko-bowiejevsko-šamanističkih slika podjednako malešovske provenijencije (pomalo i šale radi, ponekad pomislim nije li teško bolesni David, prije no što je započeo raditi na svojoj potamnjeloj zvijezdi, posegnuo za kojim od Brankovih rukopisa): toplina se posuđuje od rakije / šljive upiju mirodije sunca / pa u komini zavri / srž ljetne žege / ranije od kukurikanja potjera / praskozorje krošnjama / seljani večeraju vatru / da oljušte mrenu mraka / naslage sjete na organima / ujutro sjeverac / povija pijane vratove. Iz danoga ciklusa svakako još vrijedi istaknuti antologijski opis (ne)uspješnoga obiteljskoga zbijega zabilježenoga u drugoj strofi teksta pod naslovom urobor, a iz kojega je migraciju čitati kao osobinu žrtve, citiram: mene tek rođenu nosili su / kroz labirinte bukovih grana / stranputicama / izgledali smo kao obitelj zečeva / kad bi tko i zaplakao / golim bi tijelima šuma gušila / gustoću jecaja. Na sadržajno-semantičkom planu navedeni tekst možemo uzeti u obzir i kao recepcijsku pripremu za treći ciklus naslovljen mačje smrti (izbjeglištvo).

A upravo je navedeni treći ciklus možebitnim kvalitativnim vrhuncem zbirke pri čemu potpisniku ovih redaka, onomad također izbjeglici, možda i nije mogućim zadržati potpunu analitičku pribranost. Kada je jedna rijetko izvrsna knjiga posrijedi, u konačnici, i nije za (odveć) zamjeriti. Ciklus biva otvoren atmosferno stravičnom pjesmom brat u kojoj je ponuđen opis dječakove bolesti te vrlo okrutnih iscjeliteljskih rituala iz domene tzv. narodne medicine – genitivne konstrukcije pri naznakama kozmičkoga konteksta podsjećaju na povremene estetski bravurozne trenutke Gataličina rukopisa Kozmolom. Premda ističem kako su na cjelorukopisnoj razini dani rukopisi ipak neusporedivi. Tako stoji: imao je dječju paralizu kao mali / i bacali su ga neprestano u mrzlu vodu / da ohlade njegove užarene organe / a on je tek udahnuvši gorio / kao da je udomio nuklearne procese zvijezda. U odnosu na Gatalicu, primjećujemo, Monika pritom izbjegava eksplicitnu intersemiotiku koketirajući s prirodoslovljem posve diskretno, a u korist neupitnoga estetskoga trijumfa (oboje su, uzgred budi rečeno, po struci fizičari). Podjednako dojmljiv opis psihofizičkoga nazadovanja (ovaj put majke) zabilježen je i u tekstu drvena ruka, a uz subjektičinu bojazan kako bi nastali hendikep mogao rezultirati minimalizacijom kapaciteta voljenja, naime: majci je ruka nabubrila / kao mokra grana bukve / i odrvenjela / iz njene suhe naborane kože / izlazili su šumski demoni / ako joj je odrežu neće imati dosta nježnosti / za dva djeteta. Na danom je tragu, uz naglašenije dječju pripovjednu perspektivu, čitati i pjesmu izgorjela ruka kojim je dijelom opisana tragična sudbina subjektičina oca. S druge strane, u pjesmi je točka lako primjetan motiv kretanja kojim je stilski osnažena izmještenost iz zavičajne sredine odnosno početnih koordinata čemu, kroz tekst naslovljen kupine, biva suprostavljena obustavljenost kretanja uz prepoznatljivo ratni motiv zapuštene pruge uz kakvu je, svojedobno, i potpisnik ovih redaka običavao brati plodove samonikle biljke, ističem: početkom kolovoza skupljamo kupine / po zapuštenoj pruzi / pazeći da koračamo / s praga na prag.

Tekst sitne smrti, uz ranije naglašeni partikularitet njezine pojavne eksplikacije, podcrtava i karakterističnu izgnaničko-prostornu stiješnjenost obitelji bez doma, a uz osobito razvidno anksiozno iskustvo: glasno dišemo zbog nesnosne sparine / spavajući u istoj sobi / tjeskoba je teža od zraka / ispuni prostor poput ugljičnog dioksida / pa se pogušimo u košmaru. U kvalitativno impozantnom tekstu mačje smrti determiniran je zakon prirode prema kojemu lovac i lovina bivaju semantički ravnopravnim činjenicama pismovno nihilistički osviještene konačnosti onoga koji lovi te onoga koji biva lovljenim. Pritom ističem osobito dojmljivu drugu strofu: nakon nekoliko dana / ispred kućnoga praga dočekalo nas je / njegovo sivodlako beživotno tijelo / jednako dostojanstveno / kao i mrtvi miševi / koje bi prinosio / pred vrata. Pjesmu je hlače, pak, čitati kao subjektičin takoreći nulti susret sa smrću opisan dokumentarističkom pribranošću, no i dalje uz jaki emocionalni sloj koncentriran u tekstualnom sadržaju: prvi mrtvac kojeg sam vidjela / bio je ujak / obrijan i počešljan ulijevo / lijep poput mog kena / imao je probušeno uho / više se ne sjećam koje / ali rinčicu su prije sprovoda skinuli. U tekstu bačva primijetiti je traumatičan opis sna o bježanju (ali i bježećega sna!), kao i mihalićevski naznačene uzaludnosti kretanja napajanoga neispunjivom potrebom za bijegom dok je završni tekst ciklusa sanjarica prevodiv kao maligno proročanstvo kondicioniranoga dječjeg snoviđenja čiji je rasplet jedini mogući – smrt, dakako (uz ekspresivni izričaj prisličiv intrigantnom stvaralaštvu malo poznatoga vinkovačkoga pjesnika Zorana Šalinovića čije radove, pretpostavit ću, autorica nije čitala): ja natapam postelju / znojem i mokraćom / u mojim noćnim morama / ispadaju im zubi / i majka kaže / da to znači / netko će sigurno / opet / umrijeti.

Četvrti ciklus naslovljen zečje smrti (povratak) otvoren je tekstom prekapanje gdje podvlačim terapijski učinak vremena uz estetski briljantno realiziranu uzročno-posljedičnu konstrukciju: dok ispod vojska sitnih bića / rasprostranjuje neomeđenost raspadanja / neizbježan je osjećaj ravnodušnosti i srama / te činjenica da žalost jenjava / tempom kojim smrt raste u njima / neugodno brzo. Dojam nemogućnosti povratka razvidan je u tekstu ruke gdje se subjekt utječe strahu od suočavanja s trajnom djedovom odsutnošću. Pjesma bijeg, pak, izvrsno bilježi dramu posttraumatskoga iskustva: počeli smo noću zaključavati sobu vidjevši / djedovu sjenu s nožem kako stoji kraj naših kreveta / rekao je da čuje korake oko kuće / i pazi da nas zauvijek ne odvuku u šumu. Tekst naslovljen nasljedne bolesti ističem kao vjerojatno najuspjeliji u čitavom rukopisu (tekst koji bi, u nekoj sretnijoj budućnosti, morao završiti u srednjoškolskim čitankama iz književnosti). Tekst koji nudi fantastičan opis brzorastućega ludila, a uz nizanje takoreći nadrealističkih slika koje, međutim, ne odstupaju od vrlo jasne cjelorukopisne logike što dodatno potvrđuje autoričinu stvaralačku iznimnost: prsten feder još jedan prsten i nekoliko kovanica / sve su to pronašli u bakinom trbuhu na rendgenu / dugo smo gledali u sliku i nismo se mogli složiti / je li ludost nasljedna ili zarazna. Neoekspresionistički, međutim, i snažno disciplinirani opis psihotičnoga propadanja uz naglašeno metaforičku završnicu također antologijske kvalitete pronalazimo i u tekstu bakino oko čiju drugu i završnu strofu razložno ističem: početkom veljače / majka je na njenom krevetu pronašla / samo jedno smrznuto oko / drugo je vjerojatno pojela mačka / i pustila da iz njega izraste / cijeli grm jasmina.

Prostorno-vremenska protočnost kojom je čitateljski približiti se nad-činjenici smrti izvedbeno je konstativno realizirana, uz nešto razvidniju stilsku minimalizaciju, u tekstu zbližavanje sa smrću. Tekstom je plod, uz ranije spomenute nasljedne bolesti ponajboljim u čitavoj knjizi, proniknuti u žrtveničku prirodu majčinstva. Nadrealističke slike druge strofe pritom ne umanjuju iznimnu, takoreći antihimničku senzualnost, čak štoviše, tekstu pridaju dijelom morbidan, a opet osobito topao kolorit: u siječnju se rascvjetala po četvrti puta / kao mlada trešnja / a plod je bio sitnih očiju za dobru sreću / i kose pune hrasta / polusrna polusestra. Efektno korištenom figurom ponavljanja u tekstu naslovljenom vještica iznimno je osnaženo promišljanje smrtnosti te same smrti: svi su pod zemljom / i njene priče godinama su grumen / grumen / grumen / u grob. Tekstom, naposljetku, kasna jesen krug umiranja biva zatvoren što, s druge strane, ujedno rukopis otvara logičnom novom čitanju: svaka jesen ona je u kojoj mrak dolazi poslije mraka / oštro i neočekivano kao ranjavanje / počinje posljednji lov / u kojem nas smrt upoznaje osobno / prije zatvaranja vrata. Nenaslovljeni izvanciklusni odjavni tekst, pak, ispostavlja se prividnim paradoksom kojim je smrt prikazana obnoviteljicom života. U danoj završnici prepoznatljiv je ranije spomenuti utjecaj Malešova pisma. To, međutim, pod znak pitanja ne dovodi autonomiju Monikina pisma, teško usporedivu kvalitetu još manje: ostao je samo jedan izvor / na kojem piju divlje svinje i jeleni / i duhovi koji lutaju / puni sačme // iz njihovih glava / kao iz žirova / izrasta mlada šuma.

Zaključno, teško mi je pronaći riječi kojima bih opisao uzbuđenje i osjećaj zadovoljstva nakon pročitanoga prvijenca iznimno talentirane autorice čiji prvijenac nesumnjivo zavrjeđuje sve do sada ispisane panegiričke retke među čijim se potpisnicima nalazi i urednik knjige Slađan Lipovec koji pogovorno, uz ostalo, ističe: Knjiga Početne koordinate Monike Herceg (1990.) čvrsto je koncipirana i iznimno dobro izvedena poetska zbirka. Njome se autorica upušta u avanturu promišljanja i ispisivanja događaja i osoba vezanih uz tematiku vlastitog porijekla, iznova gradeći iz pjesme u pjesmu vlastiti, fluktuirajući identitet, koji se od ishodišta neprestance mijenja u prostoru i vremenu, ali istovremeno se kreće po pravilnim putanjama životnih ciklusa (…) Njome Monika Herceg, možemo to već sada reći, zauzima čvrste i istaknute koordinate u suvremenom hrvatskom pjesničkom korpusu, a i šire. Monika, uz navedeno, potvrđuje najpozitivniju moguću eskalaciju novih mladežnih autorskih glasova iznimnoga literarnoga talenta, ali i nedvojbene načitanosti posljedicom je čega i zbirka koje smo se ovdje dotakli svjesni kako je njeno ukoričenje iznimno važnim trenutkom za suvremeno hrvatsko pjesništvo. Mogao bih, na tragu priče o Moniki i Goranovu proljeću, prisjetiti se i 2002. godine kada se na lukovdolskoj lirskoj fronti pojavila podjednako „krvava“ Barbara Pleić čiji kasniji rad, međutim, recepcijski nije dostatno usvojen. A deseci njezinih tekstova do kojih sam došao „alternativnim“ kanalima daju mi za pravo zakleti se kako je glas Barbare Pleić makar približno zadivljujući kao i Monikin, s neoekspresionističkom rašpom i nadrealističkim vibratom poradi čega njihova zlosretna sintaksa zvuči tako prokleto janisjoplinovski. Što ne znači da pritom i sam mrvicu ne pretjerujem riješen ne mariti za navalu emocija koju sam osjetio prolazeći kroz navedena nadasve zapanjujuća iskustva literarnoga šamanizma. Pa ipak, osvrt ću završiti ponešto racionalnijim tonom – pozivom da svi koji niste započnete čitati Moniku. Posebice oni skloni razglabati o krizi domaće aktualne pjesničke proizvodnje unutar čijih se gabarita doista događaju brojni promašaji autora operiranih od samokritike, ali i naslovi na tragu remek-djela zbog kojih i dalje vrijedi čitateljski istraživati. Ne bježeći, da se razumijemo, pritom niti od društvenih mreža. Što, s druge strane, i jest i nije zasebna tema koju ću, barem za sada, prepustiti onima koji mrežama, za razliku od moje minimalnosti, ne pristupaju izletnički već rudarski. Sve ne bi li nabasali na kakvo novo (ne samo) pjesničko iznenađenje. Čitajte, rekoh, Moniku – Početne koordinate zasigurno će biti ocijenjene jednim od ključnih pjesničkih naslova dekade. U to, usprkos ponekom manje oduševljenom osvrtu, ne bi smjelo biti sumnje.