Četvrtak, 7. 4. 2022., 15:05

Franjo Nagulov: Moć učenja (Ivanka Cvitan, Skale za slobodan pad, Zagreb, HDP, 2021., 69 str.)

Uz rizik od političke nekorektnosti, ovaj ću osvrt započeti opaskom da je splitska autorica Ivanka Cvitan rođena, kako u biografiji stoji, 1961. Prvu je samostalnu zbirku (Usprkos svemu smo isti) objavila 2018. Godinu rođenja ističem, uz prisjećanje na prethodnu zbirku, kako bih istaknuo autoričinu spremnost na učenje. A učiti, prije svega, znači čitati. Nije teško primijetiti značajan progres u odnosu na prethodni naslov o kojem sam svojedobno napisao nikada objavljeni tekst. I to je ono što veseli, posebice ukoliko u obzir uzmemo nebrojene slučajeve autorskog egotripa, shodno tome i nespremnosti na (auto)kritiku, ustrajno čitanje i nadgradnju, sve ono o čemu kritika uglavnom progovara u rukavicama, dijelom i zbog „udruženog zločinačkog poduhvata“ povrijeđenih taština. Jer kada se kritika i drzne prokomentirati literarni šrot kojim produkcija obiluje, obično slijede reakcije za čije je podnošenje potrebno imati želudac barem onoliko izdržljiv koliko za prethodno čitanje i komentiranje „remek-djela“ samoproglašenih književnih veličina, katkad detektiranih i pri pisanju članaka o samom sebi na Wikipediji (vjerovali ili ne, i s takvim sam slučajevima upoznat). Jer tko nije na Wikipediji, taj nije velik, a tko nije velik, ne zaslužuje ni dva lajka i jedno srce, kamoli salve ekstatičnih gifova kakvi već uz praćenje „genija“ idu. Onaj tko je spreman učiti, a Cvitan to jest, spreman je i prihvatiti komentar vlastitog rada, sa svim vrlinama i slabostima čiji omjer, barem u ovom slučaju, obilato preteže u korist vrlina. Osobito u odnosu na prethodnu knjigu. Ta činjenica zaslužuje čitateljsko poštovanje. Sedamdeset i druga knjiga Biblioteke Poezije HDP-a ujedno upućuje na uredničku osjetljivost prema „zakašnjelim afirmacijama“, usprkos svojoj dokazanoj reprezentativnosti, što je također uvodno bitno za istaknuti: posrijedi je izdavačka posljedica koncentriranosti na sadržaj, ne na ime koje ga potpisuje.

Zbirka je ustrojena u pet ciklusa i broji četrdeset i šest tekstova pretežno monostrofičnog ustroja, obilježenih, prije svega, pretežno jednostavnim sintaktičkim rješenjima, razmjerno dosljednim provođenjem pravopisne norme (u trećoj i četvrtoj cjelini izostavljeno je korištenje velikog početnog slova), kao i umjerenim, gdjegdje intenzivnijim korištenjem interpunkcije. Uočljivo je i razmjerno često korištenje povratnih glagola, kao i rijetko, no efektno leksičko odstupanje od jezičnog standarda („španjulet“, „teraca“, „skale“ i sl.). Tekstovi su katkad stilski osnaženi i aliteracijom (Šume li šume), a korištenje je poredbe umjereno, uz opasku da je poredba, sukladno stilu, jednostavna i kao takva lišena izvedbene pretencioznosti. Navedene se opaske osobito odnose na prva dva ciklusa (Sigurnim korakom kroz zeleno i Centripetalno u mjestu). U drugom tekstu drugog ciklusa, Konstruktivne samoće (nisam siguran koliko je opravdana množina u naslovu), valja upozoriti na upečatljivo realizirani motiv tjeskobe: Netko je ušao ili izašao, / Zakoračio ili iskoračio. / Umjesto kvake stisnuo mi grlo. „Krugovi koji se šire“, često citirani/parafrazirani u pjesništvu, u tekstu Rasplet podvrgnuti su opisu subjektičine potrage za sobom koja, naposljetku, rezultira „presijecanjem radijusa“ i napuštanjem krugova (šalu na račun geometrije pripisujem stvaralačkoj slobodi). Povremeno zbunjujući efekt pjesničkih slika navodi na zaključak da je inzistiranje na efektu začudnosti katkad, kao u tekstu Kamo, inicijativa koja rezultira zalihošću, podjednako i semantičkom neopravdanošću: Kratim suknje u dobrim godinama. / Dane koji ne znaju kud sa sobom. / Sobe kad se nema kamo (podcrtao F. N.). Sličnu situaciju nalazim i u tekstu Kako se to pada, upita jabuka Isaaca, promotrimo li ničim opravdani i grafički izdvojeni završni stih Nikne li.

U trećoj (Stranputica) i u četvrtoj cjelini (Put izgubljen u praznoj jedinici vremena), spomenuo sam, uočljivo je djelomično odstupanje od pravopisne norme u vidu izostavljanja velikog početnog slova. Navedeni postupak semantički donekle možemo obrazložiti uvodnim tekstom trećeg ciklusa naslovljenim razdvojeni jezici, naznakom egzistencijalnog paralelizma primjetnom i u odstupanju od kratkog stiha-rečenice u korist rečeničnog niza (samoća usred gužve). U tekstu jesenja etida uočljiv je prezentativ u službi postizanja efekta „pričljivosti“: ne pišem evo već drugi kalendarski mjesec. Srećom, to je uočeno samo jednom, utoliko posrijedi nije „sindrom Prljavog kazališta“. Povremeno intenzivnije korištenje točke s ciljem jasnog razgraničenja slika, kao u tekstu tijelo se precijenilo, ispostavlja se estetski kontraproduktivnim: razgrće brloge. pregara. / useljava se u tijesne prostore / šupa, boravaka, umova. uveseljava. Važno je upozoriti i na suprotnu krajnost, minimalno korištenje interpunkcije za koje također ne nalazim stilsko ili semantičko opravdanje (zamisli). Tekst ti nikad nećeš obilježen je korištenjem drugog lica jednine čija je uloga diskurs učiniti intimnijim.

Izuzeće subjektice iz mnoštva u tekstu šipak kao granata čitam i kao ideološku natuknicu: crveno sam zrno / usred gužve sličnih. Problem inzistiranja na leksičkoj sofisticiranosti u pjesmi podijeljeno srce („miokard“, pretkomora“, „pretklijetka“) donekle je semantički opravdan ranije spomenutim „razdvajanjem“ jezika. Tekst čuvaj se jake majke, u prvom redu, komentar je osuđenosti na samoću. „Jaka majka“ pritom je destruktivna, ali njena destruktivnost ne isključuje primordijalnu, zaštitničku ulogu. Otud moguće čitalačko čuđenje prema upozoravajućem naslovnom imperativu koji možemo objasniti tek inzistiranjem na postizanju efekta začudnosti. Spomenutom tekstu oponira djeca mi prerasla i centimetre i prepune dlanove: zaštitnička majka-razarateljica postaje majka koja biva razarana (neminovnim odlascima djece). Uočljivo je i povremeno korištenje anafore (tetovaže, generacija itd.). Potonji tekst, generacija dakle, pritom ističe vezu karaktera jedinke i okoliša iz kojeg je ponikla (krš-škrtost, uskrata nježnosti, emocionalno susprezanje).

U tekstu je Bolesna vremena, uvodnoj pjesmi završnog ciklusa pod naslovom Kojom brzinom dalje, primjetniji prodor patetike (osobito se to odnosi na izdvojeni monostih Srce ili ja). U tekstu je Druga strana priče uočljiva ludistička gesta: Muškarcima koji vole žene koje vole / Muškarce / Koji vole tanke, gladne, premrle uskostruke / Figure. Istina, granice su ludizma diskutabilne, stoga je ovaj primjer moguće čitati mimo spomenutog pojma. Pjesma grijeh u mjerama obilježena je cirkularnim zaključivanjem u službi stilskog pojačivača. Okosnica je teksta Kuća egzistencijalna rubnost naznačena opisom prostorne neodređenosti. Tekst je na koji valja posebno upozoriti U stvarnom vremenu. Posrijedi je upozorenje na inertnost, pa i ravnodušnost ili letargiju prema onim društvenim devijacijama čije prokazivanje podrazumijeva udar na prokazivačev komfor što je, možda i više no ikada ranije, razvidno i u ovdašnjem recentnom, „biljojednom“ pjesništvu, obilježenom trendovskim paraherojstvom i nerijetko degutantno selektivnom kritikom koju nije teško čitati kao dvostruki standard i svjesnu autorsku hipokriziju. Naposljetku, izdvajam i tekst Kako ta žena, komentar odnosa društvene krimogenosti i rodne neravnopravnosti uvjetovanog stupnjem civilizacijske (ne)razvijenosti, kao i završni tekst naslovljen Slomljena pred uputom za sastavljanje koji se na spomenuti primjer nadovezuje.

Ne znam kako će ovaj osvrt u konačnici biti shvaćen, no zaključak bi trebao biti jasan: posrijedi je solidno, mjestimično vrlo dobro ostvarenje koje ne mogu istaknuti bez ponavljanja uvodne opaske o moći (cjeloživotnog) učenja. Svjestan sam da to može biti protumačeno kao iskaz nepoštovanja, kao kopanje po godinama, a zatim i kao docirajući, ako ne i mizogini odnos kritičara prema autorici. Namjera je, međutim, ukazati na ustrajan rad koji je u stvaralaštvu Ivanke Cvitan primjetan, na pomake koji su pritom ostvareni i na liberalnu politiku Biblioteke Poezije koja „mlade nade“ ne ograničava godinom rođenja. Tim sam razmišljanjem potaknut i jednom nedavnom privatnom prepiskom na temu dobnog ograničenja natječaja za neobjavljeni pjesnički rukopis „autorica/autora bez knjige“. Pa ako bismo igdje trebali tražiti diskriminaciju, eto, tu bismo mogli. Manje-više svi su natječaji za neafirmirane autorice i autore, barem u polju poezije, više ili manje dobno uvjetovani, za što opravdanog razloga ustvari nema. I tko zna koliko je samim tim potencijalno sjajnih uradaka ovdašnja književnost nepovratno izgubila. Zašto nam se čini tako teško zamislivim, ako ne i nemogućim, da netko svoju spisateljsku avanturu započne u zrelim godinama ili kasnije? Naravno, time ne opravdavam rastuću „amaterizaciju“ i kilotone posječenih šuma u ime onih koji i dan-danas, pišući desetak pjesama dnevno (od čega objavljujući na društvenim mrežama barem osam), rado parafraziraju Šimićevu definiciju pjesništva. Koja bi se i samom Šimiću, da je danas kojim slučajem živ, od tolikog parafrazirajućeg prenemaganja jamačno zgadila. Teške riječi? Moguće. Sve kako bih ukazao na autoričin razvojni put koji zaslužuje pohvalu i poticaj, pa i pored manjih slabosti koje su u ovoj kritici pošteno spomenute.