Petak, 8. 4. 2022., 1:18

Franjo Nagulov: Zbirka o kojoj se ne smije šutjeti (Lucija Butković, Vučji sat, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2018., 45 str.)

S četiri godine zakašnjenja čitao sam Vučji sat Lucije Butković, rukopis svojedobno nagrađen nagradom Na vrh jezika o kojem, primjećujem, nije pisano onoliko koliko zaslužuje. A kada spominjem zasluge, tada ne mislim na kakav dobrohotni „popust na prvijenac“, već mislim na iznimnu vrijednost knjige, estetske domete koji osvajaju na prvo čitanje, možda i odmak u odnosu na hipermetaforičku poetiku koja posljednjih desetak godina u nas, kada je poezija posrijedi, plijeni najveću pozornost. Tridesetak monolitno ustrojenih tekstova, tomu pomaže i vremenski čitalački odmak, funkcioniraju i kao kvalitativno izuzetan, sjajno ukomponiran inventar, i kao proročanstvo/najava po mnogočemu mračnih vremena, ili čak kao proročanstvo dokidanja iluzija o svjetlosti slobode, poništenja privida kojih se pridržavati više nije nimalo romantično (ako je ikada bilo). Sada je samo glupo. Rukopis je to neopterećen potrebom „davanja glasa“ žrtvovanom drugom. Jer žrtve smo mi, ovdje i sada, a Vučji sat podjednako je dokaz autoričine literarne nadarenosti te sposobnosti recepcije stvarnosti sa svim njenim sastojcima, među kojima oni odvratnog okusa pretežu. Utoliko će kroz rukopis dominirati subjektno mi, poznata Virnova gramatika mnoštva, narativ koji podjednako isključuje negaciju stvarnosti kao i pokušaj izuzeća iz svega što ona jest. I koliko mi je god žao što nisam ovaj sjajan naslov čitao u godini njenog izlaska (ili godinu poslije), toliko mi je i drago utvrditi kako su ovi tekstovi, u to sam potpuno siguran, aktualniji no što su bili prije četiri ili pet godina. Stoga i ovaj osvrt ne treba nužno uzimati u obzir kao natuknicu iz kritičkog antikvarijata, već kao poziv na čitanje sadržaja čija (ne)skrivena značenja, vjerojatno više nego ikada u ovom stoljeću, prepoznajemo u svakodnevici s kojom u posljednje vrijeme živimo, uz obližnji rat kao kulminaciju naraštajnog debakla koji bi trebao, barem na čas, u svakom od nas potaknuti osjećaj srama. Kada već za takvo što, barem ukoliko je Hrvatska posrijedi, nije bilo dovoljno petnaest i pol hiljada umrlih. Jer nakon što smo „prebrodili“ posljedice vlastite gluposti koje ćemo iznova trpjeti najesen, brže-bolje dali smo se, u nemalom broju, na geopolitičke analize, najglasnijima iznova dajući za pravo i dopuštajući afirmaciju konspirativnog narativa koji, nakon što je obezvrijedio žrtve virusa, sada obezvrjeđuje žrtve jedne po svemu neupitne i krvoločne agresije. Sve su agresije, doduše, krvoločne. S tim da su neke, kvragu i parafraze, krvoločnije od drugih.

Spomenuti mrak nadolazećeg doba tako najavljuje uvodna pjesma Vučji sat, dok Radijacija (kobnog li naziva!) reaktualizira i religijski potpomognutu hipokriziju „smještenu“ u medij ratnog/mrzilačkog kaosa, kao obmanu koja naposljetku postaje žrtva same sebe (mada tu nalazim i ponešto idealizma, možda i cinizma maskiranog u idealističku sliku): u rovovima nema ateista / ali boga je sve manje. Tekst Crni turizam podvlači iznevjerenost dirigiranog vjerovanja. Pjesma naslovljena Dug ironični je zahtjev za podmirenjem „zaostataka“ subjektu odbačenih vjerovanja. Kršćanski bog, dogma potkusurena slatkim gadostima kapitalizma, ne trpi financijske repove ni konverziju, a ponajmanje je tolerantan prema minusu na tekućem računu. Govorilo se da je, kao i danas zloglasni Ramzan Kadyrov, prethodni papa Benedikt XVI. nosio Pradinu obuću. L´Osservatore Romano nagađanja je odlučno demantirao objasnivši da namjesnik ne nosi Pradu nego Krista. Dakle, ostaju Kadyrov i vrag, kao i osjećaj mučnine koji proizlazi iz spoznaje da narod, neovisno o obući koju „prvi među jednakima“ nosi, ne prepoznaje znakove navoda tamo gdje bi ih svakako trebao prepoznati i tako prekomjerno, katekizmom precizirano kajanje, zamijeniti zdravom dozom znanja i spoznaje. Otkrivenje, posljednja biblijska knjiga, pritom je detektirana kao finale obmane očuvane stoljećima institucionaliziranih slavlja i zlosilja čije predvodnike danas nije nemoguće pronaći na katoličkom kalendaru, onom koji kaže da su sva imena sveta (mada je, kladim se, mnogo više zločinačkih nego svetih imena).

Soon on your holidays nadovezuje se na prethodni primjer kao najava obračuna s posustalim pristalicama gramatike mnoštva: Uskoro na vašim ulicama pokolj / u ime poretka višeg reda / jedan nož u mesu nevjernih / jedno ime i jauk zakotrljan i gust. U tekstu je Lobi pojam „bog“ prezentiran kao jedno od semantičkih ishodišta kulture smrti: bogu zapisujemo zahvale / a zatim se nabacujemo / kostima. Nadolazeće doba mraka u tekstu Audiozapis (prvom s tim naslovom) opisano je kao repriza, zatvaranje crnog kruga sistema osiguranog nekritički usvojenom lažnom svetošću njegovih ovdje izrijekom nespomenutih totema. U tekstu Epistolarna muški se subjekt obraća majci prognozirajući vlastitu prilagodbu skorašnjoj replici jučerašnjice: vidio sam povijest i ime joj je vatra. Tekst Šahovska čitam kao sugestiju sistemske prirode kaosa. Tekst Ferije (prvi s tim naslovom) dotiče cinizam primijenjene slobode (ili „slobode“). Dirigirana pobuna pritom rezultira rezignacijom: testisima mlako stružemo po tlu.

Crni Domingo moguće je čitati i kao posve neizravno referiranje na masakr koji je vojska Dominikanske Republike 1937. počinila nad haićanskim radnicima na plantažama šećerne trske. Digresija: tada je ubijeno oko dvadeset hiljada radnika koji nisu mogli izgovoriti slovo „r“ u riječi „perejil“ (španjolska riječ za peršin), zbog čega je u engleskom govornom području taj događaj poznat kao Parsley massacre. Velim, pojašnjenje valja uzeti sa zadrškom, posrijedi je posve opuštena interpretacija (Santo Domingo je, kao što znamo, glavni grad Dominikanske Republike, čijim je dominantno tamnoputim stanovništvom tada vladao Rafael „El Jefe“ Trujillo). Pješčani sat komentar je migrantske krize i hipokrizije društava zapadnog civilizacijskog kruga: države spremno podižu brane. Na što se, kao popuna slike spomenute hipokrizije, nadovezuje tekst Nadrealizam, koji navodi na zaključak da s druge strane „podignutih brana“, tako je bilo i tako jest, cvjeta turizam (čak i usprkos dvjema pandemijskim godinama, dodao bih). Ukazivanje na napredak u mogućnostima informacijskog rata nalazim u tekstu naslovljenom Thermos, komentaru propagande u čijem širenju sada sadržajno-sustvaralački nesvjesno sudjeluju primatelji njenih poruka. U drugom po redu tekstu naslovljenom Ferije ljeto je opisano kao ovisništvo. Posrijedi je imperativna minijatura koja ne ostavlja ni trunku prostora za očuvanje vjere u ljudskost. Vjere koja je, samim tim što je vjera, promašena i ovoj poetici naglašeno simptomatskog nihilizma kao takva neprihvatljiva.

Spomenuti se nihilizam osobito manifestira radikalno ekspresivnim, mračnim slikama žive i nežive prirode (grad je kost nemirnih i hulja, elitnu četvrt čerupaju psi u pjesmi Zrcalna; trudne jesenske muhe čekaju obred hranjenja u pjesmi Zadnji sat itd.). Takvo stanje kolektivne svijesti možemo naći u tekstu Nadzorne. Religijsko korespondiranje s iracionalnim ispostavlja se pritom kao puka navika ili, čak štoviše, vegetativna reakcija: prate te starci / s prozora kao iz hospicija / s postolja vrelih crkvenih klupa / molitva je jedino još njihov tik. Predpandemijsko/predratno proročanstvo, Policijski sat, jedan je od tekstova koji osobito mame na zavodljivu tamu ovog rukopisa: Proglašen je policijski sat / kiosci su kontrolne točke. U konačnici, Sunčani sat referiranje je na poemu T. S. Eliota The Hollow Men iz 1925. Svijet ne završava praskom nego jecajem, a primatelj poruke ima izbor gledati/slušati manifestiranje njegove kontinuirano umiruće prirode ili odabrati iluziju svojstvenu marketinškim fintama kapitalističke dekadencije: od besmislice nazivane „pozitivnom energijom“, do imperativne empatije i ostalih društveno uvjetovanih emocionalnih moranja koja prikrivaju neuništivo zlo u nama. Sve navedeno upućuje na poželjno čitanje Vučjeg sata Lucije Butković, knjige koja bi, u nekom čitalački potentnijem društvu, imala šansu steći kultni status. Ovako možemo reći: kultovi ovih prostora mogu živjeti u poeziji, ali poezija na ovim prostorima ne može biti kult. Zbirka koju sam čitao dešifrira kultno, rastura mitove i časti magičnom kombinacijom cinizma i pesimizma, beznađem u koje smo, kolektivno nepažljivi, prethodno utkali svoje snove. Od kojih je, prethodna rečenica potvrđuje, ostala patetika opjevana stotinama loših i ponekom dobrom zbirkom. Kritički konformizam navodi na komentiranje zbirki iz kategorija „ponekih“. Otud dojam da nacija pjeva uvjerljivije no što mrzi.