Četvrtak, 4. prosinca 2020., 15:30

Franjo Nagulov: Jedva solidan rukopis problematičnoga naslova (Vera Vujović, Prkos čuperka trave, Zagreb, HDP, 2019., 78 str.)

Pišući o zbirci Crvena trava Nikoline Glištre kao o razmjerno slabom naslovu u kontekstu kvalitativno izuzetne HDP-ove Biblioteke Poezije bio sam poprilično siguran kako je posrijedi incident, izolirani slučaj prema onoj da iznimka potvrđuje pravilo (a pritom jasno postavivši oštre kriterije vrednovanja s obzirom na sjajne naslove koje spomenuta biblioteka nudi). Netom poslije na radnom mi se stolu našlo još jedno bibliotekino izdanje krajnje upitnih kvalitativnih dosega te osobito problematičnoga, rekao bih gotovo diletantskoga naslova tipičnoga za kakvu posve efemernu, nipošto eminentnu seriju kakva ova nedvojbeno jest. Prkos čuperka trave autorice Vere Vujović, a uz spomenuti Glištrin prvijenac, tako otvara pitanje: počinje li Biblioteka Poezije trpjeti kompromise koji nisu uvjetovani estetskim kriterijima? S obzirom na njezinu izuzetnu vrijednost iskreno se nadam da tomu nije tako.

Odstupanje od visokih standarda biblioteke razvidno je čak i uvidom u biografsku natuknicu koja nam o autorici samoj ne govori gotovo ništa: niti o mjestu i godini rođenja niti o dosadašnjim stvaralačkim naporima. Saznajemo tek da je autorica pjesnikinja, urednica i prevoditeljica te da joj je ovo treća objavljena zbirka poezije. Nije nužno iza sebe imati bogato uredničko iskustvo da bismo zaključili kako bi biobibliografska bilješka trebala sadržavati makar osnovne informacije o autoru ili autorici, poglavito u kontekstu biblioteke koja je tu praksu do sada primjereno njegovala. Uzgred budi rečeno, Vera je Vujović rođena 1964. u Zagrebu, a tu sam informaciju doznao posjetivši stranicu HDP-a.

Zbirka broji četrdeset i pet pjesama podijeljenih u pet kvantitativno nejednakih cjelina. Prvi je tekst svake cjeline naslovljen, a ostali su nenaslovljeni. Na razini rukopisne cjeline uočavamo djelomično poštivanje pravopisne norme. Stilski razlozi za spomenutu djelomičnost nisu odveć jasni. To, međutim, s obzirom na kontekst gotovo da ne predstavlja problem.

Naslov je prve cjeline Vodomar koji otpočinje tekstom Ptice čiji je provodni motiv božanski ptičji stožac na čijem se vrhu nalazi ptica upoznata sa svim ptičjim jezicima; ona se, međutim, na jezike drugih ptica ne osvrće stoga što je koncentrirana na vlastitu pjesmu. Dakako da je slika usporediva s odnosom pjesnikinje i društvenoga okruženja koji, doduše, i može i ne mora biti takav; drugoj sam soluciji, osobito ukoliko je posrijedi autorovo osluškivanje recepcije napisanoga, kudikamo skloniji (tobože negativnu kritiku ne treba nužno doživljavati ad hominem). U završnici spomenute pjesme primjećujemo ne odveć logično korištenje spojnice (A pri-vrhu-mala-ptica). Dvojbeno je posezanje za spojnicom uočljivo i u daljnjim etapama rukopisa, stoga to nećemo svakim novim primjerom iznova podvlačiti. U nenaslovljenom tekstu Pelikani imaju veliku energiju ritam biva korektno pospješen znatnijim udjelom kraćega stiha te anaforom u središnjem dijelu: Kao i / pokoja istina u odviknutim / periodima od pisanja i susretanja ili / periodima gdje sam / sebi bila / toliko / preblizu otvora u svijet / kao zalijepljena na izlog. Gustoća poredbe u navedenom primjeru ispostavlja se prije nedostatkom kvalitetnijega sintaktičkog rješenja no promišljenom sintaktostilističkom gestom. Spomenutu gustoću primjećujemo i u drugoj strofi nenaslovljenoga teksta Promatrala sam hrabrost našušurenih ptica. U nenaslovljenom tekstu bilo je 28 ptica stilski je osobito učinkovito iskorišteno opkoračenje.

Patuljak, uvodna pjesma cjeline naslovljene Šuma, opterećen je stilski nepromišljenim korištenjem trotočja u završnici inače solidnoga uratka: A noć je krasna. Noć… / je zapravo šuma. A ti si krijes. U završnici nenaslovljenoga teksta Vrlo sam nježno baratala tobom uočavamo ne odveć uvjerljivi neologizam (trodimenzij). Problematična gustoća genitivnih nanosa (primarno na sintagmatskom planu) velikim je kvalitativnim opterećenjem nenaslovljenoga teksta Ne sjećam se kad sam zadnji put bila u šumi. Semantička je okosnica nenaslovljenoga teksta naravno, to sam oduvijek željela željena harmonizacija subjektičina kretanja s kretanjima u prirodi.

Ciklus naslovljen Animus otpočinje istoimenom pjesmom koja se iz tko zna kojega razloga nalazi u kurzivu. Polistrofični nenaslovljeni tekst staklasta jednostavnijih je sintaktostilističkih rješenja jakih slika, ali i povremeno rubno tendenciozne poredbe: staklasta / površina krasni oklop – pasanac / zadubljen nosom u tlo / na male nožice odmiče kao oklopnjača / kosim oštrim / pogledom šiba;. Stilski učinkovito korištenje poredbe primjetno je u nenaslovljenom tekstu Ova nije iskrsla u snu. Tendencioznost na leksičkom planu ispostavlja se problematičnim čimbenikom u nenaslovljenom tekstu „Oče…“ (prvi je stih, nejasno zašto, stavljen u kurziv). Izvedbeno je pristojan nenaslovljeni tekst Jednom mi je otac tumačio značenje riječi kučiti:; opterećen inzistiranjem na sofisticiranoj završnici, osobito na sintaktičko-leksičkom planu, a usprkos stilski osobito učinkovito primijenjenom opkoračenju: Ti // si šutnja / u česticama promatranja. Ti si kamen / kojem mogu hodočastiti iz ma koje točke daljine. / Ti si kamen. Kvalitativnim je podbačajem zbog pretjerivanja s genitivom i uvodni dio nenaslovljene pjesme Jedan od jezika kojima je otac govorio bio je zmijski. Prelasci iz stvarnosne u aktualniju poetiku od strane dijela kritike označenu poetikom povratka metafori ovdje obično ne rezultiraju efektom začudnosti već puke čitateljske zbunjenosti, posebice kada je izvedba temeljena na nastojanju postizanja spomenute sofisticiranosti; takav primjer uočavamo i u nenaslovljenom tekstu Jučer je riječ koja je svijetlila u svemu, posebice u drugom dijelu u kojem subjektica ističe svoj razgovor s vodom. Sama završnica istoga prvoplanski ističe, rekao bih, kanonsku konstataciju identitetske nesigurnosti: Kao ja / koja sam ja, i ja / koji si ti.

Četvrta cjelina naslovljena je Prkos čuperka trave te otpočinje tekstom I opet, Saturn temeljenom na slobodnom nizanju asocijacija u takoreći nadrealističkoj maniri kojim je, pak, preispitana uloga mjesta u odnosu na subjektičin identitetski integritet; u drugom je dijelu teksta primjetna stilski neopravdana mikrostilistička gesta: ¿I što ćemo? pitam ga. Nabrajanje se u završnici nenaslovljenoga teksta Gospodin Nos, izrazito apartan na dodir također ispostavilo stilski zalihosnim: U osvajanje / svijeta prezirom. U zabadanje. / U otpuhivanje, praćenje / oštra traga / konjske zaprege putem. Nenaslovljeni je tekst Edenska rijeka uređivala se tog jutra za poseban susret posebice opterećen spominjanim sintaktičko-leksičkim nastojanjem postizanja visoke sofisticiranosti: emanacija / Gospodina Boga joj je najavila posjet, ma kako to / moglo izgledati (jer Edenska rijeka još nikad nije / upoznala nekoga od gospode). Završnica nenaslovljene pjesme dok prođeš labirintom, pak, nudi potpuni sintaktostilistički košmar: kucaju se / vrčići mlijeka okrhnutih ručki / tvoja samoća / doručkovat će prva / cvijeće / tiho cvili / osjećajući korijenom / iz nutrine / gdje započinje mraz. Korištenje crtice u završnici nenaslovljenoga teksta znam zašto sam sanjala lišeno je kako pravopisno-gramatičke tako i rukopisne logike: vrlo brzo sam – izvana / ustrčala i na prstima / (bar jedne noge) / doživjela previše. Korištenje vokativa u poeziji nalaže osobiti oprez stoga što postoji opasnost od posvemašnje sintaktičko-leksičke nezgrapnosti kakvu nalazimo u završnici nenaslovljenoga teksta usavršio si, ističem: pod tvojim slamnim tijelom / prinče! zlog karnevala / sarkastiče kvarnoga mesa u hračkašu u krafne / ledogojni gluhi gazniče proljeća. U uvodnoj se dionici nenaslovljenoga teksta U ulici Krvavi most problematičnim ispostavlja stilski neopravdani položaj pomoćnoga glagola biti: U ulici Krvavi most / u snu, tik do otkucaja / zore, je hukala magla. Završni je tekst cjeline semantički temeljen na subjektičinu poistovjećivanju nedosegnute dvojine s mjestom kojim je sugerirana, kao barijera dvojini, subjektičina prostorna izmještenost; u samom je tekstu, primjetno je, rukopisno-naslovna sintagma funkcionalna: ono malo mjesto / pod vlakom / između dviju šina / pukotina / iz koje probija prkos / čuperka trave.

Kukac u uzorku art-decoa zaključni je ciklus koji otpočinje tekstom Obilje, a u kojem sintaktički progres iznevjerava semantičku razinu što naposljetku rezultira posve nejasnom završnicom: na rukama / silazi sunce / kralježnicom u kraljevstvo / kružnih ribnjaka / u milijun / točaka slivenih / niz čajnikov kljun preko naranči / krišaka / tučka / volookoe oči pčela / uspavljuju u / obilje. Nešto boljoj realizaciji, dijelom i zahvaljujući anafori te neologizmu (bljeskutić), svjedočimo u nenaslovljenom tekstu Nekoliko maćuhica preostalih u tegli. S gramatičkom nas nedoumicom (stilski neopravdanom) suočava i drugi stih nenaslovljenoga teksta Otkako moja sjena više ne sjedi na rubu svijeta (ne maše preko-njeg-nogama ona se igra sa strahom). Problematičan, a stilski neopravdan položaj pomoćnoga glagola biti uočavamo i u drugoj strofi nenaslovljene pjesme Gledam kako izvire iz zemlje, ističem: u srcu zemlje, iza naslona naslonjača / blistava od vedrine je isijavala / kao zrakasta aureola. Usprkos upitnom korištenju spojnice (sve-nejednakih) te nepotrebnoga materijala stavljenoga u zagradu nenaslovljeni je zapis Dok radim ono što najviše volim rukopisno osobito svijetlim trenutkom, posebice u svom nešto narativnijem drugom dijelu: Spokoj / koji je kukca privukao nekoć je / donio pauk na kaput / burnog (sitniji od ovog) sada / dok držim drugim bićima prostor / za stvaranje svijeta. Rukopis biva zaključen ontološki sumnjičavim subjektičinim razmatranjem metaegzistencijalnoga post festuma; tekstom koji, rekao bih, vrvi zalihosnim elementima, no usprkos tomu pristojne je funkcionalnosti izuzev same završnice koju ocijeniti možemo isključivo estetskim podbačajem (što zbog forsiranoga neologizma što zbog posve nepotrebnoga završnog stiha): i žeravica postoji / i njezin bljeskut na misao / o dovršenoj epohi epizode sreće. Na tako malo stvarnog. / Povoda.

U kontekstu sve naglašenijega hiperprodukcijskog ludila koje rezultira nepreglednom šumom posve bezvrijednih pjesničkih naslova (nerijetko neodgovorno ocijenjenih prolaznim ocjenama) rukopis je Vere Vujović, da ne bi bilo zabune, sasvim pristojnim ostvarenjem. S obzirom na bibliotečni kontekst, međutim, zbirka je podbačaj. Uzevši u obzir navedena dva konteksta naslovno sam naznačio njegovu jedva solidnu izvedbu, upravo na tragu razmišljanja po svršetku čitanja Glištrina prvijenca, ujedno se iskreno nadajući kako se takvi trenuci s razlogom hvaljenoj biblioteci neće (učestalo) događati. Bila bi to velika šteta koju vrsni poznavatelji suvremene pjesničke prakse teško da mogu prihvatiti. I sve bi još čitateljski bilo manje neprobavljivim da nije naslova koji ultimativno odvraća od ponovljenih čitanja knjige, onih toliko nam dragih repriza na kojima čitateljski inzistiramo nakon prve konzumacije kakve nedvojbene uspješnice. A toga je, u kontekstu suvremene hrvatske pjesničke proizvodnje, posljednjih godina itekako bilo. Posebice u okviru Biblioteke Poezije kojoj je, nažalost, dopisano i ovo, ponovit ću, jedva solidno ukoričenje.