Ponedjeljak, 7. prosinca 2020., 9:25

Na portalu za književnu kritiku Stav 19. 11. 2020. osvanule su reakcije pjesnikinje Sonje Adamov i pjesnika Stjepana Bajića, na esej Franje Nagulova „O pjesništvu na društvenim mrežama“ (Stav, 05. 11. 2020.). U obje reakcije na Nagulovljev esej spominje se i potpisnik ovoga teksta, što je i povod reakciji. Na neargumentirane tlapnje, neistine i uvrede ne bih se obazirao, čak niti u slučaju kao što je ovaj, naime, da su izišle iz „prostora“ društvene mreže i (polu)privatnih virtualnih profila na koji od svima dostupnih portala, da se među svim tim naklapanjima ne nalaze i dvije ozbiljnije klevete/trača, na koje bi slučajni posjetitelji divljih rubnih predjela književnog polja mogli nekim čudom nabasati, pa i povjerovati u njih.

Iako su oboje najviše pažnje posvetili Franji Nagulovu, moj je krimen izgleda u eseju „Facebook–autorstvo i konzumerizam“ (Kritika HDP, 27. 7. 2020.) u kojemu nisam spominjao niti Adamov niti Bajića (što je njima ipak dovoljno da se uvrijede i osjećaju osobno prozvanima!), ali i u kritici Bajićeve zbirke „Revolucionar“ na portalu časopisa Artikulacije (23. 06. 2020.), koja autoru očito nije dobro sjela. I dok u kritici Bajićeve zbirke autora nisam niti jednom uvrijedio na osobnoj razini, što svatko može provjeriti, dotle u eseju nisam niti aludirao na njega i njegovu facebook-stranicu Društvo živih pjesnika, a Adamov se možda prepoznala u ulomku o pseudonimima, a pseudonima na Facebooku je mnogo. Riječ je o osobi koja gura teoriju o klasnim i rodnim sabotažama njene književne afirmacije, s čime se ne bih zamarao, da upravo u meni ne vidi jednog od sabotera i zavjerenika, tobožnjeg elitistu koji iz nekog razloga upravo nju ne želi u svojem tobožnjem elitnom književnom društvu.

DIGRESIJA 1.:

(U zadnje vrijeme sam, doduše, govedar i seljober iz provincijskog blata, pa više ne znam jesmo li Nagulov i ja moćna elita ili nemoćni seljačine. Odgovor nedvojbeno zna Marijan Grakalić, kako možete provjeriti na njegovom portalu Radio Gornji Grad, gdje analizira suptilne razlike između stanovnika sela i provincijskih seljačina. Radi se o vrijednom uredniku koji od nelektoriranih facebook-statusa radi članke za portal, za koje vjerojatno i plaća velegradske i kozmopolitske honorare autorima).

NASTAVAK:

Prva je spomenuta kleveta u reakciji Sonje Adamov (s obzirom na količinu tipfelera očito napisana u bijesu, koji pjesnikinju nije napustio niti dva tjedna nakon Nagulovljevog kritičkog eseja, a što je opet na svoj način znakovito) koja po tko zna koji put spominje zlostavljanje pokojnog Božidara Alajbegovića (u tome joj spremno pripomaže i „čovjek-časopis“ Željko Belinić degutantnim objavama na Facebooku) od strane Nagulova i mene. Ne zbog njih, jer me ne zanima niti dira njihova kleveta, nego zbog eventualnog čitatelja, moram reći da s pokojnim Alajbegovićem nisam komunicirao posljednju godinu njegova života, niti sam stajao iza facebook-grupe s njegovim imenom (u kojoj sam bio član dva dana, u kojoj nisam ništa objavljivao, a i poznato je tko je stajao iza te grupe), a koliko me pamćenje služi, s Alajbegovićem sam prekinuo komunikaciju i facebook-prijateljstvo nakon što mi je dotični, ničim izazvan, posolio pamet o mome poslu u knjižnici.

Ima nešto što osobito nervira facebook-ljevicu u činjenici da radim u knjižnici (Adamov i ekipa dosljedno me nazivaju uhljebom i sl.), ne znam što niti imam potrebu opravdavati se ikome, ali svakako je simptomatično. Tako i Stjepan Bajić, a to je druga spomenuta kleveta (ova u formi trača), piše: „Ne znam je li točan, ali kruži i jedan trač o trolu Davoru, koji naprosto moram podijeliti u maniri trola Franje. Priča se da je trolu Davoru, po zanimanju knjižničaru, omiljena zabava u pauzi od trolanja i klikanja solitairea izbacivati preplašenu djecu van iz knjižnice jer nemaju masku, mada ju po odredbama Stožera uopće ne moraju nositi.“

Sad kad ste se prestali smijati, da nastavimo.

Ne treba čuditi što samoprozvani ljevičar i anarhist (da, i jedno i drugo) Bajić ne zna da bi se mojim ili bilo čijim šlamperajem na radnome mjestu bavio poslodavac, a ne zagrebački književni krugovi i kuloari. Dubok je ponor, nepremostiva provalija između Bajića i tzv. stvarnosti, i svega što ta stvarnost može sadržavati, uključujući lijeve i anarhističke ideje i ideale. Kažem, ne treba čuditi, jer Bajić se na tzv. Festivalu slobode u Zagrebu družio s kremom radikalne desnice prosvjedujući protiv nošenja maski, usput prozivajući ljevicu koja bi tu, po njegovom mišljenju, trebala djelovati; tada sam ga (pišem po sjećanju) upozorio da bi se ljevica trebala baviti radničkim pravima i socijalnom politikom, a ne nošenjem ili nenošenjem maski u trgovinama i javnom prijevozu; antimasker Bajić to izgleda ne može zaboraviti, pa me u svojem otužnom adolescentskom pamfletu pokušava prikazati nekakvim radikalnim pobornikom nošenja maski.

DIGRESIJA 2.:

(Uz to sam i „netalentirani prijatelj Franje Nagulova“!

- Kakav je Ivankovac prijatelj Nagulovu?

- Netalentiran!

- A kakav bi Ivankovac trebao biti prijatelj?

- Talentiran!)

NASTAVAK:

Ako Bajiću paše druškati se s ideološkim klonovima onih koju su prije nekoliko desetljeća svojim sugrađanima oduzimali slobode na znatno okrutniji i ubojitiji način negoli je to privremeno nošenje platnenih maski u zatvorenim prostorima, slobodan je to i dalje činiti, ali bi se mogao i prihvatiti ljevičarske i anarhističke literature, svladati barem osnove prije negoli počne javno lupetati i sramotiti i sebe i one koji za ljevicu i anarhizam doista nešto i čine ili barem o tome nešto znaju.

Tako ne treba čuditi ni to da moj zafrkantski facebook-status o 1000 kuna nagrade nekome tko mi argumentirano odgovori naziva „nuđenjem mita“. Mislili smo da se mito nudi potajno, a ne javno, i da se nudi nekome na poziciji moći zbog nekakve koristi, ali ako Bajić misli drukčije, mogao bi nam to obrazložiti, to bi zasigurno bilo duhovito i nadasve maštovito bajanje. Bit će prije da Bajić ne misli ništa. Ili njegov mentor Belinić koji je, kako čujem, taj zafrkantski status proglasio „konkursom“. Tragedija se ponavlja kao farsa. Kada netko svoj facebook-profil naziva e-časopisom, a sebe valjda urednikom, očekivali bismo da zna barem minimum o svojemu poslu – kako se raspisuje jedan književni natječaj i kako se uplaćuje nagradni honorar. Belinić i Bajić, pak, nemaju pojma niti o svojemu, a očito niti o poslu kao takvom, no to im ne smeta da lupetaju o tuđem. Možemo razgovarati o prednostima i manama papirnatih i e-časopisa, ali mito će i dalje biti mito, a natječaj će biti natječaj. Ili je tim e-progresivcima i e-kulturtregerima posve uobičajeno primati kuverte i neoporezovane honorare, a žicanja, ulizivanja i javna opanjkavanja uobičajeni vid djelovanja?

No, kako rekoh, sve nas to ne treba čuditi, jer oni koji su u Facebooku, pored komunikacije, promocije i zabave, pronašli i platformu koja nadomješta život u svojoj punini, od birtijaškog frajerisanja (Bajić u „pamfletu“ prijeti Nagulovu čak i fizičkim obračunom!) do književne afirmacije, posve logično će se nervirati jednim esejom o poeziji na društvenim mrežama taman da ih se ne imenuje, dok bi o reakcijama na najobičnije književne kritike svakako valjalo napisati jedan zaseban rad.

DIGRESIJA 3.:

(Neka u najavi ostanu tek riječi pjesnikinje, kritičarke i urednice Darije Žilić: „Nemojte misliti da u ratu takvi ne bi i ubili. Doslovno.“ Ovakve i slične difamacije (inkvizitori, spaljivači vještica, posprdne aluzije na nečiju seksualnu orijentaciju – što je posebno dirljivo vidjeti od takozvanih lijevih progresivaca, „tjeralice“ s fotografijom zlih urednika, kritičara i esejista i dr.) posljednjih dana i tjedana prolaze potpuno ispod radara dežurnih moralnih vertikala virtualnog književnog polja.)

NASTAVAK:

Tragikomično je, kada se sagledaju reakcije Adamov i Bajića, što su oni uspjeli istisnuti iz sebe nakon cijela dva tjedna od pojave Nagulovljevog eseja. Nula argumenata, prijetnju fizičkim obračunom, pregršt uvreda i nekoliko kleveta. To je njihov konačni doseg nakon dva tjedna promišljanja! (Tragi)komično je u konačnici gledati kakvi „kapaciteti“ uzimaju u obranu pokojnog Alajbegovića, koji je i oštrog jezika i svađalački raspoložen i nemoguće tvrdoglav, spram njih bio gospodin. Da vas podsjetim gospodo Adamov i Belinić, pa i tebe opasni frajeru Bajiću: Božidar Alajbegović nije niti izdaleka pisao po Facebooku ono što ste proteklih godina pisali vi. Jedno je biti provokativan i ironičan, a nešto sasvim drugo sipati prostote, neistine i prijetnje iz rukava. Ako to nije iskorištavanje pokojnog kritičara za svoje sitne provokacije i klevete, ne znam što je. Da, upravo takvi kao vi zlorabe ime pokojnog kritičara, a oni koji su se za života svađali ili polemizirali s njim (a nije ih mali broj na Facebooku) više to ne rade, niti njegovo ime koriste kao štit, oružje ili nešto treće.

Da jednom za svagda zaključim: osobno nemam ništa protiv niti mi smeta da Adamov objavi u Frakturi, VBZ-u ili Gallimardu, niti me zanima kako će netko nazivati svoj facebook-profil i hoće li za njega jednoga dana dobivati potporu Ministarstva kulture. Meni niti u džep, niti iz džepa. Kao što mi ne smeta da Vox Feminae pridaje značaj kvazifeminističkim pjesmama i radi intervju s pseudonimom za koji (u tome trenutku) možda i ne znaju tko stoji iza njega, je li doista potlačena žena ili muški trol. Nečiji urednički šlamperaj mene ne zanima. Ali da, rekao sam to i ponovit ću: muka mi je od brbljanja o klasnim zavjerama u kontekstu književne afirmacije jedne autorice. Proces književne afirmacije gotovo svakome je manje ili više šepav, često razočarvajući i zna potrajati godinama, ali teško da tu igraju ulogu klasne razlike, patrijarhat sl. Mnogobrojni razni primjeri oko nas govore nam sasvim suprotno – ljudi različitih profila, među kojima su žene možda i u natpolovičnoj većini, afirmiraju se procesima i putovima koji nadilaze (i zaobilaze) puko zaplotnjaštvo, klasne, rodne ili čak književnokritičarske zavjere. No bilo kako bilo, preferirali papirnato ili e-izdanje, ugledne izdavačke kuće, samizdate ili blog, smatram da se na kritiku eventualno odgovara protu-kritikom ili polemikom (premda nije uobičajeno), na esej esejom ili polemikom, te da je svaki objavljeni tekst podložan kritičkom promišljanju. Pritom seciranje teksta i argumentacija igraju presudnu ulogu, a psovka, kleveta i trač spadaju u domenu krčme.

Stoga više nemam nikakvu namjeru komunicirati s ovdje spomenutim personama, barem dok se ne nauče osnovama književne komunikacije, ali i komunikacije kao takve: jer crtanje spolovila preko fotografija kolegica pjesnikinja, spominjanje oca i majke u privatnim porukama (ne, Božidar i ja nismo se tako častili) ili izmišljanje tračeva o nečijim radnim navikama za mene nisu vid komunikacije koja bi bila na bilo koji način plodotvorna, a nije niti satira ili žanr, kako to misle Sanjin Sorel, Božica Jelušić, Slađana Bukovac, Snježana Pavić i ostali dežurni facebook-moralizatori, a koji se, gle čuda, ovim povodom nisu imali potrebe oglasiti. Kako to? Ili je simbolički kapital suviše mali, ili naprosto ne stignu – eno, već je i Igor Mandić objavio tri, četiri kritike, tko bi sve to više popratio i u operetnoj sudačkoj halji stavio na svoje mjesto!?