Četvrtak, 10. prosinca 2020., 10:32

Drago Glamuzina: Everest, Fraktura, Zaprešić, 2016.

(Kritika je objavljena na portalu Proletter 27. siječnja 2017.)

Na samome početku dojam o knjizi mogli bismo sažeti ovako: pjesnik Delimir Rešicki objavio je maestralan pogovor u novoj zbirci poezije Drage Glamuzine. To ne znači da je ta poezija loša, ali svakako da je pogovor bolji.

U već poznatom stilu gomilanja referenci (samo na prvu karticu-dvije uspjeli su se ugurati Štulić, Kiš, Šodan, Schulz i Bukowski) i teorijski osviještenim diskursom, Rešicki nas uvjerava da je pred nama epohalna, po mnogo čemu ključna zbirka poezije dramatičnog, post-apokaliptičnog (post-ovog i post-onog) vremena u kojemu živimo, ali nažalost, situacija između korica ipak je znatno jednostavnija. Zbirka Everest treća je (odnosno četvrta, računajući izbor Sami u toj šumi) knjiga stihova Drage Glamuzine koja na stilskom, tematsko-motivskom i kompozicijskom planu ne donosi ništa novo, osim vidnog slabljenja Glamuzininog poetskog izraza na svim navedenim razinama.

Glamuzina tu ne odustaje od u Mesarima (2001.) zacrtanog „stvarnosnog“ diskursa, na tematsko-motivskoj razini omeđenog jednakostraničnim i raznostraničnim ljubavnim trokutima i bračnim lomovima u središtu kojih je obično narcisoidni subjekt-jebač; povremeno je u ulogama oca (Popodne sa sinom, Moja kći) i prijatelja (Sami u planini), ali najčešće lirskog švalera. Radi se o ulogama u kojima smo ga navikli čitati (uključujući roman Tri), pa se već od samog početka osjeća zamor materijala i jaka poetička istrošenost koja ne ostavlja mnogo prostora za uživanje u nepredvidljivosti pjesničkog teksta. Isto vrijedi i za cijeli niz domaćih autora, kako pjesnika tako i prozaika, trajno inficiranih poetikama beat-generacije, kojima ni desetljeća potrošnje nisu pokolebala vjeru u estetsku superiornost Carvera, Bukowskog i dr.

Iz pjesme u pjesmu, protagonist se zadovoljava referencama na slične ljubavne jade pokojnih velikana, te jedino u poistovjećivanju s njima nalazi kakvu-takvu utjehu za novi bračni/ljubavni brodolom, ili pak dodatni materijal za očajavanje, jer očito nikad neće biti bolje. No i te su reference i intertekstualna zrcalna prepoznavanja ponešto ublažena u odnosu na prethodne zbirke, tako da se sada prepoznao u jednom romanu (pjesma John Updike: Udaj se za mene) i jednom dokumentarcu (Čovjek koji bježi). U obje pjesme radi se o ljudima koji ostavljaju svoje bračne partnere i obitelji, te odlaze u novi život. Subjekt ih simpatizira, međutim, ima problem jer kod trenutne supruge ne nailazi na razumijevanje te rezignirano zaključuje: „eto kako se život zajebava s nama“. U naslovnoj pjesmi Everest supatnik je s Malloryjem, koji je od supruge pobjegao, ni manje ni više, nego na vrh svijeta (i tamo zaglavio). Dobronamjerni čitatelj ne može se ne zapitati - s kakvim su se to pobogu ženama spetljali ti ljudi, kad su prelazili oceane, verali se po planinama i strmoglavljivali niz litice (jer očito je i to bolje nego vratiti se beštiji u naručje). Ipak, nakon godina iskustva takva mu prepoznavanja i utjehe više nisu neophodne, pa tu i tamo sebe sadašnjeg prepoznaje u sebi prošlom, kao u pjesmama Meč stoljeća i Bacač kamena, koje su i najbolje u zbirci, no i u njima se posredstvom govora o djetinjstvu, sportu i pisanju zapravo govori o životnom i bračnom brodolomu (što je u Glamuzine isto).

Radi se o tzv. nesretnoj svijesti, sudbinski opterećenoj egzistencijom, bitkom i ništavilom, svijesti koja i u trenucima sreće i zadovoljstva sluti na loše, kako kaže u pjesmi Trčanje na skijama:

Ne želim stati

ne usudimo se to još ni izgovoriti

ali nešto maršira u nama

i promijenit će

ne samo naše buduće

nego i bivše živote.

Ono što maršira u protagonistu jest libido, neobuzdana strast, koju on, prizvavši u pomoć Bukowskog, prepoznaje kao „unutarnje čudovište“ (Bit će sve u redu). To unutarnje čudovište kao da mu ne ostavlja ni trenutka predaha, ono ga izjeda i zaskače u najneočekivanijim trenucima, npr. i dok lista stari foto-album kupljen u nekom antikvarijatu, jedna žena s fotografije zapne mu za oko (Album). Dakle, teret koji on nosi je teret neobuzdanog libida i to nije za zajebanciju. Žene su tek seksualni objekti, više od zadovoljavanja libida od njih se ne može očekivati, primjerice, u pjesmi San žene su zaokupljene svojim trivijalnim mukama dok je on obliven krvlju (metaforički) i vapi za pomoć.

Protagonist Glamuzininih pjesama je narcis i pozer koji uživa u razotkrivanju vlastite intime, veliki je ljubavnik, voli se pohvaliti svojim ljubavničkim uspjesima, ali i razvlačiti vlastiti bračni „prljavi veš“. Kako je Goran Rem jednom zapazio, radi se o poetici autotrača. Da nije tako, ne bi bio na glasu, pa mu ne bi nepoznati muškarci slali eksplicitne fotografije svoje žene (Fotografije njegove žene), a on se time ne bi mogao pohvaliti (u stihu). On je zaljubljen u sliku sebe kako ševi, dok su žene koje ševi, pak, zaljubljene u njegovu poeziju (Pisanje pjesama). Ali godi i kada je javan teret koji pritišće pleća, ima u životnim porazima i nečeg herojskog, neke estetike junaštva i ljepote luzerstva, kako sam kaže: „Nešto je i lijepo / U tom očaju.“ Ta mačoidna frajerska poza u hrvatskoj „stvarnosnoj“ književnosti nemilice se troši već godinama, i po svemu sudeći, a osobito sudeći po briljantnom pogovoru Delimira Rešickog, još ima štošta za reći. Osim autoritetima s početka, potkrijepljeno je to još i Lacanom, Rilkeom, Badiouom, Dragom Mlinarcem, Franklom, Carverom, Marunom, Davidom Reismannom, Houellebecqom, Nietzscheom, Deleuzeom i Jarmushom, tako da dobar dio ovih pjesama, kako je autor pogovora zapazio, naprosto mora antologijski pretendirati. Ostavimo li ironiju po strani (što nije nužno) zaključujemo da je zbirka Everest u Glamuzininom nevelikom opusu već viđena, tako da i u domaćem pjesničkom polju ne predstavlja osobito značajan događaj. Ima nekoliko uspjelih pjesama, ali čitatelju će i Mesari biti sasvim dovoljni.