Četvrtak, 4. prosinca 2020., 15:36

Franjo Nagulov: Neizrečeno! (Robert Roklicer, Sve što sam imao reći o ljubavi, Zagreb, DHK, 2018.)

(Napomena: kritika je objavljena u zborniku Đakovačkih susreta književnih kritičara 2019. godine)

Posljednja zbirka poezije Roberta Roklicera (1970. – 2018.), posthumno objavljena u ediciji Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika nalaže oprez – nije lako, naime, o spomenutom naslovu pisati bez straha da tekst zamišljen kao književno-kritički osvrt ne završi kao svojevrsni nekrolog jednom osobito dragom čovjeku kakav je, potvrdit će svatko tko ga je poznavao, Robert nesumnjivo bio. Do te mjere, eto, da sam ga ovdje nazvao imenom (što valjda nikada prije nisam; on je bio, naime, Roklicer – a biti Roklicer ne znači tek prezivati se tako kako se Roklicer prezivao, biti Roklicer znači posjedovati habitus kakav se u književnim krugovima današnjice, makar ovdašnjim, ne nalazi često, u društvu, naime, pamfletističkih desničara s jedne, te sitnih buržuja prerušenih u salonske ljevičare s druge strane, a uz mediokritetstvo te meritokraciju kao dodirne točke prvih i drugih). I baš stoga što spomen na Robija (tako već može!) budi jake emocije i neka lijepa sjećanja za osvrt se na ovu zbirku odlučujem tek sada. Premda će uvijek, uzmemo li težnju za objektivnošću u obzir, biti prerano. Pa ipak, valja pokušati – naime, dužnost nam je!

Rukopis je lišen konceptualne tendencioznosti, nepodijeljen u cikluse te broji ukupno sedamdeset i jedan tekst s posvetom Ernestu Rokliceru, autorovu, kako piše, voljenom sinu. Uvodni je tekst naslovljen istovjetno rukopisu te predstavlja svojevrsnu himnu, dakako opuštenjački pisanu, boemštini i promiskuitetu. Hoćeš li, molim te, zatvoriti vrata tekst je čiji uvod možemo uzeti kao obrazac stilske prepoznatljivosti ekspresivnoga pisma osnaženoga povremenim posezanjem za vulgarizmima: Hoćeš li, molim te, zatvoriti ta jebena vrata, / smisla nema da nas baš svaki kreten čuje, / recimo tvoj rotvajler ili, nedajmibože, / tvoj glupavi tata. Tekst Kako smo dočekali Novu godinu naglašenije je narativnosti uz domišljatu primjenu opkoračenja. Obraćanje, pak, subjekta ženskoj strani u službi društvenoga angažmana odnosno kritike religijske institucionalnosti osobito ironijskoga predznaka semantičkom je okosnicom teksta 23,20. Ističem: I kad mi već crkva zamjera što me nikada nema / na misi (znam, tebi se baš jebe zbog toga) / daj da te pomilujem po sisi jer ona strši u nebo / i gleda boga ravno u oči.

U tekstu Valentinovo subjektova autoironijska refleksija na, uvjetno rečeno, prekomjernu izloženost samoći poprima razmjere takoreći gostioničarskoga dosjetkovnog diskursa: A one preko trideset, sjebanog li života!, / odmah bi se udale. Nema mi druge nego zaputiti se / uz cestu i poput svakog beskućnika upitati neku. Propitkivanje, pak, onoga što jest feminizam i što se pod feminizam katkad podvodi u istoimenoj je pjesmi izrazito provokativnih trenutaka možebitno podvrći osudi pobornika tobožnje političke korektnosti (mada je na tekst primarno gledati kao na kritiku kvaziliberalnoga, divlje-kapitalističkoga poretka postsocijalističke ovdašnjice): Ona kaže da je feminizam nadrastao sve / i da su žene zapravo vladarice svega… / i to puno prije nego što sam ja odrastao, / i prije nego je liberokapitalizam / procvjetao poput govna na kiši. U estradno-citatno naslovljenom tekstu Ana, o Ana na snazi je stilsko koketiranje kako upravo s estradnim izričajem tako i pismom za djecu i mlade – u šali bi bilo reći, posrijedi je domišljati izričajni miks Rajka Dujmića i Luke Paljetka, ali i, makar posve neizravno, Jacquesa Préverta.

Sadržajno-semantička grotesknost naročito dolazi do izražaja u tekstu Život je takav na tragu, naime, ponajboljih uspješnica vinkovačkoga anti-banda Septica (usporedba bi išla u odnosu na njihov ponajveći hit naslovljen Gaće s albuma Septica 2006. godine; danu je radikaliziranu grotesku ranije bilo pripisati, također, zbirci osječkoga underground-autora Brune Andrića Brmbe, njegovoj zbirci, naime, naslovljenoj Zavod za zaštitu zdravlja objavljenoj u izdanju STUC-a 1995. godine, a koja bi u literarnim pothodnicima, da je i dalje istih, jamačno do danas zadržala kultni status). Uz navedeno, tekst je razvidne intermedijalne osjetljivosti. Ginsbergovski diskursni radikalizam nalazimo, pak, u narativnije pisanom komadu Srijedom, zaboga, nemoj. Tekst Danas stilski, u kontekstu domaćega suvremenog pjesništva, prisličiv je stvaralačkim naporima sisačkoga autora Žarka Jovanovskog: Na kurčevih 35 stupnjeva kuham grah, / pijem hladno pivo, ubijam muhe, / jebem mater susjedu što ne stišava ton na televizoru, / znojim se kao lud, otvaram trinaesto pivo, / razmišljam o samoubojstvu, / žlicom za grah gađam šugavu mačku i / veleumno promišljam s kim se sada jebeš.

Jezična dosjetka ulice ogleda se u crnohumorno pisanom tekstu Policajac u čijoj završnici tako stoji: E, policajci, stjerali vi majci…! Koketiranje je s neoklasicizmom neoegzistencijalističkih motivskih slojeva naći u vezanim stihom pisanom komadu naslovljenom Čekam, ne odustajem, kao i u tekstu semantičkoga patosa naslovljenom Budala. Tekst Činjenice, pak, eksplicitnijega je angažmana kojim je razotkriti svu apsurdnost aktualnoga društvenog poretka, tako stoji: Nekad sam mislio da je 2 i 2 zapravo četiri, / dok me Todorić nije naučio da može biti i 3,99. Dvokatrensko parodiranje društveno-svjetonazorske bipolarnosti raosovske provenijencije naći je u tekstu Neutralac, ističem: Pred seoskim dućanom okuplja se svita, / neki vole Pavelića, al većina Tita. / Ja se pravim neutralac i kurac me boli / – tko skviči za Antom, a tko Jožu voli (prisjetimo se, naime, stihova Predraga Raosa kojim je još devedesetih lucidno prokazana prijetvornost novokomponirane pseudonacionalističke sorte, a prema sjećanju potpisnika ovih redaka: Pade, pade komunjarska zvizda / tko je bio taj i osta pizda). U tekstu Nesuglasice vulgarnost je stavljena u službu nihilističke okosnice dok u tekstu Nepogoda subjekt naprasno čezne za prostorno-vremenskom izmještenošću.

Ne daj se, Ines pjesma je jakoga intertekstualnog iskustva kojom je bilo reaktualizirati kakvu prijašnju, možda šansonijersku estetiku, a s ciljem preispitivanja odnosa etičke norme te suvremenoga ljubavnog pisma ili, ako ništa, fragmenta kakvoga postmodernističkog kanconijera: Povuci me za kurac, Ines, / i ne daj se godinama, moja Ines, / drukčijim pokretima i navikama. Teorija reinkarnacije, pak, u službi autoironijske dosjetke provodnom je niti teksta Poručujem s ponosom. Subjektova nemogućnost (samo)ostvarenja izvan okvira metaegzistencije temeljene na opijatskoj ovisnosti semantičkom je srži opskurno pisanoga teksta Zajeb na što se naslanja i tekst Diverzant. Razmatranje psihofizičkoga regresa u vidu dosjetke donosi i tekst Duša u kojem je transcendentalni predznak, posve groteskno, pripisati subjektovu spolovilu: Počeo sam sijediti. / Slijepiti. / Jedino je kurac / još ostao isti. // Malen i mekan kao duša.

Poeovsku je literarnu ostavštinu osvijestiti tekstom Masovni ubojica. U tekstu Poput Nikole Tesle spomenuto dosjetkovno finale osmišljeno kao svojevrsna anti-poenta bravurozne je funkcionalnosti pri čemu, dakako, aluziju na spolovilo nije potrebno zasebno isticati: postao sam hipohondar poput Nikole Tesle / i naposljetku ga udario u čelo da malo odspava. // Kažu da i idioti postanu pametniji / ako se bar malo, na trenutak, odmore. U tekstu Nova godina dan je ciničan osvrt na iracionalno temeljena velika očekivanja proizašla iz kalendarski naznačene iluzije novoga početka. Tekst je Ako i kada umrem, pak, svojevrsnom himnom autodestrukcije. Žudnju za dualističkim ispunjenjem subjekta rezignacije granične s očajem u tekstu Zaklinjem se poprima, slobodno je reći, razmjere gotovo prijeteće ispraznosti. Ljubavi moja komad je koji možemo čitati kao petrarkistički negativ lišen i najmanje naznake uzvišenosti; sveden, naime, na uprosječenu tek isprike vrijednu tjelesnost: ne budi ljuta, i ne pati, / drugi se put neću napiti / i na brzinu zaspati. / Ljubavi moja!

U tekstu je naslovljenom Danas konstatirati naznaku malešovskoga sintaktičkog pomaka: Danas sam dobio račun za struju / i doživio strujni udar. / Danas me je nazvala bivša / i odmah sam prokrvario. Tekst Mrtvac sadržajno-semantički temeljen je na promišljanju o smrti kao primarno identitetnom dokinuću. Humoreskno posezanje za elementima mizoginije te seksizma u službi veličanja ženske ljepote naći je u pjesmi visokoekspresivnoga naslova Miris ženske janjetine, a u tekstu Egzorcist govoriti je o razmjerima takoreći balogovske hiperinflatorne ironije, ističem: Ali ako već upoznate takvu osobu, / pošaljite je mojoj bivšoj supruzi. / Ona je izvrsni egzorcist. / Uspjela je čak i mene otjerati od vraga. // Blagoslovljena bila među nogama!

Zastrašujuće prizemni zapis slutnje dokinuća subjekta nalazimo u pjesmi Kruh čemu je svakako dopisati i popudbinski tekst Odahnut će mnogi kojim je naznačeno autorsko finale, konačni, naime, razlaz s procesualnošću pisanja; ujedno je posrijedi i trezveno konstatiranje postmodernistički uvjetovane literarno-vrijednosne deflacije. U konačnici, rukopis biva zatvoren tekstom naslovljenim Staroslavenska pri čemu je slavenska antiteza stavljena u službu crnohumorno podvučenoga ranije naznačivanoga nihilizma čime je ujedno podvući crtu pod prijašnje shvaćenu smislenost (ne samo) književnoga stvaralaštva: Je l to sviće na Triglavi, / il´ se tvoja guza sjaji? / Je l to kriče vrane crne, / il´ se tvoja dojka miče? // Je l to sikće guja ljuta, / il´ se diže glista kruta? / Je l to pekmez s malo putra, / il´ sam zaš´o preveć ´nutra? // Nit´ to sviče, niti kriče, / a nit´ sikće guja ljuta, / lezi, guštaj, pusti priče: / muž ti stiže s rana jutra!

Zaključno, usprkos natruhama spominjanih slutnji dojma smo kako kod autora nije postojala tendencija prestanka pisanja poezije. Posljednja zbirka Roberta Roklicera stilski je, tematsko-motivski te sadržajno-semantički uvelike na tragu ranije pisanih naslova pri čemu, također, nema govora o značajnijim kvalitativnim odstupanjima. Moram reći kako je njegov izričaj (spomenuli smo pritom literarno odavno neaktivnoga Brunu Andrića te žestokoga Žarka Jovanovskog) nesumnjivo izvan onoga što je zvati glavnim strujama suvremene pjesničke proizvodnje, a što za posljedicu ima, nažalost, nedostatnu recepcijsku usvojenost ponuđenoga teksta. Utoliko je, nadam se, bitnijim ovdje ponuđeni ogled. Roklicerovo je pjesništvo vrijedno pažnje i poštovanja, njegova granično stvarnosna poetika povremeno nudi bravurozna rješenja koja ostavljaju bez daha, nasmiju ili rasplaču čitatelja spremnoga na provokaciju te nenadani emocionalni obrat. Stoga bi bilo neoprostivo zažmiriti na ovu posthumno objavljenu zbirku o kojoj do danas gotovo da uopće nije pisano. S obzirom na hiperinflaciju autorskih pojavnosti kvalitativno upitnih ostvarenja poradi kojih se događa dekoncentracija pažljivijih perceptivnih nastojanja, takav nas scenarij ne bi smio čuditi. Jednako tako, takav nas scenarij ne bi smio ostaviti ravnodušnima. Upravo suprotno! U vremenu, da parafraziram, kada poeziju svi pišu netko, naime, mora staviti se u službu onoga koji će, vođen objektivnim parametrima, pomoći čitateljstvu, barem probranijim slojevima istoga, pri gradaciji kvantitativno nesnosne ponude. Čemu je, uz ostalo, doprinijela i suviše česta dosadašnja književno-kritička blagost uvjetovana uglavnom izvanknjiževnim podražajima.