Srijeda, 2. prosinca 2020., 09:20

Branko Maleš: Mutno, HDP, Zagreb, 2017.

(Kritika je prvotno objavljena na portalu Proletter, 23.9.2018.)

Iako je u četrdesetak godina objavio svega sedam zbirki poezije, Branko Maleš (1949.) centralna je pjesnička ličnost suvremene hrvatske književnosti. Od semantičkog konkretizma i videospotovske poetike kultnih zbirki Tekst (1978.) i Praksa laži (1986.), do infantiliziranog doživljaja svijeta iz pozicije šamana i/ili duševnog bolesnika (tj. "primitivnog mentaliteta") u zbirkama iz 1990-ih (Placebo, 1992., „biba posavec“, 1996. i Trickster, 1997.) Malešov jezični ludizam, ponikao na zasadama Severovog neoavangardizma, ostavljao je traga, manje ili više vidljivog, na generacije ovdašnjih pjesnikinja i pjesnika, ne nužno časopisno/generacijski povezanih. Pritom su te, uvjetno rečeno, dvije pjesničke faze, konstituirale izrazito apolitične i apovijesne subjektivitete - osobito druga, šamanska faza; subjekti tu "nisu opterećeni historizmom, niti suvremenim aktualizmom" (Milanja): radi se o mitskoj svijesti usredišnjenoj u vječnom prezentu, zaokupljenoj primordijalnim stanjima, lovom i unosom hrane, totemističkim svečanostima i ritualnim obrednim ponavljanjima. Jedna od karakteristika mitskog doživljaja svijeta jest i dokidanje uzročno-posljedičnih veza među stvarima i pojavama te njihovo magijsko preosmišljavanje, što je Malešu u vrijeme Placeba otvorilo put ka shizofrenom subjektu sa psihijatrijskog kauča (ili kauča nedaleko kuhinje) kasnijih zbirki. Simultan doživljaj vanjskih podražaja i zatvorenost u privatnu logiku, izvana nedokučivu, uvezalo je subjekte Trickstera sa šamanskim psihičkim obrascima zbirki s početka devedesetih, ali i s videospotovskom "logikom" nizanja naizgled nepovezanih slika Prakse laži, davši tako Malešovom opusu jasan poetički kontinuitet i održavši je vitalnom do današnjih dana.

Izgon iz ekološkog raja

Do prodora političko-povijesnog u šamanski diskurs ili simulaciju istog vidljivije će doći tek u pretposljednjoj zbirci pjesama Vertigo (2010.), koju osobno volim čitati kao začetak nove, treće faze Malešovog pjesnikovanja. Tu je još uvijek u pitanju šamanski subjekt, ali onaj koji se budi iz transa ili bolesničke groznice i u čiju svijest i percepciju sve snažnije prodiru vrlo tmurni obrisi zbilje. Ukoliko ga shvatimo kao bolesnog subjekta čijem ozdravljenju svjedočimo, tada je paradoksalna činjenica da u percepciju ulazi napadno bolesna stvarnost. U zbirci Vertigo ta je stvarnost birokratizirana i kapitalistička. Cijeli je niz pjesama u kojima će se pojaviti motivi birokratizacije svijeta, što će "primitivnom mentalitetu" biti znakom destabiliziranja "ekološkog raja".

Ujedno možemo govoriti o labavljenju semantičkog konkretizma, kao najuočljivije Malešove poetičke osobitosti, što sada posebno dolazi to izražaja njegovom aktualnom, sedmom zbirkom pjesama Mutno. Opet je riječ o relativno obimnoj knjizi s preko sedamdeset tekstova, ravnomjerno raspoređenih u dva nenaslovljena ciklusa. Na prvi pogled, formalno se radi o upakiravanju u staru malešovsku ambalažu razvijenu još Placebom: redci su kratki, nerijetko tek jedna riječ, interpunkcija gotovo u potpunosti izostaje – prevladavaju uskličnici i upitnici, sugerirajući nastavak očuđavajućeg ili afektivnog stanja – a svega nekoliko tekstova je naslovljeno (mada se i o tome može razgovarati). Uočljive su također i određene razlike, koje dovode u pitanje početni dojam: tekstovi su ipak znatno kraći negoli prije (ni jedan ne prelazi na drugu stranicu), a povremeno su dijagonalno posloženi na stranicama knjige, primjerice, gore lijevo i dolje desno, te se na sadržajnoj razini i motivski reflektiraju. Ovaj koncept nije dosljedno proveden, te se može postaviti pitanje njegove svrhovitosti, osobito kada nas autor suoči s nešto slabijim "zrcalnim" tekstovima. Razloge takvom konceptu možda ćemo pronaći u autopoetičkim redcima teksta sintaksa je prvi psihijatar (što nije naslov nego prvi stih):

(…)

kad ne znamo što ćemo s nekom
strukturom
koja ne podnosi dodatne
interpolacije

mi ćemo je pojesti!
brbljanje? radost? neobaveznost?
ne
to je obrana!
to je naš trans!

Ujedno se radi i o rijetkom momentu gdje se još spominje trans – šamanski let duše, tj. stanje promijenjenog stanja svijesti tako bitno za čarobnjačke subjekte Malešovih ranijih zbirki. Autoironični stihovi sugeriraju da je vrijeme čarobiranja sastavnicama svijeta prošlo (odnosno, čarobiranja označiteljskom praksom), jedini "trans" još je neobavezno brbljanje, gomilanje riječi, žamor.

Doista, začudnost koju je Maleš ranije postizao kombinirajući gramatički uobičajene sintaktičke sklopove s urnebesnom označiteljskom igrom na semantičkoj razini, sada pronalazimo samo u tragovima. Ovdje gotovo u potpunosti prevladavaju semantički kompatibilni odnosi među riječima, što nam postaje jasno već uvodnom pjesmom:

što znači
jedno davno
ljeto?
to je tužno kao
sve davno u
nekom
toplom
poslijepodnevu u
kojem
spava mačka!

To slabljenje mitske svijesti subjekta koji se probudio iz transa, ili ima trenutke lucidnosti pa zapaža vrlo mračne konture stvarnosti i svakodnevnice ("susjeda fanika jurković / nema novca / i otplaćuje bratovu vikendicu / iz dobrote"), za posljedicu ima gubitak čarobnjačkih sposobnosti, pa subjekt nužno žali za prošlim vremenima, vremenima preciznih plemenskih granica svijeta i jezika, te unutarnje čarobnjačke logike koja je taj svijet precizno opisivala i pojašnjavala. Ovdje kao da je šaman zapeo u plemenskoj postpovijesti:

ja gradim
informaciju o onome čega
više nema
sjećam se kad je bio ona
na vrhu brijega i svijeta
kao sunce i slovo
u smjeni spola!

Zlatno doba označitelja

Prodiranje tehnološkog i civilizacijskog u plemensko i prirodno može se pratiti još od Placeba (video-svećenici, tehno-indijanci, ultra-balerine), ali od Vertiga ono postaje nasilno, političko-povijesno, pa čak i dnevnopolitičko, te magijski doživljaj svijeta polako ustupa pred birokratiziranim, krutim, konzumerističkim. Hrana se više ne lovi, meso je u dućanima na stiroporu (ja u dućanu), na ribi u ribarnici je cijena (svi brbljaju kao dolac!) i za sve mu treba novac: "trebam taj novac / odmah!" Zapravo, sve ima cijenu, čak i bivanje na nekom mjestu ili puko pomicanje kroz prostor: "i mnogi prolaze ovuda / kao da je to / jeftino." Provedena je ideologizacija plemena: zrak više nije samo zrak, on sada ima nacionalni predznak: "grlice vole plavo nebo! / totemi u hrvatskom / zraku! / plavi radnik / se smije!" Nije bez značaja da je ovo jedini moment gdje se izrijekom spominju totemi, simboli koji su dotad povezivali pripadnike zajednice i bili središtem vjerskih praksi.

Žudnja za prošlošću (koja je ranije bila tek žudnja za primordijalnim, intrauterinim stanjima i toplim i sigurnim mjestima porijekla) sada je do te mjere izražena da subjekt nastoji ritualnim zazivom, snagom riječi povratiti izgubljeni raj:

ajmo ispočetka!
pleme se zove biba

biba se zove
biba!
svatko je nekome
brat!
nekad je meso bilo
moderno i
namjerno!
kao kraj tjedna
i nedjelja
usred cvijeća!

U jednom trenutku ide dotle da doslovce prenosi cijeli tekst iz Placeba, koji počinje stihovima: "samo bljeskovi žive u gorućem / talioničkom svemiru! / acetilenske senzacije!" U rukopisu u kojem zapravo ne manjka tekstova, naprotiv, ima ih na pretek, ovakva gesta mora se interpretativno objasniti. Mutno se ne oslanja izravno na Placebo, ali žudi za njim (a možda i za placebom; vidjeti također tekst homeopatija). No sve mu je to na kraju uzaludan trud, pa pomiren s višestrukim gubitcima može samo rezignirano reći: "oh, kako je otišlo / sve tako predaleko!"

Tako gledano, slaba mjesta u zbirci tek su slabi momenti subjekta, njegove nemogućnosti čarobiranja – vladanja riječima i vladanja svijetom. Iako se zbilja kristalizira, za šamana i/ili shizofrenog subjekta novonastalo stanje sigurno nije kristalno, naprotiv, mutno je, možda i zastrašujuće. Jedino što stvarnost budi u njemu jest želja da ponovno zaspe, padne u svoj halucinantni trans i vrati se "tamo gdje nema jadne europe."

S kritičarskog gledišta, dvije stvari ipak su mutne: prvo, to je podjela građe na dva ciklusa, za što je teško pronaći nekakav unutarnji razlog, osim pauze u čitanju. Druga stvar, Maleš kroz zbirke rijetko stavlja naslove, neke pjesme ostavlja nenaslovljenima, dok na većinu stavlja XXX, dakle, tri velika iksa umjesto uobičajenih zvjezdica (***). Nije mi najjasniji ovaj postupak, možda je tek riječ o autorskoj spontanosti (i uredničkoj aljkavosti), a možda bi se, s obzirom da su ipak slova (tekst!) a ne simboli u pitanju, to trebalo tretirati kao naslov te interpretacijski raspetljavati.

No, uza sve rečeno, zbirka Mutno još je jedno izuzetno ostvarenje Branka Maleša. Pomnije čitanje otkriva suptilne unutarpoetičke pomake i začuđujući, nesmanjeni pjesnički vitalizam koji i nakon četrdeset godina podjednako iznenađuje. Ukratko: od Maleša smo mnogo očekivali i ponovno mnogo dobili.