Izmještanje pripovjedačke jednine

(Julijana Adamović, Divlje guske, 2018., Hena com)

Julijana Adamović po zanimanju je socijalna pedagoginja, s magisterijem iz područja dječje i adolescentske psihijatrije. No javnosti, osobito čitateljskoj, poznatija je kao kolumnistica i autorica šest različitih književnorodovskih tekstova - zbirki priča Kako su nas ukrali Ciganima (2008.), Konzerviranje (2009.) i Glineni anđeli (2016.), zbirke pjesama Sunce na šalteru (2015.) te roman odnosno zbirke priča za djecu Da ti pamet stane (2013.), Dnevnik sivog mačka i druge priče (2013., u suautorstvu s tada jedanaestogodišnjim sinom). Za debitantsku je zbirku priča Kako su nas ukrali Ciganima u godini objavljivanja nagrađena Kiklopom te Poveljom uspješnosti Josipa i Ivana Kozarca, dok je potonjim priznanjem devet godina poslije pohvaljena i za zbirku Glineni anđeli. Nakon iskušavanja proze u kratkopičaškim formama i dječjoj književnosti, 2018. godine, deset godina nakon prvijenca, objavljuje se autoričin roman Divlje guske. Premda čitatelju podatci o profesiji i dosadašnjem književnom radu ne moraju biti predočeni i poznati, oni s izvanknjiževne pozicije mogu pojasniti pojedine tematske i žanrovske interese, kao i autoričin izbor pripovjednih strategija.

Roman Divlje guske najbliži je odrednicama romana karaktera i psihološkoga romana, a što proizlazi iz specifične, u kritikama već zamijećene pripovjedačke situacije kojom su u žarište postavljeni glavni likovi i pripovjedačice, dvije sestre. Jasno je pak od samoga početka da nije riječ o dvjema pripovjedačicama i njihovim paralelnim kazivanjima, već je na formalnoj i jezično-stilskoj razini riječ o pripovjedačici - pripovjedačkoj situaciji koja je obilježena, umjesto uobičajenoga homodijegetskoga pripovjedača u 1. licu jednine, pozicijom 1. lica množine. Izbor potonje specifične pripovjedne strategije ujedno je najveća značajnost, a čitatelju najveća zamka Adamovićkina romana koja proizvodi brojne druge tekstualne učinke.

Roman linearno s mnogim asocijativnim reminiscencijama i digresijama u formi snova prikazuje dio odrastanja djevojčica, naizgled blizanki, premda se to u tekstu ne eksplicira. Na takav dojam, čini se zgodno istaknuti, čitatelja može navesti važan peritekstualni detalj, točnije naslovnica izdanja. Naslovnica je oblikovana tako da je njezin fokus fotografija žene koja drži dvije vrlo slične djevojčice, očigledno blizanke, što dakle u čitatelja, i prije nego što započne čitati, može evocirati blizanke kao romaneskni motiv. Čitatelj se u sami tekst uvodi in medias res, a od prvoga je poglavlja vidljivo da je tekst usmjeren na svakodnevicu disfunkcionalne obitelji koju čine otac i majka, poslije mlađa sestra, te pribrojena, i nerijetko kao višak nametnuta, očeva tetka, Baba, koja ga je nakon majčine smrti odgajala. Baba, pisana u romanu upravo tako, velikim početnim slovom, imenuje se svega nekoliko puta, znakovito na početku te samome kraju, a njezino ime, Katarina, nosi i djevojčica iz čijeg očišta čitatelj prati priču. Uobičajena obiteljska idila tročlane odnosno četveročlane obitelji narušena je dodatkom Babe, koja, iako nije dijelom djevojčičina kućanstva, postaje okosnicom života.

U Divljim guskama zaista, kako se i ističe u bilješci na stražnjim koricama knjige, ništa nije onako kako se naizgled čini. Ta se spoznaja odnosi gotov na sve tekstualne razine, a uvjetovana je i povezana sa spomenutom pripovjedačkom situacijom i obrnuto. Do kraja pojednostavljeno moglo bi se reći da neimenovana seoska okolina nije pastoralni kraj, obiteljska situacija nije idilična, majka nije nasmijana i brižna, otac nije veseo i razdragan, Baba nije baka, a one, djevojčice, nisu dvije već ona, jedna. Prostorno-vremenske odrednice implicitno se slažu tijekom čitanja. Čitatelj tako saznaje da je riječ o nizinskom ruralnom kraju, ne odveć udaljenom od grada te njime povezan autobusom, naselju koje ima školu, crkvu i ambulantu, a njegovi su stanovnici različitih nacionalnosti, nerijetko doseljenici (Bosanci, Mađari, Rusi). Iz razasutih popularnokulturnih i društveno-tradicijskih informacija koje čine obiteljsku svakodnevicu razaznaje se okvirni vremenski raspon podudaran sa sedamdesetim godinama 20. stoljeća.

Formalno tekst čine četrdeset i četiri kratka i brzo čitljiva poglavlja. Naslovi su poglavlja osobito zanimljivi i efektni. Poglavlja slažu priču o kompleksnim, ali dojmljivim infantilnim stilom jednostavno predočenim obiteljskim odnosima te brojnim nedaćama koje su obitelj snašle - ostavljanjima, bolestima, smrtima, neimaštini. Sve to uzrokuje kontinuiran rasap obitelji u čijem okrilju djevojčica ne pronalazi potreban mir, toplinu i ljubav. Tu se pojavljuje lik Babe i njezina kuća kao kontrapunkt obiteljskom domu. Baba, premda ne uvijek ugodna i pažljiva, osobito ne prema ostalim likovima i uopće stanovnicima sela, oblikovana je kao svijetla točka i mirna luka kojoj pribjegava djevojčica, ostavljajući za sobom mučne scene roditeljskih svađa, očev nenadani bijes, majčinu svakodnevnu utučenost, novorođenački plač mlađe sestre, nesretne životinjske smrti itd.: „Kad predvečer odemo kod Babe, umirimo se. Šake nam se otvore i prsti na nogama ispruže, a kosa nam postane nekako lakša i ne stišće nas oko korijena. Tu, u Babinoj kući, nema plača i nema pelena i benkica koje se suše po cijeloj kući. Tu je mir i zna se tko, što i gdje. I tko koga voli.“ Dojam pozitivnih konotacija likovi u romanu, pa tako i Baba, dobivaju upravo kroz stalne opreke i suprotstavljanja jedni drugima.

Ključna opozicija u tekstu odnos je majke i Babe, nijansiran različitim intenzitetima njihove međusobne netrpeljivosti. Njihov je sukob konstrukt, s jedne strane uzrokovan Babinim neodobravanjem očeva izbora žene te popratne netolerancije sprema majčina bosanskoga podrijetla, a s druge strane majčina zamjeranja Babinim proračunatostima i licemjernim postupcima. Sukobi dvaju ženskih likova interiorizirani su u liku djevojčice pripovjedačice Katarine, Babine imenjakinje. Njezina se unutarnja borba očituje u dezintegraciji ličnosti te iz toga proizlazi specifičnost pripovjedačke situacije u množini i/ili dvojini. Riječ je dakle o preslikavanju vanjskih sukoba majke i Babe u unutarnji sukob djetetove psihe. Pri tom se sukobu događa duplikacija ličnosti, no takva u kojoj se odražavaju različitosti, a ne sličnosti te koje pokušavaju koegzistirati u svakodnevnom životu. Dobar prikaz takve rascijepljenosti između majke i Babe donosi i citat: „'Koga više volite? Mene ili nju?' […] Pitala nas je to puno puta, ali uvijek nam nakon takvih riječi postane neugodno. Što god da joj odgovorimo, slagat ćemo. Ni jednu ne volimo više baš svaki put. Nekad smo sigurne da je to mama, a nekad pomislimo da je to Baba. To ovisi s kojom smo kad je dobre volje. A Baba je češće dobre volje. Onda… 'Tebe', kažemo.“

S jedne strane lik majke iz djevojčičine je perspektive oslikan kao rastresen, umoran, razdražljiv. S druge strane Baba djeluje stabilno, odmorno, spremno. Najsnažniji kontrast majke i Babe predočen je kroz nekontrolirano noćno uriniranje u krevetu koje se ne događa u Babinu domu. Ne zato što se ta potreba, vjerojatno uzorkovana emocionalnom nestabilnošću, ne javlja za njezina boravka kod Babe, već zato što ju Baba noću iznosi iz kreveta da obavi spomenutu radnju. Takvi Babini postupci pak dodatno naglašavaju majčinu komociju i nerazumijevanje djevojčičinih stanja. Ostali su sukobi u romanu - sukobi Babe i oca, oca i majke, majke i djevojčice, a posredno i oca i djevojčice, generirani majčinim i Babinim sukobom.

Ipak dvije središnje ženske ličnosti Katarinina života unatoč suprotstavljenostima dijele određene karakterne crte. One se očituju najčešće u njihovu odnosu jedna prema drugoj - zajedljive su, tvrdoglave, nagle, nestrpljive, apatične, uglavnom nerazumne u svojim zahtjevima i očekivanjima. Često ne biraju riječi jedna o drugoj te su stoga njihovi malobrojni iskazi obojeni pogrdnim riječima i frazama. Znakovita je u tom kontekstu upravo inkoativna rečenica teksta i Babin vokativ upućen pripovjedačici: „'Vragovi', prosikće Baba i povuče nas s kaljave ceste.“ Riječ je o ekspresivnoj funkciji toga vokativa kojom se u istaknutom primjeru izriče grdnja i prijekor djevojčicama. I uopće, glede upravnoga govora, može se zamijetiti da je u romanu minimalan, nerijetko utopljen u mjesni govor prikazivanoga kraja, a učinkovit u ocrtavanju likova i situacija.

Osim spomenutih likova, koji uvelike kotiraju s negativnim osobinama, pozitivno su korelirani likovi vršnjaci, primjerice pokojni Kuzmo ili Bosanka Mara, obiteljski prijatelji iz sela Kolja i Lenka, a pozitivno je nabijen i odnos prema životinjama, izuzev svinja. Na razinu simbola, naznačeno je već u naslovu, uzdignuta je divlja guska, koja je u tekstu, uz Babu, jedina opća imenica pisana velikim početnim slovom. U tekstu se s jedne strane guska predočava kao nedokučiva i gotovo magična, i to kroz papirnatu bijelu gusku zaključanu u odvojenoj sobi unajmljene kuće u kojoj obitelj živi. Ona djeluje kao kakav čarobni predmet koji će, kada ga se domogne, riješiti složene obiteljske odnose, ali i kao djevojčičin osobni terapeut, slušateljica koja ne prigovara, samo nijemo gleda u mnogobrojne donesene crteže. S druge pak strane guska je rastrgana, odnosno oštećena i prolazna. Prikazana je kao takva u staroj gusci ulovljenoj u zajedničkom lovu s ocem, koju otac u konačnici zbog njezina prirodnog defekta odbacuje, a pred kraj romana slično se predočava i kroz papirnatu gusku raskidanu pod drlogom nepotrebnih odbačenih stvari.

Iako djevojčica u tekstu funkcionira po uobičajenim kognitivnim obrascima ponašanja za njezinu dob, ona razumijeva konkretno i trenutačno, a ne apstraktno i posljedično, njezina je emocionalno stanje, a posljedično i predstavljanje svijeta u množini, upitno. Tako su nerijetko u tekstu obrazlagani apstraktni pojmovi, osjećaji i situacije, primjerice uloga žrtve: „'Evo ga sad! Nisam ni mislila da na kraju nećeš ispasti žrtva', kaže mu mama. Žrtva znači kad se tata naljuti, uzme komad starog kruha i ode ga žvakati na ulicu, da svi misle kako mama nije kuhala ručak.“ Da pojedini Katarinini postupci nemaju posljedice, tj. da posljedica nije svjesna, pa čak i potencijalno kobnih, razvidno je, primjerice, iz situacije u kojoj ubacuje navodno izgubljenu kapislu u peć te potonja eksplodira. Sličnim dječjim nepromišljenostima djevojčica ukazuje i signalizira svoje unutarnje strahove, nemire i nezadovoljene potrebe. Čini se, oni mogu biti razumijevani kao simptomi djevojčičine razapetosti između ostalih likova koje spomenute potrebe s vremena na vrijeme pokušavaju zadovoljiti. Oni su stoga znakovi upozorenja i postupci očajnika koji pokušava pridobiti ili zadržati majčinu i očevu pozornost, i napose ljubav. U svemu tome djevojčica ipak vješto balansira između dviju krajnosti predstavljenih u likovima majke i Babe, zadržavajući najčešće za sebe ono što misli i osjeća. Stoga je tekst prepun prešućenih iskaza. Djevojčičina šutnja u određenim je trenutcima znakom zrelosti i razumijevanja prema odraslima, ponekad šutnja uzrokovana sramom, a nerijetko je to okrivljenička šutnja.

Tek se pred kraj romana čitatelj suočava s konstrukcijom pripovjedačke situacije, a da bi uzrok otkrio na samome kraju. Pomni čitatelj zamijetit će ipak već prije u tekstu određene jezične nelogičnosti koje će probuditi zanimanje za otkrivanjem uzorka i povoda okolnosti u kojima se odvija cijelo kazivanje u množini. To mogu biti, primjerice, propitivanja o identičnosti snova i ukupnosti dojmova dviju sestara ili pak konkretni postupci, poput posjedanja te formalne množine na jednu hoklicu. Konačno razrješenje te razotkrivanje patologije lika (S. Jukić), pri kojemu i čitatelj konačno može odahnuti, u posljednjem poglavlju dodatno je podcrtano trima finitivnim rečenicama u 1. licu jednine.

Roman Divlje guske Julijane Adamović dobrodošao je odmak i novost suvremene romaneskne produkcije. S jedne je strane obilježen više puta isticanom pripovjednom strategijom kazivanja u množini, a s druge poetskim naturalizmom (A. Kos-Lajtman) koji pitkošću podupire čitateljevu radoznalost. U svakom je slučaju zanimljiva nova perspektiva i neobična pripovjedna situacija. Naizgled jednostavan i uobičajen, roman je ustvari potresan i inovativan. Sve u njemu oblikovano je tako da čitatelja vodi kroz tekstom razasute tragove koji navode na konačno razrješenje dječjega unutarnjega sukoba.

IVANA BULJUBAŠIĆ SRB