Četvrtak, 7. siječnja 2021., 23:22

Franjo Nagulov: Novogodišnji esej! (bilješke o stotinjak sati ludila, hipokrizije, dobrote i nade)

Za početak, i složit ću se i neću se složiti, s pisanjem ovoga teksta kasnim. Naime, u prvim satima nakon potresa koji je zadesio Sisak, Petrinju i okolna sela „izbacivši na površinu“ sav jad toga sustavno zapostavljanoga prostora (govorimo o barem četvrt stoljeća posvemašnje nebrige za koju je, da i to odmah raščistimo, suodgovorna i sama žitelj danoga prostora) bilo je potrebno reagirati, uz ostalo, i tekstovima koji će, koliko je moguće, suvislo registrirati izvjesne pojavnosti karakteristične za nultu fazu stanja post-apokalipse (premda je stanje katastrofe u danoj županiji od strane Vlade Republike Hrvatske proglašeno upravo na dan kada sam već dovršavao tekst, dakle, 4. siječnja 2021., odnosno praktički tjedan dana nakon seizmološke kulminacije koja je rezultirala razotkrivanjem sustavne nebrige za kraj onima kojima su „jad i bijeda Banije“ nešto novo i nepoznato). Pod tim mislim, uz ostalo, i na „lešinare“ (nipošto medijske, mada bi se i o tome moglo pisati) koji privremeno stanje šoka i zbunjenosti ekspresno iskorištavaju za vlastite operativne radnje. Problem takvoga konstatiranja uglavnom se svodi na nedostatak sudski neoborive argumentacije, premda iskustva ranijih katastrofa sugeriraju danu vrstu bešćutnoga „operiranja“ (brojna su iskustva, doduše usmenopredajne prirode, ne samo do mene dospjela i nakon katastrofe u Cvelferiji 2014. godine). Nedostatak pravno neoborivih argumenata, međutim, ne znači da se u spomenutoj nultoj fazi post-apokalipse, prije organizirane reakcije vlasti, takve stvari ne događaju, bilo kroz prizmu zlouporabe djelovanja u kojoj od humanitarnih organizacija, bilo u kakvom „individualnom“ ili „privatno-grupnom“ aranžmanu. Time ne diskvalificiram rad humanitarnih organizacija, ne umanjujem njihovu bitnost u danim okolnostima, a još manje doprinosim čestim otvorenim pozivima na društvenim mrežama da se na račune istih ne uplaćuje ili da se istima ne donira. U svim strukturama društva postoje pojedinci koji će određenu situaciju nastojati podrediti vlastitom probitku; krimogena priroda mnogih na ovim prostorima, a to potvrđuju nebrojene afere diljem regije, nije incident i nije nepoznanica.

Dakako, vremenski odmak, makar posve minimalan, nosi benefit racionalnijega pristupa događaju koji, uključujući emocionalni plan, ostavlja dugotrajne posljedice, tim više što je društvo već uvelike iscrpljeno od nikada proglašenoga izvanrednog stanja uzrokovanoga pandemijom koronavirusa s kojom živimo već desetak mjeseci. Reakciju bi „na prvu loptu“ lako bilo ocijeniti i kao kakav radikalan, a nadasve prilično jadan vid samopromocije. Poglavito, govorim iz pozicije književnika i književnoga kritičara, u vidu ispisivanja beznačajnih (estetski uglavnom trećerazrednih) pjesmuljaka na društvenim mrežama, a koje bi, po ne znam kojoj logici, trebale pomoći ljudima koji su u desetak sekundi ostali bez krova na glavom. Doajenica se suvremenoga hrvatskog pjesništva Božica Jelušić tako na Facebooku pita: Umjetnici, gdje ste? Gdje su odgovori na trenutak u kome gorimo, strepimo, patimo? Još ne možete ni čitati ni pisati? Kada ćete? Doajenica poznata po krajnjoj rezerviranosti prema recentnim književnim imenima u nas (lako što misli o meni, lako i, da se razumijemo, legitimno) očito smatra očekivanim bez imalo vremenskoga odmaka ponuditi literarni komentar jedne strahote, usprkos tome što, kao što sam istaknuo, društveno-mrežni pjesmuljci (patetična pletiva vezane rime, primjerice) žrtvama potresa u ovom trenutku teško da ikako mogu koristiti. Dakako da se na taj status već nadovezao Nepoznati Netko s prigodnim paraliterarnim trešom koji dežurna kritičarka recentnoga stvaralaštva, iz samo njoj znanih razloga (indicije ipak ne iznosim), ocjenjuje dobrima, potrebnima, kakvima god. Urednica i autorica nebrojeno ispodprosječnih do prosječnih pjesničkih naslova, logično i autorica koja se čudi onima koji smatraju da ozbiljno pisanje iziskuje ozbiljan napor (ozbiljno pisanje podrazumijeva nadilaženje dominantne joj stilske adolescencije za početak), tako indirektno predbacuje autorima koji naprosto polaze od toga da sati i dani koje proživljavamo ne predstavljaju trenutak pogodan za manifestiranje autorskoga narcizma kakav, uz brojne nepoznate „poetese i poete“ regije, manifestira još jedna eminentna autorica kojoj, eto, nije promaklo s odmakom od dan ili dva pisati pjesmu o poginuloj trinaestogodišnjoj djevojčici iz Petrinje (što je, meni barem, prijezira vrijedno). A kojoj ovom prigodom, ne želeći dohranjivati omiljene joj konspirativne teorije čijom je obično sama žrtvom, ime ne mislim spominjati.

Spomen nesretne djevojčice otvara i pitanje salve napada na Milorada Pupovca, čelnoga čovjeka SNV-a i onoga koji je kriv za sve loše što se u Hrvatskoj događalo i događa. Na stranu što je, spominjući nacionalnost, ustvari jasno odgovarao na precizno postavljeno pitanje novinarke Tanjuga, i na stranu što je njegovu izjavu „na nož“ dočekala indoktrinirana radikalno-desničarska sljedba, ono što je tek donekle iznenadilo osude su njegove izjave koje su dolazile i od strane pojedinih, rekao bih, deklariranih ljevičara. Jasen Boko na društvenoj mreži, primjerice, za Pupovčev precizan odgovor na precizno postavljeno pitanje nije imao razumijevanja. Čovjek čija je lijeva provenijencija manje-više neuvijena i čiji su komentari ovdašnje mučne zbilje često put oduševljavali britkošću, nepatvorenošću i razvidnim humanizmom, tako je i sâm, dopustit ću si taj zaključak, podlegao dojmovnom izazovu trenutka koji nas je sve užasnuo. Nijedan „ali“ u replikama pritom, čini se, nije bio od koristi. Premda nitko nikada nije doveo pod znak pitanja legitimnost medijske potrebe utvrđivanja žrtava hrvatske nacionalnosti uslijed katastrofa i nesreća u drugim zemljama. Da je potres, primjerice, pogodio Tavankut, i da je novinar Hine Tomislavu Žigmanovu postavio pitanje o žrtvama hrvatske nacionalnosti, sumnjam da bi itko s „naše strane granice“ u istom vidio problem, čak i ukoliko bi Žigmanov spomenuo da je među poginulima i dijete iz miješanoga braka. Vjerujem da ni, primjerice, Teofil Pančić u tom ne bi vidio problem. Jasno, desnica bi vidjela. Vojvoda bi zapalio hrvatsku zastavu, a mediji klase informer objavili „senzacionalno otkriće“ iz kojega proizlazi da je potres u Tavankutu nesumnjivo dio vatikanske zavjere realizirane američkim tajnim oružjem proizvedenim u suradnji s reptiloidnom znanstvenom zajednicom.

No, od potpisnika ovih redaka, čak ni u šali, nije očekivati obranu Vatikana i „svete majke Crkve“, tim više što je ovaj trenutak (kao da mjeseci pandemije nisu bili dostatni) zorno demonstrirao fatalne posljedice dugogodišnje kršćansko-fundamentalističke indoktrinacije društva. Toliko se, naime, manifestacija krajnje iracionalnosti u to malo vremena dogodilo da je ono što ću navesti tek, okamenjenom metaforom podvučeno, vrh ledene sante. Mogao bih otpočeti s posljednjim u nizu primjera, Youtube kanalom naslovljenim „Isusov ratnik“ koji vodi nepoznata mi ženska osoba ranih srednjih godina (strah me je postaviti joj pitanje zašto nije „Isusova ratnica“), jednim od sumornih, suludih, govorom mržnje i krajnjim kršćanskim fundamentalizmom obilježenih kanala koji ne možemo tek tako, vođeni autističnim elitizmom, ocijeniti posve efemernim i u primjeni nebitnim. Kanal je to koji komentiraju stotine ljudi, čije videozapise prati na tisuće željnih propovijedi u kojima, uzmemo li posljednji u nizu zapisa u obzir, jasno proizlazi da je ovaj potres rezultat nedovoljne vjere, neposvećenosti Isusu Kristu, a uz najavu „da je to samo početak“. Pritom „Isusov ratnik“ (mada bih se zakleo da je „Isusova ratnica“; evanđelja, pa ni apokrifna, ne spominju transgender) poseban bijes svaljuje na nevjernike koji će, zato što ne vjeruju, trpjeti vječne muke, ujedno pozivajući na pokajanje. Osoba koja u ovom trenutku ima blizu četiri tisuće pretplatnika osoba je čija histerična homilija, u satima nakon potresa, kod ionako uvelike indoktriniranoga mnoštva itekako može rezultirati dodatnom panikom.

Ideja je „boga-osvetnika“ i „boga-primatelja-k-sebi“ u posljednjih stotinjak sati na društvenim mrežama, posve očekivano, bila aktualnija no inače. Na stranu što je „bog-osvetnik“ ili „bog-primatelj-k-sebi“ u nužnoj semantičkoj opoziciji s onim što bi bio „bog-ljubav“, i na stranu suluda potreba izjednačavanja ljubavi sa strahom u kontekstu nerijetko histeričnoga obožavanja transcendentalnoga, komentari na smrt djevojčice iz Petrinje temeljeni na „bogouzimanju“ ne samo što su u svojoj srži degutantni, već i počesto krajnje licemjerni – na opetovane sam upite bi li tako komentirali da je smrtno stradao netko njihov odgovora ili nije bilo ili se, pak, dogodila psovka (začinjena, gle čuda!, ponekim pozivom na pokajanje/preobraćenje). Uzgred budi rečeno, najkorišteniji emotikon u komentarima ovih dana nije bio ni😔ni 😠, pa ni 😄 (potonjih je očekivano bilo – sadistička priroda virtualnih trolova nije novo ni iznenađujuće), već 🙏, a uz diskurzivne isječke poput „Bože pomozi!“ (obično bez zareza uvjetovanoga vokativom) ili „Bože smiluj se!“. Onaj koji tako kažnjava trebao bi nam pomoći, jedino je logično za izvesti, tako da prestane kažnjavati (i tako da djecu prestane uzimati sebi prethodno ih zatrpavajući ruševinama uvjetovanim kako „njegovim gnjevom“, tako i krajnjim siromaštvom na pedesetak kilometara od metropole, ali i u metropoli samoj).

Upravo je ovih stotinjak sati, više no inače, pokazalo posljedice spomenute institucionalizirane kršćansko-fundamentalističke indoktrinacije. U Ustavom sekularnoj Republici u čijem je obrazovnom sustavu nastavni predmet Vjeronauk zastupljen de iure kao izborni, a de facto kao obvezni (stoga što se nastava vjeronauka, za razliku od nastave ostalih fakultativnih nastavnih predmeta, gotovo beziznimno ne odvija u suprotnoj smjeni), u Republici u kojoj pojedini crkveni oci (primjera je nebrojeno) i nastavnici teologije nerijetko operiraju govorom mržnje (sjetimo se vjeroučitelja u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi koji je, u najmanju ruku, opravdavao zločinački pohod Ratka Mladića nad Bošnjacima), u Republici u kojoj uslijed lockdowna župnik iz jedne splitske župe održava liturgiju i vrijeđa policajce (dok se za isto vrijeme kažnjava čovjeka koji je radio u polju), takvo što ne bi trebalo čuditi. Kolektivna kondicioniranost (pogrešno nazivana „ispranošću mozga“) kulminacija je indoktrinacije osnažene sve agresivnijim fundamentalističkim strukturama organiziranim u niz kreacionističkih, „pro-liferskih“ i srodnih konzervativnih tzv. nevladinih udruga koje snažno i posve učinkovito potiču civilizacijski regres, a čega je plodove uživati i u tisućama „sklopljenih ruku“ u ime onoga koji je zaslužan svaki put kada medicina kome spasi život, ali ne i odgovoran onda kada medicini takvo što ne pođe za rukom (jer tko smo mi, smrtnici, da pokušavamo proniknuti u bogouzimateljevu nespoznatljivu srž ljubavi). Kolektivne su se molitve, što zbog epidemije, što zbog seizmološke aktivnosti, tako s ulaza u ginekološke ordinacije preselile na društvene mreže, a uz sve brojnije, fanatičnije i opasnije online propovjednike i proroke koji prirodne pojave poput virusa i potresa ocjenjuju znakovima skoroga Sudnjeg dana, inzistirajući na pokajanju (točnije, inzistirajući na pokornosti, istovremeno „pokornost“ predbacujući poklonicima znanstveno utemeljenih zaključaka).

Manifestacije se kondicioniranosti putem društvenih mreža, uz hiljade parova požutjelih sklopljenih dlanova, tako očituju i kroz afirmativne replike na dana „proročanstva“. Mnogi su ostali osupnuti komentarom izvjesne Vere (jednim od rijetkih komentara kršćansko-fundamentalističkoga predznaka koji je izazvao negativne reakcije „okoline“) koja je stradanje volontera u Petrinji, nesretnika koji je poginuo pavši s krova, pripisala tome što je radio nedjeljom. Neka je sve u ruševinama i neka su stotine obitelji na Baniji ostale bez krova nad glavom! I neka je, da se razumijemo, nesretni volonter pomagao unesrećenima riskiravši tako ne samo komoditet, već i život – raditi je nedjeljom, piše nepoznata Vera, smrtni grijeh. Dakako, za razliku od nepoduzimanja i/ili naslađivanja tuđom patnjom. I sve se to događalo u trenucima dok je jedan fra Bože, a istom piše da je javna osoba i prate ga na tisuće ljudi, objašnjavao običaj iz njegova djetinjstva vezan uz blagdan Nevine dječice, one koju je Herod dao pobiti ne bi li se tako riješio novoga Davida, prema kojem su on i druga djeca, u spomen na tada pobijenu djecu, dobivala batine. Sve to uz osmijeh te odobravanje velike većine frapantno indoktrinirane sljedbe koja u udaranju djece (još iz čistoga mira, jer običaj tako nalaže) očito ne vide problem. Odlučivši u tom trenutku odmoriti od Facebooka (i usput se pozabaviti pakiranjem priloga za humanitarnu pomoć pogođenima u potresu), upalio sam televizor i sasvim slučajno (božjom providnošću!, dometnuli bi ponizni duhom), na jednoj lokalnoj televizijskoj postaji, registrirao emisiju pod nazivom Ahilova peta evolucije. Koju sam, čak i kao pozadinski šum, uspio trpjeti ne više od pet minuta. Što je bilo dovoljno da „naučim“ kako su pomrčina Sunca i elektromagnetsko zračenje nepobitni dokazi božje egzistencije. Prije nego sam definitivno ugasio televizijski prijemnik, gotovo sam očajnički prebacio na Treći program Hrvatske televizije, uzdajući se da je isti i dalje televizijska oaza zdravoga razuma u kontekstu rapidno rastućega masmedijskog bezumlja, umjesto dokumentarca o Tesli ili kakvoga filmskog klasika nabasavši na prijenos misnoga slavlja. Da prijenos istoga nije bio istovremeno i na Prvom programu, gestu bih još shvatio. Ovako shvaćam tek da je nesreća prilika više za dodatno pojačavanje rada mehanizama indoktrinacije te nesvjesnoga porobljavanja ionako poprilično neslobodnoga društva.

Društva u kojem je tako normalno da izvjesni Igor Kostelac, čovjek koji „prognozira“ kada će se potres dogoditi, također iza sebe ima čitavu sljedbu kojoj nije čudno što dotični trešnju povezuje s kometima (koji se obično kreću, koliko sam shvatio, između dvaju mjesta, što ukazuje na opravdanu sumnju u ispravno „prorokovo“ baratanje astronomskom terminologijom). I čiji su pojedinci otvoreno prijetili da će pronaći onoga tko je Kostelca prijavio policiji, ujedno vrijeđajući, uz očekivano metastaziranje ortografijskoga i gramatičkoga fijaska, one rijetke pojedince koji su pokušavali pojasniti kako stoje stvari sa seizmologijom. Stotinjak sati, dakle, bilo je dovoljno za shvatiti kako je antivakcinaški i antimaskerski rastući (doduše, još uvijek stihijski) pokret tek djelić kompleksnoga konspirativnog kolopleta koji uključuje, kako je u jednom komentaru pisalo, i izazivanje atomske eksplozije u „tunelu ispod Zagreba“ (?!?), jer je i to jedan vid pritiska da se ljude, u konačnici, prisilno cijepi.

Ne treba smetnuti s uma ni posve očekivano pridavanje mistične vrijednosti kalendaru. Onom očajničkom, nesvjesno supersticijskom očekivanju da će prijelaz iz 31. prosinca 2020. u 1. siječnja 2021. rezultirati trenutnom promjenom na bolje. Dakako da ovdje govorimo i o motivaciji da se lakše izguraju posljednji sati godine iz pakla, no rezignirajući komentari nakon svega dva dana nove godine, iskreno, iznova su me ostavili u čudu. Doista, kako je moguće da nakon četrdeset i osam sati 2021. godine pandemija još postoji, a ljudi na Baniji i dalje čiste ruševine? Ili: kako je moguće da se itko usudio nadati kako će se išta značajnije promijeniti u prvih, primjerice, šest mjeseci „godine velikoga oporavka“? Ili pet, kada su lokalni izbori, a kada će mnogi unesrećeni, na Baniji i dalje, ponovno pružiti glasačku podršku zaslužnima za njihovu egzistencijalnu rubnost. Jer, bit ću posve jasan, netko je odgovoran što su „kuće iz obnove“ građene sredinom devedesetih možda i ponajviše nastradale. Kuće bez armature, kako je izvijestio Jutarnji list, a što me je podsjetilo na urušavanje južnoga krila crkve zbog varanja na cementu iz filma Deset zapovijedi Cecil B. Demillea (1923.), zbog krađe, pohlepe i opsesivne želje za još koja se reflektirala i na stvarnom primjeru, a za što, osobito s obzirom na vremenski odmak, gotovo sigurno nitko od novopečenih graditeljskih mogula tužne ovdašnjice neće odgovarati. „Pametnom dosta“, dodali bi ravnozemljaši bez maske na licu, na što bih se s njima složio: prvi i posljednji put, a o čemu sam ponešto razmišljao i na sam doček, ujedno i dvadeset i šestu obljetnicu videozapisa jednoga od tko zna koliko tisuća ukazanja Gospe međugorskoj djeci iz kojega se vidjeti nije moglo ništa, čak ni trag ozarenosti na njihovim licima. Tek puka ravnodušnost, emocionalna bonaca, nezainteresiranost za (proizvoljnu) halucinaciju prema kojoj rezervu gaji i službeni Vatikan (za razliku od vlasnika tamošnjih štandova koji će teret puta prema „mjestu ukazanja“ piligrinu iz daleka svijeta učiniti podnošljivijim tako što će mu, u kakvoj postmodernističkoj varijanti Šimuna Cirenca, prodajom sve samih čudesnih artefakata olakšati križ novčanika i pomoći mu da dođe do cilja na kojem se, provjerio sam, ništa ne događa). „Pametnom dosta“, reći će oni i na komentar župnika iz Vodnjana na tragu interpretativne mješavine Matrixa, Terminatora i teologije. Stoga ponavljam: prvi i posljednji put!

Uz sve navedeno, posebno mjesto u ovih stotinjak sati ludila zauzima izvjesna prosvjetarka Bernarda Jug, profesorica engleskoga jezika (ako se ne varam) koja je prosvjetarima već dulje vrijeme poznata po svojim verbalnim eskapadama, posebice u vrijeme velikoga štrajka obrazovnih djelatnika u jesen 2019. I premda je kolegičino neslaganje sa štrajkom popraćeno nizom kvalifikacija („neokomunjarski“, „crveni“, „zao“), upravo stoga što neslaganje sa štrajkom smatram posve legitimnim, na dane se eskapade onomad nisam osvrtao. Tako nisam uočio ni kolegičin background u vidu političke ambicioznosti odnosno nastojanja da se domogne znatnije političke afirmacije. No, upravo u ovih stotinjak sati kolegica se prometnula u, kako spominje, „koordinatoricu narodne inicijative“. O kakvoj je inicijativi riječ, je li ista registrirana, postoji li ikakav pravni ili ini argument u prilog njenoj egzistenciji – sve je to nebitno. Kolegica „koordinira“ pritom u serijama iznoseći vrlo sumnjive informacije vezane uz „stanje na terenu“ pogođenom potresom, otvoreno prozivajući, prije svega, Crveni križ (o čijem se naličju i može i mora pisati, ali ne bez ikakve potkrjepe argumentom). Iako u jednom obraćanju brojnim poklonicima vrlo jasno daje do znanja „da koordinira iz dnevnoga boravka“, njezine objave na društvenim mrežama bivaju dijeljene tisućama puta, a njene optužbe prenose i pojedini portali (obično skloni njegovanju ideološko ekstremističkoga standarda) bez, očito, i najmanje želje za provjerom validnosti izvora, što bi trebao biti jednim od osnovnih postulata odgovornoga novinarstva. Komunicirajući s pojedinim kolegicama i kolegama iz društveno-mrežnih nastavničkih grupa dolazim do niza njenih ranijih statusa koji vrve frapantnim ekstremizmom koji uključuje i zazivanje vješanja žena i djece političara po trgovima, a sličnoj retorici doskora svjedočim i prateći njene „koordinatorske“ objave kada, primjerice, svoje podupiratelje poziva da „lociraju IP adresu“ onih koji u komentarima iskazuju neslaganje s njenim djelovanjem zbog kasnijega, dakako, „čišćenja države“.

Vjerujem da nije potrebno isticati kako kolegica pritom trenutnu popularnost iskorištava za pozivanje ljudi na necijepljenje (retroaktivno, uviđam da je kolegica sudjelovala i na jednom od iracionalnih antimaskerskih prosvjeda u Zagrebu), a jednako tako vjerujem da to što takav ekstremistički vid djelovanja prolazi bez ikakve reakcije sustava ima dublje razloge (tim više što će prosvjetna inspekcija, primjerice, na uvid izaći i zbog ponajmanjih administrativno-proceduralnih propusta). Pa se tako, naivan kakav jesam, pitam: kako je moguće da otkaz nad glavom visi splitskoj profesorici koja je svojedobno na svom profilu pozirala s vatrenim oružjem (krajnje glupo, u to nema sumnje), a da nema reakcije u odnosu na ovakav krajnje radikalni vid djelovanja obilježen prijetnjama, psovkama, najavama rata („hoćete li biti spremni kada dam znak?“, pita svoje revolucionare koordinatorica naroda iz dnevnoga boravka)? Kako je moguće da se nitko ne obazire na kolegičino „Za Dom spremni!“, dok je s druge strane kudikamo parodičniji Komandir Šamil ekspresno procesuiran? Komandir Šamil koji, uz ostalo, nikada nije niti će raditi u školi. Za razliku od osobe koja „koordinira narodom“ i svako malo prijeti ili poziva na javni linč, čak i onda kada bi objekti linča bile maloljetne osobe? Pitanja su to na koja umjesto jasnih odgovora mogu ponuditi tek indicije – kada „prostor oporbe“ popunjavaju diletanti, praksa je posljednjih godina pokazala, vlast može biti spokojna.

Pa ipak, stotinjak sati završnice jedne i početka druge godine oprimjeren je nebrojenim dobrim djelima tihe, samozatajne, samopromocijom neopterećene većine koja je i bez potresa upropaštenom prostoru pomogla prebroditi početni šok, a usprkos svim dezinformacijskim podvalama (na koje prosječno informacijski neuko pučanstvo obično nasjeda). Tiha većina svjesna da preostalom narodu Banije (kojoj se, eto, posljednjih godina „pomoglo“ i svemedijskim preimenovanjem u destilirano-hrvatski naziv Banovina, suptilno tako dokidajući/negirajući njezin multikulturalni duh čije je bogatstvo do izražaja došlo i kroz prizmu post-potresne nad-nacionalne solidarnosti). Ljudi su odlazili na teren. Ljudi su uplaćivali donacije. Ljudi su dragovoljno darivali krv. Ljudi su se stavili na raspolaganje u velikom broju: nešto poslije dvanaest sati i devetnaest minuta, toga kasnoprosinačkog sunčanog dana, čim su telekomunikacijske veze koliko-toliko oporavljene, počela se događati, ne prvi put, narodna samoorganizacija. Nije se čekalo ravnatelja Civilne zaštite koji kontejnere opetovano naziva kontenjerima. Nije se čekalo na mrštenje restauriranih obrva jednoga gradonačelnika pa da mehanizacija dospije u taj razoreni kraj (niti da utihne dernjava Ivice Blažička na praznoj sljemenskoj stazi kojom su se, bez imalo primisli na bojkot, spuštali vrhunske skijašice i skijaši jamačno tužni što ih u cilju nije dočekala bakljada zahvalne zagrebačke publike koja, međutim, već mjesecima živi u potpunom strahu i egzistencijalnoj nesigurnosti). Otpočelo je, u početku posve spontano, spašavanje života i čišćenje ruševina. Ljudi neopterećeni korištenjem situacije s ciljem političke ili pjesničke afirmacije, ljudi neopterećeni „znakovima vremena“ i „proročanstvima“ sociopata spremnih, prema principu „emocionalnih vampira“, iskoristiti širokodruštveni šok za samopromotivnu manipulaciju. To su bili trenuci ohrabrenja, ali oni nisu niti će biti dostatni.

Podložnost velikoga broja ljudi manipulaciji nije moguće opravdati isključivo trenutnim šokom. Kroz tih sam stotinjak sati tek došao do preliminarnih spoznaja krajnje zabrinjavajuće lakomislenosti sve brojnijega mnoštva kojem je moguće podvaliti čitav spektar najrazličitijih znanstveno neutemeljenih ludosti – od božanske demonstracije Morseova koda pomoću tektonskih ploča (doduše, ravnozemljaši se s tim ne bi mogli složiti; ploča bi tada, naime, izvjesno bila puzzle), preko već „dokazanoga“ cijepljenja „ovaca“, do podvaljivanja novopečenih (obično radikalno desnih) tribuna koji prstom iz vlastite nekretnine nisu mrdnuli. U kontekstu književne scene, pak, velika je većina iole relevantnih autora suzdržanošću od i najmanje auto-reklame pokazala pijetet prema stradalima, pa i prema kolegicama i kolegama čije su kuće i stanovi 29. prosinca 2020. godine, nešto iza 12:19 sati postali neuporabljivi. I bez obzira na prozivke poput one u uvodnom dijelu ovoga teksta, rekao bih da je dani pristup ispravan i nadasve moralno neupitan. Mediokritetskih je stihoklepaca, dovoljno je samo zaviriti u sve brojnije stihoklepačke grupe na društvenim mrežama, ionako sve više. Oni su tu da na račun banijskih (ali i zagrebačkih) ruševina uberu poneki lajk, da pletu jeftina paraliterarna pletiva, te da potom i sami uživaju u beznačajnoj nakupini vezanih stihova koje, naposljetku, nitko osim njih neće upamtiti. S druge strane, kao što sam natuknuo, šutjeti se ne smije – i ovo zlo koje je zadesilo zemlju u posljednjih godinu dana, više nego ikada, potvrđuje potrebu za nužnim i građanski smjelim angažmanom, uz ostalo, same literarne elite (kojom se, da ne bi bilo zabune, ne smatram). Jer svaki put kada intelektualna elita reakciju prepusti drugom (što je u nas gotovo uvijek), rađaju se po društvo sve opasniji demagozi, začinjavci novoga fašizma u koji kao društvo u cijelosti opasno srljamo. Jedan je fašizam zaključno, uz želju da Vam se ostvari ono što si sami želite (ukoliko time ne štetite drugom), bio dovoljan.