Ponedjeljak, 22. ožujka 2021., 11:21

Napomena: Tekst je objavljen u časopisu Tema 5-6/2020.

Zašto šutimo?

(nekoliko nepromišljenih natuknica o naknadnoj pameti)

Nakon što sam ne tako davno u e-časopisu za književnu kritiku Stav objavio esej O pjesništvu na društvenim mrežama uslijedile su, u bespućima društvenih mreža, brojne burne reakcije, počesto obogaćene najprizemnijim uvredama i klevetom kao pokušajem diskvalifikacije, čak i od strane onih aktera koji su u danu problematiku, pokazalo se, posve neupućeni. Nakon što sam se koji mjesec ranije, pišući za koprivničke Artikulacije, drznuo dotaknuti se triju naslova HDP-ove Biblioteke Poezije koji su kvalitativno osjetno ispod standarda inače izvrsnoga niza (o kojem sam, bez lažne skromnosti, pisao kao malo tko), pojedini su mi kolegice i kolege „dušebrižnički“ predbacili da ton kritike nije onakav kakav bi trebao biti (jer u književnoj kritici, tada mi je otkriveno, nije bitna argumentacija nego ton ili, kako bi mi jedna autorica pojasnila, nježnost) te da je nelogično i vjerojatno ad hominem to što sam primijetio da sva tri naslova urednički potpisuje ista urednica (kao da je uočavanje te zapravo bitne činjenice faktografski irelevantno i po sebi zločesto). Istovremeno, nije primijećeno (točnije, primjećivanje nije glasno artikulirano) to što ista urednica, k tome i dugogodišnja žirantica jedne ugledne pjesničke manifestacije, mjesecima putem frapantno klevetničkih društveno-mrežnih statusa nastoji potvrditi vlastiti položaj tobožnje žrtve, pritom nastojeći diskvalificirati niz kolegica i kolega književnika i urednika na sceni. Kao što, u kontekstu prvo spomenutoga eseja, nije došlo do reakcije na reakcije aktera „oštećenih“ esejom koji su, upravo inzistirajući na degutantnoj predimenzioniranosti klevete, išli toliko daleko da su potpisniku ovih redaka i njegovu „nuštarskom pobratimu“ predbacivali zlostavljanje jednoga ove godine preminuloga književnog kritičara, usput dopisujući da takvi poput nas u ratu doslovno ubijaju.

Posve nedavno onaj se dio društveno-mrežno nazočne scene našao strahovito uznemirenim zbog slučaja jedne, da tako kažem, književne influencerice i to zbog njenoga statusa na privatnom profilu u kojem, ističući svoju antimaskersku poziciju (dajući do znanja da je lišena empatije i da, sva važna u svojoj influencerskoj prvorazrednosti, nepodnošljivom lakoćom ljudske gluposti odbacuje spoznajna polja znanosti), ismijava vozača taksija zabrinutoga za zdravlje svojega osamdesetogodišnjeg oca, dopisujući s očitom porugom kako mu je, dok ju je molio da stavi masku (što influencerica, veća od znanosti, nije učinila), glas drhtao. Tada sam, i to pišem bez fige u džepu, prvi put čuo za Alis Marić i Facebook-stranicu Čitaj knjigu koju navodno prati preko pola milijuna ljudi. Navodno, ističem, jer se (ne samo meni) čini nevjerojatnim da stranicu čiji je sadržaj promoviranje knjiga prati toliko korisnika (budimo svjesni ovdašnje čitateljske zbilje čija definicija glasi „manje od knjige godišnje“), a i stoga što postoje indicije da su „followeri“ dobrim dijelom kupljeni (usporedimo li prosječan broj lajkova po objavi, što samo po sebi nije čvrst argument, s brojem „followera“, lako je zaključiti da stvari tu nisu čiste). Influenceričin je status završio u medijima (u čemu je prednjačio portal Index.hr), ubrzo se uključio i Telegram, pa je u dvadeset i četiri sata (prema osobnoj procjeni) izvjesno frizirana brojka od preko pola milijuna pratitelja (točnije, oko petsto šezdeset tisuća) smanjena za oko dvanaest tisuća zaljubljenika u jedan, po meni, treš-pristup književnosti kakvoga sam se, relativno nedavno, dotakao u eseju zbog kojega su mi slani prijeteći e-mailovi i SMS-ovi, dakako uz obilje psovki te dvije (koliko mi je do sada poznato) najave sudske tužbe (i to u dvije države, jer što esejistika ne bi postala bilateralnim prijeporom u rangu Piranskoga zaljeva, Prevlake ili Šarengradske ade).

Uslijedili su J'accuse! statusi preneraženih književnika prisnaženih opaskom da je stranica antimaskerice Alis poslana u ropotarnicu unlikea, sve uz pozive da to i drugi učine. U redu, bilo je i onih koji se nisu našli na toj friziranoj listi obožavatelja, očito, najpopularnije knjiške Facebook-stranice u nas, a koji su putem svojih stranica i profila sugerirali nadasve ljudsku potrebu bojkotiranja influenceričina statistički uspješnoga projekta. U nekim su od tih statusa naznačene i određene nečasne radnje vezane uz stranicu i promoviranje pojedinih naslova, a čega su se, doduše u rukavicama (možda i u strahu od tužbe zbog klevete), dotakla i pojedina ugledna urednička imena. Upravo je to ono što me je zaintrigiralo nastojati zagrebati ispod površine, čak i osokoljen (oprostite mi na trenutku neumjerenosti u bahatosti i aroganciji) ovim slučajem koji u velikoj mjeri potvrđuje teze iznesene u eseju O pjesništvu na društvenim mrežama, a kojima sam nastojao ukazati na recepcijsku devijaciju uvjetovanu, pa ako hoćete, i dekadama kontinuirano srozavanih čitateljskih navika te posljedično „lajkanjem“ i „hercanjem“ kao sve značajnijim kriterijima čije autorske vrijednosti (jer, pobogu, ako tvoje pjesme na Facebooku „lajka“ ili „herca“ koje eminentno autorsko i/ili uredničko ime, nema druge, genij si!), posegnemo li za estetikom, počesto bivaju u ozbiljnom nesrazmjeru s devalviranom, nerijetko polupismenom recepcijskom gestom. Naime, u tom sam eseju, podsjećam, uz „najpoznatiju nepoznatu umjetnicu na Balkanu“ (toliko sam obziran da poštujem njenu želju te joj više ne spominjem heteronim koji je prestao biti pseudonimom čim se dotičnoj učinilo da je, intervjuu zahvaljujući, dobila na značaju), istaknuo i jedan Facebook-profil čitateljstvu takoreći prezentiran kao časopis, a uz opasku, dakako, da takvo što sa časopisnom praksom nema veze. Na što je autor profila, zato što sam za nešto što nije časopis napisao da nije časopis, otpočeo hajku na više ljudi svesrdno podržavanu od podulje kolone onih koji čeznu da im tekstovi tamo završe ne bi li njihova vidljivost bila za koji lajk naglašenija.

Utoliko sam odlučio posjetiti stranicu Čitaj knjigu ne bih li saznao ponešto, prije svega, o kvaliteti iste, a koju je, podsjećam, pratilo poprilično autorica i autora od kojih su neki itekako etablirani. Ono što sam vidio, upravo u influencerskom duhu (ovdje štetnom barem kao influenca), neupitni je recepcijski treš koji odgovara, usudim se reći, marketinškim postulatima vremena. Stranica čiji me sadržaj navodi na više zaključaka. Prije svega, dojma sam da vlasnica stranice veći dio literature koji preporučuje prethodno ne pročita (dojam, naglašavam, jer takvo što nije moguće dokazati). Posrijedi je u pravilu preporuka bolno općenitoga predznaka, naglašeno impresionistička te obično lišena argumentacije teze da je preporučeni naslov vrijedan čitanja. Nadalje, upitni su mi korišteni fotografski prilozi i ilustracije. Naime, gajim skepsu prema poštivanju autorskih prava, a što je, nakon presudnoga antimaskerskog statusa, uvelike kuloarski komentirano. Čuđenje je tim veće. Upravo sam konsterniran tim da potencijalno kršenje autorskih prava književnicima koji su pratili influencericu nije smetalo, barem ne toliko da danu praksu jasno osude. Ili, ako je i to previše za očekivati, kliknu „unfollow“, ikonu magijskoga svojstva koja nam pomaže, s vremena na vrijeme, riješiti se spomenute nepodnošljive lakoće ljudske gluposti. U konačnici, a to sam doznao iz medija, neznanstveni, antimaskerski i antivakserski stavovi influencerice čijoj je treš-knjiškoj stranici hodočastilo podosta samih vitalnih reprezentanata ovdašnje književne scene, nije tako svježa pojava. Isti Indeks.hr tako u tekstu Hrvatska blogerica širi opasne laži o koroni. Prati je pola milijuna ljudi (autor je teksta Nenad Jarić Dauenahuer, a tekst je objavljen 5. prosinca 2020. i u njemu je, u najkraćim crtama, ponuđen historijat influenceričina antiznanstvenoga skepticizma) ističe niz šokantnih stavova, dakako iracionalnih, a s obzirom na njezin utjecaj i vidljivost stavova koji su, da se ne lažemo, opasni po okolinu (dovoljno je tek podvući konspirativnu tezu o vibraciji kao rješenju za viruse). Drugim riječima, nisam siguran da oni književnici, urednici i predstavnici nakladničkih kuća koji su možebitno surađivali s influencericom tih teza nisu bili svjesni, te da su na tu užasavajuću i po društvo opasnu činjenicu odlučili žmiriti. Možebitno, ističem, stoga što si neću dopustiti neozbiljnost kuloarska te inbox-prepričavanja interpretirati kao gotovu stvar. Premda, razumljivo, o indicijama nije zgorega razmisliti.

Jer upravo to pojašnjava posve nekritičko praćenje od strane dijela scene stranice koja, nakon letimičnoga sam pregleda ustvrdio, unižava kvalitetnu literaturu često ističući šund koji se, kombinacijom paraliterarnih društveno-mrežnih frekvencija te izostanka reakcija estetski osjetljivijih recipijenata (nerijetko, dakako, i autora), sve češće potkrada u zonama profanosti i profinjenosti. Suviše često da bismo mogli lamentirati o slabo primijećenim omaškama koje i tako treba ignorirati. Kao što je i meni, u više navrata, dobronamjerno sugerirano: valja mi ignorirati i ne osvrtati se na paraliterarne pojave zabilježene intervjuima u prestižnim tiskovinama ili specijaliziranim emisijama iz kulture javnoga servisa. Ako je knjiška (ne usudim se napisati književna) influencerica mjerilo dobre preporuke, pa što, pobogu, to ne bi bio i vlasnik profila koji svoj zid na društvenoj mreži naziva časopisom, smrtno se vrijeđajući na one koji se s danom budalaštinom ne slažu? Ili se, da stvar bude tragikomičnija, smrtno vrijeđa i na one koji su se drznuli podijeliti hiperlink na taj, kako su poniženi i uvrijeđeni zaključili, jedva pismeni pamflet?

Recepcijska je inertnost utoliko bila veoma nalik navedenom meni neposrednom iskustvu. Sve kasnije opaske, sva šuškanja koja su uslijedila nakon medijske reakcije na influenceričino antimaskerstvo obilježeno i podcjenjivačko klasnim gradiranjem (nije tajna da je influencerica bila kandidatkinja jedne neoliberalne opcije na izborima za Europski parlament, kao što nije tajna da neoliberalne opcije ne idu u korist, čak ni posve teorijski, zaštite prava i dostojanstva radničke klase) predstavlja fenomen u narodu poznat kao naknadna pamet. Netko bi zločestiji od mene isti označio i kao igru na sigurno, no ovdje jasno dajem do znanja – nikoga ne prozivam, a još manje osuđujem! Čudim se, makar poznajem ljude koji bi mi replicirali tezom da čuđenju nema mjesta, tim više što navedeni razvoj događaja sugerira kalkulantstvo i možebitno, makar dijelom, daje za pravo onim paraliterarnim konspirativcima koji su se, prozivajući aktere scene za umreženost, osobito razmahali nakon što je uredništvo Stava odlučilo objaviti moje esejističke natuknice (ili, ako vam je tako draže, jedva pismeni pamflet). Čudim se, premda se možda doista ne bih trebao čuditi, dominantnoj suzdržanosti dijela scene u odnosu na paraliterarne fenomene, a uz obrazloženje, nisam ga čuo jedanput, da se time nositeljima paraliterarnih fenomena daje na vidljivosti što ih, recepcijski, čini reprezentativnima. Nemušto obrazloženje (iz obzira neću reći opravdanje) post-recepcijskoga nedjelovanja koje neizravno, budimo pošteni, vodi i prema nekim defetističkim i defektnim stanjima poput, primjerice, eutanazije književne kritike. Utoliko ne čudi gotovo obvezno difamiranje potpisnika onih kritičkih redaka kojima nije dopisati panegirički predznak. Lako za autora jedva pismenoga pamfleta iz tamo nekih Vinkovaca. Žustre, katkad neumjesne društveno-mrežne reakcije na kritičke tekstove Igora Mandića u Jutarnjem listu navedeno ponajbolje potvrđuju. To ne znači da se nužno slažem s onim što je Mandić napisao. To samo znači da mu, godinama usprkos (jer da, neki su se pozabavili Mandićevim godinama kao i, u spomenutom sam eseju istaknuo, godinama Ljerke Car Matutinović), ne odričem pravo imati stav o kojem djelu – kakav god on bio.

Kuloarske teze o plaćenom influenceričinom reklamiranju djela pojedinih nakladničkih kuća (kojima sam sklon povjerovati, ali koje bez jasnih dokaza ne mogu klasificirati drukčije već kao kuloarske teze) kod dijela su društveno-mrežno nazočnih aktera scene rezultirale čuđenjem, pa i konsternacijom. Tome mogu dopisati, prije svega, tek da me čudi spomenuto čuđenje. Naime, svima nam je valjda jasan položaj knjige u društvu. Bez državnoga bi intervencionizma, koliko god skroman bio (a skroman je), lijepa književnost (isprike na patetično arhaičnoj sintagmi) u nas bila osuđena na razmjerno brzu smrt. Stoga, a sukladno zakonu tržišta, jasna je potreba barem dijela nakladnika nastojati koristiti sve raspoložive resurse ne bi li tako prodali koji primjerak više iz riznice svojih naslova, čak i kada je dio tih resursa, prema svemu, krajnje upitan. Što spomenuta stranica jest ili bi trebala biti. Jer ako nije dovoljno objavljivanje ilustracija bez navođenja izvora (što, ponavljam, sugerira izvjesno kršenje autorskih prava), onda bi sadržajna razina preporuka koja ukazuje na izvjesni influenceričin čitateljski i književnoteorijski deficit to svakako morala biti. Preporuke su to (ili radije da napišem poruke) tako često nalik petparačkim škrabotinama karakterističnim za onu po svemu ogavnu self-help literaturu čiji cilj nije pomoći čitatelju, već eksploatirati vrlo vjerojatni čitateljev očaj. Biznis, međutim, ne poznaje milost. Što jedan provincijski pamfletist zna o biznisu?, pitanje je koje si dio vas sada gotovo sigurno postavlja. Potvrdit ću vaše sumnje: gotovo ništa! Tek da je iluzorno zakon tržišta razmatrati uz ikakva humanistički obogaćena očekivanja. Post-socijalistička zbilja na tragu je zakona prirode prema kojem jači opstaje, a slabiji otpada. Cinik bi na to dodao da smo takvu zbilju sami birali (mi ili, zavisi o kutu gledanja, naši roditelji). Jednako kao što bi dodao da je šutnja u kojoj su dijelom prednjačili sada najglasniji osporavatelji knjiške influencerice pitanje dominantnoga konformizma i kalkulantstva onih koji bi u jasnom stavu i, ako hoćete, građanskoj hrabrosti morali prednjačiti – samih književnika.

Utoliko barem dio komentara koji su uslijedili nakon što je postalo jasno da će influencerica neminovno izgubiti promotivni utjecaj doživljavam ne samo kao stvar naknadne pameti, već i potrebe dokazivanja onoga s čim smo, nažalost, u deficitu – pravičnosti i smjelosti. Jer do jučer, ponavljam, nisam imao pojma tko je Alis Marić i o kakvoj je stranici na Facebooku riječ (dozvolit ću si, makar autoironično, u to ime uskliknuti: živjela provincija!). Mnogi, a među njima je (bio) pristojan broj samih autorica i autora, međutim, jest. Znali su, barem onoliko koliko i sâm znam, da je posrijedi, iz perspektive ozbiljnih poznavatelja literature, razina koja u najmanju ruku graniči s diletantizmom i šarlatanstvom. Znali su da je influenceričino djelovanje pogubno po ionako skromno recepcijsko usvajanje estetski prvorazrednih književnih djela. I znali su, barem neki od njih (ne budimo naivni!), zbog čega su, kako se to danas obično kaže, zapratili tu po književnost degradirajuću stranicu. Barem je dio literarno aktivnoga bića pristao biti influenceričinim auditorijem ne bi li i sami, usprkos prezentacijskoj nonšalanciji i primjetnom neznanju, bili izreklamirani. Time što tvrdim, a tvrdim, siguran sam, ono što velika većina scene misli, riskiram barem onoliko difamacija koliko sam si priskrbio u prvim danima studenoga esejom kojim sam se drznuo ukazati na paraliterarnu distorziju koja već sada utječe i na kulturne politike, kako nacionalnu, tako (osobito) lokalne.

Ni spomenuti esej, kao ni ovaj tekst, naime, dionicima paraliterarnih fenomena ne daje na vidljivosti utoliko što isti vidljivost već imaju. Onaj koji vlastiti profil na Facebooku prezentira kao časopis, čak i pored kleveta i uvreda kakvima smo u prethodnih godinu i više dana mogli svjedočiti, praćeniji je, usudim se reći, od većine časopisa i portala za književnost. Sada osporavanu knjišku influencericu, usprkos izvjesnom friziranju broja followera, prati za pojmove čak i najetabliranijih književnih imena regije nezamislivo mnogo ljudi. „Najpoznatija nepoznata umjetnica na Balkanu“ (Perun me počastio megadozom visokoga napona ako joj spomenem heteronim!), servirajući priču o fiktivnim klanovima zbog kojih ona, svom geniju usprkos, ne može objaviti knjigu, uživa potporu čak i pojedinih dionika scene, pa tako i spomenute žirantice, i same toliko puta klevetnice, koja možda baš sada, dok pišem ovaj tekst, iznova lamentira o ljudima s jednom i pol knjigom koji određuju što je dobro, a što ne (ili o tome kako je moguće, misleći na jednoga nadasve uspješnoga urednika, da onaj koji nije autor može biti član strukovnoga udruženja). Ustrajno prešućivanje tih i sličnih frapantnih devijacija tako će neminovno rezultirati, na planu kulturnih politika, anomalijama čije će posljedice, koliko god melodramatski zvučalo, biti fatalne.

Jer što vrijedi jedan izvrsni portal za književnu kritiku, primjerice Kritika HDP, kada influenceričinu nemuštu stranicu prati kudikamo više ljubitelja knjige (moguće i kudikamo više književnika)? Što vrijedi njegovana i često put mukotrpna časopisna praksa kada je pažnja mnogih (pa i književnika) na časopisu koji to nije? I što vrijedi ovaj tekst, čije čitanje upravo privodite kraju, kada je efektnije koga diskvalificirati prizemnim komentarima na Facebooku (a uz odobravanje istomislećih i šutnju onih koji ne misle tako)? Mandić je svejedno stari mizantrop koji je izgradio karijeru svađajući se. Ivankovčev je grijeh, reći će Čovjek-časopis uz emotikonsko kreveljenje sljedbenika lošega ukusa, što je došao na televiziju, a da prethodno nije oprao kosu. Ljerka Car Matutinović stara je i ne može razumjeti vulgarizme u poeziji (zato što su se vulgarizmi u poeziji dogodili tek nedavnim ukoričenjem jedne mladenačke zbirke koja, šalu na stranu, ne vrijedi pišljiva boba). Potpisnik je ovih redaka provincijski pamfletist i potencijalni ratni zločinac (prema riječima predvodnice književno-konspirativnoga krda, žirantice protiv koje se urotio sav alfabetski i analfabetski kozmos) jalan na one koji su dali intervju za prestižni medij. A i urednik je Teme, rekao bih, gadno zabrazdio time što s estetski osjetljivim luzerima ima posla. Riječ kojom bih, da sam reinkarnirani Željko Malnar, zaključio tekst navedenim bi kopačima skribomanskih rudnika i „prokazivateljima pseudoelitističkoga kolektiviteta“ jamačno dala za pravo. Zato ću, čak i ako se čini neuklopivom s kontekstom, posegnuti za drugom riječju. Može biti hipokrizija. Može biti i kalkulantstvo, pa i (makar umjereni) kukavičluk. Ali na prvom je mjestu, i tu za mene dvojbe nema – čaršija!