Petak. 11. prosinca 2020., 11:10

Marinko Plazibat, Vatra. Igre na cesti, Ogranak DHK slavonsko-baranjsko-srijemski Osijek, 2016.

(Kritika je objavljena u časopisu Riječi, 1-2/2017.)

Svoju prvu zbirku poezije Postelja od orahove sjene Marinko Plazibat objavio je u sklopu Pjesničkih susreta u Drenovcima sada već davne 1999. godine. Bila je to kulminacija njegova gotovo petnaestogodišnjeg književnog (pjesničkog, proznog i kritičarskog) rada započetog još sredinom osamdesetih u kultnom Poletu, zatim Quorumu, Studentskom listu, Oku i dr. Plazibat je očito autor kod kojega se građa akumulira kroz duži vremenski period, jer i od prvijenca do druge zbirke trebalo je proći punih osamnaest godina.

Ta dugogodišnja spisateljska apstinencija rezultirala je izrazitom glađu za tekstom; naime, među pedesetak novih pjesničkih sastavaka raspoređenih u četiri ciklusa, gotovo da nema ni jednog u kojemu ne nalazimo motive gladi i sitosti, te njima semantički srodnih pojmova vezanih uglavnom uz kuhinju, hranu i objed. Ovo ipak mora ostati na razini kritičarske dosjetke. Višegodišnja spisateljska apstinencija rezultirala je s pedesetak novih pjesama, dok je motivski kapital koji nose posljedica izrazite osjetljivosti na tjelesno strukturno izraženih lirskih protagonista, o čemu će dakako, biti više riječi.

Na samom početku lirski nas protagonist uvodi u zbirku prvim stihom prve pjesme Ravna ruka. Susret sa sobom: „Ulaziš u moj kraj, razvezuješ mi sjetu“, što podjednako zvuči kao dobrodošlica, ali i kao upozorenje. Nakon toga samo možemo odlučiti pristajemo li ući u taj evidentno prostor intime i sudjelovati kao privilegirani svjedok u svemu što će ta sjeta pred nama razvezati. Sjetu nalazimo „smrznutu od ljubavi, prašnjavu / od sjećanja na radost, lijepu od slanog taloga / mira, nemira, mira. Prljavu od čežnje, / iskrenu od sapuna.“ Ovi stihovi jamče da ćemo se dalje kretati hermetičnim prostorom njegove nutrine, njegovih osjećaja i sjećanja, što potvrđuje drugom pjesmom zbirke znakovita naslova Početak. Vrlo nježna pjesma u kojoj poziva čitatelja na aktivno kretanje zbirkom:

I nos mi stopalom briši očima mi
i palcem laži sladi.
Na pladnju se
narugaj.
U umoru luduj.
Vraže.
I tako je to počelo.

Subjekt nas, dakle, poziva za svoj unutarnji stol, kako bismo mu posvjedočili, intimizirali se, polemizirali. Valja reći da su spomenuti kulinarski motivi izrazito razrađeni te rasprostranjeni zbirkom, tako da ih je čak moguće razvrstati u zasebne potkategorije. Primjerice, nalazimo tu razne namirnice i gotova jela: juha, sok, čaj, mlijeko, paprikaš, punjena paprika, brašno, voće, povrće, suhomesnati proizvodi – najčešće kulen i slanina; zatim okuse - papreno, slano, slatko; kuhinjske predmete - stol, nož, tanjur, pladanj, tava, štednjak, sama kuhinja i sl.; pa tijelo i fiziološke procese, npr. želudac i podrigivanje. Taj izraziti osjećaj za tjelesno u Plazibata je viđen i u prvoj zbirci, no sada je došao do punog izražaja i zapravo bi se moglo i moralo govoriti o osnovnoj poetičkoj karakteristici, ili osjetljivosti, njegova lirskog pisma. Pritom su ti motivi dovedeni u semantički neobične okolnosti, često putem gustih slika, metafora i personifikacija, tako da ih gotovo nikada ne čitamo kao ispovijed ogladnjelog subjekta-gurmana, nego kao nadrealističke slike skrojene od u stvarnosti nepostojećih uzročno-posljedičnih veza među predmetima, zbivanjima, percepcijom okusa, boja i mirisa, i drugih suodnosa:

Moj kamen je
skuhan, smekšanoga
smještam ti ga ko postelju u srce,
ko pticu zašivenoga na dlan, ko
dobar kupus u gladnu zimu.

(Buđenje leptira. Ljetovanje u letu)

Nemogućim bio bi zadatak citirati sve gastronomske slike i metafore iz zbirke, pa za primjer navodimo nasumce:

Sjedim u odsutnoj kavi. Vrisak
groma odjednom
u štednjak se zabio kosom.
I kuha se munja krhkoga dodira osigurač
sjećanja je sklizak
sasvim šunka s jajima mi godi.

(Vatra na odsuću. Skoro zima)

Istu pjesmu završava stihom „Peći podriguju“ koji dobro sažima i oslikava njegov stil, oneobičavanje svakodnevnih predmeta i pojava personifikacijskim prenošenjem najčešće tjelesnih osjeta i fizioloških procesa. Ili pak u pjesmi Većinom paprikaš. Brod:

I raste taj paprikaš
već tminama i zorama, treptajima,
i sav se već lješnjak prolio iz sna,
i sva jagoda, opet,
i gitara i bas.

Nađu se tu i vrlo neobični spojevi metafora: „Namaz želudca na pekmez gušterače“ (Srce na ulici. Tajna dječje sobe), ili pak: „gnjavim cipelu do strasti znoja / do palačinke uzleta. Filujem / papriku djetinje mrene / mrežnim blokovima slikovnih nasrtaja“ (Čarapa u transu. Jako se znojim), dok glad prispodobljuje stihovima: „Želudac mi vene, i hrđa / brašno posve me pije, i tamni. // A i tava zagara i , eto, / buši.“

Ipak ima i izravnijih i semantički komunikativnijih stihova u kojima subjekt pedantno bilježi tijek objeda, kao na primjer u pjesmi Dobra večera. Nema tu crva, koju započinje nedvosmislenim stihovima „Ovo će biti dobra večera / jabuke su opet na stolu / treba ih samo dobro isprati / od suvišne soli.“ Zatim uzima nož „za svadbu hrane“, koji kasnije pomalo razočarano odlaže: „Vidim da je to bilo sve / za predjelo i za džaba“, ali onda ipak sve završava happy endom: „A sad je na redu najslađe / juha i mesina s nevažnom mjerom i papra i soli / kolač i voće će čekati / dok crv ne zagori.“ U sličnom je tonalitetu i pjesma Jelovnik. Slano je dobar izbor, a kao kulminaciju Plazibatova stila, odnosno kao svojevrsni spoj doslovnosti i metaforičnosti vrijedi citirati stihove iz pjesme Uglovi i trnje. Nešto tu vonja:

Nasitim se krastavca i luka. Naljutim
konzervu i papir. Zatrovano
uznemirim bilo.
Ispečem se do valjanja. Oplastičim si
kožu i namagarčim poslušan pazuh. Odjenem
hod pomak i pupak. Popijem luster kao um.
Utopim oči u nemilosrdni slikovni trk
pa sjaje.

Osjećaj za tjelesno, odnosno glad, protagonista ovih pjesama ne napušta ni u snovima, pa će na jednom mjestu odsanjati svinju. Tih kulinarskih motiva pomalo je i previše, osjeti se od polovice knjige određeno zasićenje, ali pretjerano bi bilo reći da Plazibat samo oko njih gradi pjesme. Riječ je o poeziji izrazito gustih slika koje u nizu tvore teško pronicljiv doživljaj i interpretaciju ujedno, sebe i okoline, lirskih protagonista ovih tekstova. On je pjesnik koji snima detalje, svakodnevne sitnice koje gotovo filmskim tehnikama pretapa u malešovske, gotovo šamanističke videospotovske tekstove s opsesivnim vraćanjem na lajtmotivske niti koje prožimaju zbirku.

S gledišta stila, Plazibat oblikuje stihove najčešće opkoračenjima, povremeno ih razvlačeći do nešto prozaičnijeg retka, a gdjegdje i do ruba konkretističkog rasporeda stihova i riječi na stranici, kao u tekstovima Napaljena sobarica. Metla je već isukana i Pejzaž. Sad imam veliko dvorište. U pjesmi Puca mi. Ravno ti polje subjekt pribjegava numeričkom nabrajanju nekoliko izrazito ruralnih motiva; ova pjesma primjer je Plazibatove tematsko-motivske zaokupljenosti slavonskim (šokačkim) zavičajem, koju prezentira u najboljim pjesmama prve zbirke, a nastavlja i ovdje:

A šamlica je malko kleknula.
Premda se presvukla
i junači ofarbana pleća.

Inače izraziti postmodernist „urbanog senzibiliteta“ kako je ocijenio Krešimir Bagić, Plazibat kada se zaokuplja ruralnim motivima, pribjegava u jednostavniji, narodni govor, kako se vidi i po citiranoj pjesmi, koju završava stihom „Ma baš mi puca“, ili izrazima poput „jebiga“, „eto“ ili čak „hm“. Određenu atmosferu Plazibat uspijeva dočarati s minimumom motivske razrade, kao u ovom slučaju sa šamlicom (čiji sam spomen priziva kompletnu sliku jednog šokačkog ambijenta, kuće, dvorišta, sokaka ili sela), dok u pjesmi Usputna kava. Baš mi se utičnica fućka piše: „U sokacima klupčice / zvijezde u došaptavanju ogovaraju.“ Te su pjesme i najuspjelije te mogu ravnopravno stajati sa tematski sličnima iz prethodne knjige. Kako ta urbano-ruralna egzistencija subjekta nije precizno odijeljena, nego u njemu samom tvori jedinstvenu, a od fragmenata skrpanu sliku svijeta, najbolje se vidi po pjesmi Napokon, pekmez. Svakidašnja jadikovka u kojoj korespondira s Cesarićevom Baladom iz predgrađa i dakako, Ujevićevom Jadikovkom:

… I kupam se svježom zemljom.
I znojim se umornom
jagodom mućkalicom.
I smijem se smijemo se svaliti.

I lije na podu boca.

Za razliku od prve zbirke, Vatra. Igre na cesti nema kraćih i s formalnog gledišta raznovrsnijih uradaka: pjesme su stilski ujednačene i dosta raspričane, što pridonosi monotoniji i otežava probijanje kroz ionako hermetične tekstove. Ta stilska ujednačenost možda je znak da su pjesme ipak nastale u kraćem vremenskom razdoblju tijekom te višegodišnje pauze, pa bi zbirka svakako bila prohodnija da je bar za četvrtinu kraća. No ovako svjedoči o silnoj želji da se napokon uknjiži nešto novo, a na čitatelju je da u tome nađe vlastito estetsko zadovoljstvo.

Najvidljivija razlika u odnosu na prethodnu zbirku, uz već pobrojane, jest dvostruko imenovanje i same zbirke i ciklusa i svih pojedinih pjesama. To bismo mogli čitati kao posljedicu dvaju osobitosti ove zbirke: s jedne strane, na makroplanu, imamo bujanje teksta, pravu pjesničku erupciju, a s druge, na mikrorazini, imamo motivsku zgusnutost koja nerijetko u jednom jedinom retku nudi više slojeva identitetske odgode negoli cijele pjesme i zbirke tzv. stvarnosne poezije.

A kad imate takvo bogatstvo slika u samo jednom tekstu teško ga je imenovati jednom riječju, pa Plazibat poseže za višestrukim imenovanjem, uglavnom bez izravnih semantičkih veza među njima. Tako se svaki tekst može čitati u dvostrukom ključu ovisno na koji od njih se u naslovu jače uhvatimo, pa tako i tekst doživljavamo pod semantički slabim svjetlom kojim je obasjana odozgor. Tako gledano, dosjetka o dvostrukom imenovanju izuzetno je uspjela i funkcionalna. Naslovi su to koji ništa izravno ne upućuju niti raspetljavaju, već se dodatno poigravaju, pa ako ostanemo pri gornjoj vulkanskoj poredbi, i sam naslov zbirke na više semantičkih razina dobro funkcionira: imamo vatru i imamo igre. Na cesti.

Poezija Marinka Plazibata, kako nam ju je prezentirao kroz dvije vremenski vrlo udaljene zbirke, ne nudi laka rješenja niti se zadovoljava izravnom deskripcijom okoline – naprotiv, zahtijeva teorijski i čitateljski potkovanog i strpljivog recipijenta koji je spreman uhvatiti se u koštac s njom i pronaći tu nešto za sebe. A ako je riječ o kritičaru – i više puta. I u toj potrazi svakako će uspjeti, jer zbirka Vatra. Igre na cesti sadrži pregršt vrlo uspjelih, neobičnih stihova i pjesama, od kojih su neke, kako smo već rekli, na razini onih najboljih iz Postelje od orahove sjene, a da je zbirka malo skraćena, ostavljala bi još bolji dojam.