D. Ivankovac: KRAJ KRITIKE ILI: POVRATAK U NEVIDLJIVOST

Srijeda, 29. 6. 2022.

KRAJ KRITIKE ILI: POVRATAK U NEVIDLJIVOST

(Esej napisan kao pogovor/odjava knjizi kritika Prikazati više, Naklada Vošicki, Koprivnica, 2022.)

0.

Prikazati više izbor je tekstova nastalih u razdoblju od deset godina, odnosno od 2012. do 2022. godine; ujedno je to prvo i jedino desetljeće mog bavljenja književnokritičkim radom, te je zgodna prilika rekapitulirati učinjeno i progovoriti ponešto o kontekstu, ali i položaju književne kritike u Hrvatskoj u navedenom razdoblju. Knjiga sadrži otprilike dvije trećine svih književnokritičkih tekstova koje sam napisao, a njima sam pridodao nešto manji izbor eseja, prikaza filmova i televizijskih serija te pogovora.

Iz izbora su ispali književnokritički i esejistički radovi koje nakon proteka godina iz različitih razloga više ne smatram relevantnima: bilo da je riječ o frendovski napisanim kritikama koje su tendenciozno navlačile pozitivnu ocjenu i tako potpuno promašile poantu i smisao kritike, pružajući čitatelju krivu informaciju o djelu; bilo da su napisane u brzini, površnog zahvata i stoga nedovoljno razrađene i obrazložene; bilo da je riječ o esejima napisanima o građi i problemu koji se nije dovoljno poznavalo ili istražilo, napisanima, dakle, tek toliko da se nešto objavi i svoje ime vidi u nekom časopisu i održi famoznu vidljivost;^[1] bilo da je riječ o ostrašćenim polemičkim tekstovima, mahom prigodničarskoga karaktera^[2] i sl.; bilo da je riječ o kombinaciji dvaju ili više navedenih smjerova i povoda. Mahom je riječ o tekstovima napisanima u ranoj fazi književne i književnokritičke afirmacije, od 2012. do 2015./16. godine, stoga nužno estetski slabijih dosega.

U izbor nisu ušli i neki opširniji teorijski radovi s područja književnosti, recenzije napisane autorima za potrebe različitih natječaja, kao i većina obrazloženja nagrada koje sam imao prilike žirirati i/ili obrazložiti, blurbovi,^[3] in memoriami,^[4] Facebook-statusi na određene teme koji su poprimali formu mini-eseja, intervjui koje sam kroz godine davao i sl. U slučaju sveobuhvatnosti, držim, narušila bi se kvaliteta i koherentnost knjige u cjelini, a i sama bi knjiga pritom na obujmu dobila još nekoliko stotina sasvim nepotrebnih stranica. Ono što nije uvršteno ovdje više ne smatram relevantnim, niti bi to trebalo ikada objavljivati u budućim izdanjima ove ili koje druge slične knjige.

Sam naslov Prikazati više dolazi od opcije koja na društvenim mrežama poziva na otvaranje neke objave u cijelosti (kojoj se samo početak vidi); u ovoj knjizi nije slučajno, naime, kritike i eseji, kao što će čitatelj uočiti, obilježene su Facebookom od najranijih dana (od usputnog spominjanja do opširnijeg tematiziranja). Frazu „prikazati više“ prvi sam put iskoristio negdje 2015./16. godine, kada sam na Facebooku objavio pomalo autoironičan status o tome kako ne čitam poeziju nakon „prikaži više“, uznemirivši pritom neke malograđanske (pjesničke i ine) duhove. Sve to rezultiralo je višednevnim kavanskim prepucavanjima, klevetama, uvredama, pa i prijetnjama. U virtualnom taboru nesklonom šali bili su tada i neki viđeniji domaći pjesnici i književnici, a koji će se kasnije i sami međusobno razići, i to zbog istih ili bliskih tema i problema. Kavanska polemika na Facebooku rasplamsala se i krajem 2018. godine, predvođena mahom istim personama, počevši i završivši prostačkim pjesmicama i statusima, falsifikacijama i difamacijama (koje su zdušno lajkovima, ili šutnjom – što je za mene također znak potpore – podupirali mnogi viđeniji dionici virtualne književne krčme) te posljedičnim naricanjem zbog straha od kaznenih prijava, prijetnji samoubojstvom^[5] i sl. Gotovo da nema degutantne stvari koju je autor na Facebooku u stanju previdjeti ako će mu ta moralna sljepoća priskrbiti pokoji lajk i pozitivan komentar, ili poznanstvo koje će jednog dana uroditi recenzijom rukopisa u vječitom lovu na kakvu stipendiju, rezidenciju, ili mjesto u antologiji neupitnih nacionalnih poetskih veličina.^[6]

U tom su davnom „prikaži više“ statusu možda i korijeni moje problematizacije književnih komunikacija na društvenim mrežama, što će kulminirati 2020. godine esejom Facebook – autorstvo i konzumerizam, kojim ću posljednji put uznemiriti virtualnu palanku; močvara se kratko zatalasala, protuargumenti su bili površni i komični,^[7] i ubrzo se, s novim lajkovima i srcima, sve potisnulo duboko u podsvijest, gdje traumama i jest mjesto. Najteže je suočiti se sa samim sobom.^[8]

Jedna od posljedica virtualnih književnih komunikacija bila je i pisanje autokritike,^[9] odnosno negativne kritike o vlastitoj zbirci Doba bršljana, koju su objavile koprivničke Artikulacije 2020. godine.^[10] Njoj je trebala uslijediti i zrcalna, pozitivna autokritika iste zbirke, što nikada nije realizirano.^[11] Riječ je o svojevrsnom autorsko-kritičarskom performansu kojim sam uvrijeđenim i hipersenzibilnim piscima htio pokazati barem dvije stvari: kako se trpe negativne kritike, i da su kritike zapravo „sumnjiva“ djelatnost – vješt kritičar o istoj knjizi može napisati dvije potpuno oprečne kritike; koliko onda doista vjerujete pozitivnim kritikama koje o vama štancaju prijatelji? I čemu sva ta histerija i drama kada se pojavi negativna kritika? Među fenomenima svojstvenima virtualnoj književnoj krčmi, a koji sam propustio navesti u eseju o književnosti na društvenim mrežama, svakako je i onaj koji bih prigodno mogao nazvati „histerična reakcija na negativnu pozitivnu kritiku“. Fenomen je poput simptoma raširen mlađim pjesničkim naraštajem, a očituje se onda kada mladi autor/ica generalno pozitivnu kritiku smatra negativnom, iz prostog razloga jer si je kritičar dozvolio da u jednoj rečenici pripomene i nešto što izdaleka sliči na prigovor. „Negativna pozitivna kritika“ je ona kritika koja nije dovoljno pozitivna. Obično uslijedi okupljanje virtualnog bratstva i kolektivno iskazivanje potpore u vidu emotikona, lajkova i komentara, a kritičara se diskreditira na razne načine, među kojima je omiljena „ko je taj?“ metoda: kada mladi tek afirmirani autor/ica svisoka pita „ko je taj?“, znak je da je nekomu vremešnijem upravo odzvonilo.^[12]

1.

Književnu afirmaciju započeo sam u vrijeme kada je kritika bila u defenzivi; još od globalne financijske krize 2008. postupno je izgurana iz mainstream medija, gasile su se kulturne rubrike i podlisci, a kritika se povukla u posljednje preživjele, slabo čitane književne časopise, gdje će u idućih nekoliko godina preživljavati, nevidljiva i naizgled nebitna.^[13] Početi s kritikom u takvim okolnostima s jedne je strane pitanje nedovoljne informiranosti, a s druge... pa, druge strane možda i nema. Razlika između 2012. i 2022. godine velika je kako za stanje i položaj književne kritike u Hrvatskoj, tako i za mene osobno, na privatnom planu. Nakon višegodišnjeg tavorenja daleko od aktualnih poetičkih kretanja i uvida u stanje književnog polja, godine 2012. dodijeljena mi je nagrada Goran za mlade pjesnike, za rukopis Freud na Facebooku; tom prilikom sam, naivan, neiskusan i nezaposlen, pomislio da bi u tome moglo biti nekog profita, pa sam se u autobusu za Lukovdol raspitivao o suradnji sa Zarezom kod tadašnjeg urednika Marka Pogačara; on mi je predložio da se okušam u kritici. Danas to djeluje komično, ali tako je bilo: za ljevičarski dvotjednik moglo se samo volontirati – stoga je Zarez imao fleksibilnije kriterije i kao takav bio dobar poligon za afirmaciju mladih autora. Vježbanje kritike, doslovce, a što se honorara tiče, strpljen-spašen. Takva urednička politika ima i naličje (kojega se teže i s odgodom postaje svjestan): labaviji kriteriji često znače nikakve kriterije, prispjele tekstove urednici jedva da i prolaze, što mlade autore uljuljkuje u vlastitu bitnost i operira od samokritičnosti; mladi autori tako godinama objavljuju loše tekstove, vjerujući da su ti tekstovi dobri, što može ispraviti tek naknadna selekcija, poput ove.^[14] Slično je bilo i s kultnim Quorumom, za koji se moglo volontirati i biti počašćen time, ili sisačkim Riječima, koje su nakon razlaza s Jendričkom i suradnicima svedene na poludiletantsko i vladajućoj stranci oporbenjačko kulturno glasilo. U trima spomenutim časopisima, koji tada jedva da su imali ikakve kriterije osim ideološkog predznaka (koji se u kritikama nije morao vidjeti), odvijali su se prvi nesigurni kritičko-esejistički pokušaji i čitatelj će zapaziti da je u ovoj knjizi sadržano vrlo malo tekstova iz tog razdoblja (iz gore opisanog razloga).

Znakovitim se može činiti činjenica da sam Povelju uspješnosti „Julije Benešić“, koja se dodjeljuje u sklopu đakovačkih Susreta hrvatskih književnih kritičara, dobio 2014. godine upravo za kritike objavljene u spomenutom razdoblju. Znakovitim za što? Tko komu u Hrvatskoj dodjeljuje nagrade i po kojim zaslugama? Jesam li 2014. godine zaslužio Povelju, ili je povjerenstvo nije imalo komu dodijeliti, ili jednostavno danas drugačije cijenim vlastiti početnički rad?^[15]

2.

Maćehinski odnos države prema kulturi dodatno se pooštrio nakon što resor preuzima Zlatko Hasanbegović i počinje mesti sve lijevog predznaka – tada se radikalno smanjuju ili čak ukidaju dotacije časopisima kakvima sam se tada nastojao prikloniti. Gašenje Zareza,^[16] kasnije i Quoruma te svojevoljno udaljavanje od Riječi (zbog desničarenja, neprofesionalnog odnosa^[17] i mizernih honorara) ostavilo me u skučenom prostoru bez mnogo mogućnosti za manevar; u tom razdoblju prazninu je donekle popunio neprofitni, poluamaterski oporbenjački Kontraportal, koji je pokrenula skupina uglavnom lijevih intelektualaca svjetonazorski bliskih Radničkoj fronti, Novoj ljevici i SRP-u, ali bez njihove ili ičije financijske potpore. Nečijom preporukom došli su i do mene: mada i dalje volonterski, Kontraportal je bio prvi medij koji mi je otvorio mogućnost kontinuiranog praćenja određene produkcije – tom sam se prilikom orijentirao na televizijske serije i filmove, a dio tih prikaza uvršten je u ovaj izbor.^[18] No kako je zbog unutarnjih razmirica (tko bi rekao!) portal ubrzo zapušten, pa i ugašen, većina je tih tekstova na svu sreću nestala – danas ih smatram mahom prigodničarskim, frazerskim, patetičnim pokušajima „ostajanja na liniji“ i davanja nekakvoga svog obola u vječnom virtualnom prepucavanju zdesna nalijevo i obratno.^[19]

Istovremeno, Pogačar me vrbuje za novopokrenuti crnogorski lijevi portal Proletter, koji je počeo ambiciozno, nastojeći okupiti istomišljenike s cijelog ex-yu prostora, ali se ubrzo i on ugasio. Na Proletteru sam trebao pratiti isključivo pjesničku produkciju s tri do četiri trokartična teksta mjesečno, što mi je probudilo nadu da ću napokon uzeti zalet i afirmirati se kao kritičar domaće i ex-yu poezije. No čini se da je lijevim intelektualcima sklonim popovanju o radu i radničkim pravima održavanje jedne mrežne stranice ipak prevelik zalogaj. Posljednji medij koji mi je ponudio kontinuitet suradnje, također posredstvom Pogačara, bio je portal Kritika HDP, pokrenut 2019. godine, uz znatno sporiji ritam objavljivanja (četiri do pet tekstova godišnje) i nedefinirani plan rada – pisao bih o poeziji, prozi, publicistici, prateći sve pomalo i sporadično, a ne prateći u biti ništa.

Među zanimljivije projekte u koje sam bio uključen ubrojio bih i pokretanje platforme Metronom na mrežnoj stranici osječkog antikvarijata Ezop, za koji me krajem 2019. predlaže kolega pjesnik Ivan Zrinušić. Ondje sam mogao pisati esejističke prikaze serija, filmova i knjiga po vlastitom nahođenju, ne nužno aktualnih, a bez potrebe ili diktata donošenja vrijednosnih sudova, osim, dakako, pozitivnih.^[20] Takav način rada mi je u tom trenutku odgovarao i pružio mi je priliku da napokon napišem nešto o svojoj davnoj i trajnoj preokupaciji – znanstvenoj fantastici. U ideji je bila cijela knjiga o Sci-Fi djelima, kojom bih dao svoj obol povijesti omiljenog žanra, no priča se ponovila: uslijed pandemije COVID-a-19 projekt je zapeo, a znanstvena fantastika, kako se vidi, tek je okrznuta.^[21]

Zbog svega toga moje desetljeće nije obilježeno profesionalnim praćenjem cjelokupne domaće pjesničke ili prozne produkcije ili prijevodne književnosti, nego je bilo i ostalo hobističko, sporadično, nasumično i stihijsko – pisao bih o onome što bi mi došlo pod ruku, što bi neko uredništvo tražilo, a objavljivali bi i više tjedana, pa i mjeseci kasnije, u nekim slučajevima i nikada.^[22] Tako i u ovoj knjizi ima svega i svačega, ali nema kompaktne cjeline ili kontinuiteta – ako ni za što drugo, takva raspršenost kritičarske pažnje pogodna je za fejsbukovsko oblikovanje koncepta knjige: kakva je pažnja nefokusiranoga skrolajućeg subjekta, takav je i konačni proizvod. To je i razlog činjenici da kritički nisam popratio neke od najboljih književnih ostvarenja u desetogodišnjem razdoblju.

Svemu tome nisu kumovale samo društvene okolnosti i privatna situacija (koja omogućuje ili onemogućuje dublju posvećenost književnokritičkom radu); veliku ulogu igraju i uredništva medija s kojima se surađuje ili pokušava surađivati, a tu se moglo doživjeti sve i svašta. Neprofesionalnost u radu uredništava, čiji su si članovi zasigurno isplaćivali honorare očekujući od vas da ginete za ideale, posebna je priča – evo samo jednog primjera: cjelokupno (navodno lijevo i progresivno) uredništvo Prolettera tiho i bez uredničke riječi, pitanja i savjeta pušta moj tekst (o knjizi Marka Tomaša) s rečenicom koju očito smatraju seksističkom – samo kako bi potom urednica istog portala i profesionalna feministkinja Ivana Kamenković na istom tom mediju mogla objaviti polemički odgovor označivši vlastitoga volonterskog suradnika kao seksista, čestitavši mu pritom 8. mart.^[23]

S druge strane, dobar dio urednika lijevih časopisa zna se požaliti na očajno stanje književne kritike „u Hrvata“, ali pritom na mailove kritičara zainteresiranih za suradnju nemaju običaj odgovarati – razina komunikacije zbog koje su neki tekstovi ostajali neobjavljeni sve do pokretanja Književnog blata.^[24] Neka druga uredništva, osim besramnog potplaćivanja (za rubriku gost-kritičar, koja pretpostavlja barem mjesec dana rada, velikodušno daju stotinjak eura), redovno imaju poteškoća i sa slanjem autorskog primjerka časopisa.^[25]

3.

Takvo stanje dovelo je do potrebe stvaranja vlastitoga mrežnog mjesta na kojemu će se moći brzo i jednostavno objaviti ono što uredništva ne stignu ili iz nekog razloga ne žele, pa krajem 2020. godine Franjo Nagulov i ja pokrećemo besplatni google site, (auto)ironično ga nazvavši Književno blato – pseudoportal za književnost i književnu kritiku. Ako već moramo besplatno i volonterski, neka bude naše. Bilo je to specifično vrijeme koje valja nešto opširnije oslikati. Kako se tržište polagano oporavljalo, tako se otvarao i prostor za književnost i književnu kritiku: unazad godinu-dvije obnovljene su i proširene rubrike kulture, pojavili su se novinski podlisci i portali, te se i kritika, mogli bismo slobodno reći, vratila na velika vrata u dnevni i tjedni tisak; istovremeno nije oslabjela u tradicionalnim književnim časopisima, pa se negdje od godine 2019. može govoriti o njezinoj revitalizaciji – pritom su stasale i mlađe generacije kritičara, koje sada, premda više nema Zareza i Quoruma, imaju bolje startne pozicije, više prostora i bolje honorirane opcije. Put od dramatičnih spekulacija o kraju kritike do njezine potpune revitalizacije, popularizacije, pa čak i određene unutarnje konkurentnosti, dug je svega nekoliko godina.

Istovremeno raste i potražnja za kritikom, poglavito onom frendovskom: pisci sada sami šalju knjige, potežu za rukav, zivkaju i interesiraju se u kojoj fazi je kritika koja će im donijeti kako simbolički kapital u književnom polju (jer se podrazumijeva da će prijatelj pisati pozitivno), tako i materijalni (jer postoji težnja da kritika dobije težinu recenzije – da autoru donese određeni broj bodova^[26] koje će ovaj moći priložiti na razne natječaje). Pored stalnog priljeva novih knjiga koje bismo po uvjerenju književnih genija trebali što prije pohvaliti, kolega Nagulov i ja upali smo u dugotrajan niz polemika o književnosti na društvenim mrežama, a koje su se tjednima, pa i mjesecima odvijale i putem časopisa i portala, ali i putem Facebooka.^[27] Nakon nekog vremena, uredništva tradicionalno zauzeta žalopojkama kako je kvalitetna književna polemika u Hrvatskoj relikt neke bolje književne prošlosti počela su odbijati naše odgovore, ponajprije iz straha od mogućih sudskih tužbi i financijskoga gubitka; suočeni sa svojevrsnom cenzurom (koju danas više ne diktira partija na vlasti, nego tržište), ali i sporošću specijaliziranih časopisa i portala, pokrenuli smo spomenuto Književno blato. Na Književnom blatu svoje su mjesto tako našli, pored aktualnih, i nikad objavljeni tekstovi te oni godinama objavljivani u slabo vidljivim zbornicima i časopisima bez mrežne „ispostave“ (Riječi, Tema, Quorum, Republika, Poezija itd.). Prostor za kritiku s godinama se pronalazio i otvarao, ali kontinuitet koji bi uključivao i zadovoljavajuću financijsku naknadu, a što je zbog uloženog truda i vremena svakako od ključnog značaja, nikada nije pronađen/postignut.

4.

Sve to pratila je konstantna misao o odustajanju, koju sam s vremena na vrijeme i artikulirao, prije svega na Facebooku; prvi put razuvjerili su me Daša Drndić i Igor Marojević, drugi, treći i peti put netko drugi, treći i peti uz pripomoć drugih, trećih i petih argumenata, i tako sam dogurao do punog desetljeća. Što u današnjim okolnostima mislim o svemu? Jesam li trebao ustrajati sve te godine? Jesam i nisam, kako se uzme. Ima li sve to nekakvu vrijednost i korist? Čitatelj će morati prosuditi. Knjiga je složena upravo s tom namjerom – da bi se nečemu u što se duboko sumnja pokušalo dati značaj i smisao.

Pritom se ta sumnja s vremenom poopćila: ne samo da duboko sumnjam u vrijednost i smisao vlastitoga književnokritičkog rada nego i u svrhu i smisao književne kritike u današnjim tržišnim i tehnološkim okolnostima. Tu se nužno vraćamo na povijesne definicije i značaj književne kritike te, eventualno, pokušaje njezina redefiniranja. Ako je nekada književna kritika bila posrednik između književnog djela i čitatelja, ako je formirala ukus i poetike, oblikovala škole i pokrete, stvarajući tako nacionalni kanon, moramo se zapitati radi li to ona i danas, ili je nadomještena cjelokupnom dinamikom tržišnih procesa koji će i bez iznošenja vrijednosnog suda formirati čitateljski ukus i poetike, potpomagati izdavaštvo, autore te utjecati na oblikovanje kanona i kulturne memorije naraštaja. Svjedočimo vremenu u kojemu su čak i pogovori, televizijska gostovanja te promocije po knjižnicama, kulturnim ustanovama i javnim prostorima postali passé. I klasične promocije, na koje je sve teže privući barem malo publike (zagušene mnoštvom događaja i informacija), i pogovori u knjigama, koji su po svojoj prirodi nagovori (ali izlišni nagovori, jer ih se čita kada je knjiga već u rukama), nadomješteni su (samo)promocijom na društvenim mrežama,^[28] gdje objava s mnoštvom lajkova i komentara (tzv. pozitivnog feedbacka) daleko nadmašuje i dopire dalje negoli je to još prije dvadesetak godina bilo zamislivo.

Jamranje o tome kako tristotinjak prijateljskih komentara i lajkova nisu kritika, jer kritičar je književno školovan, iskusan i stručan, ima, dakle, određene kompetencije da govori o djelu, za autora i izdavača potpuno je irelevantno^[29] – jer autor i izdavač jednostavno više ne ovise o pozitivnom sudu stručne kritike; doseg (vidljivost), pa i financijsku dobit višestruko će nadmašiti besplatnom samopromocijom ili jeftino plaćenim oglasima na društvenim mrežama nego ikakvom relevantnom, objektivnom, kompetentnom književnom kritikom objavljenom u nevidljivom književnom časopisu sa stotinjak pretplatnika, pa čak i objavljenom na lako dostupnim portalima.^[30]

U skladu s tim, može se postaviti pitanje smisla tradicionalnih književnih časopisa u današnjim okolnostima. Služe li oni više ičemu osim izvlačenju novca od Ministarstva? Okupljalište generacija više nisu, kao ni rasadište ideja, čak ni oni koji su zadržali rubriku prijevodne književnosti i teorije; internet sada znatno brže raznosi nove poetike i ideje, pisci, prevoditelji, urednici i izdavači „susreću“ se na društvenim mrežama, dogovaraju suradnje, potpisuju ugovore, isplaćuju i primaju honorare (obavljaju, dakle, cijeli taj formalni birokratski posao) i u konačnici i tiskaju ono što su upoznali, ugovorili, preveli i platili a da se nikada uživo ni ne susretnu. A to što tiskaju u svojim časopisima i ne postoji dok ne objave na mrežnim stranicama, koje će onda autori promovirati na društvenim mrežama i dinamika književnog života bit će u potpunosti ispunjena. Cijeli proces je tu, osim književne kritike, koja je suviše stručna (naporna) i suviše spora – dok pošalje svoj glas o nekoj knjizi do one nekolicine staromodnih čitatelja, mehanizmi društvenih mreža već su glas o knjizi dostavili tisućama recipijenata, stotine su obratile pažnju, i smisao pisanja i objavljivanja ponovno je obranjen. A kanon, korpus, lektira, kulturna memorija? To su neki stari termini koje je virtualna uravnilovka skupa sa svakom vrijednosnom hijerarhijom poslala u ropotarnicu (književne) povijesti. Vrijeme književne kritike kakvu smo do kraja prošlog stoljeća poznavali, i o kakvoj smo u školama i na studijima književnosti učili, nepovratno je prošlo. Pitanje je ima li kritika mogućnosti prilagoditi se, ili će jednostavno nestati, kao što nestaju i generacijski časopisi, kao što su nestali epovi i heksametri, dvostruko rimovani dvanaesterci, ekloge, bukolike i romance, a da zbog toga ni svijet ni književnost nisu propali. U povijesnom razvoju književne kritike, ovo je doba post-kritike.

5.

Nakon svega rečenog, naizgled sam upao u logički paradoks; preciznije bih to nazvao malom logičkom zavrzlamom: govorim o revitalizaciji kritike i njezinu vraćanju u dnevne i tjedne tiskovine, na televiziju i radio, u masmedije – istovremeno proglašavajući kraj kritike. Jedno ne proturječi drugomu: kritika i dalje postoji, ali je izgubila smisao. Pregazila ju je komunikacijska tehnologija 21. stoljeća, ta nevidljiva ruka tržišnoga kapitalizma, moćan alat u rukama konzumerizma s kojim spora i književnom teorijom i poviješću bremenita forma ne može uhvatiti korak.

Osobno ne vidim načine i mehanizme kojima bi se kritika mogla redefinirati i prilagoditi zahtjevima tržište: ona nije samo izgubila dah i zastarjela, ona je već zamijenjena, i ono što je nekoć pružala – autoru, izdavaču, čitatelju, sadašnjosti i budućnosti – to se sada obavlja na drugim mjestima i drugačijim metodama. Je li to dobro ili loše, teško je reći; prilika za naricanje zasigurno jest, i predviđam da će se takvih žalopojki čitati sve više u predstojećim godinama, kao što će se i kritika nastaviti pisati. Slično je i s tradicionalnim papirnatim časopisima: bit će ih sve manje, opstat će oni koji će se maksimalno „digitalizirati“, ali ni oni neće nikada vratiti svoj negdašnji značaj.

Književna polemika je gotovo u potpunosti nestala s književnopovijesne scene: razmirice se sada obavljaju i razrješavaju „šaketanjem“ u virtualnoj krčmi – javno ili polujavno na Facebooku, ili u privatnim grupama i dopiskama; nakon trenutnog „ispuhivanja“ na mreži, više nitko nema potrebe pisati duge polemičke eseje i čekati danima i tjednima ne bi li bili objavljeni; rijetki pokušaji koje možemo vidjeti najčešće završavaju bez ikakve reakcije, kao usamljeni i otužni primjeri jedne izumrle, rekao bih, vještine. Treba li naricati i nad tim? Ne treba. Generacije koje dolaze ne osjećaju da im nešto doista nedostaje, i sasvim se dobro snalaze u vremenu u kojemu žive, rade, pišu, kritiziraju i polemiziraju. Možda je tomu potvrda i ova knjiga, u koju nije uvršten niti jedan polemički tekst^[31] – odviše ih nisam ni napisao, a ni onih nekoliko nije naišlo na reakciju, ili se „reakcija“ odradila na Facebooku, u inboxima i komentarima; stoga nerijetko djeluju kao otužno bijesni monolozi lunatika s druge strane ograde na kojega se nitko ne obazire, i još se za svaki slučaj prelazi na drugu stranu ulice.

U svjetlu svega toga, dobronamjerni čitatelj mogao bi (se) zapitati: a čemu onda skupljati u knjigu kritike i eseje ako je sve već gotovo, ako nema smisla? Doista, čemu? Pokušavam naći razlog, barem jedan. Zbog opisanih okolnosti i načina rada, koji je više nalikovao neplanskom gomilanju tekstova nego planskom građenju nekakve kritičarske karijere, ova knjiga ne nudi relevantan vrijednosni presjek književnog polja u proteklom desetljeću; prije bi mogla biti od koristi studentima književnosti i doktorandima kao izvorište potrebnih referenci. Jer, između ostaloga, ovo postbolonjsko vrijeme je vrijeme referenci, kvota, bodova i rang-lista. Ako će knjiga poslužiti barem u takve svrhe, možda će ublažiti jak osjećaj uzaludnosti koji ju je pratio od prvih tekstova iz 2012. godine pa sve do konačne selekcije, slaganja i zaključivanja ove odjave.

Nuštar, Vinkovci

veljača 2022.

BILJEŠKE

[1] Ovdje je riječ o časopisnoj, pred-fejsbukovskoj vidljivosti. Termin vidljivost posljednjih je godina postao mantra i neka vrsta smokvinog lista na društvenim mrežama, osobito mlađim pjesničkim naraštajima stasalima u digitalnom okružju, koje ih je povratno formiralo. Tako će mnogi ignorirati nečiji nacionalističke, antivakserske i razne druge stavove i sumanute ispade ako dotična persona koja objavljuje poeziju na Facebooku ima tu famoznu „vidljivost“.

[2] U izbor nije ušao niti jedan čisti polemički tekst, dijelom jer ih je bilo znatno manje od kritika i eseja, a dijelom i zato što ih se gašenjem nekih portala dio trajno izgubio. Jednim dijelom, dakako, jer više nisam želio pridavati pažnju određenim personama kojima sam u tim kritičkim tekstovima izvolio pridati pažnju.

[3] Pretežno pisani za e-izdanja na Besplatnim elektroničkim knjigama.

[4] Od nekoliko objavljenih in memoriama sačuvan je samo jedan: onaj napisan povodom smrti pjesnika Milana Maćešića (1960. – 2018.), objavljen u časopisu Moji Vinkovci.

[5] Prijetnje samoubojstvom i isticanje teškoga socijalnog statusa spadaju među češće „ucjene“ kojima se galamdžije s Facebooka služe nakon što budu stjerani u kut; tu svaki razgovor i „polemika“ gube smisao, a na scenu stupaju jake snage empatičnih subjekata prepunih ljubavi i razumijevanja, ali i fascinantne sposobnosti da se u nasilniku vidi žrtvu, a u žrtvi bezdušnog nasilnika; takvi u „polemiku“ ulaze na kraju zatječući uplakane i prestrašene subjekte koji mogu biti jedino žrtve; u slučaju „polemike“ s osobom ženskog roda i spola uključuju se i jake snage virtualnog feminizma, oboružane etiketama patrijarhata i klasnih nepravdi: teško je voditi književnu polemiku s nekim tko pritom podnosi i teške negve patrijarhata i kapitalizma, potplaćen je, nezaposlen i nema dovoljno novčića za avokado i pedikuru.

[6] Brojnost pjesničkih antologija također je simptom koji mnogo govori o stanju književnog polja i duhu vremena: kada je gotovo sve jednako vrijedno pažnje, tradicija zaboravljena na račun vječnoga digitalnog prezenta, a kritika svedena na ortopedsko pomagalo autora, tada cvjeta tisuću antologičarskih cvjetova.

[7] Pripisivalo mi se dušobrižništvo, mizoginija, zlonamjernost, kukavičluk, a jedan je zadrigli desničarski pjesnik esej nazvao paleolitskim, potonuvši potom i sam u paleolitski strah od cjepiva, platnenih maski, antifašizma itd.

[8] U tematu časopisa Tema (2020.) posvećenom književnosti na društvenim mrežama najsažetiju dijagnozu dao je Marko Pogačar, okrstivši točno i precizno spomenuti fenomen kao virtualnu palanku 2.0. Opis je savršeno precizan: kao što baš svatko ima pristup u krčmu, tako ima i na Facebook.

[9] Neki su je proglasili prvom negativnom autokritikom u domaćoj književnosti, što vjerojatno nije sasvim točno; trebalo bi istražiti, ali vjerujem da bi se nešto slično našlo.

[10] Zbirka je imala mahom pozitivan odjek (Nagulov, Pogačar, Kreho, Krajišnik, Šima Majić). Argumentacija autokritike složena je pretežno od kritika i pokušaja uvreda koje sam o vlastitoj poeziji slušao i čitao u komentarima na Facebooku, uz poneku vlastitu dosjetku. Nažalost, nisam se dosjetio napisati da bi ta zbirka mogla služiti kao podmetač za šalicu kave, što je još jedan književnoteorijski „argument“ i „estetski“ sud koji sam uspio nekako preživjeti – možda zato što i sâm koristim zbirke, pa i svoje, kao podmetač za šalicu, a s Dobom bršljana sam i potpaljivao vatru.

[11] Što zbog drugih projekata, što zbog gubitka interesa i spoznaje da nikakve akcije i reakcije ne polučuju ikakve rezultate u tzv. književnom polju.

[12] „Ko je taj?“ metodi diskreditacije povremeno pribjegavaju i vremešniji autori u srazu s mlađima, što je samo po sebi krajnje otužno, degutantno i graniči s glupošću: podrazumijeva se da je od nekog Barda trideset godina mlađi autor javnosti još uvijek manje poznat. Po svemu sudeći, pjesnici su i danas generacijski uvezani i sebi najvažniji, a sve starije i mlađe svedeno je pod „ko je taj?“ zajednički nazivnik.

[13] Kriza kritike postala je tada uobičajena mantra književnih krugova – pisali su se učeni eseji komemorativnoga karaktera, a ključno pitanje je bilo: je li kritika samo u krizi, ili joj je nastupio kraj?

[14] Knjiga bi se po tome mogla zvati i Prikazati manje, što se, uz ponešto cinizma, može odnositi i na pročitane knjige, mada ih većina nije negativno ocijenjena.

[15] Povelja i Nagrada „Julije Benešić“ dio su niza književnih nagrada koje su svoje kriterije svele na Slavoniju i Baranju i tako si same suzile prostor za manevar, ali i osudile pripadajuće manifestacije na lokalni karakter. Slično je i s nagradama na Pjesničkim susretima u Drenovcima te Danima Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima (za ove posljednje do danas mi nije jasno jesu li privatni projekt jednoga lokalnog izdavača, i ako jesu, koja je tu uloga DHK. Moje svakako nije dublje ulaziti u to). Teško se na prostoru Slavonije i Baranje baš svake godine može naći mladi kritičar ili pjesnik koji zaslužuje nagradu, ali se ipak nekako pronalazi, sve ne bi li se tradicija održala; opada li time kvaliteta manifestacije i njihovih tiskanih izdanja, pitanje je vrijedno razmatranja, ali koje prepuštam nekom drugom.

[16] Prilikom uskraćivanja potpore Zarezu i drugih Hasanbegovićevih manevara kroz lijevi i NGO krajolik mnoga su se pera naoštrila, uključujući i mene, a potpisana je i peticija „Kulturnjaci 2016.“, kojom se tražila smjena ministra. S naknadnim spoznajama, premda i dalje na Hasanbegoviću sasvim suprotnom svjetonazorskom polu, takve tekstove (koji ovdje nisu uvršteni) danas ne bih pisao niti bih takvu peticiju danas potpisao. O naknadnim spoznajama možda nekom drugom prilikom.

[17] U koji spada i klevetanje vlastitih laureata Kvirinovih poetskih susreta, što je valjda jedinstven slučaj u povijesti hrvatske književnosti, naime da iste osobe dodjeljuju neku nagradu i javno kleveću nagrađenika.

[18] U izbor nisu ušli kritički prikazi filmova i serija snažno obilježeni dnevnopolitičkim kontekstom i digresijama, a koji bi danas čitatelju bili nerazumljivi. Također ni tekstovi satiričkog predznaka i polemike.

[19] Među njima najviše odjeka je imao polemički tekst „Ljubav prema državi i moralno sudište Ivane Šojat ili: uloga Mire Furlan u razaranju Vukovara“, kojim sam odgovorio na cijeli niz Šojatičinih huškačkih tekstova usmjerenih prema pomno odabranim metama – od studenata Filozofskog do Šerbedžije i Furlan. Uslijedile su reakcije nekolicine novinara i književnika te proglas HDP-a, društva kojega je književnica tada bila članica; nakon izostanka reakcije hrvatskog PEN-a (pod Tomicom Bajsićem) isto je udruženje napustio Marko Pogačar. Tekst je ostao sačuvan, ali u ovaj izbor nije ušao jer smatram da kritika romana Štajga ili put u maglu sasvim dovoljno rasvjetljava književne kvalitete i svjetonazorske transformacije spomenute književnice.

[20] I vremešniji klasici su dolazili u obzir, jer ti su tekstovi prije svega trebali potaknuti čitatelje na kupnju knjiga iz fonda antikvarijata.

[21] Na Ezopu sam dobio mogućnost pisati o klasicima o kojima sam oduvijek želio nešto napisati, ali nije bilo zainteresiranog medija; ovdje su uvršteni tekstovi o Miroslavu Krleži, Ivanu Kozarcu i slikaru Josipu Vaništi. Stručni rad „Komičnost u Kozarčevoj 'Teni'“, napisan za Dane Josipa Kozarca u Lipovljanima 2013. godine, a do danas neobjavljen, pokazao se ipak preopširnim za ovaj izbor.

[22] Za kontinuirano praćenje produkcije nužno je da medij zaposli i dobro plati kritičara, obvezanog ugovorom, dakako, u suprotnom, kritičar se nikada neće u potpunosti afirmirati tražeći medij za svaki svoj tekst i preživljavajući na nestalnim i niskim honorarima.

[23] Spomenuta feministkinja ne bi dobila ni toliko pažnje koliko je tada dobila da je odradila svoj urednički posao i upozorila suradnika da navodno problematičnu rečenicu preformulira prije objavljivanja. Metoda puštanja nekoga da upadne u klopku koje nije svjestan kako bi ga se prokazalo stanarom te klopke ne razlikuje se puno od falsificiranja nečijih karakternih osobina kako bi ga se diskreditiralo (osobito kada je riječ o mediju u koji je moguće intervenirati i nakon objavljivanja). Nazivam to feminističkim i uredničkim klošarlukom. Kritika Tomaševe zbirke uvrštena je u ovaj izbor, ali je dijelom izmijenjena, kako ne bi nastali novi nesporazumi s prvoborkinjama feminističkoga klošarluka.

[24] Događa se i sljedeće: mjeseci ignoriranja primoraju autora da tekst pošalje na razne adrese, pa kad bude objavljen na različitim adresama, poneki urednici u tome vide problem – jedino u vlastitoj višemjesečnoj ignoranciji nikada ne vide problem.

[25] U osobna iskustva valja zabilježiti i ono koje kaže da je jedan lijevi urednik odšutio nekoliko mojih ponuda za suradnju, a kada sam njegov kontakt dao jednoj mlađoj kritičarki, njoj je smjesta odgovorio i suradnja je ostvarena. Ostaje nepoznanica što o takvim libidinoznim praksama misle prvoborkinje feminističkoga klošarluka.

[26] Sustav bodovanja tekstova i medija predložen je 2020. godine od Ministarstva kulture i medija RH, ali je odmah naišao na žestoke reakcije dijela književne javnosti: nekoliko književnica pokrenulo je peticiju „Pravo na kvalitetu“, kojom se nastojalo ukazati na nelogičnosti u predloženom sustavu ocjenjivanja i posljedičnom nepravednom dodjeljivanju sredstava; primjerice, neki autor bi na osnovi negativne kritike dobio više bodova ako je ta kritika objavljena u višerangiranom mediju nego autor kojemu je pozitivna kritika objavljena na nekom drugom mediju, i tomu slično. Osobno sam potpisao peticiju iz solidarnosti prema kolegicama i kolegama kojima je stalo do toga, ali sam se ubrzo i pokajao; boriti se za prava onih koji ministre i intendante imaju na „brzom biranju“ nije nešto u što bih se rado opet upuštao.

[27] Sada je inicijator polemike bio F. Nagulov esejom „O pjesništvu na društvenim mrežama“ (Stav, studeni 2020.).

[28] Samopromocija na društvenim mrežama uskoro bi mogla postati i obvezujuća stavka ugovora između izdavača i autora.

[29] Nedavni slučaj stanovite Alis Marić i Facebook-stranice Čitaj knjigu, koji se povlačio po medijima zbog njezinih stavova o pandemiji i cjepivima i promicanju raznoraznih teorija zavjera, pokazao je što danas izdavačima treba: fotografija njihovih izdanja, s manje ili više ukusa dekorirana (kako koja), uz kratak promotivni tekst opsegom manji od blurba a sadržajem siromašniji od osnovnoškolskih impresija o pročitanom djelu; jer riječ je o reklami koja dopire do desetaka tisuća pratitelja spomenute stranice (navodno ih Čitaj knjigu ima pola milijuna); kojem to izdavaču promoviranom od strane Alis Marić treba čangrizava književna kritika i kojem od njih zapravo smetaju njezini „paleolitski“ stavovi o medicini, virologiji ili bilo kojoj prirodnoj ili društvenoj znanosti?

[30] Konstantne sugestije urednika portala s kojima sam surađivao, da kritike pišem što kraće i sažetije, sugeriraju da je pažnja suvremenoga skrolajućeg subjekta vrlo kratkotrajna i da je ne treba testirati; drugim riječima, i oni koji će s namjerom posjećivati portale o književnosti i kulturi neće se ondje dugo zadržavati. Logično pitanje glasi: ako više ni na ljude od kulture ne možemo računati, na koga onda možemo?

[31] Nešto polemičkih žaoka moguće je pronaći u ponekim kritikama i esejima.