Srijeda, 16. prosinac 2020., 9:45

Vuk Rodić: Gutač nula, Vrijeme, Zenica, 2017.

(Tekst objavljen na portalu Proletter 27. 09. 2017.)

Vuk Rodić (1958.) predstavnik je neorealističke poetike (onoga što se u hrvatskom pjesničkom polju naziva "stvarnosnom" poezijom) i autentičan baštinik bitničkog luzerstva. Pedesetak nenaslovljenih tekstova nanizano je u neprekinutom konceptualnom (a mogli bismo reći i stilskom i tematskom) kontinuitetu koji djeluju gotovo kao terapeutski solilokviji lirskoga subjekta okrenutoga uglavnom prema sebi, turobnoj sadašnjosti, ništa boljoj (ratnoj i poratnoj) prošlosti s ipak ponekim sjećanjem na nešto sretnije djetinjstvo. Što imamo očekivati nedvojbeno ćemo vidjeti u uvodnoj pjesmi:

Osjećam nesnosan svrbež na dupetu
Poderane sandale su moj Ferrari
U njima se smucam sarajevskim ulicama
Često se upitam zašto sjedim u dosadnim kafanama
Što ne nosim kravatu?
Zašto pišem poeziju?
Ja, eksponat u muzeju ništavila.

Upisane koordinate su ulica, lutalaštvo, kavane, socijalno stanje subjekta, ulični sleng i dakako sama poezija. Protagonist ove poezije imat će jaku potrebu opetovano ukazivati na teško socijalno stanje i možda čak neuralgične točke vlastite prošlosti od kojih je život možda mogao krenuti drugim smjerom, a kojima se kao traumatskim jezgrama uporno vraća ili ih obilazi. Često spominje šuplje cipele, mokre čarape i prazan hladnjak, samo jedan primjer:

Mokrih čarapa vratio sam se kući
Psi se kolju ispod prozora
Šibicom palim cigaretu
Frižider zjapi
Pavlaka i sirće od jabuke
To je sve moje bogatstvo…

Ta traumatična mjesta u biografiji mogu se locirati u vrijeme školovanja i studiranja, jer je prema tome dobu izrazito negativan, a u izrazu adolescentski primjeren: "Škola mi je išla na kurac / Osip sam dobijao od naizust naučenih versa / Od klasika sam učio poeziju / Ne od dosadnih profesora književnosti…" Osim lošeg iskustva sa školama, protagonist nekoliko puta dotiče, ali dublje ne pojašnjava, trenutak napuštanja studija, npr.: "Meni se više nije ostajalo u Boki / Mojim drugovima s faksa nije bilo jasno iako sam bio dobar student / Što sam odlučio napustiti školovanje / Jednostavno sam zakoračio preko praga u mrak…" Tješi se pisanjem i sjećanjima na djetinjstvo, jedino razdoblje koje ga ispunja srećom, primjerice:

Prošlost je stotinu tmina prekrilo
Sjećanje na djetinjstvo me liječi
Iščezne tamna sjena s lica
Manje bole modrice na duši…

Izraz mu je gotovo u potpunosti demetaforiziran, a njegova zaokupljenost teškim socijalnim stanjem prožeta je učestalim metatekstualnim komentarima, ponekad terapeutskim, ponekad i narcističkim i mistifikatorskim. Tako će o pisanju govoriti da je "proces reparacije mozga / Lijek od ratnih trauma i političkog nasilja", zatim općenito o pjesničkom poslanju: "Pjesnik jeste dijagnostičar", da bi o svojoj pjesničkoj potentnosti posvjedočio "Mogu čak i da objavim ove stihove / Toliko sam moćan / Proklet da sam." No malo dalje o sebi piše:

trčao sam mračnim hodnikom ka izlazu
epilog je da sam školovanje završio
na jedvite jade
totalno nepismen
desilo se čudo
knjiga me zarobila
književnik sam
čuvar jezika
čuvar vlastitog sna…

Subjekt tvrdi da je totalno nepismen i unatoč tome književnik i čuvar jezika, drugim riječima, ulica i život njegova su škola. Tu Rodić definitivno slijedi mitologiju bitništva i punk-rock kulture, mada se lirski protagonist sam ne poziva izravno na njih. On je subjekt koji želi biti underground i to mu polazi za rukom, a sličnosti s ovim ili onim supkulturnim pokretom ili poetičkom ladicom nameću se same od sebe. Njegova zaokupljenost pisanjem ide sve do kritike kritike, pa ispisuje i ovakve stihove, ne zna se da li osvetnički ili preventivno:

Knjiške uši pseudofilozofi par exellence
ne uzimaju knjigu na čitanje
s dobrom namjerom
dar takvih spodoba nije objektivan
kritički osvrt
dar je apriorna mržnja
ne treba ih ozbiljno shvatiti
uživam kada lome zube na blistav stih…

Teško je bilo koji od navedenih stihova analizirati, osobito iz pozicije kritičara, no zapaziti je da ih on itekako ozbiljno shvaća kada im posvećuje ovakve retke. Hoće li kritičar polomiti zube na te stihove nezahvalno je tvrditi, ali kada pjesnik, u maniri poetike dosjetke napiše dvostih "Farma brojlera je kokošiji Auschwitz / da to nije samo trening za rat?", netko dobronamjeran mogao bi primijetiti da se brojleri ne izgladnjuju nego tove i da je sličnost s konclogorima tek površna. (Mjesto otvara prostor veganima i antifašistima opće prakse za polemičke čestitke, pa se ograđujem priznanjem da sam u najvećoj mjeri svjestan sudbine utovljenih brojlera). Ali navedeni stihovi nisu sasvim reprezentativni za Vuka Rodića. U Gutaču nula ima znatno uspjelijih stihova i tekstova, a ni dosjetka mu nije omiljen povod za pjesmu. Njegovi tekstovi mahom su razvučeniji, asocijativno se nadograđuju, pa tako kraj pjesme uglavnom nema izravne tematsko-motivske veze s početkom – no u kontinuitetu osjeti se logika, a to je logika tijeka svijesti, Rodićeve pjesme stihovani su monolozi, bilo mišljeni, bilo govoreni, sebi ili drugima. Radi se o poeziji "iskustva egzistencije" (Mrkonjićev termin), dok će Marko Tomaš na ovitku knjige napisati da "poezija Vuka Rodića ne imitira beskompromisan život, beskompromisan život imitira poeziju Vuka Rodića." S tim se i ne moramo složiti, ali da je riječ o reflektiranju života na poeziju, pa i poezije na život (makar život Vuka Rodića), to je nedvojbeno.

Rodićev doživljaj svijeta izrazito je negativan i tu njegova poezija niti u jednom trenutku ne čini iznimku niti protagonist pronalazi ikakvu nadu. Kretanje između oporih komentara na stvarnost, na vlastito socijalno i zdravstveno stanje i prošlost s jedne te refleksija na vlastito pisanje i moć poezije s druge strane činit će ukupnost njegovih tematsko-motivskih dosega, nerijetko nerazlučivo povezanih:

pisanje pjesme je overdrive
mora se paziti na krivine i rupe na putu
rezervoar mora biti pun
veliki pjesnici iz zamke
izađu s najboljim stihovima
na koncu ko se ne zna parkirati
i nije pjesnik
konac pjesme mora biti nenasilan i elegantan
kucam na mašini
cigareta je u zubima
samo me erekcija može poremetiti u pisanju
baciti u očaj…

Ujednačen stilski i formalni obrazac koji pritom slijedi ne pomaže odviše u probijanju kroz ovu poeziju (na kojoj nismo polomili zube, niti ušli u nju s lošim namjerama), jer u konačnici dovodi do overdosea životnim crnilom i beznađem, i to njegovim privatnim, na što je čitatelj slobodan pristati, kao što i ne mora. Ako se mene pita, ovo mi je ipak malo previše. Kome nije, slobodan je posegnuti za knjigom i više puta ako treba.