Srijeda, 23. prosinca 2020., 12:11

Franjo Nagulov: Uz konzumaciju estetski zavodljivoga post-intenziteta (Irena Matijašević, Početak zrelosti, Zagreb, VBZ, 104 str.)

Deset godina nakon izlaska druge pjesničke zbirke (Južne životinje, 2010.) Irena Matijašević (Zagreb, 1965.), svestrana književnica i urednica emisija o književnosti (i književnih emisija) na Trećem programu Hrvatskoga radija (s posebnim naglaskom na kultnu Poeziju naglas koju je godinama prije toga uređivao Danijel Dragojević), javlja se ukupno trećom zbirkom poetskih tekstova naslovljenom Početak zrelosti (u međuvremenu, autorica je ukoričila dramu i tri romana) koju, kao što i u blurbu stoji, možemo shvatiti knjigom o pisanju (uz, neminovno, niz mogućih interpretativnih paralelizama) i potvrdom „otklona od fraze i uljuljkanoga samozadovoljstva neobaroknoga izraza“ (kako je za Južne životinje zaključno za portal Moderna vremena pisao Dario Grgić), ali kao nadasve pismo koje počiva na balansu pristojne izričajne profanosti i jakoga emotivnog plana.

Rukopis krasi razmjerni interpunkcijski minimum, pretežno poštivanje pravopisne norme (obično s izuzetkom toponima), kao i dosljedno kanonsko korištenje velikoga početnog slova na početku stiha. Rukopis je podijeljen u šest cjelina i broji pedeset i pet tekstova, a otpočinje (nimalo slučajno, usuđujem se zaključiti) ciklusom naslovljenim Opće mjesto čiji je prvi tekst, Ovo nisu ni priče ni pjesme, uočljivo programatskoga predznaka kojim je samom činu pisanja pridan takoreći značaj egzistencijalnoga imperativa; u završnici teksta svjedočim domišljatom klizanju subjekta (prema kriteriju broja) iz ja u mi, ističem: Kad zašutim, one su slobodne od značenja / Kad pišem glupo, sve gluplje, sve je tanji i lakši teret / Koje one nose. Ulogu stilskoga pojačivača, ujedno i elementa sadržajno-semantičke akcentuacije, u tekstu Bjelina, u njoj obični maslačci obnaša pokazna zamjenica u prvom stupnju deikse (taj sjaj, Te sive oči). Znam kako kliještiti papir literarizirana je hipoteza stvaralačke inverzije obilježene, prije svega, lucidno isprovociranim dojmom nedovršenosti zapisa: Ruke koje traže nešto / I vraćaju history / U prvu poslovnicu / Javljam ti maj, svibanj, koji će doprijeti / Do crnine. Tekst Zauzeo si me tišinom karakterističan je po suptilnoj, ali stilski učinkovitoj naznaci geminacije u prvom dijelu: Jer nitko nije toliko malo govorio / Toliko malo riječi / Toliko oskudno; sličnu naznaku nalazim i u tekstu Gdje ti je laso?, dok u tekstu Sve spomenuta figura dikcije, u kombinaciji s povremenim anaforičkim nizanjem, postaje razvidna.

U tekstu je Nakon cijelog dana pisanja stvaralaštvo deskribirano kao proces potpunoga psihofizičkog iscrpljivanja djelomično uvjetovan nepotpunim razumijevanjem okoline, odnosno diskretno mazohističkom potrebom za deficitom stanja emocionalne stabilnosti: Sad znam da nije dobro da je netko pretjerano dobar / prema meni / Jer kad me netko voli, pretvorim se u mlijeko. Također, mazohistički predznak stvaralački raspoložene subjektice naznačen je i tekstom Slast prema hladnom. Tekst O svemu si šutio osnažen je primjerenom uporabom opkoračenja te kurzivno naglašenom simplokom u zadnjem stihu. Intimističko-ispovjedni ton zaključne pjesme cjeline naslovljene Podešavam glas danas, visok je, i pada podvučen je jakim deskriptivnim slojevima, zatim anaforičkim kondicionalom (Kad bih bila pjesma / Kad bih bila plamen), kao i trenucima atmosferično potentnoga leksika (Mazila sam baršunaste male mucice); pa ipak, ključnim je subjektičina suočenost sa strahom pred lako mogućim dokinućem dvojine, što bi bilo cijenom kontinuiteta stremljenja stvaralačkoj ekstazi: Ja izlazim, vesela, ljepša od svih, a oni mi se klanjaju / Ponekad se probudim u znoju, od straha / Da se mračne sile ne izmaknu kontroli, da ne ubiju / njega / Dok ja blistam.

Prvi tekst ciklusa Mrak i svjetlo naslovljen Sad se dižu tužbe (s posvetom Marku Pogačaru) otvara pitanje dokinuća spontanosti kao preduslova makar hinjene slobode, cijene društva temeljenoga na njegovanoj disciplini međusobnoga podnošenja (u zločestijoj bih varijanti spomenuo „disciplinu/vježbu političke korektnosti“); tome je, u završnici pjesme, suprotstavljeno unaprijed iznevjereno moranje: čovjek-zemlja naspram čovjek-čovjeka (izvjesno čovjek-zvijeri) osuđen je na imperativ u trajnoj odgodi. Utoliko pjesmino morati čitam sa zebnjom i rezignacijom: Nizine moraju biti spuštene / I poravnane / Kao čelo / Oči moraju biti, naravno, jezera. Tekst Također (posvećen spomenutom Dragojeviću) naglašava egzistencijalnu binarnost koja se posljedično reflektira i u samom stvaralaštvu. Heraklitovska ideja stalnosti mijene/pokreta kao osjećane i promišljane egzistencijalne biti okosnicom je teksta U tom šuštavom lišću (posvećenom suvremenom, neka mi Grci oproste na pridjevu, makedonskom pjesniku Nikoli Madžirovu). Posredno obraćanje subjektici, što je relativno čestom pojavom recentnoga ovdašnjeg pjesničkog stvaralaštva, naznačeno je u tekstu Tebi je isto kao i meni. Tekst I ja ne razumijem szymborsku (zbunjuje bilježenje prezimena u naslovu malim početnim slovom) anksiozno je subjektičino poistovjećivanje post-čitateljskoga i post-stvaralačkoga iskustva lažno optimistične, ustvari semantički patosne završnice: Glumica koja je ispuhala rupčić suza / I paučine / Koja se nakupila u staroj garderobi / Na koju je naslonila lice / I rekla: / I to je gotovo / Još jednom ponovivši / Kako je sretna.

I tekstu je Potpuno vrijedi pravilo (posvećenom Zorici Radaković) lako dopisiv programatski predznak; razmatranje stvaralačkoga procesa ovdje biva fokusirano na stremljenje idealističkom balansu emotivnoga i racionalnoga (Pa pokaži mi onda mjesto / Gdje se dotiču afekt i razum) što je, u primjeni, osuđeno na iznevjerenost (Kad do tog otkrića dođeš / Pisati nećeš / Jer nećeš imati kome). Tekst Nema, osim što sugerira rehabilitacijsko svojstvo međuženske solidarnosti, provocira čitateljsku nedoumicu – je li subjektica ostavila drugu žensku osobu (Pred njezinom zgradom u dugavama) ili je posrijedi iskustvo subjektičina rastanka s prijašnjom sobom, sve uz opasku da, s obzirom na dosljednu provedbu pravopisne norme (a uz konstataciju bilježenja toponima malim početnim slovom i u nastavku rukopisa), možemo ustvrditi da je u pitanju stilski postupak čiji smisao prepuštam unutarnjoj logici autorske autonomije.

Treća cjelina naslovljena Laka noć otpočinje pjesmom Živjeli bismo u kaliforniji, zapisom obilježenim znatnijom prisutnošću stilski razgovornih fragmenata: Znam da ćeš reći da izbjegavam život / Da, i znaš još što / Sablasti i fantome lakše možeš ubiti / Ali reality ne možeš. Sugestija „dvostruke oštrice“ angažirane umjetnosti naznačena je izvrsnim fragmentom pjesme Napojit će te vakuum, citiram: Zaraćene imenice postaju militantne / I kreću se same, bez glagola. Procesualnost pisanja kao put prema pročišćenju, kao i subjektičina zavisnost o iscrpljivanju pisanjem sadržajno-semantičkom je okosnicom teksta Jednom mi je ona rekla: ti samo trebaš pisati, čijoj je također rubno programatskoj prirodi (Pjesme se ne dovršavaju, nego napuštaju) dopisana ironijski pojačana završnica: Nema se tu što dodati / Osim laku noć / Svima koji je slave. Na tragu je spomenutoga viđenja dane procesualnosti i tekst Borba, što to znači?, ističem: Jer ovo nije pisanje / Nego čišćenje. Tekst Virus već naslovno sugerira refleks stanja kolektiva uvjetovanoga dobro poznatim razlozima, pri čemu čemu motivski provodni glagol čini subjektičino rezolutno znam; sve se subjektičino znanje tako naposljetku svodi na zaključak prema kojem je, mnoštvu usprkos, dualizam izvjesnim imperativom sreće: Znam da se mora sastaju u kanalima poput sueskih / I da mora nemaju granice / Nego oplakuju cijelu zemlju / Na kojoj je kao u borgesovoj pjesmi / Dvoje ljudi našlo sreću.

Uvid u ciklus naslovljen Pomrčina sunca započinjem tekstom Gledam tu veselu ženu sa sjajem u očima, ispovjednom subjektičinom refleksijom izloženosti artificijelnoj zbilji zadovoljenih kriterija prividnoga savršenstva (ljepota, obitelj, sreća) koja, post-konzumentski, rezultira subjektičinim gdjegdje naglašenije anksioznim diskursom (i u ovom slučaju ulogu stilskoga pojačivača obnaša prvi stupanj deikse pokazne zamjenice); paralelizam zbilje (ili zbilja) vodi prema zaključku da će, u slučaju promatrane strane, i sama kulminacija umiranja predstavljati ekstatični užitak: Možda će joj i smrt biti milovanje / I neće je udariti / Nego pomilovati / Uvesti u svjetlo. U tekstu je Umrijet ćeš od šećera egzistencijalni regres adresata sveden na preživljavanje pri kojem pisanje odražava udovoljavanje takoreći fiziološkoj potrebi. Bulje u te ekrane iskaz je subjektičine potrebe za doziranom surogatizacijom zbilje lišenom, međutim, masmedijski predznakovljene metaegzistencijalne izvrsnosti. U tekstovima poput O četo nesretnih (izostavljanje zareza ispred imenice u vokativu pripisujem, kao što sam i pri ranijoj nedoumici naznačio, autonomiji autoričine unutarnje logike) te Iza slika je i dalje paučina kao jedan se od provodnih motiva (iz riznice motivskoga kanona) javlja onaj anđela, doduše desakraliziranoga (prihvatimo li pragmatizam i kompromis kao, u danom slučaju, nulti kriterij desakralizacije semantike metafizičkoga bića svjetlosti): O pragmatičnosti jednog anđela / Koji mi je danas rekao: Plači. U rubnoj je minijaturi Nego se bojim svijetliti negacija svjetla naznačena kao refleks nadasve multiplicirajuće jezičnosti. Tekst Samo kukuruz na kojem ćete klečati stilski je obilježen polisindetonskim tragom u uvodnoj dionici. K tome, povremene su, kao u tekstu Ručak središnji dio dana, sintaktičke parcelacije na tragu hiperbatona: Crni komadići lososa i rajčice s aceto balsamico / Pureći odrezak.

Peti ciklus, Mediteran, otvoren je tekstom Tako i sve što vrišti kao drečave boje izaziva nepovjerenje obilježenim ritamskim progresom uvjetovanim kako anaforom, tako i diskretnom varijantom upravnoga govora. Tvarna dimenzija jezika anaforičkim se gomilanjem očituje i u tekstu I sve je u pustopoljini (posvećenom doajenici i novopečenoj Nazorovki Andriani Škunci). Iznevjerena koherencija teksta svjestan je i povremeno lako uočljiv autoričin postupak koji prepoznajem kao stilsku domišljatost (Sjećam se franjevaca iz milana): Šteta što te to više ne zanima / Odjeća da. Ali druge stvari ne baš. Morfološko-sintaktičko provociranje polisemantičkoga apsurda u tekstu Služiti drugima svemu dopisuje, a zatim oduzima predznak kakvoga nad-entiteta: To znači / Čekati da svi lijepo zaspe / Da budu još odmorniji sutra. Iz šestoga i posljednjega ciklusa naslovljenoga Credo izdvajam dva teksta. Ušli bismo u to polje u kojem caruje jak ženski glas ističem kao ironiziranu kritiku patrijarhata realiziranu dopisivanjem „muškoga“ predznaka prirodi kozmosa. U završnom tekstu rukopisa naslovljenom Rekla si, pak, ulogu stilskoga pojačivača, napose u uvodnoj dionici istoga, odigrava pluskvamperfekt: Kažeš, moj te otac vodio na hitnu / I čekao tamo s tobom nekoliko sati / Ja nisam bila išla. Jasna je, naime, tendencija isticanja egzistencijalno nužne korelacije bivanja i kretanja.

Zaključno, moram izdvojiti isječak iz poduljega blurba (ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je autoricom istoga urednica knjige Ana Brnardić budući da je blurb nepotpisan) u kojem stoji: Jasna je, dakle, terapeutska vrijednost pisanja, gdje jezik rasterećuje i oslobađa od emotivnog razaranja. Pjesme rekonstruiraju krhotine, fragmente događaja, postaju plašt pamćenja, ritmiziran govor, bilješka koju usmjerava njezina poetska funkcija. Jezik ili, preciznije, trajnost pisanja, izolacionistička djelatnost koja u sebi sadržava brojne napose društvene rizike (osobito one u odnosu na mikrozajednicu), a bez kojega, što je posebice podvučeno u nekolicini tekstova jasno programatskoga karaktera, nije moguće. Istovremenost prokletstva i blagoslova, rekao bih, istaknuta je procesualnost spominjana izrijekom i u ranijim dragocjenim trenucima pjesničke proizvodnje (pada mi na pamet, primjerice, Branko Čegec i jedan segment njegova mlađeg opusa zabilježen u Removoj Koreografiji teksta). Konačni je dojam, naposljetku, zadovoljavajući. Zbirka je Početak zrelosti čitanja vrijedan, kvalitativno pristojan proizvod koji bi se osobito mogao dopasti ljubiteljima poezije naglašenijega emotivnog plana, onoga požara u jeziku koji, zavisno o njegovoj kontrolabilnosti, katkad zahvati i zdravu drveninu jezika/pisma, zeleno srce šume nastalo iz neprijeporno virtuozne leksičko-sintaktičke kombinatorike. Što, srećom, u ovoj knjizi nije slučaj. Poneki slabiji tekst (Što čekaju akrobati, primjerice) nije naudio dojmu estetski ugodne cjeline koja je u stanju isprovocirati, siguran sam, čitalačku reprizu.