Utorak, 15. prosinca 2020., 12:45

Franjo Nagulov: Sinkretistički trnci i poneki vic (Neva Lukić, Ježenja, Zagreb, Fraktura, 81 str.)

Pismo koje nude autori čija bazična umjetnost nije književnost, odmah ću to reći, odavna u meni budi osobitu pozornost. Razlozi su tome i nulta, srednjoškolska čitanja Vanje Radauša i Josipa Vanište. Potonji je, pišući na planu sintaktičkoga materijala izrazito suzdržano, katkad i posve minimalistički, i kroz književni rad upućivao na minimalističku poetiku, obrnutu proporcionalnost sadržajno-semantičke relacije, determinirajući poetiku bjeline kao barem ekvivalentnu jezičnoj konvenciji; taj radikalni redukcionizam, doduše, nije pripisiv literarnom tkivu Ježenja, zbirke poezije autorice mlađe srednje generacije Neve Lukić (Zagreb, 1982.), no puna svijest o likovnosti, osobito razvidno osviještene potrebe za odbacivanjem viškova, pa i u kazalu naznačena korespondencija s likovnim izložbama/djelima, rezultirale su intrigantnim proizvodom izvan dominantne struje recentnoga pjesništva ključnih joj generacijskih reprezentanata. Jasno je da to iskusnijem čitatelju ne predstavlja kakav senzacionalni novitet, što ne oduzima na intrigantnosti i, naposljetku, post-čitateljskom užitku koji me je motivirao kritički se osvrnuti na naslov, usput rečeno, koji urednički (itekako značajno!) potpisuje ponajbolji s goranovske liste dekade na izdisaju – Goran Čolakhodžić. Uz navedeno, biografska bilješka upućuje na autoričin likovno-kritičarski rad, ali i filmsko stvaralaštvo. Suzdržana je intermedijalnost utoliko logičnom karakternom crtom rukopisa: suzdržana, diskretna i utoliko po recepcijski mehanizam rehabilitirajuća, dovoljno da s knjigom po prvom čitanju ne raskrstimo.

Zbirka je podijeljena u sedam cjelina i ukupno sadrži četrdeset i četiri pjesme. Uz spomenutu likovnu osjetljivost svakako valja spomenuti razmjerno dosljedno poštivanje pravopisne norme. Omjer je pjesama monostrofičnoga i polistrofičnoga ustroja približno izbalansiran (što također, u nekoj posve slobodnoj interpretaciji, možemo dopisati višerazinskom njegovanju vizualnoga). Prvoj je cjelini naslov Plohe ježenja i ona otpočinje pjesmom Monokrom iz koje je, očekivano, vizualni aspekt već znatno naglašen. Pismovna je to refleksija prajezika temeljenoga na simbolizmu jakih slika; u prilog, ističem neizvjesnu najavu opredmećivanja vremena (usprkos doživljajnom diskontinuitetu u režiji skrivenoga subjekta/subjektice): Kad će prekidano vrijeme / postati kotač bicikla. Tekst je Sito obilježen za jezični redukcionizam logičnom primjenom antonomazije: Poroznost / svijet u ravnoteži / umjetnost utabana stvarnosti, // umjetnost – odškrinute oči, / stvarnost uška na međi / uskličnika i pomaka u san. U tekstu Preobražaj Krika uočavamo i trag aktualnoga i po svemu iskustveno potresnoga leksika kovidaške svakodnevice: Ja sam klijetka ispunjena / dupljama udaraljkama / Na respiratoru vjetra!

Trbuh ježenja, drugi ciklus rukopisa, otpočinje četverostrofnom pjesmom naslovljenom Horus lako uočljive ritamske gipkosti pospješene uporabom anafore u prvim trima strofama. Naglašavanje mikroslika u tekstu Opera brade dijelom je realizirano naoko nelogičnim izostavljanjem veznika; stihovi su pritom dominantno kratki te se sastoje od jedne, dviju ili triju riječi. U tekstu je Metafora suprasemantički biblijski motiv riječi-početka (ili Riječi, da nam se ne naljute protivnici pravljenja sklekova u bogomoljama) deskribiran semantički heterogenim slikama, ali uz tek prividno paradoksalno dopisivanje destrukcije kao konstruktivnoga, u najmanju ruku, elementa. Prvu strofu teksta Sjemenka karakterizira epanadiplozična priroda (unatoč iznevjerenoj čestotnosti ponavljanju riječi na početku i na kraju stiha): Moja Sjemenka rasla je pokraj mene. / Držale smo se za ruku Sjemenka i ja. / Moja ruka bila je čvrsta i njena ruka bila je čvrsta. / Bile smo čvrste ruke ja i Sjemenka.

Cjelinu Glina ježenja otvara pjesma Duhovi, hiperboličnom deskripcijom straha proizašloga iz suočavanja mi-subjekta sa smrtnošću čija je elementarna opstojnost u zavisnom odnosu primarno s jezičnom sinkronijom. Rijetka je, ali upečatljiva uporaba neologizama kao u tekstu Caklina, citiram: Primam u ruku toplu vulvu, / sebeženu. Kasnobowiejevski motiv Sunca kao negacije života nalazim u uznemirujućem zapisu naslovljenom Kosti, a u tekstu Chopin, što i naslov sugerira, tekstu je lako dopisati naglašeno sinkretistički predznak. U tekstu je Let voda provodni motiv koji (dijelom različito u odnosu na Buljan ili Radmilović o čijim sam novitetima ranijih mjeseci pisao), kao i prethodno istaknuti motiv Sunca-negativa, iznevjerava tradicijom dopisanu životno-izgrađivačku visokoigrivu semantiku; njena je stalnost, međutim, upravo (čak i mojoj ontološki barem skeptičnoj malenkosti) solidan zalog meta-prirode post-egzistencije: Samo je voda prijemljiva, / pa je cijela u krila prerasla / Možda je sjedinjenje ujedno / Smrt leta. Ilustracijom (da li autoričinom?) odijeljena mikrocjelina Kazaljke, znamenke, krugovi idejno je domišljata pjesnička proza temeljena na promišljanju logično napuštenih pokušaja provođenja opresije nad prostor-vremenom čijom je, naposljetku, čovjek lako potrošivom jedinicom (usprkos ograničenoj svijesti o sebi i onoj linearno posve limitiranoj i podčinjenoj integriranosti u prostorno-vremenski kontinuitet).

Uspavana koža prvi je tekst iz ciklusa Amnezija ježenja; u istom je odsutnost vizualnih elemenata (opet vizualno upravo vrlo osjetljiva!) naznačena neprecizno detektiranim rubnim stanjem egzistencije: Zelenilo kroz prozor / Detalj plave slike na zidu / A tren prije tek uspavana koža / Brisani prostor. Tekst Čipka jedan je od rijetkih rukopisnih momenata jasne angažiranosti sadržajno-semantički temeljene, nadasve, na generacijskom sukobu (koji je, u kontekstu post-jugoslavenskoga prostora, napajan nacionalističkom degenerativnošću): Njezin mlađi brat, pravi Hrvat / poželio je hrabrost na prsima. / Otišao je do bake, a ona Srpkinja / očicu po očicu vezla je za unuka. / „Srbe na vrbe“, igla provlači / nit srdžbe. Pritom nisam siguran je li pjesmi mjesto baš u ovom rukopisu, ali s obzirom na nedostatnu proizvodnju diskrecije oslobođenoga tendencioznog pisma, ukratko, pozdravljam! Tekst Preko reda kritika je, ovdje ću biti ironičan, suvremenoga društvenog nepoštivanja autoriteta starenja. Naspram eksplicitnom naslovu tekst Kurac, pak, tek suptilno deskribira tragičnost iznevjerenih očekivanja u kontekstu jednostranoga odustajanja (od) dvojine u potrazi za ekstazom; kulminaciju toga stanja nalazim u ironijski jakoj završnici: nikad nije osjetio srhe, / pa čak niti od hladnoće.

Potankosti ježenja kraći je ciklus čiji pregled započinjem tekstom Mrtva priroda u kojem su sintaktički uredni opisi opterećeni čestotno kompromitirajućom uporabom genitiva (padeža čije je korištenje, zbog svoje izvedbene lakoće, posebice na sintagmatskom planu, posve sigurno teško držati pod kontrolom). U rubno pjesmoproznoj minijaturi Majka željeni je stilski efekt realiziran umješnom redukcijom sintaktičkoga materijala; zid je to sa kojega je otpala, kao i u većini slučajeva, sva žbuka koja je trebala otpasti.

Modra ježenja naziv je završnoga ciklusa zbirke čiji uvid otvaram pjesmom naslovljenom Ikra obilježenom, uz ostalo, primjerenom uporabom anafore u središnjici: One hvataju dah u skočnim zglobovima, / One mrijeste nutrinu mojih utroba. U tekstu je Solaris uočljiva i naznaka vezanoga stiha: Moja koža smeđe je more / Ja sam žudnja meke kore. Tekst je Nepostojeće granice rudimentarnog čitljiv nadasve kao koketiranje s nadrealističkim diskursom. U tekstu je Bez odraza, intrigantno, uočljivo dopisivanje lica metaprostoru naznačenom trećim stupnjem deikse priloga mjesta u uvodnom, središnjem i završnom dijelu zapisa. Kao i u ranije navedenom primjeru i pjesma je Ploha deskriptivno nadrealističkih natruha. Posljednja metafora, pak, završni je tekst rukopisa. Tekst je pisan, dopustit ću si toliko interpretativne slobode, s ironijskim odmakom (mislim na izvjesnu ironizaciju fenomena ravnozemljaštva koju teorijom nazivaju tek neupućeni u definiciju samoga pojma teorija), ali uz domišljati zaključak da je, usprkos njegovoj uvjetnoj poznatosti, posljednja metafora more – ograničeno, a opet bezgranično poput, u konačnici, jezika umjetnosti (ili je dovoljno napisati jezika). Ili, premda bi moglo zvučati paradoksalno, jezika matematike (ili je dovoljno napisati, sada sam već prilično siguran, jezika). „More“ je tako metafora, a matematika put njezina dokazivanja do kojega ipak, eventualno, dolaze tek racionalni sanjari – pjesnici brojeva.

Zaključno, mogu dopisati, konzultirajući se s pozadinskom post-rukopisnom napomenom, da su tekstovi Promašaji, Horus, Opera brade, Preobražaj Krika, Divljak, Obratna Meduza, Uspavana koža, Kompozicija u plavom, Kurac, Solaris, Čipka, Mater Est, Mrtva priroda i Caklina barem u najširem smislu ekfraze. Također, nepošteno je ne spomenuti mjestimične slabije trenutke (Čudo, Mater Est, Promašaji, Buđenje) koji, kumulativno gledano, ne izazivaju efekt kvalitativnoga slabljenja cjeline, no ipak upozoravaju na, koliko god radikalno zvučalo, dosljedniju provedbu strategije selekcije za koju sam uvjeren, s obzirom na pročitano, da je u autoričinu slučaju uglavnom poštovana. I mogu, s obzirom na prethodno navedeno, ponoviti zadovoljstvo pročitanim uz konstataciju posve ugodne solidnosti naslova po kojem ću, uz još neka dragocjena čitanja, nastojati zapamtiti pandemijsku godinu čiji kraj, u trenucima dok zaključujem tekst, iščekujem kao i spomenutu posljednju metaforu, more-medij u čijem će bezdanu sve, pa i naše vizualno osjetljive memorabilije, poslužiti zaboravu, nemani nepojmljivih dubina. Tame pred kojom zaziru čuvari svetišta u kojima je tjelovježba najstrože zabranjena.