Ponedjeljak, 21 prosinca 2020., 14:09

Franjo Nagulov: Poeziju će svi objavljivati! (Đurđica Vuković, Simetrija tišine, Sisak, Matica hrvatska, ogranak, str. 69)

Zašto treba pisati i o lošoj poeziji? Zato što je srozavanje standarda književne kritike (čast iznimkama) rezultiralo beskonačnim ispisivanjima panegirika, estetskoga kriterija lišenim odobravanjima, frendovskim tapšanjima po ramenu i poštivanjem linije nezamjeranja koja je dovela do institucionalne podrške lošega, gorega i najgorega. Zbog riječi sam „šarlatanstvo“ i „diletantizam“ nešto ranije bio optuživan da to što činim, činim ad hominem, pokvareno, maliciozno i na sve – kalkulantski. Jer sam za primjere loše poezije napisao da su upravo primjeri loše poezije. Jer sam za podcjenjivački pristup gradnji poetskoga teksta glasno zaključio da je neozbiljan. Jer sam, usprkos stavu jedne doajenice da talentirani pjesnici pišu s lakoćom, netalentiran kakav jesam, čvrsto pri stavu kako je pisanje makar solidne poezije mukotrpan proces koji podrazumijeva, nakon „prve ruke“, niz faza čišćenja, dorađivanja, leksičkoga i semantičkoga pospješivanja teksta. Jer smatram da je ideja pisanja poezije kao dokoličarske djelatnosti duboko pogrešna te jer smatram da postoji pregršt primjera, nerijetko ukoričenih, takvoga pristupa koji mi daju za pravo reagirati bilo esejističkim natuknicama, bilo književnom kritikom. Zašto dakle treba pisati i o lošoj poeziji? Zato što iskustvo potvrđuje njezino isturivanje i afirmaciju koja je, osim što postaje institucionalna praksa, sve češće i medijski eksponirana na štetu kvalitetnih naslova među kojima je podosta recepcijski zanemarenih. Jer je to dužnost onoga tko piše književnu kritiku i jer je to nedvojbena obveza onoga tko se smatra iskusnim čitateljem poezije. Zavjet šutnje koji vlada na sceni, čast iznimkama, ide u prilog daljnjem bujanju korova u vrtu recentnoga hrvatskog pjesništva. Stoga je važno, ako ne za srpom, posegnuti za literarnim herbicidom koji će taj korov uspješno, malo po malo, i odstranjivati. Bez obzira na cijenu!

Zbirka poezije Simetrija tišine pjesnički je debi Siščanke Đurđice Vuković (1951.), u biografskoj bilješci piše osnivačici i urednici Kvirinovih poetskih susreta (mada sam do sada za još barem dva imena čuo da su osnivači), glavne urednice časopisa Riječi i vjerujem još uvijek potpredsjednice (nekoć, ako se ne varam, i predsjednice) sisačkoga ogranka Matice hrvatske. Potonje upravo sugerira prvi veliki problem debitantske činjenice: nisam stručnjak za pravo niti ovaj tekst pretendira biti pravni tumač, ali činjenicu da pjesnički prvijenac potpredsjednici sisačkoga ogranka Matice hrvatske objavljuje upravo sisački ogranak Matice hrvatske, teško mogu doživjeti drugačije nego kao sukob interesa. Čak i to što je urednica zbirke ujedno dugogodišnja žirantica spomenute pjesničke manifestacije, mada u manjoj mjeri. Zanemarimo li nezanemarivo i koncentriramo li se na samu zbirku, međutim, doći ćemo do najbitnijega – spoznaje da je institucija zvana Matica hrvatska (ogranak Sisak) omogućila objavljivanje, u vlastitoj ediciji, rukopisa koji ni uz najbolju volju nije moguće ocijeniti pozitivnom ocjenom. Doduše, urednica se zbirke s tom konstatacijom ne bi složila. Urednica, u pogovoru čiji tekst iz tko zna kojega razloga uopće nije centriran (što pripisujem aljkavosti grafičkoga urednika ili koga već), tako smjelo zaključuje da je Đurđica Vuković napisala snažnu poetsku knjigu kojom je, uz ostalo, progovorila o mraku i svjetlu, o ženskoj duši i surovom svijetu, ali i kako je ponovno hrabro iskoračila, ovaj put „na pjesničku crtu“. Hrabri iskorak, blagoslovljen od strane institucije čijom je autorica vjerujem još uvijek potpredsjednicom (nekoć, ako se ne varam, i predsjednicom) i od strane dugogodišnje žirantice pjesničke manifestacije kojoj je autorica (ne)formalno godinama na čelu, samim tim, poziv je na kritičko čitanje rukopisa i nužnu valorizaciju kojom ćemo potvrditi ili opovrgnuti bojazan kontinuiteta dezintegracije kulturnih politika u nas. Na stranu dojam da je u pitanju sukob interesa, valja (barem za početak), trezveno analizirati zbirku.

A zbirka je podijeljena u četiri ciklusa i ukupno broji pedesetak pjesama. U više sam navrata pisao o alibijevskoj podjeli tekstova u cikluse bez valjanoga razloga, jamačno ne bi li čitatelji nasjeli na temeljito razrađenu strategiju i koncepcijsku osjetljivost koja bi trebala sugerirati potpunu posvećenost rukopisnoj izgradnji. U danom slučaju, a usprkos nastojanjima utvrđivanja valjanih razloga klasifikacije tekstova, preostaje mi zaključiti da je posrijedi jedan od slučajeva spomenute alibijevske podjele. Pravopisna je norma u tekstu provedena dosljedno, a interpunkcijski je materijal minimalno korišten.

Cjelina svira samoća započinje tekstom Neposlušna djeca, svojevrsnom prolegomenom subjektičina suočavanja s kroničnim karakterom posvemašnje osamljenosti. Tekst Kupačice opterećen je povremenim sintagmatskim banalnostima te simbolikom karakterističnom za poetički znatno eksploatirana polja (izgubljeni grudnjaci naše mladosti plove ili mislima dotičem dvije naranče skrivene u njedrima; jer što je poezija bez jedne-dvije naranče?). Motivska banalnost osobito dolazi do izražaja u tekstu Visibaba (vjetar, uznemirene grane, zvonki zvon; potonji zvuči kao kakav lirsko-adventski zapis kakve je u ranim časopisima za djecu i mlade u prvoj polovini prošloga stoljeća objavljivao pionir pedagogije u Hrvatskoj, Županjac Martin Robotić, ili možda doajenica Božica Jelušić, autorica četrdesetak slabih do prosječnih te nijedne izvrsne zbirke poezije). Problem tematsko-motivske banalnosti, uz ostalo, i predvidiva je razvojna semantička nit teksta koja u pravilu kulminira klizanjem u patetiku i klišej, katkad toliko izražen da asocira na kakav jedva prosječan produkt tečaja pisanja (poezije, a čega drugoga!) u provincijskom domu umirovljenika smještenom bogu iza nogu. Za primjer, ističem završni distih već naslovno hiperpatetičnoga teksta Zamiruća čežnja: bezglasno probijam tišinu / nema nevinosti ni u smrti. Učenje je pohvalan proces. Autorica je kao organizacijska nositeljica ugledne pjesničke manifestacije jamačno čitateljski konzumirala vrhunska izdanja različitih poetičkih modela (od Maleša do Gudelja, i još!) i stilogenskih domišljatosti; pretpostavljam da je makar dio tih iskustava autoricu ohrabrio na grafički senzibilitet naslova dijela tekstova (boldiranje, tanji font, povećani razmak među grafemima i sl.). Dalo bi se to nastojati protumačiti grafičkim asocijacijama na naslovno spomenutu simetriju, no to bi tumačenje, bojim se, bilo posve neuvjerljivo, baš kao i spomenuti postupak bez kojega se ne samo moglo, već i moralo. Jedan je iz plejade tih naslova i Skica za portret (podnaslovno posvećen Ivici Antolčiću), pri čemu je „Skica“ pisano tanjim, a „za portret“ debljim fontom.

I premda se nastojim suzdržati komentiranja ponavljanih spomenutih banalnosti ona su, nažalost, toliko česta da ih, usprkos žmirenju na jedno oko (što je po zdravlje opasna varijanta čitanja loše poezije u noćnim satima), jednostavno nisam kadar ignorirati, kao u već naslovom naglašeno patetičnom tekstu Satkano od sjećanja: na rijeci sedefa uranja prste / u žutu glinu / poteže pupčanu vrpcu tla / u njedra veselih tratinčica. Pregled cjeline zaključujem tekstom Domoljubna pjesma iz koje izdvajam završnicu, a bez i najmanje ambicije da išta komentiram (osim možda da mi se, dok sam istu čitao, ukazao glas Đuke Čaića): sanja šum doma / pleše slobodu / zapretana traži bezglasno pomoć / smještena na vrhu barjaka / gleda u čudo domovine.

Nekako je valjda i red da nakon patriotske (pardon, domoljubne!) završnice jedne cjeline, pregled druge cjeline naslovljene strah šuma otpočnem religijski osviještenom pjesmom (Adventska) o plahtama u kojima će, ne pitajte me zašto, autorica (pardon, subjektica!) „sanjati susret novoga početka“ (nadam se, vjerojatno uzaludno, ne i susret s novom zbirkom poezije). Često sam u osvrtima spominjao posezanje za genitivnim konstrukcijama kao izvedbenom linijom lakšega otpora; ukratko, što su genitivne konstrukcije učestalije, autorski je konformizam naglašeniji, a to u pravilu rezultira kvalitativnim regresom, kao u pjesmi Nazubljeni pogled, citiram: njega sam pokupila / zbog osmijeha kristala / zbog mekoće ruku / satena postelje / dodira stopala. Gdjekad, kao u tekstu Rastanak, pogođeni anaforički niz rezultira umanjenjem štete prouzročene spomenutim sintagmatski (i sintaktički) te leksički banalnim izborom: u nadi novih rađanja umire lišće / u nadi novih rađanja vene trava / u nadi novih susreta umire tvoja ljubav. Nešto je bolji tekst nedvojbeno Crni vlakovi (o besmislenim grafičkim intervencijama na planu naslova dijela pjesama već sam napisao što mislim) obilježen lucidno korištenim imperativom u trećoj strofi; šteta je što trećom strofom pjesma ujedno ne završava zbog, po meni, posve neopravdanoga finalnog monostiha: izvori žubore onkraj naše volje. Naslov teksta Izgubljeno-nađeno („o“ je u naslovu pola reda ispod ostatka grafemskoga niza, a meni se zbilja ne da prekapati postavke u wordu da bih postigao točno taj „specijalni (d)efekt“), kada bih se „kumašinski“ potrudio o svemu ovome napisati što dobro (dakle, friendly-kritika prema tome bi bila mačji kašalj), bio bi krajnje diskretan hommage „puknutom o“ briljantnoga autora (ne samo) vizualne poezije Borbena Vladovića, a godinama, pa i decenijama nakon što se ljepilo osušilo.

Problem je teksta Zametnuta slika istovjetan problemu teksta Crni vlakovi (isprika, CRNI VLAKOVI), solidno je otvaranje nepovratno stradalo učinkom infantilno patetične završnice: privezani čamac čeka / otploviti / uploviti / prostranstvom mirisnih izmaglica / sanjareći vječnu mekoću. Na planu završnice kvalitativno zato oponira solidno realizirani tekst naslovljen Grabež, ističem: bezuspješno / padam u kaljužu / topeći stari život / što je napravljeno završeno je (netko će zlonamjeran jamačno ustvrditi da potpisnik ovih redaka očajnički želi pronaći išta dobro u zbirci, ja ne). Tekst Još ovo i više neću (uz podnaslovnu posvetu Slavi Strieglu i Slavku Jendričku) stilom uvelike i podsjeća na Jendričkovu (osobito noviju) poeziju; ujedno, ovo je ponajbolji tekst rukopisa i prava je šteta što na tom primjeru autorica nije bazirala strategiju izgradnje rukopisne cjeline (motivski, rekao bih da sam dodirnu točku uočio i s drugom zbirkom pjesama Monike Herceg, Lovostajem). Završnica teksta jasna je asocijacija na Jendričkovu zbirku Strieglovi hologrami (Sisak, Matica hrvatska, ogranak, 2017.): u njegovim akvarelima / mir je svemira / pjeva raskošno / ponavlja tvoj stih // bjelice iskoče / iz tamnije dubine / bijeleći zelenilo / začeto u tišini // njegov hologram / utisnut je u masni mulj / skicira tvoja usta / sadi u njih lokvanj. Kvalitativno, navedenom primjeru treba dopisati i također vrlo dobru pjesmu naslovljenu Utišavanje (naslov je, kako magično!, ispisan tanjim fontom slova) koji bih, u kakvoj posve slobodnoj interpretaciji, podvukao kao intimističku kritiku patrijarhata, ali s konformističkim pogledom u daleku prošlost (jer sve mora biti tanko i tiho, posebice kada pretendira biti hrabro, pogotovo nekonzervativno ili, ne dao dragi bog, liberalno).

Ponovni problem viška materijala u završnici pojavljuje se u još jednom inače solidnom (posebice na deskriptivnoj razini) tekstu naslovljenom Zaron (pa kaže: ljeto cvili u slapovima vrbe). A što se događa s autoričinim (pardon, subjektičinim!) pjesmama u znoju lica svoga doznajemo čitajući pjesmu inventivno naslovljenu Pjesme. Autorica (pardon, subjektica!) pritom konstatira: njima je najbolje u utrobi / skrivene i sigurne / gnijezde se u toplini mesa / peku kroz jednjak / onda moraju van / dijelim ih okolo ko sirotane. Potom dodaje: hranim njima besposličare / na livadi šugave mačke / hranim / a zašto. I baš taj završni „zašto“ ponavljat će se mojim mislima dok mehanizam preživljavanja ne učini svoje te knjigu spasonosno zaboravim.

Naziv je treće cjeline ništa previše i ništa premalo (kada bih isti, sukladno pročitanom, ocijenio tautologijom, ispao bih zloban). Ciklus otpočinje pjesmom Skupljanje bodova, dojmljivoga deskriptivnoga fragmenta u četvrtoj strofi: stvarnost ima radničko odijelo moje majke / grube ruke ispucane / vododerina kože pere zbilju žestoko. U tekstu Trčala sam dalje (ovdje je, ne treba napominjati, grafička gesta u naslovu prihvatljiva time što suportira, pa i su-biva semantičkom osnovicom), poglavito s obzirom na rukopisni kontekst, uočljivo je posve neopravdano korištenje imperfekta: Ako je sve po zaslugama onda / kad sam rodila muško mišljah. Narativna rubna minijatura Mi pričamo svakako spada među bolje trenutke zbirke, opet, uz žaljenje zbog sintagmatske banalnosti (razbacana knjiga boli); što tek reći na završnicu teksta Ravna linija, citiram: liježem bez maske pod zemlju / vrišteća sam armatura kosti. Međutim, u tim bolno dugotrajnim trenucima čitanja zbirke nabasao sam i na završnicu jednoga teksta (Tišina) koja mi se možda nije svidjela, ali s kojom sam itekako suglasan: gledaj svi ćemo umrijeti.

Četvrta je cjelina naslovljena tiho korača za mnom, a otvara je pjesma Rastezanje (pardon, R A S T E Z A NJ E!). Nije čest slučaj u istom tekstu nabasati na „izdaju neurona“, „saten“, „pjesme“, „suze“, „mjesečeve čvorove“, „svemirski pijesak“ i nježnu subjekticu koja uvjerava drugu stranu (onu čitateljsku, vjerojatno) u svoju nježnost. Pritom, odnos je motiva u tekstu ravnopravan (jer takav jedino, kada je besmislen tekst posrijedi, i može biti). Dakako, ostaje nejasno tko se ili što rasteže izuzev samoga naslova. Među kvalitetnijim je naslovima Crno ognjište (pardon, CRNO OGNJIŠTE!), tekst vrlo jakih narativnih dionica, a uz, po meni, problematičnu zasićenost genitivom u prvom dijelu teksta te, pogađate, zalihosnu završnicu. Tekst Kuća sonet je koji se ničim izazvan našao u zbirci u kojoj inače ni traga vezanom stihu. Autorica, očito zaljubljena u tu pjesmu, nije smogla nužni minimum selektivne discipline te se ista, posve suludo, našla u rukopisu. Pa ipak, u trenucima kada zakaže autorska samokritika, na scenu bi trebao stupiti urednik/urednica (u slučaju je ove knjige na scenu trebala stupiti i puno ranije, da se razumijemo), a što se u ovom slučaju očito nije dogodilo. Korištenje apostrofa pri kraćenju (zbog korekcije broja slogova) u četvrtom stihu druge katrene teksta Zipka, opet s obzirom na cjelinu (kako pjesme, tako i rukopisa), postupak je za koji ni uz najbolju namjeru ne nalazim stilsko opravdanje.

Tekst Kad sam ojačala (pardon, KAD SAM OJAČALA!), osim spominjanom motivskom banalnošću, opterećen je i krajnje nepotrebnim korištenjem trotočja (naime, ako išta iz domene interpunkcije suportira leksičko-sintagmatske konstrukte puke banalnosti, onda su to nesretne, obično na kraju stiha, tri točkice). Majstori opsjene (četiri posljednja grafema naslova jedva su vidljiva pa ih, kako domišljato!, čitamo kao „sjene“) koloplet je ama baš svega i svačega, možda i kritika komunikacije na društvenoj mreži podvučena, k tome, latinskom sentencijom (jer što je loša poezija bez malo latinskoga?). Rukopis završava tekstom Spotičeš se o travu, diskretnim dijalogom subjektice i nepoznatoga nekog koji zalihošću završnice sada već ozbiljno traumatizira: nije to je busen zemlje / buseni su moji / veličina je tvoja oduvijek // tišinu molim.

Zaključno, ne vidim problem u činjenici da je rukopis izrazito loše poezije ukoričen. Ni prvi ni posljednji. Problem je što je izdavač toga rukopisa jedna od najvažnijih kulturno-znanstvenih institucija u državi (ili bi barem to trebala biti), ogranak iste čijom je autorica, kao što sam uvodno spomenuo, izvjesno još uvijek potpredsjednicom (nekoć i predsjednicom). Problem je, dakle, kada moć estetskoga argumenta ustupa mjesto moći pozicije i kada sve to urednički potpisuje, također sam uvodno spomenuo, osoba koja je dugogodišnjom žiranticom jedne od nominalno najuglednijih pjesničkih manifestacija u Hrvatskoj. Kao što je problem i što mene, Vinkovčanina, takvo stanje u Sisku očito brine više nego većinu aktera tamošnje „scene“. Koji se ne bi htjeli miješati jer, eto, osnovan je i novi ogranak Društva hrvatskih književnika, Sisačko-moslavački (ako sam dobro zapamtio), pa valja pošto-poto ogranak „napumpati“ članstvom. Samim je tim dobro da se objavljuju knjige, neka su loše, i neka je baš uvijek to poezija; čim se objelodane dva naslova slijedi učlanjenje u strukovno udruženje koje je postalo frapantno tolerantno prema raznoraznim nižerazrednim knjižuljcima kao zalozima zadovoljenoga nazovi-estetskoga kriterija. Kuloari govore, a kuloari me rijetko lažu, da će budućnost, vrlo skoro, rezultirati nekom novom knjigom, ne samo autoričinom, a zatim i ulaskom u cijenjeno stotinu dvadeset godina staro društvo upravo devastirano priljevom autora čiji rad teško da bi se dobro proveo i na Lidranu, literarnom učeničkom natjecanju koje iznimno cijenim. Jer, razumije se, kakav bi to ogranak Društva hrvatskih književnika bio da se u njemu ne nađe, u što skorije vrijeme, barem dvadesetak članova? Djelovati se mora! I zato, sisačka je željezara možda kihnula skupa s rafinerijom, ali sisačke su tiskare podmazale strojeve!

A meni, drskom potpisniku ovih redaka, preostaje izreći anatemu na račun pokojnoga Branka Miljkovića, jer mu se proročanstvo ispostavilo nepodnošljivo točnim (doduše, promaklo mu je dopisati: poeziju će svi objavljivati). A zatim suočiti se s činjenicom da je svanulo jutro i da sam, usprkos tome, i dalje beznadno budan. Što je možda i dobro: biti budan, jer i čitatelj (a ne samo autor) ima pravo na mrvicu patetike, znači biti živ. Nedjelja je i završio sam s knjigom Simetrija tišine cijenjene gospođe (lako moguće i buduće kolegice) Đurđice Vuković. Skuhat ću kavu, a kasnije se igrati sa psom. Zatim ćemo u šetnju. Hladno je, ali suho. Nedjeljom je ujutro malo prolaznika i nitko nam ne smeta. Jesam, ponio sam vrećicu za govna. Na misi sam posljednji put bio kada se njegov mali krstio. Ustvari, bio sam u bircu preko puta i pio kavu. Poslije smo se urokali kao u onoj Baretovoj. Nisam bio zaključan. Zaključam se samo onda kada pišem književnu kritiku. Neko me je vrijeme promatrala svinjska glava s jabukom u ustima. Ne, to nije sv. Ivan Krstitelj. Sv. Ivan Krstitelj imao je dugu kosu, vidio sam to u jednom filmu o sv. Ivanu Krstitelju. Koja knjiga?