Ponedjeljak, 30. 11. 2020., 16:55

Napomena: Ovaj stručni rad, napisan 2013., izbačen je iz Godišnjaka MH, ogranak Vinkovci, bukvalno u posljednji trenutak. Naime, doznao sam da je za isti već bila izrađena UDK oznaka, iz čega zaključujem kako je eliminacija uslijedila takoreći pred sam tisak. Razlog, pretpostavljam, "status" Milana Maćešića u rodnim Vinkovcima nakon objavljivanja zbirki poezije "Vatikanska knjiga mrtvih" i "Vinkovci - Zagreb via Hrvatska" (1991., 1993.). Osam godina poslije rad činimo dostupnim. Unaprijed se ispričavam na mladenačkom zanesenjaštvu i prenemaganju. U osam godina čovjeku se dogodi da ostari i progleda. Recimo tako da je ovo i vrijedan prilog nekim budućim čitanjima danas gotovo zaboravljenoga Pjesnika, ali i dokument vremena kojem će se, vremenu dakle, neki novi naraštaji, nadam se, smijati.

Franjo Nagulov: Poezija i aktualnost – Kosovski ciklus (ispravak krivog naroda) Milana Swetozara Maćešića u kontekstu književno-stvarnosnoga odbacivanja kulturno-univerzalnoga koda

- stručni rad -

Na početku rada odbaciti nam je svaku sumnju – poezija jest univerzalna. Poeziju je nedvosmisleno tumačiti kao kulturološko-civilizacijsku nadkategoriju. Kao, dakle, kulturnu univerzaliju koja ujedno i premašuje semantičke okvire dane sintagme s obzirom da ista predstavlja kudikamo više no što bi bio jedan obrazac, normativna ili zakonska jedinica. Poeziju je interpretirati kao nedvojbeno najuzvišeniji oblik jezika, kao ujedno učinkoviti alat jezične evolucije (napose na planu snažne proizvodnje često puta rječnički prihvaćenih neologizama), ali i kao jezično podbiće samosvojnih (u ozbiljnoj je šali reći i samosvjesnih) performansi. Na poeziju, prema rečenomu, valja gledati kao na (ne samo) jezično-pismovni konstrukt, ali i njegov civilizacijski visokonadahnuti i kontinuirani upgrade. Poezija istovremeno i nudi i biva ponudom te ujedno intelektualnim zaklonom u odnosu na poluinteligentni, niskostrasni, civilizacijski kontraproduktivni kontekst. Poezija je, samim tim, tumačiva kao kontinuirana novost (sadržajno-semantički) te kao novost u kontinuitetu (semiotičko-izričajno), što je logički lako izvedivo s obzirom na njezinu nedvosmislenu pripadnost ukupnom biću umjetnosti kao samosvojnom i samosvjesnom odrazu stalnih elitističkih civilizacijskih stremljenja.[1] Poezija je, analogijom je izvesti, istovremeno i otisak društveno-djelatne cikličnosti odnosno ponovljenoga otvaranja odgovorenih pitanja kao i ponovljenih odgovora na naraštajno iznova postavljene iste ili slične dvojbe. Poeziju je razmatrati kao amandman na postojanje te kao društveni s jedne odnosno duhovni korektiv s druge strane (koji su, pak, možebitno isti).

Ovaj neslučajan uvod na tragu razmatranja postojećih definicija poezije nužnim je ne samo za strogi predmet ovoga rada nego i za razumijevanje cjelokupnoga pjesničkoga opusa privlačkoga (vinkovačkoga) pjesnika Milana Maćešića[2] čije je naknadno upisano srednje ime Swetozar[3] čitati kao ujedno i čin građanske hrabrosti i nedvojbeni čin nadasve efektne (koliko je to s obzirom na opće nečitanje kao kontekst uopće moguće) persiflaže, reći je čak i groteske reverzibilnoga odnosa prema novokomponiranom moralno-vrijednosnom sustavu posttranzicijskoga društvenoga bića kojemu prefiks post ne upisujemo zbog dovršenosti tranzicijskih procesa, dapače, nego zbog već tradicionalno revolucionarnih preskakanja razvojnih etapa nužnih po pitanju transformacije istoga iz jednoga modaliteta (koji je, u kavanskim rasprama, slobodno zvati totalitetom) u drugi, u danom slučaju dijametralno suprotni modalitet (mada, ruku na srce, svjetonazorski polovi u praksi bivaju međusobno, lišimo li vlastitu percepciju bilo kakva okolišanja, upravo identični). Identitetna je to pljuska provincijsko-mentalitetnom skriptoriju, (ne)pisanoj, naime, pseudopoetici rubnoga nacionalizma čija se upitna funkcionalnost ne temelji na afirmativnim vrijednostima koliko na negacijskim postavkama u odnosu, pak, na ratno-poratna događanja/stremljenja koja, logički je zaključiti, nakon toliko godina više ne bi smjela biti osnovicom za gotovo neskrivenu manipulaciju ozlojađenim i socijalno zgaženim mnoštvom[4] u odnosu na koje forsiranje danih premisa ima biti shvaćenim kao ciljanom kolektivnom mentalnom dislokacijom namijenjenom perceptivnom preslagivanju općedobrih prioriteta, a što bi bilo predmetom primarno sociološke, ne književne studije. Kada govorimo o pisanom tragu autoriziranoga morala, u danom slučaju, govorimo o kvantno spregnutom moralu, o faksimilu kozmičke nevinosti suprotstavljajuće supostojeće kontinuitetu konsolidirajućega šovinizma mainstreamovski interpretiranoga čistim, nepatvorenim, ujedno apriornim domo/rodoljubljem.

Sličnim je čitati i sam predmet ovoga rada počevši pritom od naslova – Kosovski ciklus (Ispravak krivog naroda), rukopis nastao u prvim godinama svakako višeznačne kosovske samostalnosti (koja, kao takva, otvara niz vrlo sličnih problemskih situacija u Europi[5]), tumačiti je kao ironičnu posvetu jednom društveno-politički konsenzusnom ludilu – onoj, naime, dimenziji raspamećenosti čija tragična postojanost proizlazi iz ignoriranoga osluškivanja vrlo tihoga šaputanja pojedinih domaćih eminentnih intelektualaca koji su stav službenoga Zagreba prema Kosovu (a u vidu nedvojbene politike nezamjeranja fundamentalnim supstitutima euroatlantskih integracija) ili uzeli s rezervom ili, pak, podvukli kao dugoročno negativno-posljedičan po ovdašnje nacionalne interese, a na bazi subjektivno uvjetovanoga zanemarivanja povijesnih temelja te na osnovi regionalno-problemskih polazišnih osnova čije bi visokopolitičko zanemarivanje moglo rezultirati potencijalno sličnim procesima u budućnosti što same Republike Hrvatske, što (ionako geopolitički trusne) regije u cijelosti.[6] Naslovna je provokacija teško opisiva marketinškim stremljenjem – ne postoji, naime, marketinški trik koji bi pjesničku proizvodnju na ovim prostorima učinio masovnije uočenom te posljedično financijski znatnije vrednovanom. Stoga doista naslov knjige nije čitati PR-ovski nego društveno-fundamentalistički, ali uz svijest o zamijenjenim nabojima – pri tom je negativnost (po društvenu evoluciju) iščitavati ne u odašitelju nego u primatelju poruke. S obzirom na globalističko-neoliberalni diktat manjine nad većinom čiji je rukopis vidljiv u svim porama posivjeloga svakodnevlja izvući takav zaključak bilo je gotovo bizarno jednostavnim (ne i jednoznačnim). Sam rukopis, međutim, neće se izravnije doticati Kosova – kosovski se, naime, ciklus (a to je prikazati i ovim radom) tiče se dvadesetčetverosatnih nerijetko krajnje intimnih, ali ujedno i duboko iracionalnih, licemjernih te šovinistički predznakovljenih međuljudskih odnosa smještenih u lokalno: u, dakle, etiketama podložnu zavičajnu, postratnu, posttraumatsku, postindusrtijsku te, gle paradoksa, predinformacijsku provincijsku sferu (ili, nužne, samoobrambene ironije radi, ploču). U stvarnosni polusvijet opisan književnim protusvijetom nipošto završene, ali svakako pregorjele povijesti (od koje, razmatrajući smežurani provincijski duh, ostaje samo psovanje).[7]

Na Maćešićevo pismo, uvodno je još reći, gledati je kao na nepretenciozni novohumanistički[8] pokušaj razgolićenja društvenoga bića krajnje i besramno podložnoga hipokriziji, a što je vidjeti u nizu primjera koji slijede, napose s uvodnim dvaju tekstovima, o srbima kad se govori te još jednom, gdje je ljude, sudeći prema detaljistički osjetljivom autorskom oku, suditi situacionistički onim oznakama koje bi trebale pokrivati konstantna značenja.

Tekst o srbima kad se govori, više od desetljeća nakon dovršetka mirne reintegracije zapadnoga Srijema i istočne Slavonije pod okrilje međunarodno priznate Republike Hrvatske i dalje za mnoge (potencijalne) čitatelje (potencijalno) kontroverzan, a za neke i duboko „antihrvatski“, „hrvatsko-mrziteljski“ odnosno, što je često paralelno izricano (a zapravo je u nedvojbenom protuslovlju s prethodnim dvama sintagmama), „jugonostalgičarski“, daje, napose čitateljima koji se prvi put susreću s Maćešićem, naznaku izravnih, narativnih, slobodno je reći i kratkopričovnih (dani ciklus Maćešić na jednom mjestu naziva i jednominutnim novelama u stihu) obraćanja vrlo slojevitih, ali nejasnih slojeva, naoko kaotične teksture i gdjegdje neprohodne sintetike. Protočnost Maćešićevih tekstova, novijih posebice, očituje se u natruhama brbljavosti šorova i sokaka, trgova i ulica te svih onih punktova koje nam je slobodno uzimati kao svojevrsna rasadišta predrasuda najgore vrste – ne, naime, onoga vida nehumanizma kakvim ga vidi Lyotard[9] koliko nehumanizma postavki pogrešno shvaćenoga nacionalizma, napose u Maćešićevim krajevima, dubokoga nerazumijevanja koncepta slobodne i sekularne države, rasadišta, dakle, zaključaka izvedenih iz jednodimenzionalno negacijskih premisa koje, u konačnici, sežu čak do te mjere da i pojedini velikani zbog krvnih zrnaca imaju biti detektiranima kao antihrvatskima. Dani tekst poseže sa činjenično lako utvrdivom, a s obzirom na spominjane postavke pretežnih ovdašnjih razmišljanja jednako evidentnom semantičkom inverzijom te podvlači na način da o srbima kad se govori govori se u značajnoj mjeri o zaslužnicima hrvatske povijesti odnosno o ljudima koji su svojim životom i djelom doprinijeli čak i buđenju hrvatske nacionalne svijesti (tekst je prenijeti u cijelosti): o srbima kad se govori / svakako od bana jelačića / trebalo bi krenuti / ako ne i ranije / recimo od mikule maćešića / suca oralskog koji zakone vlaške / krojaše po svom u onoj kroejša / ili pak od otca domovine / ili opet / od naizmjenične / pa sve do trofazne struje… svijesti / koja se podjednako ponosila / i krvlju i tlom // ne treba zaboraviti ni feldmaršale / borojevića recimo / a pogotovo ne preradovića / koji iz nemeckog u rvacki uletje / bez ikakve epske dorade / ili (i)lirske prerade // josif iz runjana (ljute šumadije) / sa svojom lijepom našom / priča je za sebe / kao i danilo medić / sa svojom / vilom velebita / kojom rajviojlom // ivo pak andrić onomad / kao i goran babić nedavno / također su u igri / besmislenoj / kojoj kraj se ne nazire // što reći za simu matavulja / svojedobno / kao i za simu mraovića simokresa / nowdays / koji jebahu sve odreda / od fratara do časnih sestara // ili za gorana višnjića / galeba vlaške provenijencije / čijemu šarmu ni kikaševa vrtirepka / odoljet´ ne mogaše // a tek vojin bakić / kojemu četiri brata ubiše / tek tako // ili milutin milanković / koji ne htjede u sanu / a kojega opet ne htjede štroca / unuke dedine s dedinja / nitko ništa ne pita / ali i ne dira / pa o njima sve naj… // o miloradu pupovcu / da se i ne govori / a i zašto / kad čistijeg hrvatskog / u saborskim klupama / moje uši ne čuše… / sve tamo od ivana sakcinskog… / i tako / doš´o rade dare da mi dade… / radovi mi dari ne trebaju / jer ono sve što znaš o meni / to je stvarno tako malo… / u privlaki, 25. kolovoza, 07.

Uvodni je tekst eklatantnim primjerkom onoga što se kroz rukopis ima događati – svjetonazorska katkad iznimno britka ironizacija prožeta intertekstualnim elementima (jer ono sve što znaš o meni / to je stvarno tako malo…) kao i mikrostilističkim, najčešće morfostilističkim kamenčićima bogatoga jezičnoga mozaika (ako ne i ranije / recimo od mikule maćešića / suca oralskog koji zakone vlaške / krojaše po svom u onoj kroejša, podebljao F. N.). Primjetnim je još jedan detalj koji se ima pojavljivati kroz čitav rukopis – bilježenje, naime, mjesta i vremena nastanka pjesme, nerijetko također stilsko obilježeno (kao i u danom predlošku, privlaki umjesto privlaci, gdje je govoriti o kodu zavičajnoga govora koji će se kroz čitav rukopis također ispostaviti postojanim). Ali ono što ima biti važnijim pri uvidu u dani predložak ton je reakcionarne sugestivnosti kojom je, protivljenjem negaciji unutarnacionalnih konstruktivnih elemenata manjinskoga narodnosnoga predznaka, postavljena literarna prva linija obrane ukupnoga nacionalnoga identiteta čija konstantnost ima biti podjednako dovedenom pod znak pitanja i kroz prizmu ekstremističkih svjetonazorskih stremljenja kao i kroz prizmu nedvojbene materijalne ugroze.[10] Prividna je to anarhistička literarnost koja se ponavljanim čitanjima ispostavlja nedvojbeno neoegzistencijalističkom, na momente i neonihilističkom, čak i, ukoliko je progovoriti deridijanski, znatno endističkom.[11] Onoga trenutka, naime, kada se povijest jednoga naroda (kasnije nacije) u svojim najvitalnijim segmentima ispostavi provokacijom istoga (odnosno iste) viđenje domo/rodoljublja, a posebice primjena/osjećanje istoga prema zadanom viđenju biva, gledano iz perspektive naroda/nacije, krajnje autodestruktivno, pokušajno samoubilački te svakako društveno kontraevolutivno i unutar sebe duboko proturječno – upravo je vrijeme nastanka ovoga rada ispunjeno takvim nadasve neoborivim primjerima u kojima se destruktivni predznak danih proturječja nastoji posljedično eliminirati nepisanim načelom dvostrukoga mjerila, a gdje je osobito zanimljivim razmotriti ponašanje vodećih parlamentarnih stranaka u državi u razdoblju oporbenjaštva s jedne te u razdoblju vladanja/upravljanja državom s druge strane.[12]

Uvodni tekst, uz navedeno, neizravno nameće potrebu preispitivanja aktualno prevladavajućih stavova prema povijesnim pitanjima upozoravajući na svojstvo negacije da društvenim poništavanjem subjekta kojem je izvorno namijenjena istodobno društveno poništi njezina tvorca ili obnašatelja. Stoga je dani predložak gledati ne samo kao na sluteću dimenziju nove humanosti nego i kao na čisto, nepatvoreno, takoreći rafinirano rodo/domoljublje čija se izvrsnost temelji na civilizacijski ukomponiranoj paleti različitosti grupacijskih i/ili pojedinačnih nositelja vrlina koje konsensualno ujedinjuje zajednička borba protiv mana, ne toliko protiv obnašatelja istih koliko protiv postojeće niskoće samosvijesti koju kao takvu valja izložiti društveno-spoznajnoj evoluciji.[13]

Drugi tekst, još jednom, svjedočanstvom je spomenutih nehumanističkih i nehumanih promišljanja, podvedenosti pod atmosferu krajnje hipokrizije, ali i shizofrenije, a sve kroz prizmu izravnoga iskustva lokalne, privlačke metateritorijalnosti i metajezičnosti. Kroz dane se odnose tako progovara ni manje ni više nego o tihom odnosu dijela mještana sela prema najpoznatijem sumještaninu, majstoru borilačkih vještina i svjetski eminentnom borcu Mirku Filipoviću čija se vrijednost tako uz jednaku gadljivost mjeri krvnim zrncima, a što je zapravo logičnim nastavkom prethodnoga teksta iz čega je lako izvući nešto poput – o srbima kada se govori govori se o mirku filipoviću (slobodna interpretacija autora ovoga rada) – o, prema tome, čovjeku čiji su život i djelo na planu promocije Hrvatske u svijetu izuzetnih i svakoga priznanja vrijednih razmjera. Na tu se, pak, priču nadovezuje i nikada razjašnjeni verbalni sukob[14] između samoga Filipovića (kojega Maćešić naziva prema svjetski poznatom nadimku Cro Cop) i njegova podjednako slavnoga prethodnika, osvajača K1 Grand Prixa u Tokiju 1993. godine, Branka Cikatića (koji je, uzgred budi rečeno, i danas vrednovan kao najstariji osvajač danoga Grand Prixa, finalnoga turnira organizacije koja je, valja naglasiti, s godinama izgubila na ondašnjem značaju). S druge strane, pak, sam Maćešić konsternirano konstatira Filipovićevo ignorantsko držanje, ne toliko u odnosu na ono što je žargonski imenovati pričama koje kruže koliko u odnosu na samu Maćešićevu zabrinutost zbog istih: baš u tom trenutku / spazim ga kako u svom landroveru / prolazi kroz centar rodnog nam sela / i okreće glavu na drugu stranu / okrenem se oko sebe / nema trećega… / a četvrtoga ionako ne razumijem.

Na danu se strofu nadovezuje nije reći proročanska nego hladno-perceptivna konkluzija odnosa društva (i njegovih eminentnih pojedinaca) spram pjesnika i njihovih uobičajeno zanemarivanih meko ili tvrdoukoričenih proizvoda, a koju, naglasiti je, krasi besprijekorna figurativna izvrsnost, stoga je istaknuti: ili poezija / uistinu nema veće šanse / od grude snijega u paklu / odnosno hrvatske u europskoj uniji. Omjer se društvene (ne)prihvaćenosti pjesnika/umjetnika i društvene (sve)prihvaćenosti (u, zaključiti je s obzirom na prethodnu opservaciju, izravnoj korelaciji prihvaćenika te onih koji prihvaćaju) očituje vrlo zgodnom opaskom o tada aktualnoj monografiji na temu dvije stotine i dvadeset i pete godišnjice Gimnazije Matije Antuna Reljkovića iz Vinkovaca pa je takvu usporedbu uzeti kao argumentaciju teze o krajnje minornim šansama pjesništva u društvu nadasve usustavljene nepismenosti[15] (pri čemu je uočiti i izravnu intermedijalnu intervenciju[16]): tek ponovno se prisjetih / gimnazijske monografije za 225. godišnjicu / u kojoj cro cop zauzima vidno mjesto / sa svom tom svojom makljažom / dok sam ja završio u fusnoti priloga / o goranu remu / slično je i s www.prike.net.hr / web stranica privlačkih jarana (prike) / s tom razlikom da me tamo uopće nema.

Malešovština u vidu žargonizirane brbljavosti kojom je naglasiti mučninu egzistencijalnoga predznaka (socijalnoga jaza, preciznije) te društveno pogubnu zaostavštinu ratno-poratnih tranzicijskih procesa dijelom (sve samo ne zanemarivim) baziranom na, lišiti nas je okolišanja, notornom pljačkanju onoga što je prethodno bilo zvati zajedničkom stečevinom, s osobitom je gorčinom vidljivom već pri prvom čitanju vrlo stvarnosnoga, na danom mjestu ironije lišenoga (što bi, nimalo paradoksalno, upravo ispalo prvorazrednom ironijom!) teksta naslovljenoga beogradski mali pijac, a koji je iznova rezultatom izravnoga krajnje perverznoga iskustva (dano iskustvo kroz prizmu ovoga rada nije precizirati iz objektivnih razloga, ne bez konkretnih dokaza i ne na osnovi pretpostavki i nagađanja, dijelom i zbog mogućnosti utuživanja kao nerijetko instrumentarija kojim se novokomponirani (malo)građani svijeta, ujedno i moralne vertikale ovoga moralno urušenoga i razvratnoga društva, a dojučerašnje propalice te dionici radno upitnoga polusvijeta služe pri, naglasiti je, obračunu s istinom koja je, s obzirom na navedeno, evidentno izgubila na bitnosti) beznadne posttranzicijsko-provincijske, takoreći duboko nečovječne natruhe (tekst je prenijeti u cijelosti): dođem kod lokalnog a i šire tajkuna / da ga pitam za nekakav posao / bilo kakav… mislim si…/ u igri je / zna taj gdje vrag drka kamoli spava… / i tako to / kad on meni… / znaš ja sam ti izvan toga / drži se političara… / meni kad dođu za reket / ja platim i zdravo… / gledam ga slušam ga… / ne vjerujem ni jednom od / navedenih čula / izlazim iz ljekarne / misleći da sam se zaputio gospodinu / a ono tamo frajer… jebote… frajer / zatrpan viagrom / koji uzgred da spomenem / nije u poreznu karticu prijavio / cijelu jednu pijacu u beogradu. Ta potentna radikalizirana narativnost, svjesno pogubljena minucioznost prizvuka izgovaratelja posljednje želje pred nikada spremnijim streljačkim vodom, ta, s druge strane, vangoghovska sposobnost izlučivanja spoznajne koštane srži iz književno-stvarnosne tamne materije ovaj tekst bez daljnjega čine toliko emocionalno ekstremnim da je istaknuti ga pogubnim i po konzumenta istoga i po samu ionako uglavnom nejasnu astralnu strukturu emocionalnoga slijeda. Život kod nas, sintagma je posljedična dojmu po čitanju ovoga minijaturnoga antievanđelja koje, kroz prizmu tranzicijskoga uspješnika (čitaj: lopova) daje naznačiti antikristovsku energiju rasapa te onoga vida kaosa koji nipošto nema veze s teorijama o izvjesnom kraju svemira poradi kojega i već spominjana Lyotardova zabrinutost za trajni spas čovječanstva gubi na smislu, a s obzirom da isto, razmatrajući konačnost (kolikogod ona daleka bila) niti matematički gledano ne može biti spašeno.[17] Kao i većinu tekstova u danoj knjizi i ovaj je, uz navedeno, preporučljivim čitati kao kratku priču, kao jednominutni film čija je narav isključivo situacionistička, iz čega je zaključiti kako se na danom mjestu govoriti može o poeziji skeča, ali ne i kao o poeziji vica – vic, naime, rezultira smijehom. Dani tekst, pak, rezultira snažnom gorčinom, dubokom konsternacijom te izostankom minimuma voljnosti potrebne za nastavak preispitivanja društva dijelom i kroz preispitivanje te korigiranje samoga sebe. Ukoliko je ipak na danom mjestu govoriti o smijehu tada je govoriti isključivo o gogoljevskom smijehu kroz suze – smijehu, dakle, koji to nije. Malešovština je, pak, spomenuta, zbog prethodnih i povremenih Malešovih kratkopričaško-pjesničkih tendencija (pri tom je, prema sjećanju autora ovoga rada, najreprezentativnijim primjerom navesti pjesme Sanja i Terijer objavljene devedesetih godina prošloga stoljeća u kultnom časopisu Quorum čijim je vitalnim dijelom povijesti i sam Maleš, ne samo kao autor).[18] Utoliko je, razmotrimo li dani primjer (a povodeći se za prethodnim uvidima u spomenute Malešove brbljave izlete), zaključiti kako je dani tekst misliti uz uvjet sagledavanja njegove makrostilističke razine razmjerno ključnom za odnos između teksta samoga i njegova autora.[19]

Kao logičan je nastavak teksta beogradski mali pijac čitati još jednu prividno dijalošku, kratkopričovnu formu u vidu pjesničkoga komada lijepa naša – neslučajno imenovana ni manje ni više nego nazivom hrvatske državne himne, dana se tekstica, ovaj put na stravičnoj razini slutnje, poigrava s povijesno uvjetovanim identitetom što jedinke, a što društva, a opet uz primjetnu ogradu od zadane povijesne istinitosti i nepovredivosti čija su takoreći dogmatska obilježja dvojbenošću milenijskoga prevrata dovedena, uz minimalni angažman kritičkoga uma, pod vrlo ozbiljan znak pitanja – postbaudrillardovsko je to pismo neizravne autorske društveno non-zrcalne neodmjerenosti, provokativnosti koja, vrednujemo li istu zazivanim kritičkim umom, to zapravo i nije. Sintagmu je lijepa naša, kao i identitetnu ukupnost u strogoj zavisnosti o nacionalnoj nepovredivosti, čitati gotovo kao prigodničarsku, kao svojevrsni bećarac koji u danom trenutku, duplirajući očito, dokoni pojedinci teže uživanju u društveno verificiranoj omiljenosti. Istina je to, dakle, posvemašnje semantičke ispraznosti koju autor/subjekt detektira ne njenim ustrajnim negiranjem (kao u nekim ranijim tekstovima), čak niti žestokim ironiziranjem već ravnodušnim, intoniranosti lišenim prihvaćanjem slavljenoga (ne)postojanja iste: netom nakon što se oženih / naletjeh na vladu s. i marinka c. / čuli oni da je vrag odnio šalu / i stali se raspitivati / te koliko ima godina / te odakle je te ovo te ono / sve odgađajući pitanje / svih pitanja / čija je / pa mile… onda… / čija je… / je l´naša / paaaaa… zastanem malo i… / ne mogavši odoljeti / izustim / vaša je. Jednako neslučajno, primijetiti je, simbolički prikaz zemlje/države kao nadsubjekta na način da je isti prikazan autorovom/subjektovom vjerenicom koje se, apostrofirajući zasebnost kritički osviještenoga uma u odnosu na nacionalno uvjetovani identitet, autor/subjekt svjesno odriče. U tomu je pogledu, uz prethodno spominjanu tezu o kraju povijesti očitovanom njezinim događajnim (re)interpretacijama, uočiti i postmodernističko relativiziranje dane povijesne zbilje onim što je akrobatski zvati seksualizacijom stvarnosti, a pri čemu je nečitkoj postojanosti ljubavi pretpostavljena lako čitljiva postojanost kao semiotičko-semantički bukkake, postojanost koju, naposljetku, i nije potrebnim čitati (s obzirom da je ćutanje njezine događajnosti već po defaultu nadrasla posljednju liniju obrane kritički osviještenoga uma u vidu mehanizma ignoriranja).[20]

Tema suživota, jednom od fundamentalnih u čitavom rukopisu, uz naglasak da je pojam suživot uzimati s nužnom rezervom (gledati ga je, naime, u prvom redu kao iluziju, u drugom kao geopolitički uvjetovanu nuždu, a tek u kasnijim redovima kao stvar osobnoga izbora) iznimnu kulminaciju doseže tekstom suživot u korijenu, tekstom koji opovrgava ionako deklarativna jednodimenzionalna političko-intelektualna nastojanja pune realizacije istoga, a uz kilometražom uvjetovanu distancu kao prepreku punoga razumijevanja dane problematike – upute za suživot, ukoliko se našaliti na danu smrtno ozbiljnu temu, obično nastaju u centralnim (zagrebačkim) političkim, sociološkim i filozofskim laboratorijima te se, shodno kilometraži kao prepreci punom razumijevanju zadane problematike, ispostavljaju dijelom ili posve nametnutima, uz nerijetko izniman angažman lokalnih političkih moćnika kojima pomaci u danom smislu znače isključivu političku štetu. Takav je tekst, ukoliko ga je čitati uz čak i najminimalnije predrasudno opterećenje, osuđen na čitateljsko-semantički ili – ili: ili, dakle, zaborav istoga ili njegovu pseudointerpretativnu, predrasudno uvjetovanu osudu. Razlog je tomu tražiti u svojevrsnoj neomitologizaciji[21] povijesnoga stanja hrvatskoga naroda kao kontinuirano žrtvenoga (višim, dakako, geopolitičkim interesima) – diskurs je to, pak, koji stav o povijesno temeljenim međunacionalnim odnosima reflektira na stav o aktualnom trenutku svedenom na razinu dvaju ili više pojedinaca dviju ili više nacionalnosti. Drugim riječima, prihvaćanjem crno-bijele interpretacije povijesti i primjenom zaključaka izvedenih iz iste na svakodnevno žrtvu je, ukoliko nije kontekstualno danih predznaka, interpretirati nužno napadačem, dok je napadača (napadače) interpretirati žrtvama (poglavito ukoliko isti bivaju procesuiranima zbog ugroze ljudskih i građanskih sloboda jedinke ili grupe ljudi). Tekst je ne samo negacijom mogućnosti suživota s obzirom na suzdržanost od općedruštvenoga bavljenja istim nego je i izrazito potresnim svjedočanstvom zamjene uloga između napadača i žrtve, a s obzirom na prethodno navedeno – takva bi interpretacija značila u konačnici ničim drugim nego pokušajem spašavanja stvarnosti kao spoznajnoga niza koji nam je jasan onakvim kakav jest i čijom bi se relativizacijom urušio nekritički, takoreći masovno-histerično i jednoglasno usvojeni skup nepovredivih vrijednosti (što, pak, proizlazi iz posve pogrešnoga shvaćanja povijesti – kao niza utvrđenih događaja koji su, takvi kakvi jesu, apsolutno nedovodivi u pitanje).[22]

Ne treba (ili možda ipak treba?) biti odveć pronicljiv kako bi nacionalističke eskapade bilo interpretirati najčešće ekonomskom pozadinom – preciznije rečeno, sivo-ekonomskom. Parolašenje političkih (čitati je, dakako, politikantskih) prvaka nerijetko izrazito desne svjetonazorske provenijencije provjerenom je metodom učinkovitoga gaženja kritički probuđenoga uma zasnovanoga na objektivnoj i vrlo pribranoj percepciji ukupne scenografije. Tako je na svaku objektivnu raščlambu reagirati etiketiranjem i parolama. O objektivnim je kritičarima koji svoje stavove argumentiraju empirijskom provjerljivošću govoriti (točnije galamiti) kao o takozvanim mrziteljima svega što je hrvatsko, djeci UDBA-ša, jugooficirskom potomstvu i tomu slično. Učinkovitost danoga mehanizma na masu djeluje dvojako – uvjeravajuće te kroz prizmu onoga što je slobodno zvati atmosferom straha, napose permanentnom u nekoć ratom zahvaćenim provincijskim područjima u kojima je bilo i jest pjesnički djelovati i samom Maćešiću – koji, pak, s druge strane ne podliježe istoj, naprotiv, objektivnim rezoniranjem, detekcijom esencijalnoga pri istodobnom razmatranju i konzumaciji društva kao proizvoda (post)tranzicijske prostorno-vremenske abnormalnosti, sjajno poantira upravo upiranjem prsta u općedruštveno najčešće zanemarivu ekonomsku razložnost političko-parolaško-demagoško-agresivnoga djelovanja krugova onih vidljivih (ujedno lažnih, nacionalno predznakovljenih interesa) i manje vidljivih (uglavnom temeljenih na spominjanoj društvenoj trijadi zla u vidu mita, korupcije i nepotizma).[23] Tako je čitati tekst voda nešto nosi, možebitni semantički ključ kojim je u potpunosti dešifrirati neizravno naznačenu upitnost prethodno dotaknutoga teksta:

otkako je istina voda duboka

ni dionice s one strane plive

nisu više ono što su bile

jer

svaka tuđman zemlja…

tuga je goleeeema

Ironijski predznak osobito je pojačan u danom slučaju kontinuiranom transtekstualnom gestikulacijom pri kojoj nije bilo birati duhovno-elitističke sintagme eminentnih lirika nego one što dolaze iz pomamnih estradnih pokušaja i narodnih pripjeva: da je istina voda duboka zbog tada užasavajuće sudbine dijela hrvatskih generala zabrinutoj je hrvatskoj naciji obznanio nekoć sjajni tamburaški kantautor, a posljednjih desetak godina prvenstveno vrhunski poduzetnik i marketinški stručnjak Miroslav Škoro pjesmom znanom kao Sude mi (ne, naravno, zbog sumnje u možebitno nečasnu radnju nego zbog toga što subjekt dane uspješnice svoje voli što bi, prema danoj logici, svjetskim moćnicima imalo predstavljati trn u oku ili leptira u želucu). S one strane Plive, pak, stara je narodna pjesma koja se desetljećima izvodi po kavanama diljem nekoć bratski jedinstvene, a danas isključivo daytonske Bosne i Hercegovine (vlasnici istančanijega uha kadri su melodiju dane pjesme prepoznati djelomično i pri intoniranju službene himne države upitne dugotrajne održivosti). Tu je, naposljetku, prepoznati i izvedbeno besprijekorno fonostilističku igru: svaka tuđman zemlja / tuga je goleeeema pri čemu valja biti vrlo oprezan – ovdje, naime, nije posrijedi kritika aktualne države kao međunarodno priznate pravne činjenice niti je posrijedi kritika realizacije tisućljetnoga sna hrvatskoga naroda o vlastitom međunarodno verificiranom pravnom subjektu. Naposljetku, ovdje nije govoriti niti o negativno naznačenoj kritici prvoga predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana. Ovdje je, dakle, tek naći potvrdu prethodno izrečenoga (ujedno lako shvatljivu i kao notornu porugu istom) – potvrdu spoznajne punine danoga parolaštva podvučenoga atmosferom straha te dojma kako je upravo navedeno stanje stvari, koliko god zbog istoga u egzistencijalnom pogledu trpjela većina hrvatskih građana, apsolutne ispravnosti te kao takvo trajno, nepovredivo i nepromjenjivo.[24]

Pjesma s posvetom riječkom glazbenom sastavu (moguće kontroverznom tek u društvu pasivnoga mentalnoga promiskuiteta) svojevrsnom je referencom na jedan također ne tako davni događaj za regiju povijesnih razmjera. Pjesma nosi naslov (istovjetno uratku spomenute glazbene skupine) bombardiranje srbije i čačka[25] te je slikovitim viđenjem smještenim iznova u lokalno – izvjesni Đorđe, tako, odbija usred noći posuditi šibice susjedu Peri koji je u to kasno doba očajnički želio zapaliti cigaretu. Naravno, ostali to objašnjavaju ne na način da je izvjesnom Đorđu možebitno zasmetalo to što ga netko budi usred noći zbog šibica i cigareta nego stoga što je te noći avijacija NATO saveza započela bombardirati Srbiju i Crnu Goru[26] ne bi li tako zaustavila prijeteći genocid nad albanskim pučanstvom na prostoru Kosova te ne bi li se tako ispostavila katalizatorom pri procesu konačnoga rušenja Miloševićeva režima koji bi imao uslijediti od strane samih građana tadašnje sankcijama ekonomski i gospodarski u potpunosti iscrpljene zemlje čija je posvemašnja bijeda svu svoju simboliku ispostavila u kolovozu 1999. godine kada je na beogradskoj Marakani došlo do sraza nogometnih reprezentacija SRJ i Hrvatske, sraza koji je s ogromnim zanimanjem pratio čitav nogometni svijet, a koja je početkom drugoga poluvremena bila prekinuta na nešto više od pola sata zbog nestanka električne energije uzrokovane, navodno, samim bombardiranjem.[27] Tekst je to koji u osnovi vrlo jednostavnom ilustracijom detektira stereotipe najgore vrste koji su se imali nanovo rasplamsati po početku navedene vojne kampanje, a koju je domaće pučanstvo, donekle, smatralo i nekom vrstom ispunjenja Božje pravde odnosno Osvete vezane uz tko zna koja kozmička sprezanja. Digresije radi, u prvim je danima akcije apsolutni hit na Radio Vinkovcima bila pjesma nekadašnjega tamburaškoga sastava UNPROFOR Big Band Past će bomba na Beograd, inače poprilično napadnom i neuspjelom obradom istoimenoga songa iz neponovljive ekranizirane komedije apsurda Slobodana Šijana Ko to tamo peva (1980.).[28] Snažna i vrlo efektna ilustrativnost teksta realizirana je, uz metajezični transfer iz nadmjesnoga u lokalno, i vrlo živim, za značajan dio Kosovskoga ciklusa karakterističnim dijalogom koji banalizaciju odnosa nacionalnosti i trenutnoga raspoloženja dovodi do tragikomično-ekstatičnoga vrhunca pri kojem je čak i samo kvalificiranje stereotipiji kao takvoj kategoričkim te ujedno izrazito rizičnim suprotstavljanjem istoj u čemu je na danom mjestu vrlo suzdržani i trezveni subjekt, reklo bi se, uspio.

Pri svakom je uvidu u suvremenu pjesničku proizvodnju nezahvalnim govoriti o nekonvencionalnosti, posebice onda kada je posrijedi nešto što bi laički bilo imenovati ljubavnim pismom. Pa ipak, takvu je naznaku, orijentira radi, dati tekstu ti si tanja moj kaos, pri čemu je nerealizirano ljubavništvo vezati i uz pomno prethodno razrađivane međunacionalne odnose (kroz prizmu utjecaja okoline, konzervativne te interaktivno krajnje limitirane), ali i kroz prizmu onoga što je u modernijim psihoanalitičkim razmatranjima emancipirajuće imenovati postfeminističkom konstrukcijom na tragu Hélène Cixous, djelomične sljedbenice Derride, ali i djelomične, uvjetno rečeno, protivnice postmodernističko-psihoanalitičke misli Jacquesa Lacana.[29] Uz navedeno, ujedno je primijetiti (ipak) i ponešto drugačiji ton pisma na danom mjestu, nešto što bi jednako akrobatski bilo zvati nul-točkom metatekstne uzvišenosti, latentnom, dakle, ekstazom koja je doista u snažnoj distanci u odnosu na ženskogrudno reprezentirajuću prizemnu stvarnost, a čime je evidentnom bliskost takvoga pisma falusoidnom no, začudno, ne i sasvim neženstvenom (drugim riječima, na danom se mjestu iščitava ujedno emotivno visokopotentni, ali ironijski nimalo trpeći Maćešić)[30]:

konačno sam shvatio

zašto mi ne ide

u mom pismu nema ni jednog židova

niti bilo čega vezanog uz njih

budući da ne poznajem ni jednog židova

odlučio sam se za zamjenu

tako što sam cijelu jednu knjigu

naselio srbima

tim balkanskim židovima

a i šire

što će od toga biti sam bog zna

a to što nisam oženjen ni židovkom

ni srpkinjom

ne čini me nimalo sretnim

Reminiscencije na neispunjeno, kroz prizmu eritrocitnih nepremostivosti, čitati je s dubokom zebnjom, zaježljivošću istovremenosti notornoga neznanja te ustrašene želje za spoznajom, poput iščitavanja nalaza RTG-a pluća i srca gdje, primjerice, piše – difuzno izraženi grubi intersticij, bez svježih infiltrativnih, zastojnih i nodoznih promjena (a što je turobnim zdravstvenim šiframa autora ovoga rada u danima nastanka istoga). Zamjena je za neispunjivo pritom jednako neispunjivo, a sam je pogovor na (ne)-dano, u odnosu na malograđansko-čitateljski kontekst, efektnom i građansko-autorski vrlo hrabrom provokacijom, reklo bi se (sudeći prema kolikoći provocirajućih pismovnih elemenata) čovjeka koji ionako nema što izgubiti, ponajmanje davno ´umrlo´ autorstvo (esejistički likvidirano te ujedno teško utvrdivoga rodnoga lista).[31]

Tekst, pak, drenovci 94. – 07. travestijskim je osvrtom na Pjesničke susrete u Drenovcima s kojima je autor/subjekt, kroz godine, izgubio praktički svaki kontakt što objašnjava, kao nekoć i sam laureatom dane manifestacije, na sljedeći način: pristao sam da mi to uvale / premda znajući da bi / tužnija od te i takve nagrade / bila jedino ona… / (naravno ukoliko bi nekomu / palo na pamet da je ustanovi / recimo negdje / na izvoru rijeke čikole) / …nagrada drago krpina / za izuzetan doprinos poetskom izričaju / na ovim našim prostorima / međutim su me / već nakon godinu-dvije / prestali pozivati / na te njihove bliske susrete / tužne vrste / iako sam bio prvi laureatisani / vijencem ovjenčani / primus inter pares / kasnije parija / outlaw / bez službene vjere u bilo šta.

Sumnjičavost je to ne samo prema književnosti nego (u još većoj mjeri, zapravo) prema pokušajima institucionalizacije iste koja, Maćešićeva je, degradira književnost sputavajući je horizontom očekivanja književnosno limitirane publike programirane za pomamno gutanje bećaraca koji se, gle čuda, podvode pod književnost (ili se, što je još tragičnije, književnost podvodi pod bećarce) na način da se istima dodjeljuje nerijetko status remek-djela usmenoknjiževnoga i za nacionalni identitet ključnoga značaja (u tom je kontekstu čitati stalno prisutan duh drenovačkoga usmenopjesnika Đuke Galovića bez kojega su Pjesnički susreti u danom srcu Cvelferije apsolutno nezamislivi), a što nailazi na evidentno prozirno odobravanje nerijetko samozvanih klasika hrvatskoga pjesništva čijim ritmovima aplauza diktira potreba za minimumom priznanja, novčanih nagrada te obilatih večera na koje pjesnici, u pravilu, i nisu navikli (što je, s obzirom na danu ´profesiju´, lako shvatljivim). Ismijavanje danoga institucionalizma poprima, u konačnici, frenetične razmjere – Maćešić tako predlaže osnivanje pjesničke nagrade Drago Krpina negdje na izvoru rijeke Čikole[32], čime dijagnosticira, vrlo umješno, prodor zaostalo-izričajno-ognjištarskoga u ono što je nekoć bilo domenom ili akademske ortodoksije ili anarhoidnoga urbaniteta – Drago Krpina[33], tobože veliki političar i još veći pjesnik, baš kao i Ivan Tolj, tobože pjesnik i general (spomenut u jednom drugom tekstu), u danoj točki razmatranja simbolizira sve ono nazadno i, prividnoga paradoksa radi, neoliberalno-feudalistički, što su ovdašnjim prostorima, posebice na planu kulture, donijeli tragični tranzicijsko-posttranzicijski vihori rođeni, eto, na izvoru te zapravo nimalo strašne i moćne rijeke koja svakoga ljeta presušuje usred vjekovječno pustoga kamenjara na kojem svako toliko netko nekome pusti krv kao što je, ironizirajmo, liječnik onih davnih vremena to učinio u tom trenutku već gotovo samoubijenom Götheovom Wertheru. Dani tekst utoliko nije čitati kao banalizaciju uzvišenoga nego kao zamjećivanje onoga što bi, lišeno neoliberalne banalizacije balkanskoga tipa (jakih, dakle, pseudodomoljubnih predznaka), imalo biti uzvišeno odnosno elitistički, a što je tumačiti nezainteresiranim default-radom/djelatnošću.[34] Primijećenu je kulturnu degradaciju utoliko svjesnom pretencioznošću imenovati posttranzicijskom reafirmacijom lovačko-sakupljačkih zajednica u čijim okvirima individualno dostignuće lišeno verifikacije nositelja zajednice biva osuđeno na marginalnost odnosno zaborav, a u čemu je tražiti i odgovor na pitanje same Maćešićeve izraženo društvene rubnosti.[35] Dakako, spomenuta je reafirmacija društveno-lovačke zajednice posttranzicijske provenijencije temeljena na posve krivim i sebičnim zasadama temelji su čega spominjani elementi fundamentalne društvene trijade zla u vidu mita, korupcije i nepotizma te semantičkih derivata danih elemenata (stranačka ili krvna podobnost, djelomična ili potpuna provedba nepisanoga zakona jačega itd.). Maćešićeva je poruga utoliko čitljiva samoobrambenom gestom u odnosu na institucionalizaciju posvemašnjega ludila koje rezultira ne samo socijalnim krahom vitalnih slojeva društva nego i krahom talenta na individualnoj osnovi. Prst ironijski pojačane osude pritom je, razmatrajući dani predložak, usmjeren na samozadovoljstvo književnih struktura čiji si pripadnici međusobno odaju priznanja bivajući na taj način u potpunosti zadovoljenima. Druga je stvar, pak, što autor/subjekt ponuđenom ne nudi alternativu čija je mogućnost, s obzirom na krajnje minorne čitateljske navike reafirmirane lovačko-sakupljačke zajednice, vrlo lako dovediva u pitanje.

Možda i najsnažniju osudu društvene prijetvornosti karakteristične za prijelaz iz predratnih osamdesetih u ratno-poratne devedesete godine minuloga stoljeća čitati je u tekstu naslovljenom brani slavu miropomazanu koja vrlo rezonirano i rezolutno progovara o nepodnošljivoj lakoći ideološkoga transfera iz jugoslavenskoga u hrvatsko karakterističnoj za ondašnje/sadašnje moralne vertikale i društvene uzore, poglavice, naime, lokalnih plemena čiji su dimni signali nositelji prigodnih značenja. Svojevremeno je tako pjesnik Branislav u danoj sredini bivao obožavan kao predmet željene društvene prisutnosti ondašnjih/sadašnjih mediokriteta koji su ga, dolaskom devedesetih, iz već znanih razloga počeli degradirati i provocirati te se njegov kasniji bijeg na ´drugu stranu´ nije tumačio možebitno logičnim potezom čovjeka opravdano ustrašenoga za vlastiti život i život svoje obitelji nego potezom prvoklasnoga izdajnika koji je to učinio uoči granatiranja Vinkovaca iz čega slijedi zaključak izveden iz premisa predratno-ratne logike paranoje koja graniči s potpunim luđaštvom – on je, naime, znao da će grad biti napadnut te je unaprijed pobjegao, a da prethodno nikom ništa nije rekao (uz gotovo standardni dodatak: seronja).

Tekst je to o tragičnoj sudbini vrhunskoga intelektualca kojega uslijed danoga ludila niti jedna nazovi-strana nije željela, a što je saznati iz kasnijega dijela teksta, dijela vezanoga uz Branislavovo javljanje pisanim putem četiri-pet godina poslije, naime: uglavnom / ne pravda se ne kaje ne žali / ni njegovi ga nisu htjeli / a i kako bi… / kako bi se taj / po svemu europejac / i mogao uklopiti u bilo kakvu / palanačku ikonografiju / tamo nekog lokalnog hadžije / vojvode ili buljubaše svejedno / samo… / ispalo je da je / u prevelikoj želji / za što jasnijim identitetom / negdje usput ostao bez domovine / i dragih mu ljudi / jer / do dana današnjeg nismo se sreli / znam da živi negdje u vukovaru / u koji odlazim povremeno / iz ovog ili onog razloga / ali ne pada mi na pamet / da ja njega tražim / potražim / e da bi´ mu darovao knjige / koje sam u međuvremenu napisao. Iz navedenoga je primjera zapravo jednako nepodnošljivom lakoćom izvesti zaključak – samosvjestan čovjek nema stranu. Samosvjestan je čovjek, posebice u ratno-poratnim društvima izgubljenih i (ne)pronađenih identiteta osuđen na apsolutnu otuđenost. Samosvjesni čovjek svakome može biti prijatelj, ali njemu su, s druge strane, svi neprijatelji. I tu, konstatirati je, teško da je mogućim pronaći iznimku unatoč općepoznatoj antičkoj izreci o tomu kako nema pravila bez iznimke. Utoliko je ne nagovještajem nego trezvenom konstatacijom posvemašnjega ovoprostorno-ovovremenoga društvenoga beznačaja čitati izvrsno finale teksta: majku ti… šest / njemu i njegovim stavovima… / mirno / pred restlovima restlarum / čovjekova dostojanstva / i njegove veličajne pozicije / usred hladnoće dalekih zvijezda / i topline božanskog pogleda / koji nas prati u stopu / i brine da nam se što ružno / ne dogodi u životu… / koji smo sami izabrali / i koji živimo… / ovako (na)opako. Ironično subjektovo priklanjanje osudi uz sintaktostilističko pojačanje (restlovima restlarum) sjajnim je ukazom na besmislenost rado postavljanoga pitanja Tko je kriv?, a na koje, svim mogućim raspravama unatoč, zbog zacementiranih početnih stajališta vjerojatno nikada nije dati odgovor s predznakom konsenzusa, pri čemu se povijesna pozadina ispostavlja dodatnim i nadasve nepremostivim rješenjem koje krivnju radikalizira do te mjere da ista biva neizravno tumačena genetski nasljednom osobinom. Uslijed takvoga društvenoga mnijenja priklonjenost europejstvu put je u potpuno otuđenje od svega i svih, u negativnu izdvojenost, kroničnu nepripadnost i posvemašnju osudu koje se samosvjesni otuđenik lišiti ne može čak niti vlastitom smrću.[36]

Vukovar kao topos mimoilaženja zadanih ciljeva i ljudskosti ispostavlja se i u tekstu koji slijedi odmah potom, vrlo znakovitoga naziva kirbaj bez ringišpila, pri kojem se ´junak´pjesme, konačno kristaliziranih prioriteta, razilazi s poezijom kako bi se, tragilogično, okušao u politici (kao nesumnjivo isključivoj liniji suvremeno-društvene afirmacije tranzicijsko-posttranzicijskoga predznaka), a što je, višerazinski, upravo prvorazredno objašnjeno prvom strofom teksta koja glasi: prijatelj i kolega mi / stjepan I. odlučio baviti se politikom / umjesto poezijom / dok se bavio poezijom / pisao je čak i bogu umjesto kući / propalo je / dakako da odgovora nije bilo / jer bog valjda ima prečeg posla / od lirske korespondencije / s čuđenjem u svijetu / kojemu se unatoč svemu / ne ide malenim ispod / njegove brade. Napomenuti je, pritom, kako je sredstvo stilističkoga pojačivača pronaći u fantastičnoj semantostilističkoj konstrukciji: jer bog valjda ima prečeg posla / od lirske korespondencije / s čuđenjem u svijetu (podebljao F. N.). Na dani se tekst s predznakom Vukovar nadovezuje i Chapudl, naslovljen prema nazivu jednoga ugostiteljskoga objekta u Vukovaru, a čitljiv kao aluzija na sličnoimeno Pavličićevo štivo koja, kao takva, biva izložena relativizaciji, sumnjičavosti i preispitivanju iznova identitetnoga predznaka.

Inter/transtekstualnost nemjerljive semantičke impulzivnosti čitati je i u tekstu smrt vronskog (prema, dakako, istoimenom romanu Nedjeljka Fabrija), a pri čemu autor/subjekt podebljava olaku profućkanost jedne zapravo briljantne ideje odnosno njezino utapanje u takoreći standardizirani realizirajući prosjek. No, bitnijim je izdvojiti misao-vodilju danoga predloška koja je u striktnoj kontrarnosti romanopiščevoj tezi kako je Domovinski rat bio crno-bijel, ali kako literatura o istom nipošto ne bi smjela biti takva. Zaključak je, naime, sljedeći: a stvari ustvari stoje bitno drugačije / naime bio je to sve samo ne / crno-bijeli rat / dok je sva literatura o njemu / upravo crno-bijela / baš kao i sam naziv za minuli krvavi pir / oko… čega ono. Besmislenost je, prema tomu, ratnih stradanja poantirana namjerno iznesenim nepoznavanjem odgovora na pitanje zbog čega je do istoga uopće i došlo, a čime samo finale poprima megadozu posvemašnje uznemirenosti koju je osjetiti pri konzumiranju šokantnih ne toliko antiratnih koliko na planu ratnoga besmisla konstatirajućih umjetničkih proizvoda poput, primjerice, Picassove Guernice iz 1937. godine. Za takve je zaključke, mnogi će reći, apsolutno prerano. Složiti nam se kako je za potpuno objektivan pristup danoj tematici potreban snažan vremenski odmak, tim više što, pokazuje se, čak niti događaji vezani uz Drugi svjetski rat na teritoriju posrnule Jugoslavije nisu u potpunosti raščišćeni, dijelom i zbog neprovođenja lustracije koja bi, pretpostaviti je, rezultirala društvenom eliminacijom znatnoga broja onih koji bi, pak, sudjelovali u njenom možebitnom parlamentarnom izglasavanju, a što opet opravdava autorovu evidentnu sumnjičavost prema bilo kojem vidu jednostranosti istine, one udžbeničke nesumnjivosti kakva je, s doduše drugim predznacima, krasila i prijašnje režime (režime, naime, koje je danas tumačiti nedvojbeno totalitarističkima, a koji su onovremeno vrijedili kao nešto na planu društvenoga uređenja globalno-civilizacijski nedostižno).[37]

Pečati iznevjerenosti u polupravcu (bez, dakle, reverzibilnosti slabećih očekivanja) zaokružiti je tekstom kojim i završava velika cjelina rukopisa, a nakon čega slijedi, reklo bi se, syllabus naziva SLOBODA NIJE UMELA DA PEVA – posrijedi je tekst mahamudra (veliki pečat praznine), podnaslovno-intertekstno asocijativnih primisli na Čegecove Ekrane praznine, ali s tendencijom posvemašnje invazivnosti rezignacije u odnosu na religijski uvjetovanu dogmu kao možebitnu posljednju liniju obrane od općedruštvenoga moralnoga opadanja takoreći nemjerljivih razmjera. Danu je sumnjičavost podvući ukazom na svjetski poznata svetišta različitih religijskih te neslučajno geopolitičkih krugova, uz jednako intertekstni priziv nestižućega Lorcina kretanja prema točki koja može i ne mora biti daleka i sama, ali koju je interpretirati predmetom krajnje razarajuće i cjeloživotne/cjelotekstne subjektove žudnje, naime: nikada neću stići u međugorje / mada poznajem pute / niti u lourdes fatimu / taj mahal ili katmandu. Ovdje, dakle, nije govoriti o skepsi svedivoj na prostodušnu sumnju koliko na skoro-pa-spoznatu nemogućnost iznalaženja rješenja iz pakla provincije i postratnoga luđaštva protkanoga trećerazrednom domoljubno-rodoljubnom malograđanštinom korištenjem kolažiranoga duhovnoga prečaca. Ukazom na skretanje s međugorsko-kršćanskoga na indijsko-hinduističko vidokružje govoriti je, s druge strane, o pomno skrivenoj poruci, o šifrirano-semantičkom možda koji se očituje u preispitivanju puta djelovanja tako karakterističnom za dalekoistočnu filozofsko-teološku, zatim i eshatološko-teozofsku misao.[38] Dano je možda, s obzirom na fusnotno razloženu religioznu mišljenost, u konačnici isto ono što bi sociološka misao zapadnoga kruga imala označiti sintagmom ličnost i društvo kao vezivnim tkivom jedinke i zajednice bez kojih su i jedinka i zajednica kojoj jedinka (ne) pripada osuđeni na posvemašnje uništenje, bilo kroz kraći ili kroz dulji vremenski period.[39]

Finalni tekst/misao dane cjeline ujedno, svojom naznačeno putopisnom formom, kao možebitno rješenje kroz cjelokupni rukopis degradirajuće egzistencijalne anksioznosti afirmira ideju/mogućnost bježanja. To bježanje, pak, nipošto ne mora biti realnim, tim više što je kroz prizmu takvih razmišljanja, na tragu skepticizma (vidljivoga i u danom rukopisu) izrazito upitnim što je uopće imenovati realnošću, a što ne.[40] Naravno, pritom je razlučiti pojam ´bježanja´ od pojma ´bijeg´. Bježanje je kontinuirano – ono može, a ne mora završiti bijegom. Bijeg je, dakle, krajnje odredište (ne nužno i cilj) bježanja. Bježanje, pak, nipošto nije krajnje odredište, ali može se ispostaviti kao cilj, napose ukoliko je čitati sugerirani završni tekst prve mega-cjeline nakon koje slijedi srpskim jezikom naslovljeni literarni bis gotovo vrištećih frekvencija, rečena mini-cjelina SLOBODA NIJE UMELA DA PEVA, negacijski odgovor na pitanje kojim je veliki pjesmotvorni modernist srpske književnosti Branko Miljković, možebitno i sam sluteći odgovor, nastojao tragove kulturnoga uzdignuća ondašnjih stanovnika ovih prostora replicirati skepsi u odnosu na makar i najmanju mogućnost (društvenoga) progresa.

Vođena ključem ironijski uvjetovanoga vjersko-religijskoga propitkivanja u vjeronaučnim podukama znanima ispitom savjesti dana druga cjelina (uz ponovljenu napomenu kako nije govoriti o klasičnim podcjelinama u knjizi koliko o metatekstualnom duofizitizmu[41] protudruštvenoga bezbožništva) otvara svoja resemantizirajuća subentitetska vrata početnom nenaslovljenošću koju nije tumačiti kanonskom nego upravo quorumaški eksperimentalnom, ali s lirskom varijantom in medias res nastojanja iskazanoga stihovima: kad je sloboda napokon došla / jugurtini robovi nisu znali što s njom / ter su tražili da im se vrati ropstvo / nama je sloboda između ostalog / kilogram mozga procijenila na 2,5 marke / koliko malo tek vrijedi onaj 21 gram duše / u toj slobodi / prava bagatela / i tako kako reče pjesnik / sada kada nakon beča i pešte / nema više ni beograda / pa tko je onda kriv / milan tarot crko dabogda / nije valjda lepa brena… Uz naznačenu fono/morfostlističku gestu karakteristike svojevrsnoga ironijskoga katalizatora (ter) ovdje valja istaknuti vrlo efektan inter/multimedijalni kontinuitet. Spomen slobode koja kilogram mozga procjenjuje na dvije i pol marke svjesno je šlampava parafraza nadasve otužne i u svojoj otužnosti mitske izjave svojevremenoga čuvara državnoga pečata i saborskoga zastupnika iz devedesetih godina prošloga stoljeća Ivana Milasa[42], dok je spomen dvadeset i jednoga grama duše referencom na istoimeni američki film iz 2003. godine redatelja Alejandra Gonzáleza Iñárritua baziranomu na vjerovanju o tomu kako u trenutku smrti čovjekovo tijelo postaje lakše za točno dvadeset i jedan gram, a što bi trebalo biti potvrdom odvajanja duše od tijela.[43] Referiranje na posthladnoratovske tragove preživjeloga komunizma utoliko nije shvatiti prizivanjem koliko eskapadom bijesa kanaliziranoga u smjeru tranzicijsko-krupnokapitalističkih stremljenja pseudodomoljubne provenijencije, a na bazi je čega tumačiti svjesno šaljivo klicanje crvenoj boji, no i sasvim diskretno zazivanje revolucionarnih aktivnosti čije je temelje, začudno, nalaziti u samoj prirodi razmatrajući fundamentalnu prisutnost crvene u jednako fundamentalnim elementima od kojih se sastoji Majka Priroda (kako god istu zvali): al još nije kucnuo / l´heure de la revolution / mon enfantes de la mond / crveno je sunce na istoku / crveno je sunce na zapadu / crvena je boja higssova bozoma / crvena je rupa šupljega ozona / crveno je more progutalo / teška gvožđa i falange grozne… Dodati je bilingvalnost kao sredstvo stilističkoga pojačivača, jednako kao i vrlo dojmljivu (na razini rukopisa u cijelosti gotovo nezamjetnu) anaforu, dok je teozofsku pozadinu ironiziranja vrijednosne novoskladanosti društveno-destruktivne tendencije čitati spomenom Higgsova bozona, tzv. Božje čestice čija je možebitna postojanost aktualizirana intenzivnim istraživačkim radom posljednjih godina.[44]

Tekst i magarica ugleda isusa naslovno je čitati parafrazom kultnoga romana australskoga kantautora i romanopisca Nicka Cavea[45] iz 1989. godine, inače autora agnostičko do ateističkih autorskih predznaka čija se negacija Boga kao vrhovnoga Entiteta može objasniti riječima iz njegova ponajboljega hita Into My Arms, a koje prijevodno glase – ne vjerujem u intervencionističkoga Boga. Romanu je, pak, naziv I magarica ugleda anđela. Sam tekst duboko i bolno promišljanje o transcendentalnom smješta, što dosadašnji primjeri potvrđuju tipičnim, u lokalno – odlaskom jednoga župnika Vinka u mirovinu došao je drugi, mlađi, također Vinko, s tim da narod niti prije niti poslije nije prestao gunđati. Stariji župnik, kaže, previše je uzimao, dok drugi previše pije.[46] Autor/subjekt, pak, vrlo rezolutno staje u obranu, kako kaže, Vinka mlađega, ističući njegovo javno pijenje kao neskrivanje grijeha što je, pak, tumačiti prvorazrednom vrlinom te efektnim udarcem licemjerju, poetizirano rečeno, selendre kao sintagme ekvivalentne pojmu malograđanštine čijom se ovoprostornom predimenzioniranošću rukopis bavi izrazitim intenzitetom u cijelosti. Pritom, posve neslučajno, pada i spomen najslavnije pijanice (ne samo) ruske književnosti, Venedikta Venjičke Jerofejeva[47], autora kultnoga romana Moskva – Petuški u kojem isti, uslijed delirija, ugleda anđela tako neizravno naznačenom odlučnošću rječotvorno briljantno bombardirajući lažnosocijalističke tekovine tadašnjega Sovjetskoga Saveza. Kako svećenik označen kao Vinko mlađi, čitati je, običava rano ujutro dolaziti u trgovinu po alkohol, sjajnom se čini parafraza Jerofejeva koji tvrdi kako je vrijeme otvaranja gostionica (rano prijepodne) najtužnije i najsramotnije po svaki narod, vrijeme, naime, posvemašnje dešifriranosti uslijed koje dolazi do demaskiranja autoriteta do mjere koja, isključujući svaku začudnost, aktivira nimalo pribrano stanje gadljivosti i kod onih subjekata koji su inače, slobodno je reći, skloni devijacijama nositelja moralne neupitnosti, ne bi li tako sačuvali vlastito poimanje nepovredivoga mikrosvjetskoga poretka, zažmiriti na jedno oko.

Na tragu je sličnih lokalno-transcendentalnih iskustava čitati tekst presveto koji se dotiče duhovnih vježbi održavanih prošloga desetljeća u crkvi svetoga Martina biskupa u Privlaci, a pri čemu je dolazilo do brojnih slučajeva ´neobjašnjivih reakcija´ u vidu kolabiranja, transa i sličnih rubno-znanosnih pojavnosti koje, pak, autor/subjekt ne tumači drugačije nego kao klasični vid licemjerja potvrđen konformizmom, a pri čemu oni imuni na snagu Duha Svetoga (oni, naime, na koje transmeditativni zazivi duhovnih iscjelitelja ne djeluju) bivaju etiketiranima kao prvoklasni grešnici kojima, pak, Pakao kao takav ne gine. Ležeran je to i dakako groteskan opis kolektivno-psihosociopatske devijacije upravo snažno crnohumornih razmjera, ali i potvrdom zabrinjavajućega stanja duha poraćem degradiranoga društvenoga bića čiji se pripadnici imaju afirmirati kritičkoga suda lišenim potpunim prihvaćanjem širokoga dijapazona ljudske gluposti, lošim glumljenjem, u danom slučaju, ekstrasenzorne percepcije jednakom neiskrenošću kolektivno pripisive posvemašnjoj interakciji s Onostranim.[48] Takva nadasve bezlično-cirkusoidna masa svoje javno izbavljenje „traži“ i „pronalazi“ u svečevoj goloj guzici što, dvostruko je čitati (s obzirom na pseudoreligijski te na pseudodomoljubni kontekst), zaklanja svjetlost s istoka.

No tekst presveto nudi i fantastičan zaokret iz poimanja društveno verificirane lažne presvetosti u društveno marginaliziranu, ukoliko je mogućim tako reći, istinsku presvetost – autor/subjekt, reminiscencijom na ljubav svojega života, daje naznačiti punokrvnu svetost običnoga pritom inzistirajući na svjesnoj i kardinalnoj razlici između ljubavi kao stanja te natjecateljskih tendencija koje s danim stanjem, ukoliko je o istom doista riječ, nije u vezi (makar ne izravnoj). Naime: prošle su godine / moja čežnja je iščezla / ali tuga i daljine u njezinim očima / čini se neće nikada / jer ljubav nije nikakvo natjecanje osvajanje / lirska olimpijada / tu svi podjednako gube / kao uostalom i oni / s početka ovog zapisa / prognani istočno od grijeha / odnosno iz evanđelja u knjigu postanka.

S obzirom na vrijeme nastanka (2009.) tekst angelus čitati je takoreći proročanski[49] zbog sljedećih stihova: otuda onoliki strah u očima / benedikta XVI. / reci sveti oče / zašto imaš tako uplašene oči / da ne kriješ kakvu tajnu / jesi li već bio tamo / što si vidio / neil armstrong je dugo šutio / o NJIMA / tamo gore / a kad je otkrio tajnu / zašutio je zauvijek / u mraku svoga ludila…Dani je tekst, međutim, uzeti kao tematsko-idejnu uvertiru u fantastičnu pjesmu struktura grijeha I koju je, pak, čitati kao možebitni, premda vrlo dvojbeni put izbavljenja iz krajnjega beznađa što atmosferno dominira čitavim rukopisom. Odrazom je to tihe i prigušene vjere slaboga subjekta u budućnosno buđenje naroda čija je budnost, kao rezultat danoga procesa, biti kobnom po one strukture koje su činile sve da bi narod kontrolirale njegovom trajnom uspavanošću. Gatalačko-revolucionarni non-ambijentalni gotovo električno-guslarski prizvuk distopijskoga poimanja pobune kao nečega što je zvati apsolutno nedogodivom antipobunom najednom se čini neopravdano konstantnim, a rađanje pozitivno permanentnoga, pak, resemantizirano-logičnim, resublimirajuće-kozmičkim odgovorom na posvemašnju i nadasve dugotrajnu psihofizičku umrtvljenost poškropljenu krvlju, znojem i suzama zadimljenih kavanskih bespuća s prizvukom narodnjačkih jecaja uz koje pristaje i onaj biblijskom paklu prispodobivi škrgut zuba. Kritika suvremeno-društveno uvjetovane neljudskosti Lyotardova spoznajnoga radijusa sasvim očekivano u vidu tematsko-idejnoga raspleta vodi prema intenzivnom promišljanju na tragu uspostave demarkacijske linije između dobra i zla prethodno razloženoga svojevrsnim samoobrazloženjem na tragu pojmovno-sintagmatske istovremenosti afirmacije i dokidanja, gotovo himničkoga diskursa odgovarajućega podjednako društvenoj te individualnoj eskapadi sindroma lažnoga sjećanja[50], njegovih, dakle, opstojnosno imperativnih faktora koje je sa snoviđajno kompatibilnom svakodnevicom zapravo nepodnošljivo lako usustaviti. Autor/subjekt, reći je, prepoznaje pojedinačno-grupnu konstantu sjećanja na vlastite laži – na mitove i legende (što klasične, što suvremene) čijom je primarnom svrhom biti sredstvom manipulacije, držanja svjesno rečeno življa u zabludi te okorištavanja afirmiranom priglupošću mase kontinuiranih limita kroz nebrojene međuprostore smještene među jednako nebrojene povijesne prevrate kao prostorno-vremenske punktove neposredne proizvodnje povijesti. Spomenuto se, pak, buđenje slabe nade očituje kroz finale samoga teksta: tako ro biva kad lovina postane lovac / i zato teško vama farizeji i demokrati / što zatvarate vrata sjednica / a gurate se u prve redove klupa / crkvenih i banskih / jednoga dana kad narod uistinu postane slobodan / nestat će i crkvenih klupa i banskih dvora / i što je najvažnije / poeziju više nitko neće pisati.[51]

Rasplet rukopisa donosi i vrlo pronicljivo literarno tkanje na tragu sociološko-teološke autopolemike naslovljene traktat o mariji, a pri čemu subjekt propitkuje (ne)suvislost općenarodnih potreba za davanjem nacionalnih predznaka božanskom[52]: gdje je to od divljenja i straha / koji prate džubranov pešoin / ili dizdarov pjev o njezinom sinu / uostalom koja je razlika između / srpskog lupetanja o srpskom nebu plave boje / na kojem sedi srbin bog… / i krunidbe rajske djeve hrvatskom kraljicom / ceterum censeo…

Posljednji tekst rukopisa Kosovski ciklus (ispravak krivog navoda) nosi naziv struktura grijeha II i prepričavanjem prvoljudskoga iskustva iz perspektive pražene Eve, čineći tako djelomični odmak u odnosu na rukopisno dominantnu stvarnosnost, biva detektiran kao završni čin zatvaranja danoga tragikomično-pismovnoga kruga rasloga na kontinuiranom crpljenju kako svjetskih (teorijski) tako i provincijskih (praktično) rudnika nedosezive ovdašnjem poluinteligentu svakako maćehe mudrosti. Poantu je pritom čitati kao dedogmatizirajuću resemantizaciju ljudske jedinke kao osnovano slobodnoga entiteta jake, subjektno kompaktne te kulturološki neotuđive prepoznatljive identitetne zasebnosti: naime sin čovječji / okrenuo je sve naopačke / kako bi nas namamio / da se vratimo njegovu ocu / ali ne damo se mi / kad nas onda nije mogao preveslati / neće bogami ni ovaj put. Kulturološki protuslovnim pravorijekom uspostavljena je tako postojana suprotstavljenost imperativno naznačenoj preegzistenciji Isusa Krista[53] pri čemu je tek oponiranje Danomu čitati potvrdom preegzistencije[54] samih oponenata. Uvjetovani reakcionizam utoliko je, završno, gusto čitati kao završni čin ironijski pojačane kritike društva temeljenoga na primarno deklarativnim naznakama nepovredivih vrijednosti što je, pak, paravanom manipulacija i malverzacija najgore vrste te ujedno afirmacijom suvremenih društvenih demona medijski prezentiranih anđelima u odnosu na koje je društvo u cijelosti nedvojbeni i vječni štićenik.

ZAKLJUČNO

Kosovski ciklus (ispravak krivog naroda), za sada posljednje objavljena zbirka pjesničkih tekstova Milana Swetozara Maćešića, izrazito gustih sintetičkih nanosa te alfabetnih drvoreda čovjekomrzilačkoga višeznačja s tendencijom semantičke evolucije u antikristovski postmodernistički sveznačaj, knjigom je (u)gušenoga kritički osviještenoga uma bez kojega moderno društvo, čega bivamo iz dana u dan sve više svjesni, biva osuđeno na potpuni egzistencijalni kolaps (kojemu, dakako, prethodi permanentni moralni rasap upravo čudovišnoga pedigrea). Dakako, uvid je u dani rukopis i više nego zorno pokazao, kako je takvo pismo vrlo vjerojatno osuđeno na: a) čitateljsku nespremnost (u smislu čitateljeve nesposobnosti detekcije semantičkih polja postojano oponirajuće provenijencije) ili b) posvemašnji izostanak bilo kakve zainteresiranosti za danu materiju (što je, nesumnjivo, daleko češći slučaj). Rukopis rađen prema izrazito frenetičnom ironijsko-grotesknom ključu, premda unekoliko zadržava osobitosti Maćešićeva stila, semantičko-semiotički te sadržajno-izričajni zaokret je prema autoriziranoj afirmaciji besmisla, one osobito neisključive komponente koja se tiče društveno-izgrađivački predznakovljenih psihofizičkih napora. Dani ironijski ključ pritom otvara prostor čestim intertekstualnim te nešto rjeđe intermedijalnim gestama, kodno naznačenom bilingvalizmu, ali i citatnoj praksi koja, pak, nerijetko biva crpljenom s usmenopredajnih izvora mnijenja pogrešno shvaćanoga mudrošću. Uz navedeno, apsolutno je prihvatljivim podvući kako dani rukopis recepcijsko-pozicijski nedvojbeno odgovara aktualnom stanju lokalnoga književnoga polja[55] s kursom namještenim na iščeznuće u nadolazećem analfabetnom kozmosu posttranzicijskoga društva prethodno nedovršene tranzicije. Pritom je, posve završno, navesti i dio razmišljanja urednika knjige Seada Begovića koji kaže: Dakle, ako suživot nije na zdravim nogama, njegove pjesme, uvijek nešto rasvjetljavaju i mogu poslužiti kao dokument našega doba jer će, primjerice, jednu anegdotu iz tekućeg života, koja ga je osobno dirnula i kao čovjeka povrijedila, prepričati tako da ona točno ocrta pravo stanje stvari. Funkcionalno će upotrebljavati i psovku, na mjestima gdje je to zaista neophodno, a da neće postati psovač. Njegova je psovka vezana uz ljude koji je sočno proizvode i neće biti skarednost seksualnosti već se pojavljuje u epizodama kao što je političnost i povjesnost. Maćešić piše pjesme i o onima: „koji su nas posipali barutom kao pepelom“ te su ga za rata otpuživali da psuje mater Srbima (iako on u pjesmama ne skriva da je Srbin po porijeklu). Sve što on navodi „kad je rat bio bolji“ poslužit će kao ispravak krivog navoda. Možda i zbog toga što je pošten, iskren i naravno izravan, on nije mogao očekivati zasluženu i dostojnu recepciju. Pjesme mu vrve s mnogo aluzija na književna događanja i suvremena kulturna zbivanja od kojih se on i kao čovjek i kao pjesnik citatno udaljava, ali, obilno koristeći ih.

Shodno spomenutom recepcijskom minoriziranju autora iznimnoga talenta i nedvojbene te kritički reprogramirane umne budnosti ovaj je rad, za nadati se, mikroiskorakom u smjeru prijeko potrebne recepcijske revalorizacije (čak i) ukupnoga Maćešićeva rada čije je smjernice, uz navedeno, čitati i možebitnim uputama za neki bolji svijet u, dakako, opipljivo boljem sutra.

LITERATURA

1. Čakardić, Ankica, Suverenitet potreba, Zagreb, Što čitaš, 2004.

2. Čudina, Mira; Obradović, Josip, Psihologija, Zagreb, „Panorama“, 1967.

3. Duda, Dean, Tranzicija i „problem alata“: bilješka uz lokalno stanje književnoga polja u: Quorum, časopis za književnost, godina 25, br. 5-6/2009., Zagreb, Centar za knjigu, 2009., str. 409 – 427

4. Englels, Friedrich, Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države; Ludwig Feuerbach i kraj klasične njemačke filozofije, Zagreb, Naprijed, 1973.

5. Hadžiselimović, Dževdet, (Video)medijska pismenost, manipulacija, ovisnost u: Metodički ogledi, 11, (2004) 1, Zagreb, Hrvatsko filozofsko društvo, 2004., str. 29 – 40

6. Horrocks, Christopher, Baudrillard i milenij, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2001.

7. Kosanović, Ilija, Dijalektički materijalizam (uvod u osnovna pitanja filozofije marksizma), Sarajevo, Izdavačko preduzeće „Veselin Masleša“, 1964.

8. Maleš, Branko, Sanja, Terijer u: Quorum, časopis za književnost, god. 9, br. 3-4, Zagreb, Naklada MD, 1994.

9. Mandić. Oleg, Leksikon Judaizma i Kršćanstva, Zagreb, Matica hrvatska, 1969.

10. Matoš, Antun Gustav, O modernosti u: Nekrolog hrvatskoj modernoj, Polemike u hrvatskoj književnosti, kolo 2, knj. 8, Zagreb, Izdavačko knjižarsko radnička organizacija Mladost, 1983., str. 868 – 876

11. Marušić, Ante; Martić, Mirko, Sociologija, Zagreb, „Panorama“, 1967.

12. McQuinn, Jason, Zašto nisam primitivist, Zagreb, Što čitaš, 2002.

13. Merz, bl. Ivan, Zdravi i nezdravi nacionalizam u: Život, br. 6., 1924., Zagreb, [s.n.], 1924., str. 350 – 358

14. Mollon, Phil, Freud i sindrom lažnog sjećanja, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2001.

15. Nagulov, Franjo, Recepti za jezikovu juhu – polistilistička raščlamba pjesničkoga opusa Branka Maleša, Osijek, Matica hrvatska, Ogranak, 2011.

16. O´Hara, Kieron, Platon i Internet, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2003.

17. Paić, Žarko, Pregorijevanje povijesti, Marx – Heidegger u „novome vremenu“ u: Riječi, časopis za književnost, kulturu i znanost, 1-3, 2008., Sisak, Matica hrvatska, Ogranak, 2008., str. 238 – 250

18. Perlman, Fredy, Reprodukcija svakodnevnog života, Zagreb, Što čitaš, 2004.

19. Posljednji javni govor predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana održan 1999. godine na 34. Vinkovačkim jesenima u: Godišnjak za kulturu, umjetnost i društvena pitanja, br. 29 za 2011. godinu, Vinkovci, Matica hrvatska, Ogranak, 2012., str. 27 – 33

20. Rahner, Karl, Vorgrimler, Herbert, Teološki rječnik, Đakovo, Forum bogoslova, 1992.

21. Religije svijeta, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, Grafički zavod, 1991.

22. Sim, Stuart, Derrida i kraj povijesti, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2001.

23. Sim, Stuart, Lyotard i „neljudsko“, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2001.

24. Uzelac, Alan, (Ne)savladive prepreke lustraciji: Quis custodiet ipsos custodes? u: Europski glasnik, godište 16., br. 16, Zagreb, Hrvatsko društvo pisaca, 2011., str. 153 – 168

25. Virno, Paolo, Gramatika mnoštva, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2004.

26. Wright, Elisabeth, Lacan i postfeminizam, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2001.

INTERNETSKI IZVORI

(kronološkim slijedom navođenja)

1. http://www.youtube.com/watch?v=IdJ6dILU_vo8, (5. 2. 2013.)

2. http://hr.wikipedia.org/wiki/Kona%C4%8Dna_sudbina_Svemira, (8. 2. 2013.)

3. http://www.advance.hr/vijesti/ekstremna-desnica-obozava-retoriku-sarkozy-preuzeo-vodstvo-u-anketama/, (11. 2. 2013.)

4. http://www.vecernji.hr/kolumne/je-li-ante-gotovina-uistinu-slobodan-kolumna-481720, (11. 2. 2013.)

5. http://www.youtube.com/watch?v=Fbujlzbbe8u, (11. 2. 2013.)

6. http://www.youtube.com/watch?v=JOmkZd4qin4, (11. 2. 2013.)

7. http://hr.wikipedia.org/wiki/NATO-ovo_bombardiranje_SRJ, (11. 2. 2013.)

8. http://www.youtube.com/watch?v=OyReo3xrkbM, (11. 2. 2013.)

9. Keser, Ivana, Esejizam i interdisciplinarnost, http://www.up-underground.com/pdf/1112/1112_ivana_keser.pdf, (12. 2. 2013.)

10. http://politopedia.net/index.php?title=Drago_Krpina, (13. 2. 2013.)

11. http://politopedia.net/index.php?title=Ivan_Milas, (14. 2. 2013.)

12. http://hr.wikipedia.org/wiki/21_gram_(2003.), (14. 2. 2013.)

13. http://hr.wikipedia.org/wiki/Higgsov_bozon, (14. 2. 2013.)

14. http://hr.wikipedia.org/wiki/Nick_Cave, (14. 2. 2013.)

http://en.wikipedia.org/wiki/Venedikt_Yerofeyev

[1] Primjera radi, u jednoj je od svojih brojnih polemika danu pravilnost sjajno, na razini cjelokupnosti umjetnosti (a iz čega je, shodno navedenomu, lako ekstrahirati poeziju), primijetio Antun Gustav Matoš, nedvojbeni bard hrvatske književnosti rekavši, među ostalim, sljedeće: Ali modernima ne zovu se samo absolutne, nego i relativne novosti, nove tek i nepoznate jednima, a poznate drugima. To su, da tako reknem, novosti, koje se opetuju; mode, koje ulaze i opet u modu; mode ponovljene i restaurirane, kao mode socijalne, umjetničke i filosofske… Pošto su za novosti samo manjine, elite, koje ih primaju i šire, prava modernost ima uviek aristokratsko obilježje kao početak Ibsenove drame, Renanove filosofije ili Manetova slikanja. Bečka secesija, novost za Beč (ili Zagreb), bijaše već stara moda u Parizu. Modernost je obćeniti oblik sveukupnog najnovijeg ljudskog napredka i moderan je onaj, koji je sposoban sudjelovati ili barem razumjeti najnovije potrebe savremenog duševnog i socijalnog života. Moderan, pravi moderan čovjek prema tome tek je ideal, jer je suvremeni život naučni, umjetnički, politički i socijalni tako bogat, komplikovan i nepregledan, da pojedinac može razumjeti i pratiti tek neke modernizme., Antun Gustav Matoš, O modernosti u: Nekrolog hrvatskoj modernoj, Polemike u hrvatskoj književnosti, Kolo II – Knjiga VIII, Zagreb, 1983., str. 868

[2] Milan Swetozar Maćešić rođen je 2. studenoga 1960. Školovao se u Vinkovcima, zatim u Osijeku i Beogradu. Studirao je pravo te indologiju. Nakon nekoliko godina studiranja započeo se baviti širokim dijapazonom poslova da bi u konačnici postao profesionalnim književnikom. Član je (ili je bio članom) više književnih i inih udruga te je zastupljenikom u više panorama, zbornika i antologija. Objavljena su mu djela: Bitka za pomrčinu Sunca (1985.), Vatikanska knjiga mrtvih (1991.), Vinkovci – Zagreb via Hrvatska (1994.), Bermudski trokut (s Hrvojem Barbirom Barbom i Tomislavom Domovićem, 1997.), Ružoprsta zora ranoranka (2001.), Priče iz rukava (2003.), Fukara butum dunjaluk šućurluk (2006.), Nepal, Ganges, Bhrahmaputra (1993., 1994.), Flying gospel (2008.), Kosovski ciklus – ispravak krivog navoda (2011.). U bilješci o autoru stoji i kako je Maćešić poznat u književnim krugovima kao autor koji ne dolazi na promocije svojih djela, a što izravnim iskustvom može potvrditi i autor ovoga rada koji je u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Vinkovcima 2010. godine bio moderatorom-predstavljačem Maćešićeve proze (Flying gospel) na koju sam Milan Maćešić nije došao. Takav potez, pak, nimalo nije naudio kvaliteti predstavljanja knjige, čak štoviše – fizičko je odsustvo autora nagnalo na vrlo konstruktivnu diskusiju o njegovu radu pri čemu je osobite zasluge pripisati veteranu Mirku Hunjadiju, književniku i novinaru vinkovačkoga stvaralačkoga kruga.

[3] Sam Milan Maćešić dano je srednje ime objasnio nekim vidom reakcije na svojevrsnu inflaciju srednjih hrvatskih imena u javnom životu što je čitati oblikom vrlo efektne parodije gotovo crnohumornoga predznaka.

[4] Pojam mnoštva, njegovoj politički marginalnoj uporabi unatoč, s obzirom na tragičan razvoj kulturološko-ekonomske situacije hrvatskoga društva posljednjih godina, neminovno doživljava svoju reaktualizaciju te se, jednako logično, nameće kao alternativno viđenje uvriježenomu pojmu „narod“. Paolo bi Virno rekao: Držim da je pojam „mnoštva“, suprotstavljen uvreženijem pojmu „naroda“, odlučujući instrument svake refleksije o suvremenoj javnoj sferi. Treba imati u vidu da je alternativa između „naroda“ i mnoštva“ bila u središtu praktičnih (zasnivanje modernih centraliziranih država, vjerski ratovi itd.) i teorijsko-filozofskih kontroverzi sedamnaestog stoljeća. Ta su dva suprotstavljena pojma, uobličena u srazu ekstremnih suprotnosti, odigrala odlučujuću ulogu u definiciji političko-društvenih kategorija modernosti. Prevladao je pojam „naroda“. „Mnoštvo“ je gubitnički termin koji je izvukao kraći kraj. Opisujući forme udruženog života i dominantni oblik javnosti tek uspostavljenih velikih država, više nije bilo govora o mnoštvu, već o narodu. Ostaje pitanje da li se danas, na kraju jednog dugačkog ciklusa, nanovo otvara taj drevni disput; da li danas, kada je politička teorija modernosti u radikalnoj krizi, u ono vrijeme poražen pojam pokazuje izuzetnu vitalnost, zadobivši tako bučnu zadovoljštinu., Paolo Virno, Gramatika mnoštva, Zagreb, 2004., str. 7 – 8

[5] Pitanje Katalonije, problem Baskije, status Sjeverne Irske itsl. Primijetiti je, u velikoj većini problema danoga predznaka, djelomičnu ili potpunu relativizaciju povijesno-pravnih temelja, a u korist aktualnih nacionalnih omjera s obzirom na ukupan broj stanovništva, što otvara mogućnost dramatičnih geopolitičkih prekrajanja staroga kontinenta u budućnosti, a posljedično i etničke te ine sukobe neslućenih razmjera. Valja imati na umu kako su slične slutnje u prošlosti također doživljavane tek zabavno intoniranim teorijama zavjere, za što može poslužiti primjer uspona Nacionalsocijalističke partije u Njemačkoj praćene posvemašnjom svjetskom ravnodušnošću prema istoj, a usprkos takoreći čitavom desetljeću snažnih antisemitskih stremljenja koja su prethodila samom Drugom svjetskom ratu. Jasnim je kako poezija ne posjeduje masmedijsko ozvučenje te kako ista, čak i najsnažnijem stupnju društvene angažiranosti usprkos, nije u mogućnosti osvijestiti prethodno spomenuto mnoštvo izrazito slabih čitateljskih navika, napose predznaka konzumacije duhovno-elitističke literature s tendencijom apsolutnoga opismenjavanja koje, kao takvo, uključuje nedvojbeno probuđenu kritičku osviještenost.

[6] O tomu je u emisiji Nedjeljom u 2 Hrvatske Radiotelevizije urednika i voditelja Aleksandra Stankovića 2009. godine govorio i Igor Mandić, mjestimice se dotičući upravo kosovskoga pitanja te opasnosti priklanjanja globalistički uvjetovanom priznanju Kosova kao samostalne republike od strane u prvom redu velikih zapadnih sila po Republiku Hrvatsku samu, a zbog u budućnosti jednako možebitne etno-geopolitičke defragmentacije hrvatskoga teritorija, vodeći se pritom načela uzročno-posljedičnih veza kao temeljnoga i za aktualno društveno promišljanje kao i za srednjoročne i dugoročne geopolitičke i ine projekcije. Više je vidjeti praćenjem linka: http://www.youtube.com/watch?v=IdJ6dKU_vo8, (5. 2. 2013.). Ta je emisija, podsjetiti je, izazvala brojne kontroverze te zgražanja vitalnoga dijela hrvatske javnosti, tada već ozbiljno načete rastućom ekonomskom krizom, pri čemu je podvući kako ista uvjetuje i jačanje ideološki radikalnih struja, a za što je iznova uzeti uspon nacionalsocijalizma u Weimarskoj Njemačkoj, ali podjednako i komunizma u kasnijem Sovjetskom Savezu pa i šire – stanje masovne histerije, naime, uklanja mogućnost objektivnoga promišljanja o danim, dakako, iznimno osjetljivim problemima. Pojedinci koji, pak, nastoje objektivno i glasno promišljati o danim problemima bivaju etiketiranima te društveno odstranjenima (mrzitelj svega što je hrvatsko pritom je česta i rado konzumirana sintagma pojedinih pseudodomoljubnih prvaka čija se tobožnja posvećenost Domovini ogleda u striktno deklarativnim granicama, a što je pokrićem za, naprotiv, izrazito neoliberalno i dugoročno protudržavno/protunacionalno djelovanje).

[7] Svijet, dakle, nije ništa nadsvjetovno i vječno, nadpovijesno i nadvremenito. Kad se svijet reducira na koncept svijeta u promijenjenom horizontu značenja, nalazimo se u situaciji neprestane konstrukcije privremenih i konsezualno određenih svjetova. Dobar je primjer temeljna postavka Jeana-Françoisa Lyotarda o postmoderni u doba vladavine informacijsko-komunikacijske paradigme postindustrijskoga društva: partikularnost kultura određuje novu svjetovnost svijeta koja se konstruira informacijsko-komunikacijski. O kakvom je ovdje vremenu riječ? Je li to novovjekovno vrijeme stalne aktualnosti, zatvoreno, u kojem više nema ni prošlosti, ali ni budućnosti osim kao reprize i reprodukcije „neposredne sadašnjosti“? Aristotelovski „nunc stans“ ili vječna sadašnjost već je unutarnje načelo naše suvremenosti. Iz njegove hegemonije proizlaze sve „kategorije“ virtualnoga/digitalnoga svijeta kao „virtualne stvarnosti“: uronjenost (immersion), imanencija bez transcendencije, neposrednost. Kratka „povijest“ razumijevanja vremena u povijesti pokazuje nam da u načelu postoje samo dva fundamentalna načina predodžbe i iskustva vremena: (1) cikličko i (2) linearno. Geometrijski lik kruga određuje iskonsko razumijevanje vremena u svim povijesnim civilizacijama od Egipta, Sumerana, Grka, Rimljana, Indijaca, Kineza, Japanaca. Beskonačni pravac, pak, određuje linearno vrijeme napretka/razvitka u zapadnjačkome (metafizičko-povijesnome) krugu: od kršćanske koncepcije početka i kraja ovostranog svijeta do vječnosti onostranog svijeta., Žarko Paić, Pregorijevanje povijesti, Marx – Heidegger u „novome vremenu“ u: Riječi, časopis za književnost, kulturu i znanost, 1-3, 2008., Sisak, 2008., str. 241

[8] Novohumanizam je čitati kao jedan od postmodernih vidova otpora nehumanizmu. I jedan je i drugi pojam pritom pripisati Lyotardu. Naime: Prijetnja koju predstavlja nehumanizam zaokupljala je Lyotarda do te mjere da u njegovim kasnijim djelima možemo nazrijeti tračke novog oblika humanizma. Taj novi humanizam nije nimalo nalik starom, te se stoga ne bavi samoostvarenjem kroz dominaciju nad prirodnim svijetom, već se usredotočuje na pružanje otpora stalnom kretanju prema neljudskom što ga Lyotard uočava u kulturi koja ga okružuje. Za Lyotarda, stari humanizam je samo pitanje prilagođavanja određenim društvenim normama, a to uključuje redukciju onog ljudskog u nama., Stuart Sim, Lyotard i „neljudsko“, Zagreb, 2001., str. 26

[9] Lyotardovo poimanje neljudskoga kao promišljanje o postmodernom nehumanizmu vezuje se uz tehnološku kompenzaciju ispražnjelih polja prethodnoga ljudskoga djelovanja/bivanja, dakle: Bili mi toga svjesni ili ne, neljudsko se, u značajnoj mjeri, uvuklo u naš svakodnevni život – u smislu nadomještanja čovjeka tehnologijom (…) Infiltracija neljudskog u našu svakodnevicu zahtijeva široko područje referenci (…) Govoriti o infiltraciji znači biti emotivan, no to se može braniti. Neljudsko je, na mnoge različite načine, već među nama, a tehnologija sve više ulazi u naše živote – čak i do te mjere da u nekim slučajevima prodire unutar granica našeg tijela. Bionički čovjek (ili žena) nije više samo pojam iz mašte, kakvim se činio nekoć dok je bio temelj raznih filmskih i televizijskih scenarija ili priča iz stripova. Medicinska znanost je već odavno u čovjeka unijela neljudsko (nekontroverzni i široko primjenjivani spojevi čovjeka i stroja su elektronski stimulator srca ili stroj za dijalizu), a taj se trend može samo pojačati kako medicinska tehnologija postaje sve sofisticiranija. Zatim, tu su strojevi za održavanje života (zapravo skup strojeva koji zajednički preuzimaju ključne tjelesne fukncije kada one zakažu) (…) Dodajmo k tome da računala danas na Zapadu upravljaju golemim područjima društvenog postojanja od sustava za grijanje domova do zrakoplova i nuklearnih elektrana, te ljudsku dimenziju svode do te mjere da se činimo irelevantnim za djelovanje takvih sustava., isto kao bilj. 7, str. 11 – 12. Naglasiti je kako se neljudsko kao paradigma ovdašnjega stanja duha ogleda u drugome – u, naime, kategoričkom odbijanju življenja povijesti (što podrazumijeva višerazinsku općedruštvenu evoluciju) u korist življenja od povijesti (obraćanja prošlosti kao diskursa koji uvjetuje društveno prihvatljivu, optimalnu dakle, varijantu kako pojedinačnoga tako i nacionalnoga identiteta). Dakako, dano življenje od povijesti biva partikularno te povijest, u elementima koji ne odgovaraju sveprisutnim nacionalno-šovinističkim interpretacijama supernacionalnoga bića, biva (nimalo začudno) izostavljenom. Dakako da je i rastuće pretpostavljanje visoke tehnologije čovjeku dijelom aktualnoga trenutka, ali dani je fenomen gledati, u našem slučaju, primarno kao podlogu/katalizator ovdašnjih procesa kontinuirane i ponavljajuće realizacije neljudskoga (koje istovremeno, mimo svake suvislosti, biva čitano kao dubokoljudsko) – tomu svjedoči dramatičan rast šovinističkih elemenata na društvenim mrežama, forumima internetskih portala (posebice onih informativnoga karaktera), zatim na slobodno-uređivačkim bazama podataka i virtualnim enciklopedijama (nebrojeno je mnogo takvih subjektivnošću uzrokovanih kolizija lako primijetiti konzultirajući novopovijesne teme ovdašnjih prostora na Wikipediji) itsl.

[10] Primijetiti je filozofski praćenu stalnu borbu onoga što je, s jedne strane, zvati materijalizmom te onoga, s druge strane, što je zvati idealizmom, uz nužnu dopunu da se dana sukobljavanja mjestimično i preklapaju pri čemu kolateralnom žrtvom takvoga odnosa redovito biva društvo u cijelosti, a posljedično i brojni pojedinci. Shodnu tomu: Idealizam je na pojedinim stupnjevima društvenog razvitka istupao i kao forma borbe progresivnih snaga. Tako je Engels ukazao na to da su revolucionarne antifeudalne snage u prvim počecima, na primjer za vreme seljačkih ustanaka i ratova, vodile borbu protiv feudalizma ne pod materijalističkom, već po religioznoidealističkom zastavom u najrazličitijim formama protestantizma. Te su forme, doduše, bile reakcionarne, ali su one bile ispunjene naprednom klasnom sadržinom i prožete revolucionarnim težnjama antifeudalnih društvenih snaga., Ilija Kosanović, Dijalektički materijalizam, (uvod u osnovna pitanja filozofije marksizma), Sarajevo, 1964., str. 44. U osnovi je, ako je europske primjere posljednjih nekoliko godina uzeti u obzir, danu misao primijetiti kao strogi perceptivni obrazac – uz naznaku kako je ulogu feudalnih centara moći preuzeo onaj krupnokapitalistički, masmedijski, multinacionalno-korporacijski djelomično centrirani shizofreni kriptohumanizam (kojega bismo, iznova, mogli imenovati i Lyotardovim pojmom nehumanizma). Jasno da su dane sličnosti nedvojbenom posljedicom uzročno-posljedičnih odnosa u državi, zatim u regiji te naposljetku i u svijetu: Uzročna povezanost, kao moment, delić sveopšte veze, predstavlja zakonitu zalančanost pojava u kojoj iza jedne pojave nužno nastupa druga. Prvu nazivamo uzrokom, a drugu posledicom., isto, str. 110

[11] Jaques Derrida, jedan od tvoraca ideje o kraju povijesti, skovao je u danom duhu pojam endizam, kod nas niti danas često korišten (a značenjski iznimno vitalan i kao takav nužan za čak i najosnovniji uvid u aktualno stanje društva i pojedinca, posebice u regiji). O danom je pojmu napomenuti: Endizam nipošto nije nov povijesni fenomen. Mnoge su religije u prošlosti predviđale propast svijeta, često i po nekoliko puta. No, dolazak novog milenija dao je endizmu novo značenje, ili barem dodatnu količinu uzbudljivosti. Kraj dvadesetog stoljeća stvorio je naročito plodno tlo za endistička nagađanja svih vrsta – uključujući i razvoj, kako to Derrida naziva, ´apokaliptičkog prizvuka u filozofiji´. Naravno, razdoblja s kraja stoljeća, tzv. fin de siecle, oduvijek su bila izrazito pogodna za takva apokaliptična nagađanja. Uobičajeno je da važna kronološke prekretnice privlače pozornost uma na takav način., Stuart Sim, Derrida i kraj povijesti, Zagreb, 2001., 15 str.

[12] Primjer prvi, desnocentrička nacionalno-interesna nepopustljivost u godinama oporbenjaštva (HDZ, 2000. – 2003.): Kategoričko odbacivanje ideje o izručenju dijela hrvatskih generala Međunarodnom sudu ra ratne zločine na prostoru bivše SFRJ u Den Haagu, govor tadašnjega predsjednika stranke Ive Sanadera na splitskoj rivi, jasan i nedvosmislen euroskepticizam, izrazita pronatalitetna politika kao temelj opstojnosti hrvatskoga naroda (u prvom redu naglasak je na nazadnijem pojmu narod, a tek u drugom na svakako naprednijem pojmu nacija).

Primjer drugi, zaokret u deklarativno demokršćanstvo i praktično europejstvo u godinama vladavine/upravljanja državom (HDZ s koalicijskim partnerima, 2003. – 2011.): Izručenje dijela hrvatskih generala Međunarodnom sudu za ratne zločine na prostoru bivše SFRJ u Den Haagu, potreba za identifikacijom – lociranjem – uhićenjem – transferiranjem onih koji se nisu dragovoljno predali (konferencija za novinare tada visokopozicioniranoga prvaka dane političke partije), jasna i nedvosmislena eurofilija, izrazito antinatalitetna politika s tendencijom uzrokovanja demografske katastrofe hrvatske nacije u bliskoj budućnosti, pojam nacija kao superordinaran pojmu narod, opsegom, a osobito značenjski.

Primjer treći, lijevocentrička nova pravednost izražene socijaldemokratske osjetljivosti u godinama oporbenjaštva (SDP, 2003. – 2011.): Zaokret u odnosu države prema bankarskom sektoru, drastično smanjenje birokratskoga aparata te ujedno jačanje njegove učinkovitosti, val investicija, posljedično jačanje životnoga standarda.

Primjer četvrti, zaokret u tvrdolinijaški neoliberalizam i krupnokapitalističko interesno pretpostavljanje u vremenu vladavine/upravljanja državom (SDP s koalicijskim partnerima, 2011. - ): Uvažavanje interesa bankarskoga sektora primarno na štetu građana-korisnika istih, uzdržavanje od uvođenja valutne klauzule, daljnje povećanje birokratskoga aparata te upitno jačanje njegove učinkovitosti, djelomični ili potpuni izostanak investicija, posljedični rast nezaposlenosti i daljnji pad životnoga standarda.

Ovo su samo neke od postavki, ali sasvim dovoljne za izvesti jednostavan zaključak – svjetonazorski polovi, ukoliko je razmatrati njihova razdoblja oporbenjaštva, bivaju izrazito različiti. Isti, pak, u statusu vladajućih bivaju međusobno začudno slični premda to nipošto nije zvati politikom općenacionalno-dobrobitnoga konsenzusa nego politikom što stranačkoga što osobnoga egzistencijalnoga prosperiteta na štetu države u cijelosti, a napose većega dijela njenih građana, posebice tzv. srednje klase čiji pad generira elemente konačnoga ekonomsko-gospodarskoga kolapsa sustava ujedno budeći svijest o potrebi za novim svjetonazorskim rješenjima koja, prethodno je naznačeno, pružaju mogućnost pogubne afirmacije ekstremističkih političko-ideoloških struja.

[13] Toga je iznimno bio svjestan još Lewis Henry Morgan (1818. – 1881.), jedan od pionira moderne američke i svjetske antropologije koji je na danim osnovama prepoznao društveno-evolucijske etape ranoga čovječanstva, a što je posljedično rezultiralo prelaskom iz divljaštva u civiliziranost. Morganova su promišljanja bila temelje za filozofsku nadogradnju ponuđenih antropoloških premisa što je najbolje vidjeti u čuvenom djelu Friedricha Engelsa naslovljenom Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države, a gdje, među ostalim, stoji: Slika razvoja čovječanstva kroz divljaštvo i barbarstvo ka počecima civilizacije, koju sam ovdje skicirao prema Morganu, već je dovoljno bogata novim i, što je još više, neospornim obilježjima, jer su uzeta neposredno iz proizvodnje. Ipak, ta će slika izgledati blijeda i nepotpuna kad je usporedimo sa slikom koja će nam se ukazati na kraju našeg putovanja; tek tada će biti moguće potpuno osvijetliti prijelaz iz barbarstva u civilizaciju i njihovu upadljivu suprotnost. Zasad možemo Morganovu podjelu ovako uopćiti: Divljaštvo – period u kome prevladava prisvajanje gotovih prirodnih proizvoda; umjetni čovjekovi proizvodi pretežno su pomoćna oruđa za to prisvajanje. Barbarstvo – period čije su tekovine stočarstvo i zemljoradnja, period u kome čovjek steče metode za povećanu proizvodnju prirodnih proizvoda ljudskom djelatnošću. Civilizacija – period u kome čovjek stječe znanja dalje prerade prirodnih proizvoda, period industrije u pravom smislu riječi, i umjetnosti., Friedrich Engels, Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države ; Ludwig Feuerbach i kraj klasične njemačke filozofije, Zagreb, 1973., str. 30

[14] Riječ je o nizu nikada razjašnjenih verbalnih sukoba, najčešće putem medija, između dvojice velikana borilačkih sportova – učitelja Branka Cikatića i učenika Mirka Filipovića, pri čemu su svojedobno medijski napisi išli toliko daleko da se govorilo i o pokušajima ubojstva, zatim pokušajima dogovaranja meća (pri kojem je Cikatić tražio da ring bude ograđen bodljikavom žicom) itsl. Čitava se stvar s vremenom stišala – okolnosti tih svakako tužnih momenata za poklonike borilačkih sportova u Hrvatskoj, međutim, nikada nisu ostale razjašnjenje. I danas je, naime, svako promišljanje toga perioda na razini pukih špekulacija, dok spomenuti dvojac o istom već dugi niz godina ne progovara. Cikatić je, logično, u međuvremenu otišao u zasluženu sportsku mirovinu (mnogi će reći koju godinu prekasno i uz nepotreban eksperiment s MMA odnosno mješovitim borilačkim sportovima i organizacijom PRIDE koja je u to vrijeme još bila u povojima), dok je Filipović kročio prema apsolutnoj globalnoj popularnosti kako prvo u Japanu tako i u Sjedinjenim Državama i Europi. Zanimljivo je i to da su se i jedan i drugi borac okušali u svijetu filma – Branko Cikatić kao zli Rus Zorkov u filmu Neboder redatelja Raymonda Martina iz 1996. godine, a Mirko Filipović igrajući ulogu Axona Reya u filmu Ultimate Force redatelja Marka Bursona iz 2005. godine. Prema nekim pričama koje se pričaju u Filipovićevu i Maćešićevu rodnom selu, a kojih je i autor ovoga rada neizravni svjedok, Rus, često spominjana stvarna osoba u Maćešićevim tekstovima (uključujući i tekst uz koji je vezati ovu fusnotu), odigrao je takozvanu limun-ulogu kao jedan od zatvorenika koji se u samom filmu pojavljuju. Rusovo je pravo ime Josip Vidović.

[15] Istaknuti hipotezu usustavljene općedruštvene nepismenosti na danom bi punktu značilo tek prividan odmak od samoga rada, stoga istu, makar fusnotno, nipošto nije zaobići. Govoriti je, naime, o mehanizmu kojim manje skupine moćnika (teorijsko-zavjerenički bilo bi reći centrima moći) lakše podvode većinu pod društveno najčešće pogubne zakonitosti vlastite volje. Slučajno ili ne, ali primijetiti je već tradicionalno katastrofalno bijedna izdvajanja iz proračuna za nakladništvo. Primijetiti je, jednako tako, koliko su rijetki i minorni autorski honorari za nerijetko enormno težak književni ili književnoznanstveni rad. Isto je tako primijetiti i kontinuirano rezanje troškova predviđenih za nabavku knjižne i neknjižne građe narodnih knjižnica diljem zemlje (a uz podmuklo prebacivanje tereta troškova na lokalne jedinice samouprave gdje one siromašnije, koje uz navedeno ne prepoznaju prioritete, dane institucije dovode do krajnje nepodnošljivoga stanja). Primijetiti je, naposljetku, gotovo bizaran odnos države prema školskim knjižnicama, punktovima novogeneracijskih ovladavanja elementarnom pismenošću, a s obzirom na potpuno obustavljanje izdvajanje bilo kakvih sredstava iz državnoga proračuna za iste (tek u 2012. godini, a nakon velikih napora Hrvatske udruge školskih knjižničara, došlo je do minimalnoga i gotovo beznačajnoga pomaka). Je li mogućim sve navedeno proglasiti pukom slučajnošću ili je posrijedi nešto daleko ozbiljnije? Pritom je promisliti o mogućnosti lakšega manipuliranja stanovništvom slabijih čitateljskih navika, a s obzirom da su iste, brojna istraživanja potvrđuju, presudne za razvijanje takozvane društveno-kritičke osviještenosti koja bi na devijantne akcije danih skupina kod širih slojeva ljudi pobudila potrebu za nužnom reakcijom. To bi, pak, za rezultat imalo svakako kudikamo pravednije te mnogostruko bogatije društvo zdrave, a ne maligne posttranzicijske provenijencije. U sličnom je kontekstu čitati i potrebu za video pismenošću. Jer: Sofisticirane tehnike oblikovanja poruka i taktike manipuliranja podacima i informacijama ubrzano se razvijaju pa »čitanje« (video)medija pretpostavlja da ih barem djelomice poznajemo. A. Toffler opisuje neke od njih, primjerice, taktike: označavanja strogo povjerljivim, kontroliranog curenja, selekcije, napuhavanja, nepoznatog ili maskiranog izvora, zamagljivanja, kapaljke, »pravog« trenutka itd. Prema njemu su sredstva za uvjeravanje i socijalnu kontrolu javnosti sve učinkovitija i pri tome je »dopušteno« koristiti sve: nove tehnologije, inteligentne mreže, satelite, simulacije, matematičke modele … Vode se pravi ratovi informacijama i sve dok je tako govoriti o »transparentnom upravljanju«, »obaviještenom građanstvu« ili »pravu javnosti na znanje« samo je retorika., Dževdet Hadžiselimović, (Video)medijska pismenost, manipulacija, ovisnost u: Metodički ogledi, 11, (2004) 1, Zagreb, 2004., str. 29 – 40.

[16] Dakako, posrijedi je unutartekstni link na internetsku stranicu lokalne udruge pod nazivom Prike, a koja se bavi organiziranjem brojnih društveno-zabavnih aktivnosti s ciljem boljitka društvenoga života u samom selu. Značajan dio danih napora biva zabilježen fotoaparatom ili kamerom te kao takav postavljen na danu stranicu koja je tako svjedokom života odnedavno sela između dvaju gradova posljednjih pet-deset godina.

[17] Polazište za kasna Lyotardova razmatranja neljudskoga, naime, čitati je u izostanku organiziranih napora čovječanstva za podizanjem tehnoloških mogućnosti na razinu potrebnu kako bi se isto, kroz četiri do šest milijardi godina, iselilo iz Sunčeva sustava te na taj način spasilo. Razlog tomu je taj što bi se kroz dani period Sunce trebalo početi gasiti, a to bi, posljedično, značilo nastanak crne rupe te posvemašnji nestanak Sunčeva sustava. Čovječanstvo, u tom smislu, svoj spas pronaći može isključivo u pronalasku planeta pogodnoga za život (izvan Sunčeva sustava) te pronalasku načina da završi na tom planetu kako strojevi ne bi bili ti koji bi naslijedili ljudski rod čuvajući informaciju o njegovu prethodnom postojanju imitirajući ga. Lyotard, međutim, ovdje evidentno griješi – teorije svemira, sve tri važeće i temeljene na makar djelomično prihvatljivim logičnim razmatranjima, nesumnjivo ukazuju samo na jedan ishod, a taj je nestanak svemira u formi kakvu danas, recimo, poznajemo. Jedna od teorija sugerira njegov potpuni nestanak (takozvano veliko hlađenje) koji bi, u konačnici, rezultirao, uvjetno rečeno, beskonačnom prazninom. Druge, pak, dvije teorije baziraju se na ponovnom rođenju svemira, što znači nestanku svega postojećega te, posredstvom djelovanja tamne materije i niza drugih oblika energije, stvaranju svemira kao posve novoga, uvjetno rečeno, entiteta. Potkrijepiti je: No skorašnju iznimku od takve sveopće ravnodušnosti glede krajnje sudbine svemira, predstavlja filozof Jean-François Lyotard, koji je pred kraj života (umro je 1998.) postao gotovo opsjednut tom temom te se u svom djelu Neljudsko (1988.) bavio time što bi očekivana smrt Sunca mogla značiti za čovječanstvo danas. ´Čovječanstvo već sada pritiska nužda evakuiranja sunčevog sustava kroz 4,5 milijarde godina´, obavještava nas on, pokušavajući u raspravu unijeti prizvuk hitnje´, isto kao bilj. 7, str. 7 – 8. S druge, pak, strane, takozvana konačna sudbina svemira obuhvaća tri glavne teorije. Prva teorija: Prema prvoj nazvanoj Veliko hlađenje (eng. Big Freeze) smatra se da će se Svemir stalno širiti te na kraju završiti u stanju toplinske smrti. U tom scenariju, količina međuzvjezdane tvari (plinova) bit će sve manja, sve će se manje zvijezda stvarati te će na kraju nestati i zadnji bijeli patuljci, kao najdugovječnije zvijezde. Preostat će smeđi patuljci i planeti. No, daljnjim raspadom materije, pri čemu je glavno pitanje vijek života protona (10³³ ili 10³⁴ godina), preostat će samo zračenje i crne jame. Zbog Hawkingova zračenja i vijek crnih jama nije beskonačan pa se na kraju smatra da bi u takvom scenariju moglo preostati tek pokoja čestica i zanemarivo malo zračenja, tj. jedna velika praznina. Druga teorija: Druga teorija nazvana Veliko sažimanje (eng. Big Crunch) podrazumijeva da će se zbog količine materije (i tamne tvari kao i tamne energije) Svemir početi sakupljati i približavati se ponovno točki singulariteta, te će na kraju postati mjesto enormnih temperatura i zračenja. Ova teorija dopušta da se iz takvog sažimanja ponovno u prasku razvije novi Svemir, no to je tek spekulacija. Sredinom 1950-ih godina postojala je i teorija "Stalnog stanja", čiji je glavni zagovornik bio astronom Fred Hoyle, no kasnijim mjerenjima pozadinskog zračenja i crvenog pomaka udaljenih galaktika ta je teorija ipak ostala samo lijepi pokušaj da se objasni Svemir. Prema istoj, Svemir se zaista širi, ali u vakuumu se stalno i spontano stvaraju nove čestice. Treća teorija: Treća teorija koja se još naziva i Veliko kidanje (eng. Big Rip) predviđa scenarij u kojem će se svaka struktura u svemiru raspasti do posljednjeg atoma. Alternativno, takva se mogućnost pretpostavlja ukoliko tamna energija nije konstantna, već raste u vremenu. Ako se tamna energija smanjuje u vremenu, to dovelo do kontrakcije svemira nazvanog Big Crunch., http://hr.wikipedia.org/wiki/Kona%C4%8Dna_sudbina_Svemira, (8. 2. 2013.).

[18] Fusnotno je precizirati. Pjesma Sanja: „Misliš, ona Sanja? Ta nije normalna. Ja sam i nju napadal. A / ona meni tri pive za stol. Ja poludim. A jučer, čuj, jučer koji / žic. Čisti sirotić. Al opet smo pili. Ludo, Sanja, ah… čuj koja si / ti pizda. Ja joj velim… a ona ono znaš… jebiga, moram sad nekoga užicat cigaretu. A baš je tak bilo. Čuj, jesi li ti bil kad / sam Bera zakucal? On mi nekaj počel srat, ja sam došel, zdigel ga i zakucal“. Pjesma Terijer: To je kauč koji vas gleda i dahće. Često ga subotnji usisivač / očisti kao stari prekrivač s dva crnosmeđa oka, udoban a neure- / dan, kojim se prekirva nešto navodno vrednije pa mu terijer / dođe kao tekstilno-namještajski pas koji kao živi prekrivač vječno / leži na nekom od sumnjivih komparativa, Branko Maleš, Sanja, Terijer u: Quorum, časopis za književnost, god. 9, br. ¾, Zagreb, 1994., str. 159, 108.

[19] Takav je zaključak bilo izvesti na temelju vrlo sličnoga razmatranja (vrlo sličnoga) primjera Malešova rada, a od strane autora ovoga članka, vidjeti: Franjo Nagulov, Recepti za jezikovu juhu – polistilistička raščlamba pjesničkoga opusa Branka Maleša, Osijek, 2011., str. 44

[20] Francuski filozof Jean Baudrillard (1929. – 2007.), promišljajući sintagmu takozvanoga postljudskoga stanja kao rezultata onoga što jest ili je imalo biti milenijskim prevratom (ili kulturno-univerzalnom milenijskom varkom kao preduvjetom daljnje opstojnosti civilizacije zapadnoga kruga u znanom nam i životno prokušanom izdanju) u danom slučaju seksualnu energiju kao pokretačicu svega (pokretačicu, dakle, i same povijesti) degradira novomilenijskim svođenjem seksualne svetosti na razinu robne razmjene. Utoliko je navesti: Jasno je da Baudrillard smatra kako su nestala sva obilježja koja su jednoć bila svojstvena čovječanstvu. Simbolički prostor i životne iluzije snova, utopije, idealistički projekti, smrt i tijelo istrebljeni su u njihovoj mobilizaciji za „novi poredak“. Čak i želja postaje sporna jednom kad je radikalna drugotnost između muškoga i ženskoga ustupila mjesto milenijskom kloniranju spola te više ničemu ne služi, jer spolne usluge više nisu potrebne za razmnožavanje. Preostaje jedino anatomska razlika, što znači da stvarna drugost nestaje u sporenjima oko „orijentacije“ u transseksualnom dobu. Seksualna razmjena sada podrazumijeva spajanje jednog s drugim u novim mehaničkim obredima uključivanja, stapanja, fuzioniranja ili komutacije, prije nego li zavodničkog i fatalnog gledanja partnera. Razlika je odmijenila drugotnost, pa su nam kao jedine krajnosti preostali pretjerani oblici koje projicira i odražava subjekt. Seksualni identitet, primjerice, doveo je do histerične muške karikaturizacije žene u pornografiji. Žene uzvraćaju histerično preobražavajući muškarca u slučaj seksualnog napastovanja. To su dvije strane iste histerične ravnodušnosti., Christopher Horrocks, Baudrillard i milenij, Zagreb, 2001., 52 str. Koliko su Baudrillardove determinacije dane problematike aktualne i koliko je problem seksualnosti, tek naoko nespojivo, spajati s istovjetnim življenjem te (re)kreiranjem povijesti, pokazuju i događaji vremenski podudarni s nastankom ovoga rada – tako se čitava javnost, pored objektivno daleko prioritetnijih tema vezanih uz rastuću nezaposlenost i posljedični pad životnoga standarda fokusira na trivijalne pokušaje javne rasprave po pitanju uvođenja zdravstvenoga odgoja u osnovne i srednje škole diljem države, a istovremeno se vodi i velika „borba“ zbog potencijalnoga uvođenja drugoga pisma (ćirilice) kao službenoga u Vukovaru, gradu-simbolu najtežih stradanja tijekom Domovinskoga rata (što je, uzimajući vrijeme nastanka ovoga rada kao mjerilo, kulminiralo masovnim prosvjedom u Vukovaru na kojem je nazočilo, prema medijskim izvještajima, preko dvadeset tisuća ljudi). S druge strane, glas onih koji upozorava kako su „rasprave“ o zdravstvenom odgoju te ćirilici u Vukovaru pomno planiran spin baziran na prešutnom konsenzusu pozicije, opozicije te same Rimokatoličke crkve kao društveno izrazito utjecajnoga subjekta (unatoč ustavno garantiranoj sekularnosti države) a s ciljem skretanja fokusa javnosti s vitalnih i presudnih problema čije kontinuirano nerješavanje rezultira (ili će rezultirati) još većom egzistencijalnom dubiozom medijski je marginaliziran i kao takav posve nečujan. Slučajno ili ne, istovjetno nečujan glasovima nenacionalističkih struja u vremenu raspada SFRJ koji je, u konačnici, rezultirao ratom stravičnih i za postmodernu Europu s kraja dvadesetoga stoljeća nesagledivih razmjera (uključujući kao simbole istoga Vukovar, Srebrenicu, Sarajevo, Škabrnju te mnoga druga mjesta).

[21] Govoriti je, preciznije rečeno, o neizravnom i najčešće parolaško-sintagmatskom metapoetskom imenovanju povijesno-političkih (katkad i pseudopovijesno-politikantskih) ličnosti (odnosno likova).

[22] Dodamo li tome prisilu Zapada da sažaljevamo one koji riskiraju sve, postaje jasno Baudrillardovo viđenje stvarnosti. Problem je Zapada u tome što vjeruje kako stvarnost treba spasiti. Stanovnike Sarajeva, primjerice, svojim smo uspaničenim naporima preko hiperrealnih medija i humanitarnog salijetanja prisilili da ostanu u dodiru sa stvarnošću. Baudrillard primjećuje: „Mi bismo trebali otići i iznova spasiti stvarnost za sebe tamo gdje se krvari.“ Pa ipak, takozvane „žrtve“ nisu svjesne tog problema, kao što i rade ono što rade bez nekog cilja, ili bez samilosti prema sebi. Naš zahtjev da njihova stvarnost ne treba postojati zapravo je stvarnost koja postoji upravo takva kakva jest. To uistinu znači „stvarno“. A kao takvo, ono je rijetko iskustvo., isto kao bilj. 19, str. 46. Nije naodmet dodati – tekst Milana Maćešića koji je na danom mjestu fusnotno dotaknut možebitno je izvrsno čitati kao portretiranje izravne posljedice bavljenja suživotom u dnevnopolitičke svrhe. Pritom s jedne strane imamo dnevnopolitičko europejstvo koje, pak, istovremeno zakazuje pri svakom intenzivnijem suočavanju s fenomenima mita, korupcije i nepotizma kao društvene trijade zla koja isto razdire gotovo do samoga uništenja. S druge, pak, strane (u danom slučaju lokalne), govoriti je o dnevnopolitičkom nacionalizmu postavljenom na pogrešne temelje (ne, dakle, na afirmaciji nacionalnoga nego na negaciji nenacionalnoga) čija se „neprikosnovena“ odanost Domovini, u konačnici, iznevjeruje na istim onim preprekama na kojima posrće i prethodno imenovano europejstvo – na, dakle, mitu, korupciji i nepotizmu. Postaviti pitanje Zašto? značilo bi, vrlo vjerojatno, retoričku upitnost. Uz ostalo, vidjeti bilješku 11.

[23] Povijesno općepoznati slučajevi ekstremno-desničarskoga obožavanja retorike kao oruđa za dospijeće na vlast, a koji su u najvećoj mjeri prethodili užasima Drugoga svjetskoga rata te kasnije hladnoratovskim desetljećima ravnoteže straha koja se ozbiljnije poljuljala tek nastupom tzv. kubanske krize 1962. godine ne moraju nužno slijediti kao primjer danom promišljanju. Dostatno je prisjetiti se snažnoga retoričkoga zaokreta, napose u Francuskoj i Mađarskoj, koji su se, rasplamsavanjem svjetske ekonomske krize (a koja je osobito pogodila gospodarski umornu Europu) ispostavili učinkovitim mehanizmom pridobivanja širih slojeva biračkoga tijela, posebice pri (francuski primjer) preispitivanju migracijske politike: http://www.advance.hr/vijesti/ekstremna-desnica-obozava-retoriku-sarkozy-preuzeo-vodstvo-u-anketama/, (11. 2. 2013.). Koliko daleko dana retorika može ići, barem kada je u pitanju ekstremna desnica, moguće je sasvim nedavno bilo vidjeti i u našem slučaju – oslobađanjem, naime, generala Gotovine i Markača, pojedine ekstremno-desničarske grupacije sasvim su si neargumentirano odlučile prisvojiti zasluge za njihovu slobodu te su izveli zaključak kako bi sada navedeni generali, Gotovina napose, naprosto morali prikloniti se njihovu projektu te zajedno s njima povesti Hrvatsku u neku nazovi-bolju budućnost. Kako se ispostavilo, General je Gotovina daleko od slike koja je o njemu stvarana ponajviše u navedenim krugovima. To je, pak, rezultiralo takvom ljutnjom istih da su, ni manje ni više, uslijedile optužbe i etiketiranja čak i na generalov račun (što se, do trenutka njegova oslobađanja, činilo apsolutno nezamislivim): http://www.vecernji.hr/kolumne/je-li-ante-gotovina-uistinu-slobodan-kolumna-481720, (11. 2. 2013.).

[24] Manje je poznato (tim značajnije za istaknuti) kako je igara pojedinaca u sustavu na kartu tada osobito snažnih domo/rodoljubnih osjećaja uvjetovanih isključivom osobnom koristi (mitom, korupcijom i nepotizmom) itekako bio svjestan i sam predsjednik Republike Hrvatske koji je to izrijekom naznačio i osudio ni manje ni više nego u svom posljednjem javnom govoru održanom povodom trideset i četvrte po redu manifestacije Vinkovačke jeseni 1999. godine, dakako, u Vinkovcima, a gdje je, uz ostalo, istaknuti: Ne dopustite da vršljaju u našim redovima oni koji su skloni korupciji, mitu ili ne znam kakvim zlouporabama državne vlasti., Posljednji javni govor predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana održan 1999. godine na 34. Vinkovačkim jesenima u: Godišnjak za kulturu, umjetnost i društvena pitanja, br. 29 za 2011. godinu, Vinkovci, 2012., str. 30

[25] http://www.youtube.com/watch?v=JOmkZd4qin4, (11. 2. 2013.)

[26] http://hr.wikipedia.org/wiki/NATO-ovo_bombardiranje_SRJ, (11. 2. 2013.)

[27] Snimku te mnogostrukoga gledanja bitne utakmice (socioloških i povijesnih uvida radi) moguće je pogledati i na internetskom servisu Youtube: http://www.youtube.com/watch?v=Fbujlzbbe8w, (11. 2. 2013.). Ono što je osobito zanimljivim pri „osluškivanju atmosfere“ s te utakmice jest to što je krajnje nezadovoljstvo tribina aktualnom situacijom u zemlji kanalizirano bilo ne prema gostujućoj reprezentaciji (iako je to bio prvi sudar tih dviju ekipa o kojemu se mjesecima pisalo i govorilo) nego prema vladajućem režimu, ali i prema himni tadašnje SRJ koja je i dalje bila Hej, Slaveni, a koju, očito, glavnina nazočnih gledatelja u Beogradu nije doživljavala svojom. Dakako, tadašnji se RTS potrudio za vrijeme intoniranja himne SRJ isključiti zvuk sa stadiona te pustiti studijsku verziju kako u svijet ne bi bila odaslana slika iz koje bi se dalo zaključiti da su se građani okrenuli protiv postojećega državnoga ustroja te jednako tako postojećega režima (a što je svoje finale doživjelo u famoznim listopadskim neredima 2000. godine nakon što je Milošević, pomoću svojih ljudi iz sustava, fabricirao rezultate predsjedničkih izbora te odbijao ponoviti iste na izričiti zahtjev nikada ujedinjenije oporbe u kojoj su na istoj fronti, ilustracije radi, bili s jedne strane Zoran Đinđić i Boris Tadić, dok su s druge strane bili Velja Ilić i, još frapantnije, Vojislav Koštunica). Sama montaža s himnom izvedena je od strane RTS-a vrlo traljavo tako da je podvalu bilo lako pročitati. Osim toga, u trenutku kada je na stadionu nestalo električne energije većina je navijača započela, nakon kratkoga skandiranja protiv hrvatske nogometne reprezentacije, skandirati parole protiv samoga Slobodana Miloševića kojega je, ispostavilo se, kritična masa građana SRJ tada već počela doživljavati svojim najvećim neprijateljem kojega će morati srušiti bilo demokratskim putem, bilo onim nasilnim. I doista, ispostavilo se kako je tek nasilan put u vidu žestokih masovnih demonstracija bio rješenje, tim više što je sam Milošević, kasnije se ispostavilo, činio sve da zadrži poziciju. Bitka je za njega izgubljena bila tek onoga trenutka kada mu je vojni vrh okrenuo leđa istovremeno se stavivši novom predsjedniku Vojislavu Koštunici na raspolaganje.

[28] http://www.youtube.com/watch?v=OYReo3xrkbM, (11. 2. 2013.). Kao što je moguće primijetiti na danom izvoru posrijedi je jedna od pjesama s albuma „ingenioznoga“ naziva – Svima njima pizda materina što, lukaviji će čitatelji svijeta lucidno zapaziti, svjedoči sposobnosti danih članova grupe da se prilagode situaciji te da istu, koliko god suštinski mučna bila, iskoriste za osobni probitak. Teško je tih ratnih godina, naime, bilo zamisliti svatove ili krstitke bez takvoga i sličnih, pretpostaviti je financijski isplativih glazbenih eksperimenata nakon kojih je, mnogi će reći, uslijedilo nešto još gore, u podsvijest generacija osamdesetih (kojoj pripada i autor ovoga članka) bez lokalne anestezije ušiveno kao cro dance.

[29] Premda je pritom osobitim naglasiti sljedeće: I Freud i Lacan uvelike se pogrešno tumače, ne samo u kliničkoj psihijatriji i na sveučilištu, nego i u popularnim tiskovinama. Klinički, mnogi su ženski pokreti obojicu odbacili kao štetne za dobrobit žena zbog onoga što se smatra seksističkim i heteroseksističkim teorijama ženstvenosti. Čak i kad im se odaje priznanje zbog teorije o nesvjesnom i o spolnosti, i to se čini kao da im se zamjera. Freuda se i dalje poziva na odgovornost zbog njegova pristajanja uz hipotezu o zavisti zbog penisa te uz Edipov i kastracijski kompleks, a Lacana zbog njegovog tumačenja Freuda u smislu središnjeg položaja falusa i simbolične funkcije očinstva. Mnoge feministkinje koje su inače napisale uspjele radove, ponovit će optužbe protiv obojice, ne trudeći se da se pomuče s Lacanovim nesumnjivo teškim tekstovima ili, ako to učine, ipak će se odlučiti za Écrits umjesto da potraže još nešto od sada objavljenog., Elisabeth Wright, Lacan i postfeminizam, Zagreb, 2001., str. 16

[30] Premda écriture jednostavno znači ´pisanje´, odmah se javlja problem prijevoda jer se ´féminine´ može tumačiti kao ´žensko´(ukazujući na prirodu) ili kao ´ženstveno´ (ukazujući na kulturu), dok se u francuskom jeziku ova problematična razlika može izbjeći. Poticaj za ženstvenim oblikom pisanja znači napisati ono što bi trebalo biti ženstvenim. Njihove su pobornice, negdje sredinom 1970-ih godina, tvrdile da u takozvanom ´falocentričnom´ jezičnom redu, nazvanom ´muškom simbolikom´, nema mjesta za ženstveni način pisanja. Najslavnija od onih koji su ga provodili je Hélène Cixous, koja izbjegava cijelu tu teoriju kao ireduktibilno falokratsku, pa se tako svrstava u red s Derridaom ali ne s Lacanom. I ona i Luce Irigaray problematično ističu žensko tijelo i majčinsko tijelo, ´pisanje iz tijela´ koje ženama vraća kroz falocentrično propovijedanje zanijekanu im različitost. Cixousova, naglašavajući subverzivnost pisanja ženstvenim načinom, više spada uz bok druge poznate poststrukturalistkinje, semiotičarke i psihoanalitičarke, Julije Kristeve. Kristeva zamišlja pojam pred-edipovskog prostora u kojem će tjelesna pulsiranja, još nepovezana u sustav poriva, povremeno prekidati simboličnu raspravu; ova pulsiranja Kristeva naziva ´semiotikom´., isto kao bilj. 28, str. 10 – 11. Percepcija se ženskoga/ženstvenoga pisma u suvremenoj hrvatskoj književnosti obično vezuje uz prozno stvaralaštvo najpoznatijih suvremenih hrvatskih autorica poput Julijane Matanović, Slavenke Drakulić ili, pak, Irene Lukšić. Tu se, shodnim je navesti, otvara evidentan problem – pomni proučavatelji suvremene pjesničke proizvodnje slične će tendencije prepoznati i kod niza suvremenih pjesnikinja, nerijetko i sasvim nepoznatih širem čitateljskom auditoriju. Nije, dakle, govoriti samo o pjesmama Tatjane Gromače, Antonije Novaković ili možda Marije Andrijašević – govoriti je, uz izniman naglasak, i o pjesnikinjama poput Marine Tomić ili Marijane Radmilović, ali i o sasvim neafirmiranim prozno-poetskim proizvođačicama poput, recimo, Zadranke Tihane Gambiraže ili posljednjih godina djelomičmo uknjigovljene Daniele Trputec. Dana su saznanja rezultat višegodišnjega blogosfernoga iskustva obilježenoga iznimno konciznom spisateljsko-čitateljskom interakcijom koja je, dijelom, rezultirala i ponekim zgodnim uknjiženjem.

[31] Esejizam pretpostavlja izražavanje fragmentima povezanima idejom. U eseju, smatra Annie Dillard, ni jedna tema nije zabranjena, ni jedna struktura propisana. Struktura se uvijek ponovno mora tražiti, a najbolja je ona što proizlazi iz materije, riječi same, koja je najbolje i sadržava. Roland Barthes zbog toga pri kraju života zaključuje kako je stvarao ‘samo eseje, neodređen žanr, u kojem se analiza natječe s pisanjem’. Razmišljajući o Foucaultu, Barthesu i Derridi, Michael Renov se pita kako prikladno predstaviti neku povijesnu ili etnološku podskupinu, pisanom riječju ili igrom zvuka/slike, bez utjecanja fabulizaciji, tropima ili pripovjednim konvencijama? Na osnovi Derridina razmišljanja u djelu Otobiographies (1977.), Renov zaključuje kako esejizam ima nečeg zajedničkog s naravi autobiografije. Ona u smislu koji sugerira Derrida, mobilizira značenje s obzirom na dinamičnu granicu između ‘djela’ i ‘života’, sustava i subjekta sustava., Ivana Keser, Esejizam i interdisciplinarnost, http://www.up-underground.com/pdf/1112/1112_ivana_keser.pdf, (12. 2. 2013.).

[32] Aluzija, dakako, na ratnu uspješnicu Čavoglave Marka Perkovića Thompsona.

[33] U najkraćim crtama: Član Delegacije Sabora u Vijeću republika i pokrajina Skupštine SFRJ (1990-1991), saborski zastupnik u Društveno-političkom vijeću, HDZ (1990-1992), član saborskog Odbora za zaštitu ljudskih prava (1991-1992), povjerenik Vlade RH za koordinaciju kriznih štabova u općinama koje obuhvaća Policijska uprava Split, Šibenik i Zadar (1991), saborski zastupnik, HDZ (1992), član saborskog Odbora za naobrazbu, znanost, kulturu i šport (1992), član Državne komisije za UNPROFOR i PMEZ (1993), član saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost (1994), saborski zastupnik, HDZ (1995-2000), predsjednik saborskog Odbora za mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih područja (1995), potpredsjednik saborskog Odbora za useljeništvo, HDZ(1995-2000), član saborskog Odbora za poljodjelstvo, selo i seljaštvo (1995), član Vijeća Hrvatske radio televizije iz reda zastupnika (1996), savjetnik za oslobođene krajeve Predsjednika RH (1996), član Vijeća za unutarnju politiku, nacionalnu sigurnost i oružane snage Predsjednika Republike (1999), član Predsjedničkog vijeća [[Uprava za gospodarstvo Ministarstva financija|za gospodarstvo]] i socijalnu politiku i odnose s javnošću (1999), član Predsjedničkog vijeća za odnose s javnošću (1999), predsjednik saborskog Odbora za poljodjelstvo, selo i seljaštvo (2000), predsjednik saborskog Odbora za poljoprivredu i šumarstvo, HDZ (2000), 2. na stranačkoj listi HDZ-a u 9. izbornoj jedinici za Sabor (2000), nositelj neovisne liste Drage Krpine u IX. izbornoj jedinici za Sabor (2007), 1. na neovisnoj listi Drage Krpine u IX. izbornoj jedinici za Sabor (2007), http://politopedia.net/index.php?title=Drago_Krpina, (13. 2. 2013.)

[34] Anarhistički teoretičari poput Fredya Perlmana detektirali su danu radnu nezainteresiranost, rad po sebi, jednim od fundamentalnih obilježja neoliberalnoga-krupnokapitalističkoga poretka temeljenoga na onečovječenju radne jedinke. Tako je navesti: Rad je nezainteresirana aktivnost: ravnodušan je prema konkretnom radnom zadatku, kao i u odnosu na konkretan cilj zbog kojeg se obavlja. Kopanje, tiskanje ili linorez su zainteresirane aktivnosti, ali u kapitalističkom društvu sve su tri samo rad. Jednostavno rečeno, rad predstavlja „zarađivanje“. Živa aktivnost koja poprima oblik rada je samo sredstvo za stjecanje novca. Život postaje sredstvo preživljavanja. Ovaj ironični obrat nije dramatičan vrhunac neke novele, to je životna činjenica kapitalističke svakodnevice. Preživljavanje, to jest, puko samoodržanje i reprodukcija, nisu sredstvo u službi praktične, kreativne aktivnosti, već je upravo obrnuto. Kreativna aktivnost u obliku rada, tj. prodane aktivnosti, jest bolna nužnost koju diktira preživljavanje. Rad je sredstvo samoodržanja i reprodukcije., Fredy Perlman, Reprodukcija svakodnevnog života, Zagreb, 2004., str. 9

[35] Zajednički neuspjesi revolucionarnih društvenih pokreta i nastavljajućeg marša kapitala i tehnologije, koji nastoji preoblikovati svijet, doveli su u pitanje kao nikad ranije iluzornu ideologiju napretka koji podupire modernu civilizaciju (baš kao i većina opozicijskih pokreta). Napredak koji je obećao neizbježno poboljšanje naših individualnih života i života cijelog čovječanstva (samo ako nastavimo i dalje vjerovati i podržavati kapitalističku tehnologiju) pokazao se nevjerojatno lažnim, šupljim. Sve je teže i teže održavati laž da je život kvalitativno bolji nego u bilo kojoj prijašnjoj epohi. Čak i oni koji se vole najviše zavaravati (ljudi na marginama kapitalističke privilegije, moći i bogatstva) primorani su suočiti se s rastućim sumnjama vezanim uz njihovu racionalnost i njihove etičke vrijednosti, a da ne spominjem njihov zdrav razum (u svijetu globalnog zatopljenja, masovnog uništavanja, kemijskih otrova, globalnog zagađenja, uništavanja tropskih šuma, neishranjenosti „trećeg svijeta“ i uvijek prisutne gladi). Pored svega toga prisutna je i sve veća polarizacija između internacionalne elite i superbogatih i ogromne mase nemoćnih, bezemljaša i siromašnih. Vrlo je upitno postalo i da li će višestruko zadovoljstvo koje pružaju električno grijanje, klorirana voda, transport i električna zabava nadići neprimjereni trošak industrijskog ropstva, programiranog odmora i našeg tobožnjeg pretvaranja u objekte znanstvenog eksperimenta koji ima za svrhu odrediti u kome će se trenutku izgubiti i posljednji trag naše humanosti., Jason McQuinn, Zašto nisam primitivist, Zagreb, 2002., str. 6 – 7

[36] Izlaz iz danoga društveno-svesemantičkoga te istovremeno pojedinačno-asemantičkoga kruga promišljati je anarhoutopijski kroz već naznačenu prizmu teorije primitivizma: Teorija primitivizma, a posebice teorija anarhoprimitivizma, svoje životno usmjeravanje sprovodi kroz dvije bitne odrednice koje objedinjuju ideju cjelovitog i time obuhvatnijeg životnog toka. Svojim primjerom zapravo potvrđuju stajalište da je unutar civilizacije i nametnutih potreba koje teže stalnom progresu sasvim nemoguće odigrati odgovorne uloge prema cijelom živom svijetu. Stoga, okrećući se od civilizacije i kulture do ekstrema, primjerice, ekocentrizma, zasnivaju svoj život na krajnje obnovljiv način. Prihvaćajući teoriju o progresu drugom bitnom komponentom postaje poštivanje autonomije drugih živih bića u zajednici. Ovim se načinom odmiče općeprihvaćenom ´suverenitetu potreba´, i mimo antropocentrističkog modeliranja sistema pokušava se kritički propitivati društvo u kojem danas živimo i koje sistemski otuđuje; u obzir se uzima i pretpostavka autonomije kako drugog čovjeka, tako i drugog živog bića., Ankica Čakardić, Suverenitet potreba, Zagreb, 2004., str. 11. Pojednostavljeno, dano društvo ekstremno-nacionalističkih nerijetkih stremljenja i pseudokonzervativnih počela zapravo je ovoprostornom varijacijom klasičnoga neoliberalnoga modela pri kojem je pseudokonzervativizam tek sredstvom realizacije neoliberalnih postulata.

[37] Alan Uzelac tako, uz isticanje pravnih poteškoća pri donošenju lustrativnoga zakona, ističe i jednu posve praktičnu prepreku postavljajući pitanje – kako da netko lustrira samoga sebe?, a pri čemu je govoriti o tijelima/aparatima prošloga režima koji su, režimskoj promjeni usprkos, ostali važećima. On tako ističe: Nakon što smo razmotrili pravne prepreke lustraciji u području materijalnoga i procesnog prava kao i pravila o dokazivanju, nastavit ćemo s razmatranjem organizacijskih poteškoća. Jedna od njih odnosi se na sastav i kakvoću tijela koja bi trebala biti odgovorna za provedbu lustracijskih procesa. Kako se lustracijski procesi odnose primarno na one koji obnašaju visoke službe, prvo pitanje koje se nameće je pitanje jamstava da se postupak provede od strane kompetentnih, nezavisnih i nepristranih tijela. Takva tijela trebala bi, prema standardima iz čl. 6. ECHR-a, redovito biti sudovi. Međutim, ni u tranzicijskim zemljama sudovi nisu nikada bili izolirani od ostatka društva, baš naprotiv. Visoki pravosudni dužnosnici bili su (a dijelom još uvijek jesu) imenovani uz primjenu procedura koje redovito nisu bile usmjerene na imenovanje najsposobnijih i najkvalitetnijih kandidata. Stoga se pitanje lustracije moglo postaviti i u odnosu na suce koji su svoju pravosudnu karijeru bili započeli u razdoblju bivšeg režima., Alan Uzelac, (Ne)savladive prepreke lustraciji: quis custodiet ipsos custodes? u: Europski glasnik, godište 16., br. 16., Zagreb, 2011., str. 161

[38] Ali postoji i put djelovanja (karma-marga). Taj put oslobođenja priznaje da živimo svoj život u svijetu u kojem treba raditi i u kojem treba odgovoriti mnogim obvezama. Naš položaj u društvu uključuje dužnost. Mi ne smijemo ne sudjelovati u etičkim zahtjevima kojih smo svjesni. Bhagavadgita navodi da „čovjek ne postiže oslobođenje od djelovanja uzdržavanjem od djelovanja“. „On ne postiže savršenstvo“ pukim odricanjem. „Djelovanje je“, rečeno nam je, „veće od nedjelovanja“ i zato postoji naredba da se „ispuni zadaća u životu“, Religije svijeta, Zagreb, 1991., str. 195 – 196

[39] Pitanje o odnosu ličnosti i društva komplicirano je ne samo zato što postoje mnogobrojni oblici društvenih utjecaja na čovjeka nego i stoga što se i čovjek na veoma različite načine odnosi prema društvu. Iz ovoga uzajamnog odnosa ličnosti i društva proizlaze dva bitna pitanja: prvo, u kom smislu se može govoriti da društvo i društvene prilike određuju čovjeka i drugo, što to znači da čovjek stvara društvo i povijest. Rad je stvorio čovjeka. Ako rad označimo kao svjesnu svrsishodnu djelatnost, onda je upravo svijet ona oznaka po kojoj se čovjek razlikuje od životinje. Ali čovjek ne proizvodi kao usamljeni pojedinac, nego povezan s drugim ljudima u društvu. Proizvodnje je prema tome društvena aktivnost. Iz ovoga proizlazi zaključak da čovjek postaje čovjekom samo u društvu. Preuzimajući određene uloge u društvu, da bi postao sastavni dio tog društva, čovjek preuzima i norme kojima se reguliraju zajednički odnosi u društvu., Ante Marušić, Mirko Martić, Sociologija, Zagreb, 1967., str. 176

[40] Posrijedi je davno naznačenom kontrafrontom epistemiološkim prvacima, Platonu napose, a što je nužnim i potkrijepiti: Kako bilo, napad sofista na teoriju i upotrebu argumenata u praksi učinio ih je moćnima i vrijednima Platonova suparništva. U teoriji je velika moć – sjetimo se samo statusa znanstvenika i znanosti danas. Općenito govoreći, skeptici ne pokušavaju osporavati pojmove teoretičara (kao kad bi, na primjer, znanstvenik tvrdio kako je istraživanje drugog znanstvenika slabo osmišljeno), već pokazati kako je sama teorija u cijelosti neutemeljena. Tako bi sofist u današnje vrijeme vjerojatno rekao kako informacije koje pronađete na Internetu možete uzeti zdravo za gotovo jer ionako nema načina da saznate jesu li ispravne ili pogrešne. Riječ je o anti-autoritarnoj gesti – njome se želi reći da svi ti skupi znanstvenici, novinari i komentatori nemaju privilegiranim pristup istini. A i plauzibilnost teorije je površinska budući da je vrlo teško utemeljiti toliko sigurno da je uopće ne bi bilo moguće dovesti u pitanje. Ako neprestano ispitujete „ali kako to znaš?“, naposljetku ćete dobiti mrzovoljni odgovor „jednostavno znam, i to je sve!“., Kieron O´Hara, Platon i Internet, Zagreb, 2003., str. 11

[41] Duofizitsko učenje oponira monofizitstvu te zagovara dvostruku Kristovu narav (detektirajući Krista kao Bogočovjeka, a ne isključivo Boga) te je kao takvo prevladavajuće u okvirima kršćanskih nauka. S druge je strane, radi pobližega shvaćanja samoga duofizitskoga učenja, naglasiti povijest i suštinu monofizitstva: Monofizitizam (grč. mónos – jedini, fýsis – narav), učenje o tome da je Kristu svojstvena samo jedna narav – božanska, a ne dvije, kako se to do tada općenito smatralo – čovječja i božanska. Ono se razvilo u V. stoljeću kao nastavak arijevstva i kao izraz separatističkih težnja stanovništva u istočnom i južnom dijelu Istočnog rimskog Carstva. Iako prihvaćen na Saboru u Efezu god. 449., m. je dvije godine kasnije bio osuđen kao hereza na Saboru u Halkedonu. To je imalo za posljedicu da se otcijepila koptska crkva, dok je armenska, koja je utemeljena kasnije, prihvatila m. kao svoje osnovno teologijsko naziranje (armeno-gregorijanstvo)., Oleg Mandić, Leksikon Judaizma i Kršćanstva, Zagreb, 1969., str. 327

[42] Predsjednik Komisije za izbor i imenovanja (1990), saborski zastupnik u Društveno-političkom vijeću, HDZ (1990-1992), član Savjeta Predsjedništva RH za izbor kadrova u pravosuđu (1990), član saborskog Odbora za obnovu Dubrovnika (1990-1992), ministar pravosuđa (1992), saborski zastupnik,HDZ (1992), član saborskog Odbora za financije i državni proračun (1993), član saborskog Odbora za ljudska prava i prava etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina (1993), član Izaslanstva Sabora u Parlamentarnoj Skupštini OESS-a (1993), član saborskog Odbora za gospodarstvo, razvoj i obnovu (1993), član Upravog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju (1994), voditelj saborskog Izaslanstva u parlamentarnoj Skupštini OESS, HDZ(1995-2000), član Vijeća Državnog ravnateljstva za robne zalihe iz reda članova Odbora za financije i državni proračun Sabora (1995), stalni član Predsjedničkog vijeća kao savjetodavnog tijela Predsjednika RH (1995), član saborskog Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav (1995), predsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, HDZ (1995-2000), član saborskog Odbora za vanjsku politiku (1995), člansaborskog Odbora za financije i državni proračun (1995), voditelj saborskog Izaslanstva u Skupštini Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (1995), član Vijeća Državnog ravnateljstva za robne zalihe iz reda članova Odbora za financije i državni proračun Sabora (1996), predsjedniksaborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost (1996), član Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti Predsjednika Republike (1997), član Predsjedničkog vijeća za strateške odluke (1999), potpredsjednik saborskog Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav (2000), http://politopedia.net/index.php?title=Ivan_Milas, (14. 2. 2013.)

[43] 21 gram (eng. 21 Grams) je drama koju je napisao Guillermo Arriaga a režirao Alejandro González Iñárritu. U filmu glavne uloge tumače Sean Penn, Naomi Watts, Benicio del Toro, Charlotte Gainsbourg, Melissa Leo i Clea DuVall. Kao što je to bio slučaj i u filmu Pasja ljubav (2000.) (esp. Amores perros), koji su Arriaga i González Iñárritu prethodno snimili, i u ovom filmu se isprepliće nekoliko priča. Ovaj put te priče povezuje automobilska nesreća. Penn glumi teško bolesnog akademskog matematičara, Watts glumi majku u žalosti a Del Toro tumači lik bivšeg robijaša čija je novootkrivena kršćanska vjera stavljena na veliku kušnju zbog posljedica nesreće. Film je bio sniman kronološkim redoslijedom, no nakon editiranja bio je organiziran u jedan oblik nelinearnog aranžmana u kojem su životi likova bili opisivani prije i poslije nesreće. Sva tri glavna lika imaju "prošle", "sadašnje" i "buduće" niti priče, koje se prikazuju kao nelinearni fragmenti koji polako slažu cijelu priču. Sve te niti se približavaju jedna drugoj i međusobno miješaju, kako priča odmiče dalje. Postoji mogućnost da je na Iñárritua utjecao film iz 1916. godine po imenu Nesnošljivost, iako, njegov pristup je daleko kompleksniji., http://hr.wikipedia.org/wiki/21_gram_(2003.), (14. 2. 2013.)

[44] Higgsov bozon ili ""Higgsova čestica"" je hipotetska elementarna čestica kojom se prema Standardnom modelu objašnjava masa drugih čestica, a posebno zašto su W i Z bozoni toliko masivni za razliku od fotona koji nema masu. Higgsov bozon jedna je od 17 elementarnih čestica u Standardnom modelu. 16 preostalih čestica su: 6 kvarkova, 6 leptona, foton, gluon, W i Z bozon. Kvarkovi i leptoni su primjeri skupine čestica zvani fermioni. Oni su ti koji čine svu tvar koju svakodnevno vidimo oko nas. Foton, W, Z, gluon i Higgsov bozon su u drugoj skupini zvani bozoni. Oni su odgovorni za sve sile u prirodi, osim gravitacije. Znanstvenici još ne znaju kako povezati gravitaciju sa Standardnim modelom. Postojanje Higgsova bozona ima veliku važnost u kvantnoj fizici jer bi se dokazalo postojanje hipotetskog Higgsovog polja - najjednostavniji od nekoliko predloženih mehanizama za lomljenje elektroslabe simetrije, te način na koji elementarne čestice dobivaju masu. Postojanje takvog bozona predviđeno je teorijom koju su nezavisno i skoro istovremeno predložile 1964. godine tri grupe istraživača:François Englert i Robert Brout, Peter Higgs, te Gerald Guralnik, Carl Hagen i Tom Kibble. Dana 4. srpnja 2012. dvije skupine znanstvenika (CMS i Atlas), promatrajući sudare protona na velikom hadronskom sudaraču u CERN-u su, nezavisno jedna od druge, objavile otkriće nove čestice, oko 130 puta teže od protona^[1]. Prema svim trenutačnim pokazateljima, riječ je upravo o Higgsovom bozonu., http://hr.wikipedia.org/wiki/Higgsov_bozon, (14. 2. 2013.)

[45] Nicholas Edward Cave (Warracknabeal, Australija, 22. rujna 1957.) – australski glazbenik, kantautor, književnik, scenarist i povremeno glumac. Najpoznatiji je po svom radu u rock skupini Nick Cave and the Bad Seeds i po fascinaciji američkom glazbom i njenim korijenima. Prati ga reputacija, koju odbacuje, da izvodi mračne, turobne pjesme koje neki slušatelji smatraju depresivnima. Njegovu glazbu karakteriziraju intenzivnost, energičnost i širok raspon utjecaja. Trenutno živi u mjestu Brighton & Hove u Engleskoj., http://hr.wikipedia.org/wiki/Nick_Cave, (14. 2. 2013.)

[46] Govoriti je o gunđanju mještana Privlake zbog svećenika Vinka te njegova nasljednika, također Vinka, koji istima na ovaj ili onaj način nisu odgovarali, a što, radeći u danom mjestu, potvrđuje i autor ovoga rada.

[47] Venedict Vasilyevich Yerofeyev or Erofeev or Erofeyev (Russian: Венеди́кт Васи́льевич Ерофе́ев) (24 October 1938 – 11 May 1990) was a Russian writer. Yerofeyev was born in the small settlement Niva-2, a suburb of Kandalaksha, Murmansk Oblast. His father was imprisoned duringStalin's purges but survived 16 years in the gulags. Most of Yerofeyev's childhood was spent in Kirovsk, Murmansk Oblast. He managed to enter the philology department of the Moscow State University but was expelled from the University after a year and a half because he did not attend compulsory military training. Later he studied in several more institutes in different towns, including Kolomnaand Vladimir, but he never managed to graduate from any, usually being expelled due to his "amoral behaviour" (freethinking). Between 1958 and 1975, Yerofeyev lived without propiska in various towns in Russia, Ukraine, Belarus, and Lithuania, also spending some time in Uzbekistan and Tadjikistan, doing different low-level and underpaid jobs; for a time he lived and worked in the Muromtsev Dacha in Moscow. He started writing at the age of 17; in the 1960s he unsuccessfully submitted several articles on Ibsen and Hamsun to literary magazines. Yerofeyev is best known for his 1969 poem in prose Moscow-Petushki (several English translations exist, including Moscow to the End of the Line and Moscow Stations). It is an account of a journey from Moscow to Petushki (Vladimir Oblast) by train, a journey soaked in alcohol. During the trip, the hero recounts some of the fantastic escapades he participated in, including declaring war on Norway, charting the drinking habits of his colleagues when leader of a cable-laying crew, and obsessing about the woman he loves. Referred to by David Remnick as "the comic high-water mark of the Brezhnev era", the poem was published for the first time in 1973 inJerusalem immediately making Yerofeyev famous throughout the world. It was not published in the Soviet Union until 1989. Of note is his smaller 1988 work, My Little Leniniana (Моя маленькая лениниана, Moya malenkaya Leniniana), which is a collection of quotations from Lenin's works and letters, which shows the unpleasant parts of the character of the "leader of the proletariat". Yerofeyev also claimed to have written in 1972 a novel Shostakovich about the famous Russian composer Dmitri Shostakovich, but the manuscript was allegedly stolen in a train. The novel has never been found. Before his death of throat cancer Yerofeyev finished a play called Walpurgisnacht, or the Steps of the Commander ("Вальпургиева ночь или Шаги командора") and was working on another play about Fanny Kaplan., http://en.wikipedia.org/wiki/Venedikt_Yerofeyev, (14. 2. 2013.)

[48] Ekstrasenzorna percepcija, pretpostavljeno osjećanje zbivanja u okolini bez posredovanja osjetnih organa. Smatra se da su to dva fenomena: telepatija tj. pristizanje poruka direktno iz jedne svijesti u drugu, i vidovitost, tj. osjećanje nekih zbivanja koja se dešavaju izvan dosega osjetila., Mira Čudina, Josip Obradović, Psihologija, Zagreb, 1967., str. 52

[49] Kao što je poznato, papa Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) 11. veljače 2013. godine najavio je odstupanje s povjerene mu dužnosti poglavara Katoličke crkve, a odluka je na snagu stupila 28. veljače 2013. godine s početkom u 20:00 sati kada je Petrova stolica ostala prazna. Službeni razlog takvoj Ratzingerovoj odluci odnosi se na godine, slabost te psihofizičku nemogućnost potpunoga obavljanja tako važne dužnosti. Mediji su se, međutim, vrlo brzo počeli baviti špekulacijama i teorijama zavjere, a lako je zaključiti kako su brojne afere vezane uz Vatikan jamačno odigrale svoju ulogu u većini katoličkoga pučanstva posve neočekivanoj, reći je šokantnoj odluci.

[50] Sintagma sindrom lažnoga sjećanja preuzeta je iz psihoanalitičke teorije kao podjednako primjenjiva i na kolektivno sjećanje, napose ono u odnosu na suvremena zbivanja vezana uz ratno te neposredno poratno vrijeme, a što je formalizirano nebrojenim devijacijama, dugoročno društveno neprocjenjivo štetnim, u vidu, primjerice, neosnovanoga broja hrvatskih branitelja (kojih, jamačno, nije moglo biti više od šest stotina tisuća koliko ih je evidentirano u famoznom Registru hrvatskih branitelja pokrenutom u drugoj polovini 2012. godine) ili, pak, posvemašnjega ignoriranja načina na koji su se brojni današnji ugledni domaći poduzetnici domogli takozvanoga početnoga kapitala (kolokvijalno znanoga prvim milijunom), a što je dovelo do zaključka kako je u danom slučaju riječ isključivo o neizmjerno sposobnim i nadasve društveno korisnim pojedincima čijom je misijom, izrabljujući do iznemoglosti robove s pravom glasa, postavljati čelične temelje boljem sutra. Struka bi rekla: Početkom 1990-ih godina pojavila su se izvješća o novoj mentalnoj bolesti – sindromu lažnog sjećanja: nakon psihoterapije ili psihološke pomoći ljudi su se počeli „sjećati“ zlostavljanja u djetinjstvu koje se zapravo uopće nije dogodilo. Zaključilo se da je to stanje iatrogensko – to jest, da su ga prouzročili štetni medicinski ili terapeutski postupci (…) Ipak je, John Kihlstrom, spoznajni psiholog i savjetnik Zaklade za sindrom lažnog sjećanja u Sjedinjenim Državama, ponudio sljedeću definiciju: To je stanje pri kojem su identitet osobe i njezini odnosi s drugima usredotočeni na sjećanje na traumatičan doživljaj koje je objektivno lažno, ali u koje ta osoba duboko vjeruje. Valja istaknuti da sindrom ne obilježavaju lažna sjećanja kao takva… Zapravo se sindrom može dijagnosticirati kada je to sjećanje tako duboko usađeno da usmjerava ukupno čovjekovu osobnost i način življenja, te remeti prilagodbene oblike ponašanja… osoba se ustrajno izbjegava suočiti s bilo kakvim dokazima koji bi to sjećanje mogli osporiti., Phil Mollon, Freud i sindrom lažnog sjećanja, Zagreb, 2001., str. 8 – 9

[51] Posljednje je navedeni stih još jednom intertekstualnom gestom u vidu sintagmatski-kodno naznačenoga Miljkovićeva pisma.

[52] Možda je najbolji primjer tomu potražiti u promišljanjima hrvatskoga blaženika – blaženoga, naime, Ivana Merza koji kaže: Zdravi nacionalizam valja podrediti prirodnom i božanskom pravu, načelima pravednosti i poretka (koja je Bog duboko zasadio u ljudsku narav), socijalnom moralu prema naukama Katoličke Crkve. Protiv tako shvaćenoga nacionalizma katolička teologija ne bi imala ništa (de la Brière). Zato je ova anketa jednodušno zbacila kao Silab (64. stavak) onu nauku po kojoj kršenje zakletve ili koje drugo zlo djelo postaje tobože dobro ako se izvede iz ljubavi prema domovini. Zdravi nacionalizam nije ekskluzivan pa se podvrgava smjernicama Sv. Stolice i ustanova koje rješavaju sporove među narodima mirnim načinom. "Zdravi nacionalizam nema ništa što se ne bi slagalo s katolicizmom. Najlegitimniji, najodlučniji zdravi nacionalizam ne će zanijekati autoritet nadnacionalnih organizacija, od kojih je papinstvo najstarija, najdostojnija i najvažnija (Pinon). "Zdravi nacijonalizam bi morao biti između dva ekstrema: internacionalnoga boljševizma (koji briše sve nacionalne razlike) i ludila egocentričnoga nacionalizma" (Leslie)., Ivan Merz, Zdravi i nezdravi nacionalizam u: Život, br. 6, 1924., Zagreb, 1924., str. 350 – 358. Pogledamo li susjedstvo doći nam je do još frapantnijih saznanja – kao onom, primjerice, o takozvanom svetosavskom nacionalizmu, spoju tadašnje ekstremne desnice i notornoga pravoslavnoga klerikalizma.

[53] Preegzistencija Isusa Krista označuje činjenicu da je vječni božanski Logos, koji se od vječnosti rađa od Oca, postao čovjekom, da ta osoba, shvaćena u starocrkvenom smislu i koja postaje čovjek kao Isus Krist, ne nastaje tek s vremenskim početkom ljudske Isusove naravi (tijelo i duša), nego egzistira već uvijek prije toga događaja. Iako kristologija NZ obično započinje iskustvom toga konkretnog čovjeka Isusa, ipak ona jasno zna za preegzistenciju (Fil 2, 6; 1, 1-18; 17, 5 itd.). Ako je Isus Krist apsolutni eshatološki samoizraz i samoobećanje Božje, i u jedinstvu s time može biti njihovo slobodno prihvaćanje koje je privedeno obećanjem formalne predefinicije, i samo tako apsolutni spasenjski događaj, onda je onaj koji obećaje i koji se sam izriče upravo Bog, „preegzistentan“, i to radikalno drukčije nego što je slučaj kad Bog preegzistira pred nekim drugim (vremenitim) stvorenjem koje nije njegov samo izraz, Karl Rahner, Herbert Vorgrimler, Teološki rječnik, Đakovo, 1992., str. 446

[54] Preegzistencijalizam je učenje prema kojem su ljudske duše egzistirale već prije svega života u tijelu, bilo kao jednostavno od početka zajedno stvorene za život u tijelu, ili da su već došle do čisto duhovnog slobodnog bivovanja, tako da je tjelesna egzistencija posljedica neke krivnje u predtjelesnom životu, a tijelo je pojava te krivnje koja pogoršava ono duhovno (origenizam, priscilijanizam). To učenje koje poriče jedinstvo čovjeka, dobrotu materijalnog svijeta koji je Bog pozitivno stvorio i odlučujuće značenje jedincatoga života koji se slobodom definitivno ispunjuje, uvijek je bilo odbacivano od Crkve kao heretično (DS 403 456 1440 sl; NR 325 sl 331). Time je stvarno odbačeno i mnoštvo tjelesnog života jednoga te istog duhovnog subjekta i indijsko, orfičko i teozofičko „seljenje duša“., isto kao bilj. 53, str. 447

[55] Pitanje o sadašnjem trenutku znanja o književnosti, njegovu statusu i perspektivama, osobito u kontekstu reformi koje se odvijaju u akademskom odnosno sveučilišnom polju, dinamike književne proizvodnje, kao i lokalnih (u ovom slučaju hrvatskih posebnosti), vjerojatno je razložno postaviti na najjednostavniji, deduktivan način. Za to postoje najmanje dva valjana razloga. Prvi je što se tako, barem operativno, još jednom omogućuje pozicioniranje problematike književnosti i znanja o njoj u širi i analitički zahtjevniji kontekst društvenih i humanističkih znanosti. Naime, to (lokalno) pozicioniranje, ako je argumentirano i sustavno izvedeno, trebalo bi se, s jedne strane, prometnuti u vjerodostojan odgovor tradicionalnom i reduktivnom, uvelike romantičkom pristupu nacionalne filologije, njezinu osjećaju samodostatnosti i učinku provincijalizacije, dok bi, s druge strane, moglo predstavljati ozbiljan izazov epistemološkoj ili kulturnoj poziciji što je postkolonijalna teorija, doduše u drukčijem problemskom kontekstu, prepoznaje u liku prekupca ili nakupca (comprador), dakle predstavnika lokalne elite koji prodaje velike ideje začete u metropoli, uz zajamčen profit i pristojnu količinu ideološke (ili teorijske, metodološke) magle. Drugi razlog jest što se u predloženoj deduktivnoj perspektivi otvaraju pretpostavke za elaboraciju komparatističkog pristupa u kojemu se prelamaju različita (nacionalna) književna polja, njihove međusobne sličnosti i razlike, modeli organizacije, procesi dominacije, kao i pretpostavljena hijerarhija., Dean Duda, Tranzicija i „problem alata“: bilješke uz lokalno stanje književnoga polja u: Quroum, časopis za književnost, godina 25, br. 5-6/2009., Zagreb, 2009., str. 409 – 410