Ponedjeljak, 11. listopada 2021., 17:11

Književnost i promocija u digitalnoj eri

(više primjera „dobre“ i barem jedan primjer dobre prakse s naglaskom na pjesništvo, uz dodatak ponešto nepojašnjenih fusnotnih asocijacija)

Iskustvo pisanja ranijih nekoliko tematsko-sadržajno srodnih esejističkih tekstova navelo me je na zaključak kako je strategiju ovoga rada, koliko pisanje bez fige u džepu dopušta, bazirati na rubno uopćenoj deskripciji. Upravo stoga što nositelji tih i srodnih procesa, obično skučenih samokritičkih obzora, nisu kadri (ili to ne žele biti) ocjenu jednoga ili više srodnih fenomena u domaćoj književnosti ocijeniti kao dobronamjerni prilog revaloriziranju/repozicioniranju proizvodnje sukladno estetskom, a ne (auto)marketinškom kriteriju, trendovskim i inim postulatima koji posljedično, a i ovdje je naglasak na praćenju recentnoga pjesništva, otežavaju, pa i onemogućavaju šire čitateljsko recepcijsko usvajanje stvaralaštva slabije (auto)marketinške podrške. Navedeno, a i zbog zasluženoga obzira prema uredničkoj politici Nove Istre/Stava/Pulskih dana eseja koji su otrpjeli nepoštene objede i kvalifikacije, napose one seksističko-mizoginih predznaka svojstvene neimenovanom malom fašizmu tobožnje političke korektnosti, k tome je i dijelom pošteđeno autocitatnoga postupka koji bi, siguran sam, znatno doprinio postojanosti uporišta ovih esejističkih natuknica. Dijelom, ističem, stoga što potpuno izostavljanje poveznica na ranije tekstove, usprkos svim mjerama opreza (točnije, autocenzuri), nije moguće. Navođenje primjera (ili, bolje rečeno, pravilnosti/karakteristika) tema obuhvaćenih naslovom, tim više što ovo nije znanstveni ili stručni rad, nisu obvezujuće sveobuhvatni: naime, navedeno će biti tek češće uočljivim fenomenima od kojih neki, iskustvo potpisnika ovih redaka potvrđuje, bivaju potvrđivani na svakodnevnoj razini. Primjetno je, uz navedeno, kako će naglasak biti na autorskoj samopromociji, fenomenu koji će, dopustit ću si uvodno proročanstvo, pri objavljivanju novih djela, osobito u renomiranim nakladničkim kućama, igrati sve značajniju ulogu. Oni primjeri (ili, bolje rečeno, pravilnosti/karakteristike) koje ću za ovu prigodu dotaknuti jesu: negacija/selekcija kritike, uredničko-nakladnički PR, hiperinflacija književnih nagrada (te preuveličavanje njihova značaja), trend poetike i/ili poetika trenda, (ne samo) novogeneracijsko otkrivanje „otkrivenoga“, provođenje verbalnoga nasilja nad potpisnicima takozvane negativne kritike, prešućivanje prema „partijskom“ ključu (strukovna udruženja i pitanje „suprotnoga“ tabora) te po jezik/književnost sve pogubnija progresija političke korektnosti i teror emocionalnoga imperativa.

Kada je o negaciji ili selekciji negativne kritike riječ, referirat ću se u prvom redu na slučaj o kojem sam pisao na stranicama pseudoportala Književno blato (u besplatnom inačicom Google Sites alata izrađenom mediju kojim smo se kolega Davor Ivankovac i moja malenkost primarno odlučili našaliti s manifestacijama urbanoga rasizma kao reakcijom na naše kritičke tekstove, pa i usputno putem društvenih mreža izrečene stavove). Čitatelj teksta (s punim pravom) naslovljenoga Gastroenterološki esej pritom ne treba posjedovati zapanjujuću pronicljivost da bi zaključio kako se iza sintagme „ostarjeli kritičar“ krije (ne krije se, zaboga!, ja sam ga uzaludno i bez uspjeha pokušao sakriti) doajen književne kritike Igor Mandić. Sukladno uvodnim napomenama ovdje neću navesti autoricu koja je, sve dok čitanje njezinoga naslova u rubrici Zub kritike u Jutarnjem listu Mandić nije ocijenio pozitivnim iskustvom, putem društvenih mreža išla toliko daleko da je čak pozivala na podizanje sudske tužbe protiv osamdesetineštogodišnjaka koji je, pokazalo se, do groteske uskomešao na (negativnu) kritiku dominantno hipersenzitivnu književnu scenu (sva sreća pa Mandić u danoj rubrici nije pisao o zbirkama poezije). Onoga trenutka kada je dakle ostarjeli kritičar pozitivno ocijenio autoričin novi naslov, srdžbu i pozive na tužbu zamijenilo je otvaranje virtualnoga šampanjca, na što sam se suočio s komentarima punim prijezira upućenih, za svaki slučaj, incognito. Daleko više incognito no što je, recimo, ovaj tekst, kastriran od svakoga traga danas ionako literarno nepopularne muškosti koju spominjem tek usputno provocirajući novopečeno svećenstvo političke korektnosti (srednji mi rod, nadam se, nitko neće zamjeriti).

Ovaj doista gadljivi primjer selekcije prethodno je popraćen brojnim primjerima negacije često put naslovljene pitanjem – Tko je Igor Mandić? Tko je, dakle, Igor Mandić da za jedan razvikani prozni knjižuljak ustvrdi kvalitativne slabosti kakvima, nerijetko, razvikani knjižuljci obiluju? Tko je Igor Mandić da u jednom, a to pišem kao rođeni Vinkovčanin, čak i faktografski problematičnom romanu primijeti kako umjesto Verne (Jules, op. a.), primjerice, stoji Vernes (srećom pa, čini se, Mandić nije ljubitelj vinkovačke Septice osnovane 2003., inače bi, s obzirom da je protagonist navedenoga romana, premda nije nabasao na vremenski stroj, na njihove taktove osamdesetih plesao pogo u Oficirskom domu, nastao kaos)? Tko je Igor Mandić da pričama jedne poznate spisateljice za djecu i mlade (koju osobno vrlo cijenim) dopiše karakteristiku nekoć među mladima popularnih spomenara? Srećom, ponovit ću, pa se ostarjeli kritičar u rubrici Zub kritike Jutarnjega lista nije uhvatio čitanja zbirki poezije. Možda je dojam da karikiram, no nisam posve siguran da se negdje već ne bi pojavila kakva online peticija radnoga naslova Zaustavimo izlaženje Jutarnjega lista! ili, u ogorčenijoj verziji, Ubijmo Igora Mandića! Jasno je da, posebice na društvenim mrežama, većina autora vrlo rijetko propušta istaknuti takozvanu pozitivnu kritiku svojega rada. To, dakako, nije sporno, no ukazuje, uz razmjerno rijetke iznimke, na selektivni pristup kritici: poveznica će, dakle, negativne kritike ili biti prešućena, ili naznačena uz jasan ironijski odmak i „svefrendovsko“ oduševljenje istim (ne istom). Potpisnik bi ovih redaka mogao bez problema nabrojati desetak slučajeva navedenih postupanja nad kritikama čijim je autorom, no i ovdje valja podsjetiti na uvodnu bilješku o dragovoljnoj autocenzuri pa se lagano zaustaviti.

O uredničko-nakladničkom PR-u ponešto sam pisao za posljednji dvobroj prošlogodišnje Teme (br. 5-6/2020., da budem precizniji), u tekstu Zašto šutimo? (nekoliko nepromišljenih natuknica o naknadnoj pameti), primarno se koncentriravši na društveno-mrežno budnim književnim krugovima dobro poznati slučaj popularne book-influencerice (knjižne utjecajnice, rekao bi, da je danas živ, Adolfo Veber Tkalčević) Alis Marić[1], čiju stranicu na Facebooku Čitaj knjigu i nakon medijskih optužbi zbog širenja opasnih teorija zavjere (kao da je to, na marketinškom planu, uopće mana) „prati“ preko pola milijuna korisnika. Znakovi navoda, o čemu sam u spomenutom tekstu pisao, proizlaze iz sumnje da je toliki broj pratitelja realan (što možebitno upućuje, a ta praksa na društvenim mrežama nije nepoznata, na tzv. farmu klikova, uobičajenu i pri promociji svjetski poznatih estradnih zvijezda, primjerice, kojima takvo što, tek naoko, nije potrebno). Uostalom, budimo iskreni prema samima sebi (mi koji volimo književnost), malo je vjerojatno da u našoj zemlji pola milijuna ljudi čita književna djela. U jeseni godine čitanja (u kojoj nas, u predahu od poziva na cijepljenje, lica s naslovnica pozivaju da čitamo, valjda da bi na užas prvoga naraštaja novoga srednjeg vijeka ugrađeni čipovi profunkcionirali) dopustit ću si sljedeću drskost: takva bi brojka bila izvjesna tek kada bi, primjerice, zasebnom književnom vrstom bila ocijenjena dnevna ponuda u sportskim kladionicama. No, čak i da je realna brojka deset posto od tih preko pola milijuna sljedbenika knjižne utjecajnice, s obzirom na poražavajuće čitateljske navike u našoj zemlji, možemo govoriti o za promociju knjige i autora iznimno bitnom mediju.

Ono što je mene zaintrigiralo, a čega sam se u spomenutom radu dotakao, sadržajna je razina stranice koja ukazuje na kvalitativno poražavajući pristup književnosti. Dojam je da autorica djela (barem neka od reklamiranih) nije pročitala (ili je proces čitanja u danom slučaju sveden na puko prelistavanje), pristup je vrednovanju krajnje impresionističke prirode, a sve navedeno popraćeno je i fotografskim/ilustrativnim gestama (zbog, kako mi je jednom objašnjeno, većega dosega objave, ne samo privlačnosti) za koje nisam siguran jesu li korištene u skladu s poštivanjem autorskih prava (izvor fotografija/ilustracija, pišem prema sjećanju, uglavnom nije navođen). Usprkos navedenom, veliki broj dionika scene nije imao problema s praćenjem stranice koja knjizi, toliko si dajem za pravo reći, pristupa, s književnoteorijskoga i kritičkoga aspekta, diletantski. Književnoteorijski i kritički diletantizam, međutim, u danoj domeni odgovaraju marketinškoj izvrsnosti, ovdje čak ne i gerilskoj, koja daje za pravo razmisliti o kuloarskim komentarima izvjesnih suradničkih odnosa, da ne kažem plaćenih objava, u pozadini čega navodno stoji jedan značajan nakladnički subjekt. Dovoljno za izvući zaključak kako kvalitetna književna kritika, u odnosu na marketinško posezanje za isplativim diletantizmom, u kontekstu (ne samo) zakona tržišta ne vrijedi pišljiva boba.

Doseg objave povećan priloženom fotografijom, razumljivo, prepoznali su i brojni poetese i poete, posebice akteri podržani od strane lokalnih kulturnih politika čija djelovanja, dakako, ne možemo podvući pod zajednički nazivnik, stoga što sve sredine razvojno (u kojem god pogledu) nisu jednake. Shvatite ovo kao minimalnu digresiju proizašlu iz iskustva autora koji živi i radi u provinciji, učestalo se suočavajući s primjerima lokalno-institucionalne podrške kvaziliterarnim šarlatanima (lokalno-medijski prezentiranim veličinama, da ne pišem doajenima) koje ocijeniti možemo tek kao lokalna (nerijetko čitateljski zakržljala, stoga posljedično polupismena) mediokritetska piskarala čija remek-djela završavaju zahvalom sponzorima, istinskim mecenama lijepe riječi: birtijama, mjesnoj župi, mesnicama, gradu/općini, štednim zadrugama, veterinarskim stanicama, točionicama vina, veteranskim udrugama, zalagaonicama, tipovima čiji se brojevi mobitela nalaze na rasvjetnim stupovima i sl. Kako u brojnim situacijama ističem da onaj koji kritizira polazišno mora biti samokritičan, koristim priliku javno se posuti pepelom, stoga što sam nekoliko autorsko-šarlatanskih projekata-žvrljotina minulih godina podržao, sve se vodeći idejom nužnoga doprinosa kulturi sredine, jalovom mišlju da tim činim nešto dobro (isprika mojim rijetkim čitateljima ukoliko im se čini kao da prepričavam vlastiti roman: istinu je katkad nepodnošljivo teško skriti). Sreća je u nesreći da koji moj kratki pogovor ili predstavljanje treša za koji sam utoliko bio suodgovoran (i koji sam i sâm, ne jednom, proizveo blogosferno uvjeren u vlastitu stvaralačku nepogrešivost) nije niti može imati odjek, ma ni približan, kao utjecajničino čudo teško pola milijuna i malo više kupljenih ili kakvih već lajkova. Književni kritičari podčinjeni su book-influencerima: njihov zub zaslužuje vađenje (ili barem endodonciju), book-influencerski „predobri“ citati nepročitanih knjiga masovno praćenje i tihu suradnju s pojedinim nakladnicima. Ili da nastavim stomatološkim rječnikom: književna je kritika amalgamska plomba, book-influenceričina jednorečenična reklamica All-on-4[2].

Dijelom na tragu spomenutih lokalnih mediokritetskih piskarala važno je spomenuti i frapantnu hiperinflaciju književnih nagrada i manifestacija. Dopustit ću si slobodu i prisjetiti se za ovu ipak neznanstvenu prigodu zgodnoga izvora informacija, diplomskoga rada Stjepana Horvata, Književne nagrade u Republici Hrvatskoj, nastaloga 2017. godine. Autor je tada, samo dakle u Hrvatskoj, utvrdio postojanje više od osamdeset književnih nagrada, od kojih su mnoge, uvid će u rad pomoći, krajnje upitne vrijednosti. Tome valja dodati da je riječ o, nespretno ću se izraziti, institucionalno validnim nagradama. Što je, međutim, s onim nagradama koje to nisu i koliko ih je? Jedno sam vrijeme, sve u šali, radio na popisu „uglednih“ domaćih i međunarodnih književnih priznanja, mahom plaketa koje po narudžbi ili za puko sudjelovanje može dobiti svatko (s tim da takva sudjelovanja obično podrazumijevaju kotizaciju). Nakon nekoliko desetaka zabilježenih slučajeva „uglednih“ domaćih i međunarodnih književnih priznanja (neke su, pišem prema sjećanju, i svjetskoga glasa) došlo je do zasićenja te sam odustao (rad na istraživanju besmislica prepuštam ustrajnijima ili luđima od sebe). Sve te stavke dotični će (ne samo) poetese i poete slavodobitno uvrstiti u svoje biografije. Naravno, to ne predstavlja problem upućenima, osobito samim akterima književne scene. Valja imati na umu, međutim, da upućeni čine manjinu, a da većina ne uočava bitnu razliku između međunarodne nagrade Trojica iz Gradišta i nagrade Goranov vijenac. To se zatim, vratimo se pola koraka unatrag, reflektira na kulturne politike lokalnih sredina nespremne vrednovati značaj biografski navedenih priznanja, što za posljedicu ima da dvoje vinkovačkih Goranovaca koje poznajem u Vinkovcima, primjerice, manje vrijede čak i od pukih sudionika istoimene međunarodne manifestacije (a kakve drukčije?)[3].

Iskustvo mi daje pretpostaviti da na regionalnoj razini možemo govoriti o stotinama nagrada i manifestacija, a ofenziva koju sve samo ne malobrojni „sakupljači nagrada“ (jeftinijih no što je perje) provode pritom je, ovdje ću biti drzak, ravna travestiji. Jedan je od navedenih ofenzivaca, a njegovu sam biografiju čitao pomažući radu udruge Stanislav Preprek u Novom Sadu (zajedno s cijenjenom profesoricom Draganom Todoreskov), dobitnikom barem stotinu nagrada/priznanja (!?!), od kojih su neka: Certifikat CEF-BPU-4[4] (!?!), Mili dueli (!?!), Olovko ne ćuti[5], Bogojavljenska pohvalnica[6], nagrada Međunarodnoga pjesničkog natječaja „Mile Veličković“ (ima neke veze s Esperantom i željeznicom), Međunarodnoga natječaja ljubavne pjesme „Pjesma nad pjesmama“ i sl. Spomenuti primjer ujedno potvrđuje i utjecaj na lokalnu kulturnu (i medijsku) politiku. Internetski portal grada iz kojega taj nestvarno nagrađivani autor dolazi tako u članku od prije nekoliko godina, uz priznanje za sudjelovanje na potonjem natječaju, ističe kako mu je u tekućoj godini to već trideseta (!?!) nagrada. Uz navedeno, a suradnja koju sam nešto ranije spomenuo to mi je snažno i u više navrata potvrdila, nije rijetka ni dijelom obratna pojava – ona kada se na natječaje amaterske prirode (koji se k tome pred lokalnim šerifima ne pretvaraju da su manifestacije svjetskoga značaja) javljaju razmjerno afirmirani autorice i autori (!?!) iz, razmislimo li, sličnih ili istih razloga kao prvo spomenuti. Takva je praksa, ne jednom, rezultirala farsom[7] na koju su razmjerno afirmirana književna imena svojevoljno pristala, zatim zapomažući medijima i strukovnom udruženju koje se, napokon, počelo odmicati od avlijske brahihomiomahije i posljedičnoga kulturocida (jer kako, u konkretnom slučaju, nazvati listu laureata na kojoj se godinama nakon Luke Paljetka našao Anton Kikaš, a čija je pjesma kao stvorena za Certifikat CEF-BPU-4, koje god pritom mišljenje imali o njegovoj biografiji).

Trendovski pristup (napose pjesničkom) stvaralaštvu valja promatrati kroz prizmu objektivno značajnih reprezentanata recentne proizvodnje. Ono što nerado nazivam amaterizmom (jer time impliciram življenje od, u konkretnom slučaju, pisanja poezije, a to u nas ne odgovara stvarnosti) nepromjenjivo je zarobljeno u modernističkoj repetitivnosti neuvjerljivo cesarićevske provenijencije, nerijetko i grafostilističkoga oponašanja vitalnoga dijela Šimićeva opusa te tu nije govoriti o trendu, već o tradiciji odgajanoj na trajnom rastanku s čitanjem u trenutku dodjele maturalne svjedodžbe (četrdesetogodišnjacima te starijima za koje pouzdano mogu reći da su srednje škole napustili s maturalnom svjedodžbom i, kada su meštri od literarnih certifikata posrijedi[8], rimovanim sjećanjem na čitanje). Ovdje, i to krajnje dobrohotno, govorim o primarno mladogeneracijski već potvrđenim talentima, pretežno ozbiljno nagrađivanim, čiji daljnji literarni razvoj, napose na tematsko-motivskom i sintaktičkom planu, prijeti regresijom autonomije stila. Samo stoga što se od njih tako očekuje, urednički, dijelom kritički, pa i šire čitateljski, dojam je da odustaju od, ma koliko se uzaludnom činila, strastvene potrage za novim iskustvima jezika i u jeziku. Upravo je to bio razlog zbog čega sam, kako mi je kolega Mihaljević s punim pravom spočitao, napisao vrhunaravno pretencioznu kritiku nove zbirke poezije Marka Pogačara, sada već predstavnika rane srednje generacije (vrhunaravno pretenciozno rečeno, pjesnici stare kudikamo brže od svojih metafora), stoga što je, usprkos stilski provjerenim rješenjima u kojima je autorski praktički nenadmašiv, odlučio posve nenadano okrenuti se mediju pjesme u prozi (intermedijalno također neočekivano osjetljivoga konteksta). Primijećeno, kao što sam spominjao, neću konkretizirati. Tek ću dodati da je po tom pitanju, možda upravo s iznimkama poput Davora Ivankovca, Krešimira Bagića ili Damira Radića, sama kritika zabrinjavajuće suzdržana: kao da i sama, sukladno prethodno navedenim fenomenima, prihvaća pravila igre (jer da bi se s podsmijehom kuckalo po pisaćem stroju, mladežna će inteligencija ustrašena od neproživljenih revolucija reći, prvo valja ostarjeti). Kako u brojnim situacijama ističem da onaj koji kritizira polazišno mora biti samokritičan, koristim priliku javno se posuti pepelom, stoga što u dosadašnjim osvrtima o toj zabrinjavajućoj činjenici nisam pisao onoliko i onako koliko i kako je trebalo. Mora zato što sam pomislio da ću ispasti smiješan u međuvremenu prezentirajući međunarodno značajnu žvrljotinu lokalnoga mediokritetskog piskarala[9].

Trendovski je mladogeneracijski pristup, dojma sam, pritom lišen programatskoga predznaka, manifestnoga polazišta kao smjernice bilo neupitne obrane estetike, bilo angažmana koji je, onda kada ga i primijetimo, limitiran politički korektnim diskursom, ali i nedostatnim čitateljskim iskustvima (izostavimo li međusobna, primarno društveno-mrežna čitanja). Dakako, pritom odbijam svaku pomisao na generalizaciju, a ukazujem na onu pojavu koja je čestotno zastupljenija. Kao i na „otkrića“ otkrivenoga, pa i usputne komentare, primjerice, Milakovićeve korektno napisane zbirke Rudnik stakla (Zagreb, HDP, 2019.) kao nečega na domaćoj pjesničkoj sceni neviđenoga. O toj sam zbirci imao priliku, tvrdim prema sjećanju, pisati za časopis Poezija, a ocjena koju sam joj dodijelio bila je zasluženo vrlo dobra. No, pomisao da je posrijedi nešto „novo“ i „neviđeno“ (a s takvim sam se kvalifikacijama susreo prije nego što sam zbirku držao u rukama), blago rečeno, poprilično me je začudila. Zbirka je hrabra, zbirka je angažirana (što osobno preferiram u ova nemila vremena), ali zbirka iznikla iz stvarnosne poetike teško da može biti ocijenjena u nas do sada neviđenom pjesničkom pojavom. Zbirka je, uz navedeno, i dokaz autorove povijesti čitanja koja je pohvalna, ali i teško uočljiva onim mlađim autorima čija čitateljska povijest počinje s generacijskim autoricama i autorima (ne generaliziram, dakako). Tu bih, tragom komunikacijskoga društveno-mrežnoga bespuća, mogao i o „otkriću“ metafore, supstancijalne činjenice jezika osviještene odonda otkad je čovjek uspio artikulirati svoje krikove. Navedenim tvrdnjama, vjerujem, ne umanjujem ono što sam u brojnim kritičkim osvrtima posljednjih godina isticao: pojavu niza vrlo zanimljivih autorskih glasova za čiju autonomiju, dodat ću, iz navedenih razloga sve više i češće brinem[10].

Spominjani problem političke korektnosti posebice se ogleda kroz prizmu glasne recepcijske geste književnih sadržaja u digitalnom miljeu, osobito na društvenim mrežama. Dolazimo do toga da hiperinflaciju sadržaja, kojoj suštinski nije zamjeriti, politički korektno ocjenjujemo ujednačeno visokom ocjenom. U danom kontekstu, mada sam time već i samom sebi dosadio, ne mogu ne spomenuti „lajkove“ i „srca“[11], kriptografske alate nimalo kritičkoga odobravanja svega i svačega (ne samo u književnosti). Ali ne samo odobravanja, već i ocjenjivanja sadržaja estetski upečatljivima. U svoj toj politički korektnoj nemuštosti, a polazim od iskusnih čitateljskih očiju čiji se vlasnici, možda i u strahu od osude, suzdržavaju loš tekst glasno ocijeniti neprolaznom ili jedva prolaznom ocjenom, posljedično se događa institucionalizacija šunda i treša, kako kroz prizmu lokalnih politika (napose), tako i kroz medijsku praćenost. Esej kojim sam to pitanje ranije obuhvatio rezultirao je mjesecima verbalnoga nasilja, širenja objeda, prijetnjama sudskim gonjenjem, slanjima prijetećih i uvredljivih privatnih poruka, pisanjem kakvih „pjesama-rugalica“ (u jednom takvom pjesmuljku Ivankovac i moja malenkost lirski smo subjekti koji, sakateći poeziju, iz nekoga razloga usput uriniramo po Aji Sofiji, koja se god već simbolika iza toga ganutljivo netalentiranoga primitivizma krila) i drugim pojavnostima koje, međutim, ne bi smjele obeshrabriti recipijente književnih sadržaja glasno i bez fige u džepu ocijeniti iste ocjenom kakvu zaslužuju. Politički korektni diskurs pritom je podložan strahovitoj zlouporabi. Iz vlastitoga iskustva mogu potvrditi da sam tih mjeseci na mnogo mjesta, pa i od strane medijski sve samo ne beznačajnih osoba, ocijenjen baštinikom mizoginije i seksistom jer sam se drznuo rad jedne autorice ocijeniti negativnom ocjenom. Branitelji političke korektnosti pritom su nerijetko i sami bili politički nekorektni, u više mi navrata dopisujući konotacije kojima su, međutim, primarno iskazali netoleranciju prema jednoj skupini ljudi[12]. Sve je navedeno obilježeno i dominantno popratnom šutnjom autorskih laissez faire karaktera, inače dojmljivo sklonih zalagati se za potlačene diljem svijeta, za ekologiju, za mir u svijetu, za pisce po zatvorima totalitarnih režima[13], za one političke promjene za koje su sigurni da će se dogoditi i sl. Politički korektni diskurs pritom ograničava književnu komunikaciju polemiku čineći praktički nezamislivom, pa i onda kada se psuje i prijeti fizičkim nasiljem, susretom sa zlim kritičarom koji će se kad-tad dogoditi (obećao sam da neću pretjerivati s poveznicama, stoga tek upućenije podsjećam na stanovita reagiranja koja su u danima nakon što je esej objavljen uslijedila).

Ozbiljna je podvala, na tragu navedenoga, deskripciju fenomena ocijeniti tračem. Deskripcija je nužna, na nju se deklarativno često poziva, bez iste nije moguće upotpuniti bilo kritičko-esejistička, bilo ozbiljnija teorijska razmišljanja (pitajte krležologe što o tome misle). Kao što je ozbiljna pojava, ne samo književna (a koja književnost na društvenim mrežama snažno obuhvaća, napose poeziju), ono što suvremena psihologija prepoznaje kao emocionalni imperativ; u ovom slučaju pitanje nazovi-ljubavi, po mom skromnom sudu pomodarsko njuejdžersko društveno-mrežno „slanje pozitivne energije“, uz očekivanje jednako pozitivne povratne veze. Na relaciji autor/čitatelj – čitatelj/autor (a kada je poezija posrijedi, usprkos nemuštom marketinškom konstruktu da je poezija ponovno „in“, takva je relacija daleko najčešća) to izgleda otprilike ovako (govorim iz više vlastitih iskustava): Ja (mi) podržavam/cijenim/volim tebe i tvoj rad i to sam ti dokazao. Sada je vrijeme da uzvratiš (podržiš/cijeniš/voliš[14]). Navedeno se naoko čini zbrkanim, pa i nesuvislim, no obostranost izrazito zastupljenih emocionalno predznakovljenih superlativa u kontekstu književne društveno-mrežne komunikacije isto uvelike potvrđuje. Što, kao i politički korektni diskurs, limitira samu književnu komunikaciju. Stavimo se pritom u poziciju književnoga kritičara koji piše o knjizi svoga dobrog prijatelja (uz napomenu da su u velikoj većini slučajeva u nas književni kritičari ujedno i književnici, a što je zasebna tema i pri čemu se mogu usuglasiti s novinarkom Jutarnjega lista Snježanom Pavić koja takav odnos percipira kao izvjesni sukob interesa). U jednom je konkretnom slučaju, a tiče se supatničkoga komentara na kritički osvrt koji sam koncem prošle godine objavio u Književnom blatu, artikulacija emocionalnoga imperativa poprimila obilježja, našalit ću se, orvelovske distopije: „šaljemo ti ljubav, vrati nam je!“ Jer književnici, da bi danas bili književnici, moraju uzvratiti ljubav koja im je poslana! Kao što, primjerice, moraju voljeti mačke! Društveno sporedna moranja tako oblikuju multiplicirajuće paraliterarne kastrate uvjerene u svoju revolucionarnu prirodu!

Premda diplomski rad (nadam se da mi nećete zamjeriti ukazivanje na istraživačku aktivnost mladih ljudi) Eme Brajdić naslovljen Narcizam u zagrljaju društvenih mreža iz 2019. godine ne upućuje suženo na književne relacije, može poslužiti kao preciznije pojašnjenje onoga što sam ovdje kvalificirao sintagmom emocionalni imperativ. Uz dodatak, razumljivo, da je i navedena tiranija emocija u službi autorske (samo)promocije koja će, kao što sam u više navrata drugdje isticao (prema dostupnim mi informacijama), postati (ili već postaje) vitalnom stavkom na putu prema novim ukoričenjima. Rukopis može biti slab, ali autora je na čiju svaku objavu (uz obvezni fotografski prilog, spomenutoga dosega radi) pljušte lajkovi i srca jamačno lakše prodati (na stranu otkup Ministarstva kulture i medija koji će u budućnosti, izvjesno, biti pod upitnikom). To mi objašnjava nekolicinu naslova u izdanjima dviju eminentnih izdavačkih kuća koji su me svojom nekvalitetom naprosto šokirali, kako zbog izostanka selekcije pjesama uvrštenih u rukopise, tako i zbog degutantne motivske klišeiziranosti tekstova, zbog čega mi dođe žao što je porez na šund ukinut. Šutnja, ne treba napominjati, pritom znači odobravanje. Stoga se nadam da u budućnosti moji cijenjeni kolegice i kolege neće ostati zatečeni tržišno uvjetovanom rehijerarhizacijom literarnih doprinosa, nerijetko zazivanih pod lošom krinkom novopoetičnosti i slobodarsko-estetske rekanonizacije.

Ono što se manje ogleda kroz društvene mreže i srodne im digitalne platforme, a što ipak nije zgorega spomenuti, „taborizacija“ je hrvatske književnosti prema kriteriju (ne)pripadanja kojem od strukovnih udruženja. Digitalni okoliš taj politikantski dirigirani literarni paralelizam donekle ublažava (pa i poništava) te mu navedeni učinak, s obzirom na temu ovih natuknica, podcrtavam kao možda ponajbolje svojstvo. Nisam siguran, međutim, da učinci književne komunikacije u digitalnoj sferi mogu posve afirmativno djelovati na uspostavu i jačanje međuinstitucionalnoga suradničkog odnosa (fuziju ne spominjem niti mi je takvo što intencija[15]). Valjalo bi pročešljati popise sudionika relevantnih književnih manifestacija/festivala. Popisi bi, vjerujem, tvrdnju snažno potkrijepili. Za takav je iskorak nužna deideologizacija (da ne kažem depolitizacija) strukovnih udruženja. Što bi, posljedično, pojedinim strukturama istih znatno oduzelo na važnosti. Pa ipak, digitalna književno-komunikacijska relaksiranost na relacijama kao što su „veliki“ - „mali“, „lijevi“ – „desni“ i sl. uveseljava i upućuje primarno mladoautorske glasove u smjeru zajedničkoga interesnog djelovanja s ciljem boljitka položaja autora u društvu u kojem živimo.

Nebitno slažemo li se s inicijativom ili ne, ali tome u prilog govori i peticija Pravo na kvalitetu, reakcija književnica i književnika na ovogodišnji Javni poziv Ministarstva kulture i medija za dodjelu stimulacija autorima za najbolja ostvarenja na području književnoga stvaralaštva u 2019. i 2020. godini, odnosno uspostavljene kriterije koji su mnogi književnice i književnici smatrali estetski irelevantnima i diskriminirajućima. Lista potpisnika obuhvaća članove obaju vodećih strukovnih udruženja i, ako hoćete (to govorim prema vlastitim saznanjima), i „lijeve“ i „desne“, i „velike“ i „male“. Velim, posve je irelevantno što tko misli o samoj peticiji: osobno sam stava da kriterije, uz doradu, ne bi trebalo odbaciti, premda sam peticiju potpisao. I premda sam se, nakon nekoliko lanjskih te ranijih ovogodišnjih eseja, zakleo da ću izbjegavati teme delikatnije prirode koje bi mogle rezultirati novim neugodnostima. Zbog čega, siguran sam, štošta na književnoj sceni biva nesretno prešućeno. Pritom sam nastojao, kao što u uvodnoj bilješci stoji, suzdržati se, koliko je moguće, od sudsko-vještačke autocitatnosti te česte konkretizacije teza primjerima koji nisu za čitatelje slabijega želuca. Možda sam, u svemu tome, naposljetku mogao biti umjereniji. Kao što sam mogao biti i radikalniji. Da sam, umjesto o književnicima koji šalju ljubav i prijete tužbom, pisao o antivakserima[16].

[1] Prva asocijacija. Tih dana, naime, pomislio sam kako je od rada u prosvjeti kudikamo mučnije raditi kao vozač taksija.

[2] Druga asocijacija. Čekaonica u stomatološkoj ordinaciji. Ljeto je, a strah od zubarske stolice nastojim odagnati mišlju kako bih do kraja kolovoza, prema dogovoru, morao dovršiti pisanje ovoga eseja koji u danom trenutku nisam niti započeo.

[3] Treća asocijacija. Razgovor o mom kraju poznatoj poetesi koja je na predstavljanju u Vukovaru istaknula da je dobila jednu od najvećih književnih nagrada u Hrvatskoj, nagradu ne sjećam se točno koje gardijske brigade za poeziju. Koji mjesec poslije, na terasi obližnje mi birtije, s cijenjenom kolegicom Vlastom Markasović i nevjericom za koju sam i sâm zaslužan, slušam nju i još dvojicu kako čitaju s meni nedokučivim samopouzdanjem. Spomenutu promociju neutemeljene arogancije, polupismenosti i alkoholizma lokalni mediji prenose kao „kulturni događaj“. Koju godinu poslije, čitajući o drugoj promociji, po tko zna koji put uviđam da može i gore.

[4] Četvrta asocijacija. Novootkriveni dokument Projekta Manhattan. Možda i šifra zaštićenoga haškog svjedoka. Čiji identitet, zahvaljujući okvivljenikovoj pvonicljivosti, biva razotkriven.

[5] Peta asocijacija. O koliko god jezika i nagrada govorili vokativ je, čini se, u ozbiljnim problemima.

[6] Šesta asocijacija. Peku se kesteni, lome se pogače, a venci smokava i praporci se pokače…

[7] Sedma asocijacija. Nu!

[8] Osma asocijacija. Hodajući sažeci gimnazijskih čitanki iz književnosti. Sadržajno, dakle, neažurirane u odnosu na moju mladost, no briljantno prilagođene tjednim, mjesečnim ili godišnjim obrazovnim reformama. Gle!, jedno od njih upravo je s certifikatom CEF-BPU-4 zakoračilo u školu za život! Oprostite mi na malom slovu dodijeljenom najvećoj od svih reformi!

[9] Deveta asocijacija. Ima preko stotinu pjesama. Puno je to za jednu knjigu i jedan kulturni događaj! Da mu kažem? Ne, ne dolazi u obzir, napisat će ih još…

[10] Deseta asocijacija. 10. rujna 2043. Zabrinuti kritičar slavi šezdeseti rođendan u predahu od zabrinutosti brojeći ima li više godina ili tragova šavova na prsnom košu. Kritičar zabrinut, a pisci prepisuju. Babe nema. Selo je izgorjelo.

[11] Jedanaesta asocijacija. 👍❤💩

[12] Dvanaesta asocijacija. Režem vene, režem vene, odrez´o sam ruke… Pjesma, prema spomenutom romanu o Vinkovcima, grupe osnovane 2003. godine, osobito slušana osamdeset i neke. U Oficirskom domu, naravno.

[13] Trinaesta asocijacija. Nas, u međuvremenu, slobodnima čini naša šutnja. Dobro znamo da ustvari nije tako, ali nema veze, stoput ćemo ponoviti laž. Makar ne otvarajući usta.

[14] Četrnaesta asocijacija. 🤡🧠⌛🔫

[15] Petnaesta asocijacija. Sve će to, o mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš…

[16] Šesnaesta i, na sreću, posljednja asocijacija. 01110100 01101000 01101001 01110011 00100000 01101001 01110011 00100000 01110100 01101000 01100101 00100000 01100101 01101110 01100100 00100000 01101101 01111001 00100000 01101111 01101110 01101100 01111001 00100000 01100110 01110010 01101001 01100101 01101110 01100100 00100000 01110100 01101000 01100101 00100000 01100101 01101110 01100100.