Utorak, 8. prosinca 2020., 14:15

Franjo Nagulov: Drugo ime odlaska (Paula Ćaćić, Povratna karta, Drenovci, 2017.)

Napomena: kritika je objavljena, prema sjećanju, u proljetnom izdanju Republike, 2018. Potreba za ovim internetskim re-objavljivanjem sugerirana je, rekao bih, nedovoljnom recepcijskom usvojenošću pjesničkoga stvaralaštva jedne, po mom skromnom sudu, sjajne autorice!

Biblioteka drenovačkih prvoknjigovnika od pojave Marijane Radmilović 1998. (antologijska zbirka pjesama Portreti nepoznatih žena) na ovamo ljubiteljima je suvremene pjesničke riječi ponudila nekolicinu nadasve intrigantnih naslova. Ta autorsko-afirmacijska biblioteka slavonsko-baranjsko-srijemskoga postmodernističko-poetičkoga kruga nije, stoga, tek polazišnom osnovom daljnjemu stvaralaštvu – ona je, nesumnjivo, knjižnicom britkih mladežnih literarnih glasova o kojima, nesumnjivo, do danas nije dostatno pisano. Dovoljno je samo osvrnuti se na imena poput Marinka Plazibata, spomenute Marijane Radmilović, iznimnoga Davora Ivankovca ili, pak, Paule Ćaćić. Zvuči pretenciozno? Nipošto, jer upravo se ovdje dotaknuti prvoukoričenja mlade županjske autorice s privremenom zagrebačkom adresom čiju je zbirku Povratna karta, uz odlično odrađeni urednički posao Davora Šalata, čitati jednim od značajnijih pjesničkih događaja na domaćoj sceni u 2017. godini.

Iz navedenoga je zaključiti – Paula je Ćaćić dobitnicom treće nagrade na Pjesničkim susretima u Drenovcima 2016. godine posljedicom je čega ukoričenje neobjavljenoga rukopisa godinu dana poslije. Ta će se činjenica pokazati dobitkom i za Paulu i za Pjesničke susrete, a s obzirom da je posrijedi djelo mjestimice antologijskoga potencijala, izvanredne koncepcijske, ali i unutartekstne discipline te dosjetljive, pomalo nostalgičarske pričljivosti. Kozmopolitski duh smješten u posavski mikrosvemir, a zatim i prostorno-vremenska izmještenost koja pomiče lirski subjekt u zonu identitetne nesigurnosti bitnom je recepcijskom opaskom već u odnosu na prva čitanja iznimne rukopisne cjeline.

Rukopis je podijeljen u šest ciklusa: Ad Basante, Sjedenja na rubu kreveta, Lice samoće, Zagreb (2011. - ), Zagreb (2013. - ) te Zagreb – Županja. Samom rukopisu pritom prethode citati turskih književnika Ahmeda Hamdija Tanpinara i Orhana Pamuka iz kojih je nazrijeti esencijalnu nit predstojećega pisma, makar na idejnoj razini – putovanje/kretanje te gradovi/mjesta kao bivstvene odrednice jedinke transponirane u nejasne okvire lirskoga subjekta. Prvi je tekst prvoga ciklusa ujedno čitati i kao programatsku natuknicu, domišljat nadovezak na citatni intro (tekst je, nimalo slučajno, naslovljen Putovanje): Samo sam rekla: „Za Županju.“ / Bez gledanja u oči, staloženo, a opet odsutno. / Nedostajao mi je pogled na: / rokovački ogromni bijeli križ, / andrijaševačku prugu, / mostove u Cerni, / polagano povišenje nadirućeg Gradištanskog brda, / te pogled na ljude iz autobusa, / uljuljane uspavankom ravnice, / pripovjedače sretnih i sjetnih lica, / zaljubljene koji ne ispuštaju mobitele iz ruku / ili pak one koji privlače svojom odsutnošću, / mirni i ukočeni prilikom putovanja. Zanimljiv je pritom dojam vremenske perspektive uvodnoga teksta, njegov ipak neuvjerljivo povratničarski predznak koji rezultira melankoličnim koloritom istoga. Govoriti je o putovanju kroz sjećanja koje, posebice u kontekstu demografskoga kraha istoka zemlje, nipošto nije recepcijski tek ravnodušno primiti na znanje. Prvu je cjelinu čitati upravo tako – kao putove zavičaja koji vremenskim protokom meandrirajući gube na svojoj postojanosti nudeći ništavilo kao nepobitnu i razmjerno skoru izvjesnost. Danomu dojmu doprinose naročito refleksije jakih osjetilnih senzacija (pritom je poseban naglasak staviti na mirise i boje). Iz prve je cjeline svakako posebno izdvojiti tekst antologijskoga potencijala naslovljen Nisi me nikada vidio poetički te izvedbeno, reklo bi se, blizak izvrsnom pismu ranije spomenute Marijane Radmilović: Htjela sam ti se nekako odužiti jutros / poetskim prizorom sebe / kako čitam knjigu / uz plavu zavjesu autobusa / na petom sjedištu u redu iza vozačeva mjesta, / s bijelom mrljom / i skorenim žvakaćim gumama / na naslonu do prozora. Tekst Na putu, pak, čitati je imajući u vidu zavičajni kontekst kao medij naglašene egzistencijalne anksioznosti donekle svojstvene najnovijoj pjesničkoj produkciji slavonskoga metaprostora: Kolosijeci na kojima / osnovnoškolci govore / da je bolje biti muško / i kako za curice nema posla, // selo čijim središtem / mladić šeće konja, // stanica na kojoj mi se obraća / djevojka i pita me odakle sam // zapute me kojekuda, / ponajviše u golu stvarnost.

Drugi je ciklus pjesama svjedočanstvom nešto naglašenije primarne intermedijalne osjetljivosti kakvu je primijetiti kroz cjelokupnu drenovačku biblioteku. Ciklus je stilski manje suzdržan pri čemu do izražaja dolazi uvodno spomenuta pričljivost kao jednom od značajnijih karakteristika rukopisne cjeline. Ilustracije radi, ukoliko je prvi ciklus stilski prisličiv poetici Marijane Radmilović, drugi je na tragu literarnih nastojanja također izvrsne slavonske pjesnikinje Marine Tomić (dobitnice nagrade Duhovno hrašće Pjesničkih susreta u Drenovcima za zbirku Na što te podsjeća?, a o čemu je u jednom od ranijih izdanja Republike bilo riječi). Kao jedan od najuspjelijih tekstova drugoga ciklusa izdvojiti je Sitzkrieg, uspio pokušaj prikrivene lirsko-subjektne introspekcije nizanjem pojednostavljenih, gotovo opisnih pjesničkih slika čija cjelovitost provocira gusto čitanje između redaka te posljedično pronicanje u jaku emocionalnu pozadinu. Upravo je drugoplansku sugestivnost istaknuti kao jedan od kvalitativno krucijalnih aduta autoričina pisma: Plastična stolica je na mjestu. / Na pragu je ostao samo opušak; / znači bio je tu donedavno. / Zasigurno ne voli to što mu se / autobusna stanica nalazi ispred kuće. / Lice Samoće tone u figurama između cigli. Tekst naslovljen Kapitulacija, pak, „nudi“ svojevrsno lirsko-subjektno „odspojenje od svijeta“, pri čemu je primijetiti semantički transfer lirskoga subjekta u gramatički jasnu objektnu podređenost. Takav transfer, za posljedicu, ima u konačnici preispitivati svrhu samoga kretanja, a što je posebice primijetiti u tekstu naslovljenom Voda i kosa: Ovih dana pokušavam odvratiti misli / od praznoga hoda ka zamišljenoj točki, / jer gledam i ne vidim, / odsutna sam i ne slušam. / Ovih dana mirujem / pomišljajući na prošlu subotu, / na napunjenu kadu s vodom, / s par mjehurića. U pjesmi Osjećaj ličinke zamjetnim je neizravno zadiranje u transcendentalno, propitkivanje, naime, najdubljih slojeva subjektove egzistencijalne metastrukture, a što posebice do izražaja dolazi u pjesmi Zapisivačica: Ovo je moje tijelo. / Koliko god izgledalo zrelo, na nekim mjestima / još uvijek nastaju nespretne ogrebotine. / Ja sam još uvijek ono dijete / što je ljeti ponosno nosilo kraste na koljenima.

Lice samoće, treći rukopisni ciklus, biva otvoren tekstom Potpisani mir pri čemu je primijetiti stavljanje lirskoga subjekta u izričito promatračku ulogu, a pri čemu lokalni entiteti postaju egzistencijalnim nositeljima samoga lirsko-subjektnoga bivstva. Jednako su, međutim, i egzistencijalnom ugrozom istoga. Stoga se osobito primjetnom vrlo teška atmosfera teksta: Čovjek sjedi sam ispred kuće, / nepoznat i prekriven / gustom crnom bradom, / s kutijom cigareta na pragu. Samoća kao značenjska dominanta ciklusa mjestimice doseže teozofsku metadimenzionalnost kao u tekstu jednostavno naslovljenom Bog gdje je isti, na tragu egzistencijalnoga negativa, prikazan kao najhladnije godišnje doba: Hoću li moći dočekati prvi snijeg? / Potkupi me svojom ustaljenošću, / Gospode! U istom je tekstu, valja naglasiti, razvidnim subjektovo prihvaćanje svespoznajnih psihofizičkih limita te je stoga izdvojiti: Bio je ćelav, / ozbiljnoga lica. / Ali u zjenicama mu se ocrtavao / dobrotvorni pritajeni osmijeh. / I znala sam da mora biti Bog, / iako mu ne pamtim obrve. Dürerovska antropomorfizacija Transcendenta tako nam u konačnici nudi i estetski osobito pamtljivo finale s ukazom na vrijeme kao ovospoznajno isključivu konstantu koja, makar ne nužno, rezultira postčitateljskom tjeskobom. Na tragu posljednje izrečenoga promisliti je i o tekstu naslovljenom (Š)pijun gdje je osobito svjedočiti naglašenom prostorno-vremenskom relativu. Kao posljednji tekst spomenutoga ciklusa isti je promatrati i autorski promišljenom uvertirom daljnjega rukopisnoga progresa: Shvatila sam da je Zagreb kao i moja ambicija; / tako prolazan i prepoznatljiv po trčanjima. / Ipak, trčanja se razlikuju, / neka nisu samo takva, žurna i besciljna. / Neka su iz sve snage. / Zbog nekih se udaraš listovima o bedra.

Četvrti ciklus naslovljen Zagreb (2011. –) prvim je čitanjem ocijeniti s obzirom na počinjeni stilski pomak u ulozi prostorno-vremenskim transferom isprovocirane identitetne nesigurnosti, a što je osobito primijetiti s obzirom na grafostilističku intervenciju u prvom tekstu ciklusa nimalo proročanski nazvanom Kazališni trg. Dojam je, međutim, kako dano iskakanje iz pretežite stilske discipliniranosti, unatoč semantičkom zadovoljenju, ne nudi u potpunosti i ono estetsko te je dani tekst čitati kao možebitno estetski kritičnu točku rukopisa (tekst je, dakako, moguće čitati i kao hommage quorumaškim semantičko-konkretističkim nastojanjima osamdesetih godina minuloga stoljeća, kao u povremenim eksperimentalnim izletima Milorada Stojevića, ili ranije, na tragu multimedijalne osjetljivosti ranih poetičkih faza Borbena Vladovića, poput onih u danas kultnoj zbirci 3 x 7 = 21). Još jedan tekst s naglaskom na kretanju kao pogonskom gorivu egzistencijalne esencije nosi naziv Kada bismo bili tramvajski umreženi uz napomenu kako, danim identitetnim nesigurnostima usprkos, kretanje biva postojanim te utoliko po lirski subjekt, reklo bi se, spasonosnim. Lokaliteti poput andrijaševačke pruge ili gradištanskoga brda bivaju zamijenjeni dinamikom velike urbane cjeline: Kada bismo bili tramvajski umreženi / krvotocima Zagreba, / putovali bismo svugdje / žmireći na strah, / zaneseni neopreznošću. // Dok zrnca svjetla padaju na drugu stranu zida / kao strijele nategnute iz rupica roleta, / ja sam opet zagnjurena u sferama tišine i leteće / prašine. Navedena bi se rukopisna podcjelina dala čitati kao trag privikavanja lirskoga subjekta na novu sredinu ili, pak, nastavak privikavanja na nužnu stalnost vlastite dinamike.

Peti ciklus pjesama, opravdano čitan uvertirom u semantičko post-stanje, zapravo je očekivano otvoren usporavajućim tekstom anksioznoga postkonzumacijskoga efekta pod nazivom Tužno je biti sam na Zrinjevcu gdje je, posve slobodno, pomisliti na vrlo hvaljeni film Sofije Coppole Izgubljeni u prijevodu iz 2003. godine, onaj, naime, iznimno sugestivni trenutak potpuno osamljeničke okruženosti Scarlett Johansson milijunima duša, a čime je podvući paradoksalnu prirodu samoće koja, s obzirom na stanovništvo koje globalno raste takoreći geometrijskom progresijom, ne bi smjela biti mogućom: Tužno je biti sam na Zrinjevcu, / osobito kada su se kiše povukle, / a beton ponovo zacvrčio / pod suncem. Faza privikavanja lirskoga subjekta na lokalitetnu promjenu u četvrtomu ciklusu, rukopisnom logikom, u petom ciklusu rezultira fazom nepriviknutosti čiju je kulminaciju čitati u tekstovima poput, primjerice, Slava Raškaj svakoga je dana išla u Botanički vrt. Za peti je ciklus, međutim, estetski iznimno opravdano istaknuti pjesmu transtekstualne osjetljivosti naslovljenu Pismo majci, domišljato pisanu prema ironijskomu ključu te, nesumnjivo, najuspjeliju pjesmu ne samo ciklusa već i čitave zbirke (tekst je pisan u kurzivu čime je nenametljivom grafostilističkom intervencijom realiziran efekt „posuđenosti“ teksta primarno pisanoga u formi pisma/poruke, a pri čemu je početna medijska matrica suštinski posve nebitna): ne fali mi ništa. / samo ne mogu tek tako preko onog bureka s jabukom. / mama, i dalje govorim de, šta, krompir, krofna, / i znam šta je jorgan. / i dokučiti znači dohvatiti. / ne mogu izbaciti Županjicu iz mene. / ja ću ponosno govoriti da je Opća opasnost iz / Županje // i da sam Bosanka, / suzdržat ću se od smijeha (ili plača) / kada me budu pitali jesam li išla u hrvatsku školu. Trajna neprilagođenost lirskoga subjekta na prostorno-vremensku promjenu, međutim, ne znači nepromjenjivost lirskoga subjekta kao takvoga. Utoliko je s dužnom pozornošću čitati tekst Druga djevojka čije finale glasi: Fotoaparat u rukama. / Ja sam turistkinja. / Već svi znaju; / ja nisam ona ista djevojka s početka semestra. Ciklus se, semantički razmatrano, raspliće (ne)uspjelim pokušajem identitetne rehabilitacije u pjesmi Tražim mjesta gdje će se moje korijenje primiti, stvarnosnim i aktualnim, a sukladno ranijoj sugestiji demografskoga kolapsa kraja iz kojega autorica dolazi, napose kontinuiranoga slabljenja intelektualne energije.

Posljednji je ciklus rukopisa naslovljen Zagreb – Županja, utoliko, čitati tek kao povratak predznakovljen privremenošću, točka na i nostalgičarskim zdvajanjem nad nedostatnošću linearnoga bivstva čemu je, posljedično, pismo ponuditi kao alternativu, a s obzirom na nemogućnost povratka u cijelosti (o čemu je, dopustimo li digresiju, bilo intenzivno promišljati u filmu Andreya Zvyagintseva Povratak iz 2003. godine). Takvo nastojanje naročito dolazi do izražaja u tekstu Razglednica: Mamine orhideje gledaju na ulicu. / Moj kaktus se sasušio. / Ne znam zašto još uvijek držimo ventilator. / To je kao kad bor ostane predugo nakon Božića. / Ljeto je prošlo… / Vrata su otvorena. / Možda netko bane. / Ponekad banu gosti, ponekad susjedi. / Valjda tako i pjesma – bane. / I iznenadi poput naglog udara vrata zbog propuha, / poput zametnute razglednice iz daleke zemlje. U završnoj, pak, pjesmi ciklusa, ali i čitavoga rukopisa naslovljenoj Rikverc dano je viđenje nečega što bi u igri bilo sintagmatski imenovati „prošlom svršenom zavičajnošću“, podvlačenjem crte pod neisplativost povratne karte s obzirom da pojam povratka nije tumačiti drugačije nego novim odlaskom: Dok odlazim u rikverc, / vidim crnoga i bijeloga konja u selu / kako skakuću jedan oko drugog, / sretni, pušteni, slobodni. / Bjelina snijega sve to još više čini mojim domom. / Djeca se spuštaju niz nasip / kroz smije, igru. / Ja odlazim… / da bih se ponovo vratila / u ulicu s najljepšim zalaskom Sunca / ili tamo gdje se odigralo sve / - u visokoj travi, drhturenju, stidu.

Premijerne zbirke poezije rijetko je mogućim predstaviti u svjetlu u kojem je, nacrtno, predstavljena zbirka Povratna karta Paule Ćaćić koju je, nesumnjivo, a kako je uvodničarski pripomenuto, promatrati jednim od vitalnijih trenutaka pjesničko-proizvodne 2017. godine na domaćoj sceni te je utoliko bitnim naglasiti potrebu za što snažnijim recepcijskim odjekom rukopisa koji plijeni, uz rijetke slabije trenutke, nedvojbenom, prije svega, estetskom izvrsnošću, a što je pri razmatranju književnoga djela, uostalom, ključnim. Zaključno je, kao sažetak, istaknuti Šalatove uredničko-pogovorne natuknice kojima je ponuditi temeljne karakteristike djela: lirski je subjekt dominantno u promatračkoj ulozi, opisi su živi i sugestivni, primjetnom je oscilacija stila koja se kreće u rasponu od mirne narativnosti do nervoznije događajnosti i kataloga slika, a od stilskih je osobitosti podvući pripovjednu konstativnost, kolokvijalnu frazeologiju mladih (uz opasku potpisnika ovih redaka kako ista zacijelo nije toliko izraženom, dapače!), funkcionalnu metaforiku te povremene figure ponavljanja. Dodati je, naposljetku, sljedeće – rukopis Povratna karta sugerira iznimnu literarnu nadarenost autorice Paule Ćaćić te će, samim tim, biti zanimljivo promatrati njezin daljnji spisateljski razvoj. Perspektiva je, naime, nesumnjiva.