Ponedjeljak, 22. 2. 2021., 12:30

Sanja Baković: Autobus za Trnavu, Meandarmedia, Zagreb, 2020.

Sanja Baković prvom zbirkom Plovna mjesta (2016.) ocrtala je poetičke granice i kodove vlastite poezije, koja će izrastati iz neposredne životne (i medijske) okoline, iz tijela, prema tome polarizirajući prostore, gledišta i odnose na: muško – ženski, privatni – javni, otočki – kontinentalni, prošli – sadašnji, gradski – ruralni, obiteljski – samački itd. Riječ je o pretežno stvarnosnom pismu koje mjestimice obogati metaforičkim i alegorijskim iskazima, a tim tragom nastavlja i svojom drugom knjigom Autobus za Trnavu. Znatna razlika u odnosu na prvijenac je smanjena osjetljivost za tjelesno (o čemu je pisala Mateja Jurčević, pobrojavši u Plovnim mjestima više od 200 spomena tijela), a pojačan interes za crnu kroniku i žensko višeglasje. U zbirci je manje izrazito lirskih momenata, a prevladava naracija i deskripcija stvarnosti (nećemo se upuštati u bodrijarovske simulakrume, uzmimo u ovoj kritici stvarnost onako kako je instinktivno razumijevamo i prihvaćamo, kao takvu, bez puno filozofije). Stvarnost je lirsku junakinju ovdje sustigla i tijesno se priljubila, a pritom je ta stvarnost još uvijek bila predpandemijska (knjiga je tiskana u ožujku 2020., taman pred gašenje globalne civilizacije); sva tjeskoba i crnilo ove poezije proizašli su dakle iz one redovne „uobičajene“ crne stvarnosti kakvu smo živjeli do 2020. godine (ubojstva, nasilje, vjerska zadrtost, otuđenje subjekta u kapitalističko-konzumerističkom sumraku Zapada i sl.), ali zbirka u nekoliko navrata gotovo proročanski govori o „hladnoći, izolaciji“ koja je odmah potom uslijedila (doduše, bez previše mistifikacije, Wuhan je tada već bio zatvoren i moglo se naslutiti što slijedi ostatku svijeta).

Nešto više od četrdeset pjesama raspoređeno je u šest ciklusa, od kojih zadnji sadržava samo jednu pjesmu, i zbirka je u cijelosti primjerak stvarnosne poetike. Utoliko začuđuje uvodna pjesma, izdvojena prije prvog ciklusa, znak nijemog jelena, niz gotovo dalijevskih slika i snovitog ugođaja: „na tankoj koži zapešća / noćas mi je iznikao znak nijemog jelena.“ Lirska junakinja ima puna usta, nos i uši jelenjih rogova, malo joj je zlo, a jelenu se obraća nizom pitanjima, prijateljski, želi da taj nijemi jelen progovori.

Ovakvim pozicioniranjem, pjesma se označava po nečemu bitnom, manifestnom, što bismo trebali raspetljati i kao ključ koristiti u prolasku knjigom. Jelen je motiv bogate simbolike, uglavnom pozitivne, vezane uz svjetlost, život, onostranost, rast i rađanje, pa ako je u poeziji Sanje Baković nenadano nijem, nailazimo na stišavanje svih vrijednosti i kvaliteta koje on kao simbol nosi; istovremeno, jelen se (pa tako i košuta, da ne bi bilo galame), kao biljojed plahe naravi i gracioznog izgleda, smatra plemenitom životinjom (postoji i vrsta plemenitih jelena, ali ovdje mislimo općenito), a kako je stoga i jedan od češćih lovačkih trofeja, simbolički bismo ga mogli dovesti u vezu s tematsko-motivskim preokupacijama ostatka zbirke: žene kao objekti muške želje i ljubomore i posljedično tome nevine žrtve raznovrsnog nasilja – pojedinačnog i sistemskog. Trofeji i žrtve.

Uvodni ciklus Južni uroci donosi niz sjećanja na otočko djetinjstvo i ključne figure koje su ga oblikovale: baka i djed, roditelji, sestra. Pjesmom rod protagonistkinja oživljava uspomene na rane posjete otočkom frizeru i ne odveć afirmativan utjecaj majke; nakon što je protiv svoje volje ošišana „na muško“ kaže: „opet će svi imati pletenice, / i konjski rep, / i špange, / i mašne. / samo ne ja, ne ja, ne ja, ne ja.“ Sličnu traumu zbog razlikovanja od ostalih u razredu evocirala je nedavno i pjesnikinja Paula Ćaćić zbirkom Osobni pejzaž. Drugi dio pjesme, nakon što je poodrasla i na užas majke odabrala frizuru kakvu želi, protagonistkinja završava paralelizmom: „tri dana je majka plakala. / što će reć svit. / sad mogu, i ja, i ja, i ja, i ja.“ U ciklusu je očito riječ o ambivalentnom utjecaju obitelji i obiteljskog naslijeđa; urok iz naslova je, prema pučkom vjerovanju, zlonamjeran čin, no u ovom slučaju to je oznaka za naslijeđe, koje ne mora nužno biti loše – kako kaže u naslovu jedne od najljepših pjesama zbirke južni uroci. dobra narav – no, paradoksalno, i ta naslijeđena „dobra narav“ može biti loša, ako je u okrutnom svijetu znak slabosti. Lirska junakinja seoski, ruralni ambijent i bliskost s prirodom povezuje s narodnim vjerovanjima, tj. praznovjerjima (magijskim odnosom prema stvarima i pojavama) koja imaju podjednak utjecaj na formiranje jedinke kao i obiteljsko nasljeđe i okružje. Djetinjstvo i zavičaj su nešto od čijeg se magijskog utjecaja ona želi odvojiti.

Potvrdu tome mogli bismo naći u ciklusu Razmještanje interpunkcije, u pjesmi mali glasovi: nakon što ugleda crnog gavrana u granju, pomisli da „će se dogoditi nešto neugodno“, nastavljajući nabrajati što bi to moglo biti: „poplava u stanu, otkaz, ljubavni odjeb. / vratit ćeš se u obiteljsku kuću, na otok, / nakon simbioze blažena udahnuti. / ili, ništa od toga. / običan gavran. crn. nepomičan u granju. / čeka otapanje snijega.“ Slično razmišlja i o golubu, moljcima, leptiru. Podvojenost (neodlučnost) lirske junakinje između magijskog (u širem smislu religijskog/duhovnog, astrološkog, pučkog), i trezveno-realističkog (racionalnog) u pjesničkom smislu približava je s jedne strane malešovskom (parunovsko-žagarovskom) šamanizmu, ritualu, vjeri u snagu riječi, u Riječ koja može stvarati ili mijenjati svijet, a s druge strane, dakako, onom neorealističkom, stvarnosnom. U izrazu: crn gavran i ljubavni odjeb. Edgaralanpoovski misticizam i ulični sleng. U ciklus se uvlače rezignacija, usamljenost, izolacija, emotivna neispunjenost (neuspjele ljubavne veze) i postaje očito da je govornica u sadašnjosti i da o djetinjstvu i provinciji govori s odmakom, kao o prostorima u koja se nerado vraća, ali koja i dalje imaju značajan utjecaj. Ima dana, ideje, rat i mir, peljar za male brodove pjesme su poslanice (drugom licu jednine) neimenovanim instancama, uglavnom muškim; kao i obično, kada je drugo lice jednine neimenovano, taj Ti može biti i Čitatelj koji na takvo intimiziranje može a i ne mora pristati.

Ciklusom Ubodne rane lirska naracija doseže vrhunac, a tamna stvarnost lirskoj junakinji praktički kuca na vrata. Paradoksalno, maknuvši se od pučkih praznovjerja i zaostalosti, u velegradu nalazi samo nespokoj, strah, dodatne traume, zločin praktički u susjedstvu. Tekstom kuhinjski nož iz torbice Calvin Klein evocira istinit slučaj ubijene djevojke, koju je partner usmrtio s više od osamdeset uboda nožem. Tekst je složen od izmjena govora lirske junakinje, koja se ubijenoj K. obraća s empatijom, i proznih redaka koji citiraju ili simuliraju izvješća crne kronike o spomenutom slučaju. Zaštitnički je nastrojena prema ubijenoj, pruža joj utjehu i mudrost iskusnije žene: „dobrota nije za sve prilike, K. / ako anđeo nosi sablju o boku / vjeruj, nije anđeo / već je sablja o boku“, dok je u pjesmi K., nakon što je prošla „cijela godina“ nastoji očuvati u sjećanju i dalje joj, preko groba, pružajući utjehu i zaštitu: „razvlačili su tvoju kožu, kosu i butine. / ne dam tvoje butine K. / imaš ih pravo davati kome želiš, čak i gore, / gdje ne znam kako sve to šljaka.“ Protagonistkinja joj se približava svakodnevnim govorom (kaže kako su „svjedoci kenjali debela govna“ i sl.), intimizira se s njom i na taj način ju oživljava u sjećanju, nastoji normalizirati nesvakidašnju situaciju, učiniti je realističnijom. Osim poslanice ubijenoj K., ciklus sadrži i cijeli niz narativnih epistola neznanim i neimenovanim ženama okovanih patrijarhatom – obiteljskim nasiljem, lošim i pijanim muževima, kućanskim poslovima (veš i kuhinja) i tome slično. Prizori su to u književnosti, osobito poeziji, često eksploatiranog vida zapadnjačkog trpljenja (vidjeti primjerice i pjesmu ponizost&podčinjenost), kojemu će kontrastirati ciklusom Nakon ciklona.

Prije njega stoji naslovni ciklus Autobus za Trnavu koji se uz nešto više lirskih elemenata naslanja na prethodni, a koncipiran je po „nedjeljama kroz godinu“, npr.: „danas, pete nedjelje kroz godinu / na tržnici liježem u kašetu s jabukama i molim te, / zaspi me obilato cimetom, / zaspi i gledaj kako mi duša / postaje gejzir iz kojeg konačno isparava radost.“ (peta nedjelja kroz godinu). I dalje u modusu pjesničkog angažmana, koji bismo mogli nazvati kao „davanje glasa“ potlačenima i prezrenima, Baković ispisuje ponajbolje tekstove zbirke (trilogija nedjelje, slad i plavo, mojim prijateljima rastu porculanski zubi, paprat), dok kraćom lirskom pjesmom hitne intervencije šalje epistolu bogu: „nauči me / da šutim kad treba / da govorim kad u meni / pomahnitaju tišine.“

Već spomenuti ciklus Nakon ciklona tematizira menstrualni tabu u ruralnim područjima Indije, utemeljen dakako u lokalnim religijskim praksama: djevojke prilikom prve menstruacije bivaju izolirane, ženama se zabranjuje ulazak u hramove i sl., odnosno – smatra ih se nečistima. Ciklus otvara potresna pjesma kako smo ubili vijayu lakshmi, utemeljena na istinitom događaju iz 2018. godine, kada je izolirana djevojčica stradala u nevremenu. U nastavku poetizira i borbu za ženska prava u spomenutom području (pjesmom ženski zid), dajući čitatelju i potreban kontekst u objašnjenjima; u nekoliko pjesama o indijskim maserkama kontrastira zapadnjačke i istočnjačke ženske tegobe: „dok im uljnim rukama skida srčani umor. / djevojke maštaju da se nikada ne vrate / u urede Osla i Belina.“ (Eli Maa, 60).

Zbirka Autobus za Trnavu kao i stvarnost koju odražava, vrlo je mračna, mučna, ispunjena strahovima i tjeskobama, no završna pjesma toplina, tremor, sažeta, onirička i šifrirana, kao da ostavlja prostora za odmak, za pomak, za novi početak u nekom boljem okružju. Iako je iz Plovnih mjesta baštinila pretežito stvarnosni diskurs poetizirajući bolna mjesta lokalne i globalne suvremenosti, Sanja Baković ostavila je odškrinuta vrata i jezgrovitijim poetskim iskazima kakvih je ipak više bilo u prvijencu. Autobus za Trnavu trasirao je i duboko ugazio jedan od mogućih puteva razvoja njene poetike, pa ostaje da se vidi hoće li autorica nastaviti okušanim smjerom ili će istražiti manje poznate puteve.