Petak, 7. svibnja 2021., 11:31

Franjo Nagulov: Zbirka o kojoj se ne piše (Žarko Jovanovski, La Embriaguesa, Zagreb, Jutro poezije, 2021., 76 str.)

Digresija. Koji tjedan prije finalizacije ovoga teksta putem sam streaminga pratio, ako se ne varam, sedamdeset i četvrto izdanje tribine Poezija u dvorištu. Voditeljica je tribine bila Sanja Baković, a gost Stanislav Habjan. Razlog Habjanovu gostovanju bio je predstavljanje njegove zbirke poezije naslovljene Košulja na cvjetove i pjesme na struju o kojoj sam ponešto napisao za novi broj Republike, prvi pod uredničkom palicom Marija Kolara i Julijane Matanović, u sklopu svježe obnovljene rubrike Kritičarev izbor (koja je, nekoć davno, živjela za urednikovanja Branka Maleša). Po intenzitetu aplauza (kamera je, dakako, bila usmjerena na Baković i Habjana), usprkos ne baš najboljem zvuku, rekao bih da je publike bilo vrlo malo. Sam prijenos pratilo je dvadesetak osoba (mislim da je dvadeset i pet nazočnih bilo u jednom trenutku, no to je trajalo vrlo kratko). Habjanova nepoznata zbirka (nisam siguran, ali čini mi se da osim moje netalentirane malenkosti nitko o toj izuzetnoj knjizi nije istisnuo ni slova), tako je i nakon entuzijastične akcije uvijek entuzijastične (i nasmijane, hvala joj na tome!) Sanje Baković ostala baš to – nepoznata! Premda Habjan nije književna nepoznanica (sudionik je, pišem prema sjećanju, Europskoga festivala kratke priče, uz ostalo), zbirka poezije koju je otisnuo uvelike odudara od dominantne poetike recentne proizvodnje, pa je valjda dokonom kritičaru bilo lako zaključiti da ne vrijedi pišljiva boba, a kamoli ozbiljnoga čitanja. Habjan je muzikalan. Habjan se drznuo posegnuti za rimom (gdjegdje, dakako). Habjan si je dopustio takav bezobrazluk pisati o ženskoj ljepoti i o muškom zaljubljivanju u žene (jer politički je nekorektno, dojma sam, ukoliko muškarac napiše za ženu da je lijepa). Habjanova je poezija lišena dominantne metafore te inzistiranja na postizanju efekta začudnosti naoko neobičnim (ali sada već posve uobičajenim) sintaktičkim rješenjima. Habjanova je poezija, kako li ga samo nije stid!, na par mjesta i dijalektalnih obilježja (neće taj u antologije!). Habjanova je knjiga, dakle, osuđena na razrijeđeni aplauz (nije samo do epidemioloških prilika, priznajmo) i vrlo rijetke trezvenije recepcijske trenutke koje obično potpisuju irelevantni provincijski čangrizavci u irelevantnom provincijskom mediju naspram kojega je sud društvenih mreža i stranica obogaćenih kupljenim lajkovima bio i ostao superioran.

Ista je priča i s Jovanovskim. Bez obzira što je za neobjavljeni roman Pizzeria Europa prošle godine dobio VBZ-ovu nagradu i bez obzira što Jovanovski, već sam posvjedočio, nije autor od jučer. Dapače, La Embriaguesa (katalonski „pijanstvo“) autorova je jedanaesta zbirka poezije, a širina je njegova umjetničkog djelovanja dojmljiva (umjetničke grafike, glazbeni albumi, performansi i sl.). Dakle, već u samom startu ovoga osvrta mogu s priličnom sigurnošću ustvrditi: o ovoj zbirci malo će toga biti rečeno/napisano. Jer Jovanovski je nesputan. Jovanovski se drznuo demistificirati svetost poezije kao najuzvišenijega oblika jezika, radije odabirući, ne uvijek i ne posve, jezik ulice (a da to ne potpada pod dobro nam poznatu kategoriju „ja sam novi Bukowski“). Poezija je Jovanovskog neopterećena recentnim poetičkim smjernicama onih naslova koji su pridobili gro inače skučene čitateljske pažnje posljednjih godina. Knjiga je Jovanovskog, kao i sve mu knjige ranije (uključujući i nagrađeni roman), stoga osuđena na razrijeđeni aplauz onih koji „znaju“ čitati, baš kao što „znaju“ da je poezija „ponovno“ hit (jer se, eto, fejsbukovski čitaju međusobno, a premda niti je ponovno, niti je hit; hitove u najmanju ruku konzumiraju deseci tisuća, nipošto deseci ili stotine). I baš kao što „znaju“ da opstojnost poezije ipak ne zavisi o opijenosti narodnih masa. Kao što „znaju“, dakle, da nije na poeziji biti pošto-poto popularna. Toliko popularna da bez otkupa za knjižnice u režiji Ministarstva od poezije, kao i gotovo uopće od knjige, ne bi ostalo ništa. Jovanovski, baš kao i potpisnik ovih redaka, s istinom nije u konfliktu. Za vrlo rijetke čitatelje ovoga frustrirajućeg pseudoportala, međutim, nisam siguran. Inače, ne znam trebam li to spomenuti, i Habjan su i Jovanovski dečki stacionirani na zagrebačkim adresama. Tako blizu, muko moja, a tako daleko! Može se stoga Jurij Lisenko zaklinjati i čuditi nelogičnosti autorove popularnosti u Ukrajini i razmjerne mu nepoznatosti u rodnom mu Zagrebu, baš kao što to može činiti za navodno čitani Jutarnji list. Sve ostaje po starom! Ili će dobro pripaziti kako piše (i kako razmišlja!) ili nikoga neće biti briga. Pamfletiste iz blata ne računamo! Zato i jesu pamfletisti i zato i jesu iz blata, kaj ne?

Rukopis nije odijeljen u cikluse i broji šezdesetak tekstova, a otpočinje nenaslovljenim zapisom Kada se probudim, koji jasno ukazuje na nastavak ironijskoga diskursa karakterističnoga za poetiku Jovanovskog; ovdje bismo pritom mogli govoriti, što je kod autora čest slučaj, o poetici ironijskoga egzistencijalizma (ili, da ne dođe do književnopovijesno terminološkoga nesporazuma, ironijskoga neoegzistencijalizma). Efektnost, napose stilska, pritom je, što ovaj primjer potvrđuje, izraženija u kraćim formama: Kada se probudim / treba mi pet cigareta da dođem k sebi / Nakon toga / potpuno sam spreman / ostatak dana / biti / izgubljen. Pišući o zbirci Mislim da se ovdje više ništa ne da učiniti naglasio sam, čak i na semiološkoj razini, dodirne točke s poetikom vic-majstora hrvatskoga pjesništva Branka Maleša, što je sasvim potkrijepiti i uvodnim segmentom teksta naslovljenoga Trinaest i pet, ističem: na stolu još samo 400 kuna / u glavi provala 4 hiljade divljih Huna. Nastavak teksta ukazuje na još jednu karakteristiku autorove poetike, posezanje za vulgarizmima što, u njegovu slučaju, nije hinjeno, još manje „buntovnički velevažno“, te je manje-više uvjerljivo integrirano u spomenuti ironijski diskurs. Jovanovski ironijom udara i u tradiciju koja obuhvaća ili je proizašla iz abrahamsko-religijskih ishodišta; tako u nenaslovljenom tekstu (opet kraće forme) prvo bijaše riječ stoji: prvo bijaše riječ / no sumnjam / kad sam stigao na ovaj svijet / samo su dokoni majmuni šutke gulili banane / (i još im nije dosadilo). Tekstovi Poing; poing; poing… i Danas nisu odveć uvjerljive literarne refleksije pijanstva i mamurluka; drugi tekst zaborav karakterističan za stanje post-pijanstva nastoji pritom ilustrirati defragmentacijom diksursa te figurom ponavljanja.

Pojedine su epizode rukopisa, što je razvidno i iz teksta Češki tramvaji, obilježene aforističnošću i anegdotalnošću, pri čemu katalizator danih karakteristika bivaju dijalozi: “Molim vas / Znate li, možda, gdje je u blizini / Benzinska pumpa?” / “I da znam / Ne bih vam rekao” // “Pičko!“ Tekst Pisoar svojevrstan je obračun s idejom uzvišenosti poezije te autorstva istoga kao takoreći apostolskoga poslanja: Popišao sam stihove u pisoar / Vrhunski preskupe birtije / Dno dna. Na tom tragu čitam i završnicu teksta Rasponi: ja nisam znanstvenik / ne proučavam procese / ne diže mi se kurac na renesansno. Dodat ću da bi takvo tumačenje poezije, kao i kritički komentar, na nož jamačno kvaziesejistički dočekala doajenica koju sam, ne tako tako davno, ovlaš i neizravno spomenuo, dovoljno da predahne od zanosnoga pisanja adolescentskih stihovanih brljotina i „polemičkim“ tekstovima u rangu školske zadaće ocijenjene ocjenom dobar iz rukava isuče tisuću lajkova i srca vrijedni J´Acusse…!, sve uz kakav fotografski (auto)portret, društveno-mrežne vidljivosti radi, oca mu algoritamskoga! Obračun s tradicijom (hipokrizije) gdjegdje obuhvaća i obračun s poviješću: domišljato, međutim, deskripcijom usputnih, uobičajenih ljudi o kojima subjekt zapravo ne zna ništa, pa ipak targetira na njihovu sintagmom „nisam znao“ obilježenu prošlost (prošlost, u različitim varijantama, svih nas). Odličan primjer ovoj tvrdnji nalazim u drugoj strofi teksta Čaj od kamilice: Germanski penzioneri / Vođeni turističkim vodičem uz obalu / Sjećaju se djetinjstva u Hitlerjugendu / Kada su također bili dobro vođeni. Teksta kojem bismo, uz već spomenuti malešovski predznak, mogli dopisati i onaj na tragu nimalo diskretnoga angažmana Borisa Marune. Diskurzivna defragmentiranost skromnije izvedbene uvjerljivosti karakterizira tekstove Dnevnik i Ja ću ti…

Jovanovskom je, dakako, svojstveno i (ne samo) intertekstualno iskustvo, pa i rubno citatna praksa (Ljubljana je bulana, tekst istoimeno naslovljen kao i dobro poznati hit Pankrta). Neukusna pjesma s neumjereno prekomjernom upotrebom riječi ´duša ´, premda je spomenom Marcela Duchampa čitljiva kao posveta dadaističkom pokretu, rezultat je crpljenja iskustva konkretne poezije, pri čemu naslov preuzima deskriptivno-programatsku funkciju ukupnoga teksta. S druge strane, Autoksenofobija se nudi kao jedan od ponajboljih primjera angažiranih tekstova u rukopisu, a uz očekivani ironijski odmak: pronašao sam migranta u ogledalu / i odmah ga prijavio policiji! / taj gad već duže vrijeme / skroz ilegalno / prelazi sve granice! Tekst La Embriaguesa, pak, reflektira „pijanu“ percepciju propitkujući odnos zbilje i „zbilje“ (ne nužno tim redoslijedom), odnosno percepciju individue uvjetovane relativnošću onoga što zbilja (ili „zbilja“) jest: a i ljudi... / ljudi su fakat noćas bili smiješni. / što će im, / dovraga, / dvije ruke? Suprotno od (stereotipno) očekivanoga, tekst Kako sam (ponovno) postao ateist gubitak vjere dovodi u vezu sa subjektovim prihvaćanjem bolesti/smrtnosti, pri čemu biblijski vapaj ostaje lišen unaprijed osmišljenoga scenarija, bogočovječnoga igrokaza suočavanja sa smrću prolaznom kao prehlada (ili koronavirusne pošasti u glavi prosječnoga hrvatskog razotkrivatelja tajnih gušterolikih društava opojenih adenokromom nevine dječice izbjegle Herodovoj ili čijoj već oštrici). Vokativ ovdje zabilježenoga vapaja vokativ je odustajanja od vjere u uzvišenu prirodu muke koja, napokon, rezultira iščeznućem, intenzitetom ravan općekulturno percipiranom nabijanju u režiji velikoga reformatora hrvatskoga pravosuđa. Pogled unatrag još je jedan literarni demantij estetske preuzvišenosti, čim je ideja ljepote zamijenjena golom estetskom činjenicom smještenom u kontekst estetskoga negativa, ovdje ne zavodljive estetike ružnoga, već kontekstualne ogavnosti koja odvraća i od same pomisli na ushit: apsolutno ničeg nije bilo / iza ledene ljepote / omeđene / psećim govnima.

Onomatopejski je tekst Zum jedan od već spomenutih primjera bliskih konkretnom pjesništvu, a udio je tome stilski srodnih tekstova aspekt o kojem je autorski prethodno valjalo promisliti (budući da je proces objavljivanja zbirke protekao bez, na stranu svima nam urođena autorska arogancija, nužne uredničke asistencije). Iznenadna partija šaha u provinciji tekst je koji sadrži i osobito snažnu socijalnu komponentu (uz već očekivanu, oprostite mi na pleonazmu, mačističku kurčevitost): ona mora ostati u provinciji / zbog radnog mjesta / u firmi pred stečajem / a ja mogu ići / poslije / kad se otrijeznim / kud god poželim. Doduše, tim ne mislim da je stvar nužno loša, no ukazujem na moguću nekorektnu, ekskluzivnu reakciju naoko nelogično uvjetovanu političkom korektnošću (premda je, makar u odnosu na umjetnost, priroda političke korektnosti zločinačka). Mačizam poezije Žarka Jovanovskog, a to ne ističem isključivo zbog recentne nepopularnosti „poezije s mudima“ (u onom posve primordijalnom, a ne građanski hrabrom smislu), usprkos intuitivnom doziranju nesputane maskulinosti i nemjerljivoj kritičkoj toleranciji moje minimalnosti (kojoj majka i otac stradaju tek tu i tamo, što je ustvari pokazatelj moje blagosti, pa i kukavičluka), katkad međutim opasno zadire u zonu mizoginoga balasta (makar to bila i, da mi oprostite proljetnim umorom uvjetovani prostakluk, puka zajebancija); kao ilustraciju iznesene zabrinutosti (to što prostačim ne znači da i dalje nisam zabrinut) navodim prvu strofu teksta Koje su boje sada poštanski sandučići u vašoj zemlji?: mislim na tvoju pičku, / zaneseno / i zaljubljeno. Tu je, dakle, doista trebalo stati. Čitatelj je do toga trenutka shvatio, ukoliko je čitatelj, a ne idiot, da je subjekt teksta, na stranu šifrirana značenja, manje-više opsjednut ženskim spolnim organom (eto, upristojio sam se!). Tu je, dakle, trebalo stati. Nije se stalo, ali se donekle primirilo. Pa je mačizam, no svakako balansiraniji, u tekstu Ne tiče me se, doza davne brkate „poetske isfuranosti“ koju je lakše metabolički procesuirati. Bitnim opet smatram istaknuti da ni u najbjeljem ludilu (holivudski rečeno, a i zato što sam sit „svetosti svjetla“ i „prokletstva tame“) ne zazivam nužnu političku korektnost u poeziji. Dapače, imperativ je političke korektnosti, uvjeren sam, poguban po poeziju sámu. No bitnim smatram, mada se oko toga ne moramo složiti (u širem je književnom kontekstu, vjerovali ili ne, moguće ne složiti se!), da bi posezanje za politički nekorektnom sintaksom trebalo sadržavati određenu poruku: primarno, pritom, u smjeru angažmana. U smjeru, dakle, kritike upravo onih struktura i mehanizama koji političku korektnost nameću kao jedini prihvatljivi narativ, osobito u umjetnosti. Ne zbog tamo nekih šankova i pijanih cool-samuraja obilježenih polustoljetno zakašnjelom adolescencijom. Na tom tragu čitam, primjerice, tekst Anschluss.

Repetitivnost teksta Pogo na tračnicama, dakako, posvetničke je prirode u odnosu na pankersku kontrakulturu i sam kaos koji je ista izvorno sadržavala (nećemo, dakle, o državno potpomognutom buntu suštinski ne odveć drukčijem od Kineske kulturne revolucije); i ovdje, međutim, lako je detektirati ironiju koja otvara pitanje kategorije alternativnoga u odnosu na sterilizirani, politički korektni medij. Punk tako prestaje biti pobuna i postaje navika, intermezzo između posla i posla, djelatnost manje-više ekvivalenta odlasku u šetnju sa psom: njezin je život pregažen na tračnicama / leže mrtvi dani rasuti po parku / (i psi / posao / i pogo / i psi / posao / i pogo) // njezin je život punk! Ironijski diskurs izvanredan je efekt polučio i u minijaturi (netko će reći zločesto) naslovljenoj Gesundheit Macht Frei!: Ide na jogu / da bude zdrava / jednog dana / kada ostavi / alkohol, / cigarete / i drogu. Mačistički štih, pak, teksta Dabogda ti ogromna kišna kap pala na glavu!, dopustit ću si tu slobodu, podsjeća na poeziju Zvonimira Grozdića, no uz naznačeni element humoreske (nipošto pseudopetrarkističkoga kurcopatništva kakvih sam se, kada su čitalačkih navika lišene nerealizirane poetodrkadžije posrijedi, na društvenim mrežama posljednjih godina bogami načitao; neki se od njih još i danas čudom čude što njihova literarna objekcija žene nije doživljena kao ultimativni vrhunac poezije, no što se može, lajkovi su obično na njihovoj strani). Kada bih sada spominjao imena mužjaka-masturbatora samoprozvanih poetama (a spominjao sam ih ranije na više mjesta) čiji subjekti rudifelerovskih brčića i frizura ovladavaju ženskim tijelima kao njemački porno glumci osamdesetih, već bi se javili snebivajući dušebrižnici, da ne kažem samodopadni jebivjetri, kojima nije strano uočavanje slabosti u čijem rukopisu shizofrenično ocijeniti inkvizicijom. Primijetili ste, ne pišem o Jovanovskom: Blato mi nudi slobodu digresija neokaljanih autorskom samodisciplinom!

Tekst Dječak i mašina lako je čitati kao komentar progresije krize kapitalističkoga društva, snova i seljenja čiji motivski plan naposljetku biva iznevjeren. Minijatura Sve, sve, sve pokazatelj je spomenutih povremenih kvantitativno uvjetovanih kompromisa bez kojih se moglo i moralo: Sve je više... / Sve je manje... / Sve je više-manje, / Jasno. Naglašena se ekspresivnost kao jedna od osnovnih obilježja autorove poetike očituje i u tekstu Tužni pištolji obilježenom kako spominjanom repetitivnošću, tako i rezolutno realiziranim ja-subjektom; tekst, dojma sam, usprkos promišljenoj sintaktičkoj eruptivnosti vapi za doradom. Na tom tragu možemo čitati i podulju narativniju pjesmu Smrt u Bangladešu, poetički mjestimično blisku tzv. automatskom pisanju koje, pošteno govoreći, niti je inovativno, niti provokativno (doduše, što u recentnoj poeziji to doista jest?), a uzmemo li u obzir da i najmanje iskakanje iz tzv. središnje struje aktualne produkcije rezultira znatnim recepcijskim zanemarivanjem, što autore uvelike odvraća od, makar i uzaludne, potrage za novim (ili manje starim) rješenjima u pjesničkom jeziku. Domišljato je, zato, angažirana ironija u tekstu Oh Lord Won´t You Buy Me…, ističem: “hoćeš li mi kupiti / mercedes benz?” / pita me na jednom zavoju / hrvatska // “hoću!” / lažem joj // ko što je i ona mene više puta / lagala. Reducirana deskripcija katkad, kao u tekstu Genetski modificirano jutro, rezultira zavidnim estetskim dosegom (izvjesno neželjenim, ako istom dopišemo stvarnosni predznak, a na tragu recepcijske ekskluzivnosti pjesničke proizvodnje kojom je pristojan postotak proizvedenoga, dopustit ću si tu drskost, naprasno prekrižen): simulacija premještanja, točno u 6 / prestaje, negdje iza Novog Mesta, / ubijena / iznenadnim snom / na slučajno odabranom / odmorištu. Prostorno izmješteni subjekt u tekstu je Sladoled od jagode, rekao bih, crnohumorni komentar ovdašnje po svemu diazepamske zbilje: Hrvatska mi u daljini liči / Na nejestivu kobasicu / S okusom sladoleda od jagode.

Angažman se, bez imalo ustezanja, očituje i u tekstu Adventska konfuzija marketinškog stručnjaka na kokainu (stih dostava montažnog fašizma na vaša vrata!), kao i u tekstu Frazeotomija, komentaru kako tehnokratskih, tako i imperativno politički korektnih obilježja suvremene komunikacije: obilježja kojih se, u strahu od osude, siguran sam, podosta autora pridržava, radije se okrećući udruženom metaforičkom poduhvatu i permanentnom repliciranju zelenila (znate onu: U šumarku skrivenom, medvjeda je mali dom, oni čak i lete, pogledajte!). Na što bi subjekt već odgovorio: Da mi je znati / Tko smišlja sve te / Neprobavljive / Pizdarije. Istina, tek uz dodatak: da mi je znati što to 2021. frajerski/fajterski itko uočava u riječi „pizdarija“ (možda baš oni koji bi najradije patentirali riječ šank, sveudilj udarajući po kradljivcima iste, kao nekoć po zlim darkerima zagrebačkih ulica, a koje je tada vrlo mladi Tihomir Ladišić argumentirano išćuškao baš onako kako bi i danas trebalo išćuškati ono što oni prezentiraju kao „rad“, necentrirano, nečitko i uglavnom nepismeno). I baš nekako na tom tragu, nadasve kao sočnu ironiju, čitam tekst Estetski otpor, onaj poziv koji odašilju poete, poziv na otpor, naime, u kojem oni sami nipošto ne sudjeluju. Razloge nedjelovanju dijelom nalazimo i u drugoj strofi teksta: u pjesništvu nije lako doći do pobune. / otpor pruža otpor / (bar je nešto u životu logično) / i riječi su podložne kritici. // pa zamislite vi, / boga mu njegovog, / da se omakne / i stihovi zaista dovedu do radikalnih / društvenih promjena. // koja bi to / bila / blamaža. Irelevantnost se umjetnika, pak, u kontekstu možebitnih društvenih promjena (čuj mene, možebitnih!) iščitava iz teksta Vilice i žlice. Umjetnik je, s obzirom na promatrani „odnos snaga“ (i spomenuti otpor koji to uglavnom nije) manje bitan od, recimo, pribora za jelo: razmatram eutanazirati svog umjetnika / u kuhinjskoj ladici // da napravim više mjesta // za beštek.

Tekstovi Daj dva pingvina i Znanje dio su zalihosnoga korpusa nesretno inkorporiranoga u rukopis. Te tekstove, međutim, na programatskoj osnovi donekle može opravdati zapis O zelenim kvačicama za sušenje rublja i smrdljivim čarapama Jordana Petersona, repetitivna demitologizacija uzvišenosti poezije, osobito one nastale prema načelu imitacije (poštivanja trenda koje bi, netko drskiji od mene, bez ustezanja proglasio „igrom na sigurno“). U tom smislu valja posebno izdvojiti jedan monostih (jebem ti poeziju bez rizika), kao i jedan distih (jebem ti poeziju koja hoće biti / kao sva druga poezija). Ukoliko potvrdim suglasnost s navedenim razmišljanjima, tko zna, možda će se iznova šaputati, kao što je onomad pripita doajenica (ne brkati s doajenicom-adolescenticom iz prvoga dijela teksta!) jednom šaputala mladom laureatu da je njegov ne tako mladi urednik, začudo i pjesnik, nitko i ništa: jer em se ne odijeva primjereno čitanjima poezije (ako nije košulja zakopčana do grla, puj-pik ne važi!), em umjesto vina pije pivo (tako tipično za u sebe presigurnu seljačinu s istoka), em je u pogrešnom strukovnom udruženju (samim tim, nesumnjivo, ženomrzac, filoustaša i potencijalni pederotamanitelj). Em se, na sve, usudi baviti mišlju da je poetička heterogenost, majku mu njegovu, dobitak za pjesništvo! Baš kao i Jovanovski koji, pretpostavljam, neće zamjeriti ukazivanje na povremene slabosti kojih u rukopisu ima, a što obično ide uz izvanstrujaški pristup poeziji. Ili, pak, izostanak oduševljenosti štosom s pogovorom koji potpisuje nepostojeći sveučilišni profesor, a koji, možemo to uzeti i kao marketinšku provokaciju, sve urednički o rukopisu piše samo najgore.