Četvrtak, 02. rujna 2021., 10:02

Zagrijavanje za novu sezonu! Kritika zbirke "Biciklisti" Borisa Vrge, aktualnoga i kao jednoga od dvojice prireditelja Banijske književne antologije (drugi je, dakako, Miroslav Kirin), objavljena u jednom (ne znam točno kojem) broju časopisa "Riječi" iz 2017. Na stranu što se stil pisanja kritika odonda podosta izmijenio (mislim na svoje skromne pisanije), nije zgorega podsjetiti ili ukazati na ovu zbirku o kojoj, slutim, širi krug čitatelja poezije u nas (koliko god to nespretno zvučalo), zasigurno nema saznanja. To ističem i u kontekstu uočene preosjetljivosti na tzv. kritiku ili kvantitativno nedostatni kritički komentar naslova koji, marketinškoj jeci zahvaljujući, katkad prolaze, a usprkos kvalitativnim slabostima, nemjerljivo "bolje" no, primjerice, ova čitanja itekako vrijedna zbirka. Ukoliko ovaj komentar pomogne zbirci pridobiti makar i jednoga novoga čitatelja, misiju ću ove reprize smatrati uspjelom.

Lov na žutu majicu (Boris Vrga, Biciklisti, Zagreb, Biakova, 2017.)

Slučajno ili ne, veliki dio književno-kritičarskih osvrta tiče se rada ili prokušanih imena književne scene ili, pak, institucionalno potvrđenih mladih snaga afirmiranih kroz prizmu dodijeljenih književnih nagrada namijenjenih mladim i neafirmiranim autorima (kada je poezija posrijedi primarno je utoliko govoriti o imenima afirmiranim bilo kroz iznimno reprezentativnu nagradu Goran za mlade pjesnike, bilo kroz Pjesničke susrete u Drenovcima, Kvirinove susrete u Sisku ili, primjerice, nagradu Anđelko Novaković koju dodjeljuje Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, a o čijim je dosadašnjim dobitnicima, dojam je, razmjerno malo pisano usprkos, uzgred budi rečeno, novčanom dijelu navedene nagrade koji je, za ovdašnje pojmove, gotovo izvan svake konkurencije). Takva praksa čini realnom mogućnost zaobilaženja/prešućivanja pojedinih pjesničkih naslova recentne proizvodnje o kojima je svakako vrijedilo napisati koju riječ. Jednim je od takvih naslove i kraća zbirka poezije Biciklisti autora Borisa Vrge koju je, prema autoru pogovora Zvonimiru Mrkonjiću, moguće čitati i kao poemu.

Boris je Vrga širim čitateljskim krugovima (ukoliko je ozbiljnim u kontekstu recepcije suvremenoga hrvatskoga pjesništva govoriti o mogućnosti širih krugova) jamačno slabije poznatim autorom. Iz biografske je natuknice pročitati kako je liječnikom koji živi i radi u Petrinji (prije toga radio je u Zagrebu i Karlovcu) te je članom Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga centra P. E. N.-a, a pjesme su mu, dalje piše, objavljivane u antologijama, pregledima te izborima poezije. Osim toga, uređivao je časopise Generacije, Haiku i Kupa te je, uz dvanaest likovnih monografija, objavio i sedam pjesničkih rukopisa, a zastupljenikom je i grupne zbirke-panorame poslijeratne sisačko-banijske poezije naslovljene Plodne noći iz 1992. godine. Iz natuknice je vidljivim kako iza Vrge stoji višedesetljetni i razmjerno bogati književni rad o kojemu međutim, kao što je već rečeno, širi čitateljski krugovi ne znaju dovoljno. Utoliko je predstojeći osvrt čitati i kao doprinos (re)afirmaciji Vrgina pjesničkoga pisma.

Ova koncepcijski svakako ambiciozna (srećom, ne i tendenciozna) zbirka nije podijeljena u ciklusna odjeljenja premda je ogradu moguće primijeniti u odnosu na prvi i posljednji tekst rukopisa. Naslov je svakoga teksta takoreći identičan, biciklisti, s tim da iza naslova svakoga teksta, u zagradi, stoji i broj pjesme koji je, dakako, praktičnim pripisati dijelu naslova te tako pridonijeti razlikovnosti i preglednosti, napose pri samomu osvrtu. Izuzecima su prvi i posljednji tekst – naslov je prvoga teksta jednostavno biciklisti, dok je naslov posljednjega biciklisti (42) / epilog. Uz ponovno istaknutu opasku Mrkonjićeva stava kako je posrijedi poema iz pogovora je, uvodno, izdvojiti sljedeće: Slijed od 42 pjesme Borisa Vrge pod skupnim naslovom „Biciklisti“ gotovo bi se mogao opisati kao razvoj jednog opsesivnog dinamičnog motiva: radi se o svojevrsnoj sanjariji, o kretanju i riječima kao njihovu pogonu… Tako je i ova Vrgina poema zasnovana kao niz varijacija bježne strukture kojoj je napredovanje perspektiva.

Uvodni tekst biciklisti čitati je takoreći programatski – izravnim spomenom futurizma (naime, s osobitom se pozornošću osvrnuti na sintagmu posljednji piloti futurizma) te natuknicom kako su oni, biciklisti dakle, brži od jezika dana je možebitna sugestivna kritika (nije svaka kritika sugestivne prirode, razumjeti je!) evolucijske tromosti izričaja akademske ortodoksije čemu je, valjda logično, suprotstaviti pjesnički izričaj: s rukama na guvernalima / nadolaze poput asova / iz fantomskih špilova // kao prepumpane gume / crvene se njihova / zajapurena lica // navaljena na pedale / brža su od jezika / njihova upregnuta stopala. U tekstu biciklisti (3) dinamika se, pak, ogleda u njihovim međusobnim pretjecanjima što tekstu daje na gipkosti i dojmovnom vitalizmu: cviležom usijanih lanaca / označava trenutak / u kojem sve brži i brži / prvi kotač zadnjega / prestiže zadnji prvoga. U tekstu biciklisti (4) stilsko interveniranje na planu dane ´jezične dinamizacije´ realizirano je nizom distiha, a uz povremenu kombiniranu uporabu asonance i aliteracije (treći distih: hrle i jezde / niz staze i bogaze) te uz vrlo jasno naznačenu deiksiju (prvi distih: tu su i tamo / ovdje i posvuda).

U tekstu biciklisti (6) željeni efekt dinamičnosti ostvaren je izraženim stilskim minimalizmom – uz manjak jezičnoga materijala te pretežnu ustaljenost ritamskih obrazaca; ovaj, kao i podosta tekstova iz zbirke, podložnim je i mogućnosti ortoepijske obrade: jure / i odmagljuju // ukrug / pa udilj // spram mora / tako modra // prema suncu / koje pada. Tomu je dodati, kao manje-više pravilnost na zbirkovnoj razini, izraziti minimum korištenja interpunkcijskih znakova, a što je, s obzirom na ranije navedene opaske, posve logičnim. Tekst biciklisti (7) u recepcijsko središte promovira inzistirano poistovjećivanje subjekta s biciklistima – posve je u šali reći kako cestovni biciklizam postaje onim jezičnim: govoreći o njima / o sebi zborim // jer oni koji kotačima / ubrzavaju riječi / svu odjednom / osvajaju visinu. Sljedeća pjesma, biciklisti (8), donosi eksplicitnu primjenu futurističke poetike u završnici teksta, napose na tragu literarnih stremljenja idejnoga predvodnika pokreta Filippa Tommasa Marinettija (1876. – 1944.); s obzirom na grafostilistički angažman posljednjega distiha (ispisanoga kurzivno) isti će ovdje, citatnih razloga radi, biti stavljen pod znakove navodnika: na parove razbroj s´/ zavibrira zrak // „prvi drugi / prvi drugi“. Pjesma biciklisti (9), s druge strane, pokušanom je multiplikacijom subjektova alter ega, ovdje nipošto naznačene identitetne nesigurnosti već potrebe za jezičnom efektnošću čija je realizacija estetski pristojna: to moji su dvojnici / metafizički konjici // odapeti kao strijele / trkimice zrakom / jašu svoje vodilje.

Kretanje kao egzistencijalna odrednica kako jezika tako i njegova korisnika akcentirana je u tekstu biciklisti (11); ovdje svakako valja istaknuti intersemiotičku intervenciju, kao i koketiranje s onomatopejom (dok je u predstojećoj pjesmi, biciklisti (12), naglasak na efektnoj primjeni figure ponavljanja) – iz teksta je biciklisti (11) izdvojiti četvrtu te sedmu strofu: u ritmu disanja / ovali nula ih nose / 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0; probuđeno himnom / čiji refren / „hop hop hop“ / u nezaustavljivom galopu / osvaja svijet (korištenje znakova navoda pri citiranju trećega stiha sedme strofe uvjetovano je već spomenutim razlozima). Dodir, smjelo je reći, biciklističkoga kolektiva (ili kolektivnoga antipoda individualnomu subjektu-promatraču) sa svijetom, ovdje reprezentiran transferom iz književnoga protusvijeta, rezultira poantiranjem njihove antisistemske prirode odnosno neuklopivosti u normu; kretanje ih, naime, determinira stalnim prolaznicima: prezirući granice / (kao knjige bez rime / i rime bez vibrata) / paradiraju kroz gradove // u zgusnutom rasporedu / jedan blizu drugoga / po svjetlom i sjenama / popločanim ulicama. U pjesmi biciklisti (15) figura ponavljanja rezultirat će razmjerno željenim efektom kao i u pjesmi biciklisti (17) gdje prvih pet od ukupno sedam strofa započinje stihom licem u lice dok učinak osobitoga intenziteta biva postignut onomatopejskom prirodom posljednjega stiha: đi ha đi ha.

Kao svojevrsnu odu kolektivitetu promatranih biciklista odnosno zapis identiteta mnoštva na tragu futurističkih ambicija čitati je tekst biciklisti (20); na isti se, pak, uz prihvatljivu kompatibilnost naslanjanju biciklisti (21), isječak u kojem je, slobodno rečeno, dano na znanje kontekstualno, promatranju usprkos, nepoznavanje njihove unutarkolektivne jedinične razlikovnosti: jer oni su oni / i malo tko zna / tko su odista oni // onda kad nastupaju / u dugačkim redovima / a od zime i leda / cvokoću im jastva. Interlingvalnu osjetljivost na otvaranju teksta donosi pjesma biciklisti (22), a uz kombinaciju anafore i aliteracije: day by day / dan za danom / niču iz ničega. Sljedeći, pak, tekst promovira subjektovu punosvijest egzistencijalne zavisnosti o dinamizmu kao i afirmativni stav u odnosu na civilizacijski potvrđenu sintagmu zoon politicon: o kojima se nema / ništa novog za reći // osim da sam / i sâm / jedan od njih // bajker / omamljen / brzinom / kao srebrom. S druge strane, prostorno-vremenska univerzalnost svojevrsnoga metajezičnoga super-medija kompatibilnoga kretanju skupnoga Nad-entiteta naznačena je tekstom biciklisti (26): uvijeni u plahte / kao astronauti / lepršaju i lelujaju // u metafizičkoj / praznini // u kojoj noćni ćuk / svoj prezreni / razvezuje refren.

Semantički je na ranije neizravno spomenuti tekst biciklisti (23) istaknuti pjesmu biciklisti (28) gdje je osobito naglašenom negacijski uspostavljena zavisnost subjekta-jedinke u odnosu na suprasubjektni kolektivitet: što je više njih / to je manje mene; drugim riječima, dana koegzistencija nije mogućom bez međusobne ekskluzije, pa i poništavanja (s tim da je ´razorna moć´ kolektiva nemjerljivom u odnosu na pojedinčevo primarno promatračko djelovanje). U tekstu biciklisti (29) iz pozicije subjekta recepcijski je osvojena ukupna nepremostivost metaprostora čijoj se konvencionalnoj nepostojanosti promatrano kretanje, gotovo prema matematičkom principu, asimptomatski približava; treću je strofu pritom promišljati intermedijalno osjetljivom: kad god se povede riječ / o osvajanju praznine / kojima dajem prednost // sa skafanderima ili bez njih / oko zemljine osi / landaraju i mlataraju // ekrani puni snijega / citiraju im face / lavori puni lovora / umivaju lica. Formu te grafostilističke konture teksta podređene dočaravanju moći kretanja prepoznati je u tekstu biciklisti (32); izrazito kratki distisi stilski su pojačani povremenom uporabom figura ponavljanja: proklizavaju / poprhuju // ne znajuć / do samog finiša // tko kome / diktira tempo // ni / ni // tko je kome / takmac.

Tekst biciklisti (34) pisan je, primijetiti je, prema ironijskom ključu, a sukladno teorijsko-zavjereničkim manifestacijama davno znanstveno opovrgnutoga geocentrizma reaktualiziranoga kroz pojedine mahom opskurne medije, pritom je poglavito nužnim osvrnuti se na treću strofu: dok klišu i brišu / ka rubovima svijeta / (ni ne znajuć / da je zemlja ploča / i da tu joj je kraj) / kao signalne lampe / i pulsirajući moduli / rotiraju im koturi. Ujedno je spomenuti promišljano dovođenje u pitanje civilizacijski zadane norme, a na što valja pozornost obratiti kroz čitanje posljednje strofe: svaki prolaz / kroz crveno / slave / kao / pobjedu. Kako se rukopis raspliće, uočiti je, početnu na futurističkim zasadama prezentiranu panegiričku misao u slavu dinamizma suzbijaju pretežno depresivni, prema kraju gotovo rezignirajući tonovi. Tako je dominantnom semantičkom linijom pjesme biciklisti (35) nešto što bi, opuštenjački, bilo nazvati progresijom egzistencijalne skepse – subjekt, sukladno navedenom ispuhivanju balona entuzijazma, postupno klizi u zonu entitetne krize, a o čemu pogovorno piše i Mrkonjić. Tako stoji: njihova brzina / dovoljan je razlog / da sumnjam u svoju // što brže vozim / to ih teže pratim. Moglo bi se reći kako je kretanje biciklista mogućim tumačiti kao civilizacijsko kretanje kojim subjekt biva oduševljen na dijakronijskoj, ali i užasnut na sinkronijskoj razini; tako je u tekstu biciklisti (38) sve uočljivijim krupnoplanski naglasak na društveno uvježbanoj, reklo bi se, asemantici jedinke: trkači čija svestižnost / užasava svijet // koji su uvijek svoji / a ne poput drugih // kojima je svaka trka / prva i posljednja.

Završni tekst, biciklisti (42) / epilog, naposljetku otvara prostor razmatranju otuđenosti jedinke u tobože civilizacijski progresivnom suvremenom društvu koje počiva na kontinuiranom ubrzavanju kako zasebnoga, tako i kolektivnoga djelovanja; finale teksta odaje autorski podvučeni skepticizam u odnosu na iduću etapu biciklističke utrke svijeta sa samim sobom. Futuristička mehaniziranost postaje takoreći metapredmetom nihilističkoga promišljanja (uočiti je kako je posljednja strofa teksta, neuobičajeno, ali ne i neočekivano za rukopis, opsežna te strukturno pričljivija): jer oni koje izgovaram ja / istim ushitom izgovaraju mene / s brzinom u suglasju osovljene / samo o zrak opasaju kolutove / i lelujaju u visini / kao stijegovi razvijoreni / u male halogene plamenove / nad sve gušćom šumom / nad sve crnjim svijetom. Mrkonjić će tako zaključiti da započet kao optimistični kolektivni pokret poeme u kojem se rijetko kada izdvaja individualna svijest rukopis ima završiti kao ukleti, bezizgledni pogled podvučen upravo posljednjim stihovima zbirke.

Zaključno, Vrgin rukopis intrigira na idejnom planu, mjestimice, ali ne sasvim, i na izvedbenom. Jezične konstrukcije stavljene u službu veličanja dinamizma kolektiva simbolički imenovanoga biciklistima (doista, teško je reći je li uopće naposljetku o biciklistima riječ) podrazumijevaju iznimnu autorsku vještinu kakva, na planu kontinuiteta, nipošto ne zadovoljava u potpunosti. To, međutim, ne umanjuje zanimljivu prirodu rukopisa kojega je, u odnosu na suvremenu pjesničku proizvodnju, čitati gotovo endemskim. Kao lov na žutu majicu, u samoj zbirci nespomenut, a tako lako uočljiv – kao odu natjecateljskoj prirodi društva koja naposljetku prerasta u vrlo jasnu kritiku istoga te kao prognozu budućnosti kojoj se, neumornom kolektivnom pedaliranju usprkos, nije odveć radovati. Kao što, naposljetku, nije bilo ni izvornim sljedbenicima futurističke poetike čiji su arhitekti, pokazalo se, umjetnost stavili u službu rastućega zla, povijesno zabilježenoga kao fašizam. A kako kao društvo nikako da s izmima dođemo na zelenu granu zanimljivim će biti, dočekamo li potreban vremenski odmak, što buduća novopovijesna misao ima reći o prirodi radikaliziranih kapitalističkih manifestacija Vrgine i naše svakodnevice.