Četvrtak, 24. prosinca 2020., 23:15

Prve sam ozbiljnije kritičke osvrte počeo pisati prije otprilike deset godina. Koncentracija je bila na objavljivanju, vjerojatno i zbog tada još osobno neprevladanih stereotipa o vrijednosnoj hijerarhiji medija, bilo u tiskanim medijima (napamet mi, prije ostalih, pada časopis Riječi sisačkoga ogranka Matice hrvatske s kojim sam surađivao desetak godina), bilo na radiju (kraće sam vrijeme objavljivao tekstove u emisiji Bibliovizor Trećega programa Hrvatskoga radija). U kontekstu književnoga i tada početničkoga književno-kritičkoga stvaralaštva za mene je to bilo, izrazit ću se nespretno, neodoljivo naivno vrijeme. Današnjim književnim generacijama kasnih dvadeset-nešto-godišnjaka činit će se čudnim, vrijeme kada praktički ništa nisam znao o nekim bilo institucionalnim, bilo neformalnim podjelama na sceni. Svega desetak godina ranije, prostorno izmješten (zbog čega, da i tu nedoumicu razriješimo, nikada nisam požalio), niti sam bio zainteresiran, niti me je zanimala svjetonazorska ili kakva god razlikovnost između, primjerice, dvaju književnih strukovnih udruženja (digresija, a za one koji ne znaju, u Hrvatskoj djeluju najmanje četiri veća književna udruženja, ne dva kako se obično smatra; tu su i Hrvatsko književno društvo te Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, isprike ukoliko je koje u međuvremenu raspušteno, nisam uspio pronaći njihove web adrese, stoga i tu mogućnost ostavljam otvorenom). Imao sam želju, prije svega, pisati kritičke tekstove o knjigama pjesnikinja i pjesnika s područja Slavonije, Baranje i Srijema, smatrajući, a to smatram i danas, kako rad kolegica i kolega koji žive i djeluju u okvirima navedenoga prostora nije dostatno i kontinuirano praćen, što za posljedicu ima „prešućenost“ ili recepcijski nedostatnu usvojenost pojedinih, po meni, kvalitetnih pjesničkih imena (ne jednom, u tom sam kontekstu spominjao imena kao što su Marina Tomić i Marinko Plazibat; donedavno, širem su čitateljstvu bili nepoznati i Tihomir Dunđerović te, što je posljednjih nekoliko godina uvelike prepoznato, briljantna Marijana Radmilović). Niti onda, kao ni sada, pritom nisam polazio od pretpostavke da sam u svojim ocjenama nepogrešiv ili da je moje znanje toliko da nitko i nipošto ne bi trebao propitkivati zaključke koje iznosim. Ujedno, bilo je to i vrijeme intenzivne konzumacije blogosfere, preteče autorskoga djelovanja na društvenim mrežama, vrlo sličnih (ako ne istih) čitateljskih povratnih veza koje su se svodile na bespogovorna odobravanja apsolutno svega što bi bilo napisano i objavljeno.

Spomenuta naivnost, a to sam istaknuo na više mjesta (stoga mi nije intencija ponavljati se), rezultirala je postupnom regresijom autokritike, posljedicom čega su se pojavile, a na račun zbirke Tanja objavljene 2008. godine, i neke knjige koje se, takve kakve jesu, nisu trebale pojaviti. U tekstu koji će ovih dana, nadam se, biti objavljen u koprivničkim Artikulacijama, naveo sam konkretne primjere, kao i prve „negativne“ kritike koje su se tim povodom pojavile, a što me je u danom trenutku prenerazilo. Kako najednom, meni koji sam napisao toliko hvaljenu Tanju, jedan kritičar (i sâm pjesnik), nalazi mane u pisanju koje na blogu toliki odobravaju? Kako je moguće uopće pomisliti da je poezija koju pišem doživjela nazadovanje i da je u jednom trenutku postala manje-više loša (ili jedva solidna)? Mislim da nije nužno spominjati (i taj sam dojam iznio u spomenutom tekstu) kako suočavanje s danim kritikama nije rezultiralo trenutnim preispitivanjem vlastitih stvaralačkih strategija. Suprotno tome, bio sam ljutit i povrijeđen, a autora sam kritika doživio pukim ignorantom i neznalicom, kritičarem u pokušaju koji nije sposoban analizirati one poetičke modele koji mu nisu bliski. U eseju koji će, vjerujem, doskora biti objavljen, tako sam spomenuo i vrijednost vremenske distance koja mi je naposljetku pomogla objektivno sagledati blogosferne godine i sve one autorske promašaje koji su se tada izrodili, uključujući i dvije zbirke (najmanje) te sam, koliko god patetično zvučalo, iz danih kritika naknadnim čitanjem nastojao i ponešto naučiti. Premda, i to valja spomenuti, kritike nisu lekcije, a kritičarevo poslanje nije podučavati, već primjećivati te bez fige u džepu revno bilježiti primijećeno.

U međuvremenu, i spoznajna su se polja vezana uz formalne i neformalne podjele na sceni bitno proširila (čemu su uvelike pridonijele društvene mreže). Shvatio sam, koliko god suludo zvučalo, da je pozamašan broj onih kolegica i kolega (zadržat ću se na dva fundamentalna strukovna udruženja) koji članstva u književnim udrugama doživljavaju barem nalik članstvima u političkim partijama („desni DHK“ i „lijevi HDP“, uz ironiju u redoslijedu kojim sam ih naveo). Također, shvatio sam da su oba udruženja suočena s problemom nedostatne politike decentralizacije (neki to pomalo pejorativno nazivaju „zagrebocentričnošću“), kao i da je percepcija dijela kolegica i kolega stacioniranih na zagrebačkim adresama u katkad nepremostivoj koliziji s provincijskom zbiljom – ogranačko je djelovanje DHK, barem za sada, kudikamo vitalnije od onoga HDP-a, polazim od istočnoga prostora, te mi se činilo logičnim naše mikronomadstvo učiniti barem minimalno institucionalno podržanim (pritom mislim na kolegice i kolege s relacije Osijek – Đakovo – Vinkovci – Vukovar, s kojima sam povremeno nastojao oživjeti makar privid scene na istoku, a što je, pokazalo se, bez institucionalne podrške bilo osuđeno na propast, usprkos entuzijazmu, primjerice, spomenutoga Tihomira Dunđerovića i njegova hvale vrijednoga projekta Živa dosada koji je svoju kulminaciju doživio, rekao bih, našim čitanjima u dvorištu Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek 2016. godine). Jer ako je i blato, kao što će mi šovinistički na mreži spočitavati pojedinci četiri godine poslije (istovremeno meni, a u maniri prvorazrednih psihopata, pripisujući ulogu zlostavljača-šovinista), naše je blato: blato koje gazimo, blato prema kojem gajimo ljubav, blato koje nas nadahnjuje kroz najširi emocionalni spektar, što nas, protokom vremena, i čini kritički budnima u odnosu na, barem u mom slučaju, uspavane kasne dvadesete. Blato koje je, naposljetku, posljednjih desetljeća iznjedrilo značajna književna i književnoznanstvena imena poput Kreše Bagića, dvojice Mićanovića, Gorana Rema, Zvonka Makovića, Sanje Jukić, Josipa Užarevića, Julijane Matanović, Julijane Adamović, Božice Zoko, Milana Maćešića, Darija Grgića, Milovana Tatarina, genijalnoga Delimira Rešickog i drugih (katalog je imena danoga prostora koja poštujem podulji).

Usporedno (a i logično), rastao je i moj interes za proširivanje književno-kritičkoga obzora te sam, počevši s umnogome prijelomnom 2016. godinom, polako počeo napuštati koncept sustavnoga praćenja recentnoga pjesništva podvedivoga pod polemičnu sintagmu panonsko pismo (o čemu sam, u sklopu Marulovih dana 2017. u Puli, raspravljao s profesorom tamošnjega Filozofskoga fakulteta Danijelom Mikulacom) odlučivši se iskoračiti s ciljem, u prvom redu, nastojanja kritičkoga pristupanja i onim poetikama koje su mi razmjerno daleke. Kao i u počecima, tako i sada, dana nastojanja rezultiraju ponekad većim, a ponekad manjim uspjehom (dakako, i u kritičkom radu, kao i u književnom, postoje oscilacije). Ogorčenost zbog lokalnih kulturnih politika (ukoliko ih uopće možemo nazivati kulturnim politikama) postupno je, nažalost, rezultirala i slabljenjem interesa za intenzivno praćenje, dakako na pjesničkom planu, spomenute istočno-prostorne zbilje. Posebice nakon odbijenica, što sam također na više mjesta spomenuo, radova poput stručnoga rada o posljednjoj zbirci pjesama Milana Maćešića, zbirci naslovljenoj Kosovski ciklus (ispravak krivog naroda), zacijelo ne njegovoj najboljoj, ali recepcijskoga refleksa vrijednoj knjizi čiji je predmet angažmana, očito, ključnim dionicima lokalne politike bio neprihvatljiv (tek kasnije, naivan kakav sam bio, doznao sam da povijest lokalne anestezije zaboravom seže u 1991. godinu, kada je objavio rijetko hrabar rukopis Vatikanska knjiga mrtvih, odnosno 1993. godinu kada je prisnažio knjigom Vinkovci – Zagreb via Hrvatska, a što rezultira komentatorskom kulminacijom u Vinkovačkom listu, nakon izdanja Bermudskoga trokuta Barbira, Domovića i Maćešića 1997.). Maćešić je umro gotovo zaboravljen (bila je potrebna e-mail intervencija čak i da bi na stranici strukovnoga udruženja kojem je pripadao osvanula, sa zakašnjenjem, obavijest o njegovoj smrti), dok se na stranicama spomenutoga lokalnog medija pojavila stilski neutralna vijest o njegovoj smrti (korektno, biografski relativno precizno, no bez potrebe za korekcijom nekih ranijih stavova koji su, malo po malo, skršili dobroga pjesnika i hrabroga čovjeka).

Neki od tekstova koje sam objavio (kao i neki koje ću objaviti) podvlače kako sam, intenziviravši književno-kritički rad, nastojao ne ulaziti u zonu tzv. negativne kritike. Vodivši se načelom afirmativnosti i široke stvaralačke inkluzivnosti, tako sam iznova upao u zamku nespremnosti na preispitivanje vlastite strategije. Naime, odbijao sam i pomisliti da je afirmativni pristup kritici štetan i tim opasan po recepciju recentnoga stvaralaštva. S kakvim uskointeresnim neknjiževnim kriterijima uglavnom nisam imao problema (slabost sam si, što u jednom od tekstova također spominjem, dopustio ranijih godina dva-tri puta, a uz napomenu da „kamen prvi baci onaj kritičar kojem se nije ´omakla´ tzv. friendly-kritika“), ali jesam s prijekom potrebom činjenja onoga što se, bojim se, čini sve rjeđe – proglašavanja slaboga djela, naprosto, slabim djelom. Izvjesno je da je pristup koji sam tada odabrao proizlazio i iz osjećaja povrijeđenosti zbog navedenih tzv. negativnih kritika mojih dviju zbirki poezije (a koje su, s vremenskom distancom ponovno ističem, nesumnjivo utemeljene), ali i zbog onoga što, usudim se reći, opterećuje mnoge dionike (ne samo) književne scene – te tako neodoljive potrebe za držanjem linije nezamjeranja. Što nas donekle iznova vraća na mrežu, ovaj put na post-blogosferu ili društvene mreže, bezrezervna odobravanja (ovaj put uz lajkove i srca) i nimalo kritički objektivno apostrofiranje čitavoga „kataloga“ literarnih fragmenata lišenih estetskim kriterijem rukovođene klasifikacije i gradiranja. Moguće da me je pritom upravo gotovo nezapažena Maćešićeva smrt koncem svibnja 2018. godine navela preispitati strategiju bezuvjetne afirmacije (uz vrlo tihu, stidljivu prethodnu selekciju). I da je taj trenutak, smrt za života zaboravljenoga pjesnika, utjecao na zaokret u strategiji koji uključuje, prije svega, stvari nazivati pravim imenom, a uz, kao i ranije, analizu obilježenu jakom argumentacijom (i bez obzira što ću, posljedično, dio simpatija koje sam uživao kao „dežurni odobravatelj svega napisanoga“, zauvijek izgubiti; na koncu, takva mi vrsta simpatičnosti i ne treba).

A da bi spomenuti pristup bio moguć, logično, bilo je nužno, što je više moguće, ne nasjedati na zamke dvostrukih kriterija. U protivnom, tek bih osnažio možda nesustavnu, ali razvidnu praksu (što se čini paradoksalnim) suzdržanoga odobravanja pojedinih slabijih autorskih opusa, istovremeno se kritički smjelo i bez uvijanja postavljajući prema novim rukopisima značajnih imena recentne pjesničke proizvodnje. Ne nasjedati na notornu glupost „pružanja druge šanse“ (jer ocijeniti djelo lošim ne znači autoru uskratiti drugu priliku) ili kakvoga davanja kredita prvijencu, a još manje kreditiranja starijih autora bogatoga opusa iza sebe. Praksa recepcijskoga usvajanja post-čitateljskih refleksa, kritika, osvrta i srodnih im tekstova upoznavanja potencijalnoga čitateljskog auditorija s djelom, u mom slučaju, ostavlja dojam vrlo opasne pojave: devijacije, naime, koja počesto rezultira tim da kvalitativno skromnija djela izvan kruga autorskoga manistreama (ako o mainstreamu uopće, s obzirom na recepcijski regres, možemo govoriti), djela dakle za koja interes obično ne pokazuju eminentna imena književne kritike i teorije (tu sebe, da raščistimo, ne ubrajam), obično bivaju obilježena isključivo pozitivnim i, k tome, brojnim kritičkim predmetnicama, što slabije upućenoga čitatelja (a takav, ako ništa, čini čitalački prosjek; dakle, ne govorimo o onim uskim i teorijski osviještenim krugovima kojima kritika i tako nije potrebna) navodi na zaključak da su upravo ta djela, ovdje primarno mislim na poeziju koju kritički i pratim, redom ono najbolje što nam recentna proizvodnja nudi. Uz navedeno, a u više sam radova tvrdnju potkrijepio primjerima, pod utjecajem kritičkih predmetnica posljedično bivaju i kulturne politike, kako nacionalna, tako i lokalne (upravo s naglaskom na lokalne), kao i medijski mainstream (što sam također prethodno i u više navrata konkretno oprimjerio, a što sada ne mislim ponavljati, utoliko jer ovom prigodom odabirem strategiju „nedolijevanja ulja na vatru“, premda sam skeptičan prema željenom učinku iste).

Konkretno, ne bi li bilo krajnje nepošteno u osvrtima na posljednje zbirke Gorana Čolakhodžića ili Martine Vidaić pisati uz opaske o izvjesnim nedostacima, a s druge strane, uzmemo li u obzir da te zbirke spadaju u vrh pjesničke proizvodnje posljednjih godina (u možda jedan do pet posto najboljega u danom kontekstu), kudikamo slabije rukopise ocjenjivati, bez imalo zadrške, izvrsnom ocjenom? U tekstu na koji se ovdje ne mislim izravno referirati (sukladno za ovu prigodu odabranoj strategiji), a kojim sam, premda mi to nije bila namjera, izazvao salvu krajnje žestokih reakcija, optužaba, kleveta, pa i prijetnji tužbom, posve sam jasno ukazao na dvostruke kriterije kojih počesto nismo ni svjesni. Vjerujem da na tu činjenicu, uz navedeno, utječe i horizont očekivanja – kada posegnete za novim naslovom spomenutoga sjajnog pjesničkog dvojca, vaša su očekivanja, nesumnjivo iznimna te svako, pa i najmanje odstupanje od predviđenoga rezultira, izrazit ću se nespretno, post-čitateljskom zamjerkom. U onim slučajevima kada se na radnom stolu nađu naslovi manje poznatih autora, ili autora čiji dosadašnji rad nije izazvao zapanjenost estetskim dosegom, horizont je očekivanja bitno skromniji, samim tim i kritička oštrica, a da toga (ponavljam) počesto nismo svjesni, bitno tuplja. No, čak i u tom smislu nužno je posegnuti za jednom, po meni, bitnom distinkcijom.

Nije isto, naime, ukoliko iza objektivno slaboga ukoričenja stoji kakva irelevantna nakladnička kuća ili, pak, ugledna kulturna institucija. To i jest bila poanta jednoga od mojih posljednje objavljenih osvrta, a nakon čega je, prema svemu sudeći, uslijedila do sada najozbiljnija prijetnja sudskom tužbom koju, koliko se god trudio sagledati je poliperspektivno, doživljavam primarno kao udarac na slobodu govora, odnosno slobodu pisane riječi. Posebice s obzirom na dio u kojem spominjem sintagmu „sukob interesa“, a uz jasnu ogradu od pravnoga aspekta, time implicirajući moralnu kategoriju te problematizirajući, kao i mnogo puta do sada, utjecaje književno neizravnih elemenata na izdavaštvo (književnih, primarno pjesničkih djela). Ono najtužnije u svemu jest potreba koju i s ljudske strane osjećam (premda se smatram nipošto zlostavljačem, već onim koji je mjesecima sustavno izložen zlostavljanju i torturi najgore vrste), pojasniti narav napisanoga teksta, pri čemu ovdje ukazujem na bitnu razliku između književne kritike i eseja s jedne, te stručnoga i znanstvenoga rada s druge strane. Dakako da bih, da je posrijedi stručni ili znanstveni rad, inzistirao na posve hladnom, trezvenom rječniku u kojem mjesta imalo slobodnijem interpretativnom odmaku ne bi bilo. Književna kritika, međutim, ne pretendira biti stručnim/znanstvenim radom. Književna kritika, kao i esej, otvorena je za ilustraciju i jezičnu plastičnost, kao i impresionistički pristup koji osobno nastojim izbjeći radije odabirući analitičnost obogaćenu potkrepljivanjem teza primjerima iz teksta koji je predmetom kritike. Utoliko, i završni čin osvrta zbog kojega bih, po nekima, očito trebao završiti u zatvoru, nije ništa drugo već ilustracija post-čitateljske potrebe zaboraviti pročitano. Pročitano koje, što je posve legitimno, smatram slabim. Kao što je legitimno, a i to sam istaknuo u više navrata, moje esejističke natuknice ocijeniti „jedva pismenim pamfletom“, kako je to već negdje napisano, a nakon eseja koji je, iznova napominjem, rezultirao salvama kleveta, uvreda i brojnih drugih „podžanrova“ diskvalifikacije neistomišljenika, makar i u kontekstu tumačenja literarnoga proizvoda.

Nisam siguran trebam li izdvojiti tek dio tih krajnje diskreditirajućih, klevetničkih i po svemu ponižavajućih po zdravlje pogubnih diskurzivnih nanosa. Jer doista, za čitati pristigle SMS poruke, e-mailove i poruke putem Messengera trebalo je imati želudac. Od potpuno sumanute tvrdnje da pretendiram biti (što spominjem i u tekstu koji bi trebao uskoro biti objavljen u Artikulacijama) „inkvizitor“, „Torquemada“ hrvatskoga pjesništva, do konstatacije da „moji pokušaji kontroliranja pisanja i objavljivanja neće uspjeti“. Na stranu što mi pritom nije odgovoreno na koji način ikoga te išta pokušavam kontrolirati i na temelju čega je iznesena dana tvrdnja (pustimo sada na stranu, barem za trenutak, osjećaj povrijeđenosti), no na sve je nadovezana i tvrdnja kako su „prošla vremena kada je kritičar određivao što je dobro, a što loše“. Uzmimo da je tome tako i da je to dobro. No, podrazumijeva li tvrdnja o prošlom vremenu, a dojma sam da podrazumijeva, stav potpune irelevantnosti književne kritike? Dakako, pritom izuzimamo gdjekad (ili često put) neutemeljene panegirike, proizašle ili iz skromnoga književnoga/književnoteorijskoga znanja ili iz, nameće se, kakvih neknjiževnih pobuda. U danom sam osvrtu jasno napomenuo da je potrebno pisati i o lošoj poeziji, upravo stoga što ista biva inkorporirana u sve brojnije preglede „poezije koja je dobra“, a kroz vid, na zavaravajmo se, sve utjecajnijih medijskih kanala koji promiču što kič, što posve razvidne paraliterarne pojave. Niti je, stoga, ijedan moj raniji esej bio ad hominem, a k tome konzervativno-patrijarhalan („oštećena“ strana, pritom zaplotnjački opanjkavajući neupućene, i dalje će tvrditi suprotno), niti je to kritika na koju sam stavio poveznicu – u središtu je svega i dalje, samo i jedino (namjerno posežem za diskurzivnim pleonazmom), književni, preciznije pjesnički tekst. Rukopis koji jednako tako, što god moja malenkost mislila, može ocijeniti izvrsnim. Kao što su izvrsnim ocijenjeni brojni rukopisi koji to objektivno nisu zaslužili posljedica je čega recepcijsko, slijedom informacijskoga predoziranja, zanemarivanje vrlo dobrih ili čak odličnih naslova.

Također sam u više navrata, ilustrirajući posljednju tezu, naveo primjer poezije petrinjskoga pjesnika Borisa Vrge (1953.), posebice u kontekstu optužbe da sam autoricu rukopisa, valjda tek zbog navedene joj godine rođenja (što je biografska činjenica koju je posve uobičajeno navesti), diskriminirao i na osnovu životne dobi (uostalom, u danima nakon „spornoga“ eseja, u brojnim je društveno-mrežnim „konsternacijama“ ta vrsta primjedbe, od strane više osoba, iznesena podosta puta). Do sada sam, naime, pisao o Vrginim dvjema zbirkama poezije, rukopisima Biciklisti (2017.) i Životinjski vrt (2020.), ostavši nemalo iznenađen nadasve domišljatom konceptualnom prirodom prvoga, i sjajnim sintagmatskim rješenjima drugoga primjera. O prvom sam primjeru, gle čuda!, svojedobno pisao za sisačke Riječi, a drugi primjer dostupan je i online te ga prilažem zainteresiranim čitateljima. Zanimljivo, o Vrginoj sam poeziji, dakako putem društvenih mreža, razgovarao s podosta što zaljubljenika u poeziju, što onih koji su k tome i pjesnici; svega mi je dvoje kolega pritom potvrdilo da su upoznati s njegovim radom (a to, s obzirom da je Petrinja posrijedi, i ne treba čuditi): Miroslav Kirin i Monika Herceg (to naravno ne znači da ne postoje upućeni u autorov rad). Uz navedeno, uvažavajući poetičku heterogenost, kritičku poziciju nastojim ne opteretiti svjetonazorom; ovaj primjer možda to ne ilustrira ponajbolje (iskreno, nisam upoznat sa svjetonazorom Borisa Vrge, a iz analize navedenih dviju zbirki išta nije bilo moguće makar naslutiti), ali slobodan sam podvući da sam pisao i o Ernestu Fišeru i o Milanu Maćešiću, i o Robertu Bacalji i o Mariji Dejanović, i o baštinici postmodernističkoga pjesničkog kršćanskog misticizma Božici Zoko, i o dojučerašnjem samizdatliji kritički slabo praćenoga undergrounda, odnedavno mnogima dobro poznatom Žarku Jovanovskom. Dakle, mimo kriterija ideologije, roda i dobi, uz posvećenost tekstu kao jedinoj za kritiku bitnoj činjenici, kao osoba neskriveno lijeve provenijencije (čime, pak, osporavam stereotip ideološke pripadnosti kao temeljne odrednice članstva u kojem od dvaju najvećih strukovnih udruženja na polju književnosti).

Ne želim, međutim, da se ovaj tekst doista pretvori u opravdavanje prethodno prakticiranih književno-kritičkih i esejističkih praksi. Smisao ovoga teksta nije iznositi alibi za legitimne postupke, što pisanje književne kritike jest. Smisao je naglasiti, usprkos činjenici da nominalno živimo u tridesetogodišnjoj demokraciji, izvjesnu izloženost kritičara, ukoliko je posrijedi tzv. negativna kritika, kako osudama iznesenoga stava o čijem djelu ili opusu, tako i difamacijama, kleveti, zadiranju u privatni život, a u najekstremnijim slučajevima i (za sada) najavama sudskih tužbi. Naglasiti maliciozno tumačenje zaključaka kritike kao polazišnu osnovu za tobožnje ustvrđivanje nepobitnoga ad hominem diskursa (premda ni ad hominem u kritici nije nelegitiman) i kakve „prljave igre“, „organizirane rabote“ iza koje, pročitao sam u brojnim komentarima diljem društveno-mrežnih bespuća, a uz predvodništvo iste nekolicine kojoj šovinistička retorika očito nije strana (što se istoj, iz tko zna kojega razloga, obično glasno ne spočitava), obično stoji „netko moćan“, kao što je potpisnik tzv. negativne kritike obično onaj koji nastupa „s pozicije moći“, kao onaj iza kojega stoji institucija ili kao onaj, što mi se činilo posebno frapantnim, koji to čini kako bi okupirao jedno uredničko mjesto u Biblioteci o čijim je naslovima pisao, s izuzetkom triju naslova, izrazito afirmativno. „Slučaj Biblioteka“, napominjem, također sam ukratko prokomentirao u eseju koji bi trebao biti doskora objavljen u Artikulacijama, kao još jedan primjer posezanja za neosnovanim optužbama ne s ciljem argumentiranoga demantiranja teza iznesenih u spornom eseju objavljenom početkom studenoga ove godine, već isključivo s ciljem diskriminacije i diskreditacije autora eseja.

Pitanje pokretanja pravnoga postupka do sada, međutim, ni u jednom tekstu nisam prokomentirao. Ono bi, bez obzira tko je tužitelj, a tko tuženik, moralo zabrinuti dionike ovdašnje književne scene. Na tekst se reagira polemički. Polemika je jedan od temelja književnih procesa u nas posljednjih nekoliko dekada devetnaestoga te čitavo dvadeseto stoljeće. Polemika, katkad doista svađalačke prirode, u konačnici ipak provocira argumentirani dijalog, ali i konkretne, katkad bravurozne književne intervencije. Dovoljno je prisjetiti se Krležinoga romana Na rubu pameti koji je, takoreći, izravnom posljedicom upravo žustrih polemičkih rasprava (obilježenih vrlo teškim tonovima, katkad i diskursom posve nepojmljivom onima koji tzv. negativnu kritiku doživljavaju kao inkviziciju). U konačnici, objelodaniti stav kao gotov tekst javno dostupan zainteresiranima, poštenije je od pisanja klevetničkih statusa koji, nakon što isti pogleda dovoljan broj neupućenih, bivaju brže-bolje obrisani. Strategija je to krajnjega pokvarenluka, bezobraštine, a ujedno i notornoga kukavičluka prema kojem, i to otvoreno ističem, gajim prijezir. Kao što gajim prijezir prema tvrdnjama onih koji „ne vide“ ono što su morali vidjeti, a što se itekako tiče i obrane ugleda institucija na koje se pozivaju kada nastoje diskvalificirati autora jedne tzv. negativne književne kritike. Moj je prijezir, međutim, sporedan, ali moje pravo da pišem kritiku bez imalo ulizništva, a što je već po sebi, ako hoćete, i čin altruizma (te svakako skrbi prema recentnoj književnosti), jest važno – i kao pitanje građanske i kao, dijelom, pitanje umjetničke slobode. Atmosfera linča s kojom sam suočen sugerira, ne samo meni, da je to pravo dovedeno pod pitanje. Slijedi možebitni presedan nesvojstven demokratskom društvu dvadeset i prvoga stoljeća (kakvim se rado predstavljamo), i već to je dovoljno da književni kritičari, ne želeći biti označeni kao počinitelji već autori književne kritike, odustanu od negativnih ocjena onih djela koja pozitivnu ocjenu, uzimajući estetski kriterij u obzir, ne zaslužuju.

Ovaj tekst, također, nije poziv na solidarnost, još manje zamolba ili traženje zaštite. Onoga trenutka kada sam prelomio napisati prvu književnu kritiku kojom sam, uvjetno rečeno, djelo koje je predmetom iste ocijenio negativnom ocjenom, pristao sam na cijenu u vidu gubitka „prijatelja“ na društvenim mrežama, neugodne povratne informacije, u konačnici i uvrede koje na zaslonu mobilnoga mi uređaja iskaču kao pop-up. Ovaj je tekst podsjetnik na poziciju književnoga kritičara i književne kritike koji postaje (ili jest) takav da će iole lucidnije kvalitativno gradiranje napisanoga u ne tako dalekoj budućnosti biti posve obeshrabreno. U kakvoj distopijsko-futurističkoj primisli odnos je to koji bih, slikovito, prenio u artificijelnu domenu. U kojoj računalni program zvani „Autor“ burno reagira na djelovanje računalnoga programa zvanoga „Kritičar“. I sve je skupa podnošljivo dok računalni program zvani „Autor“ ne odluči računalni program zvani „Kritičar“ prijaviti antivirusnom programu zvanom „Cenzura“. U spomenutoj distopijsko-futurističkoj primisli, dakako, već bi se pojavio čovjek koji će ugasiti računalo i poći na spavanje ne mareći za literarnu koliziju paraliterarnih umova. U opciji koja nije distopijska niti futuristička, već je ovdje i sada, navedena tendencija opasno prijeti progresivnim porastom cenzorskih slučajeva te postupnim nestankom kritičkoga vrednovanja književnoga djela. U tom slučaju, nema razloga mrštiti obrve zbog pojave i rastuće utjecajnosti takozvanih book-influencera, čija jedna objava na mreži ima učinak barem tisuću puta veći od književne kritike, koliko god analitičke prirode bila.

Samim tim naslov ovih esejističkih natuknica ne smatram dramatičnijim no što bi, s obzirom na kontekst, trebao biti. Ovo što ću sada napisati, napominjem, za sada ne vežem ni uz koga (a mogao bih). Cenzura, ako posrijedi nije razlog za kakvu bezuvjetnu reakciju (poput govora mržnje, primjerice), za mene je bila i ostala vid fašizma. Cenzura je uvod u legalizaciju opstruiranja privida slobode (oprostite, no ja zbilja ne vjerujem da je itko od nas u potpunosti slobodan), uvod u nametanje programiranoga diskursa i tim podržavanja nositelja onoga sustava vrijednosti koji počiva na opstrukciji kreativnoga djelovanja, a samim tim, o kojem god području ljudske djelatnosti govorili, i jamčenoga progresa. Cenzura umjetnosti i onoga što upućuje na umjetnost, a ovdje je to književna kritika, uživa posebnu težinu, i protiv te se opasnosti boriti mora svaki poklonik tzv. umjetnosti lijepe riječi, bez obzira na ideološku provenijenciju, estetski ukus te vlastitu bilo spisateljsku, bilo čitalačku predispoziciju. Toga sam postao osobito svjestan posljednja dva mjeseca, u jeku plejade optužbi i uvreda, „konstatacija“ da sam u grob otjerao jednoga čovjeka (što, naravno, nitko od pogođenih mojim kritičkim radom nije primijetio), „konstatacija“ da bih u ratu ubio, ili „konstatacija“ da sam mizogin, da sam seksist, da mi nije mjesto u književnom životu nego valjda u zatvoru. I „konstatacija“, to ne smijem zaboraviti, da sam iz blata iz kojega sam, nepismen i potkapacitiran, izgmizao predbacivši (ustvari postavivši legitimno pitanje o podrijetlu jednoga autorstva) kozmopolitu nesposobnom centrirati tekst prije objave na portalu (o izostanku lektorskih reakcija bolje da ne pišem). Taj urbani rasizam, a morali su ga vidjeti svi „poniženi i uvrijeđeni“, ujedno i u velikoj mjeri znači diskvalifikaciju niza „oblikovatelja“ književne scene posljednjih mnogo godina, autoriteta na koje se neke od tobožnjih žrtava ustrajno pozivaju. Srećom (iako to i nije pošteno tako zvati), lista je „prokazanih“ za nečasnu rabotu i djelovanje u krdu podulja i obuhvaća čak i ona imena posve neprisutna na društvenim mrežama (taj mi je odabir, pritom, sve razumljiviji). To mi ostavlja nadu, premda za sada slabašnu, da će stvarni i kontinuirani proizvođači govora mržnje biti prepoznati, a da će se kritika oduprijeti ovoj vrsti pritisaka. Te da, naposljetku, komentiranje loših djela neće biti, od strane autoriteta, ustupljeno ignoriranju, stoga što ta estetski loša djela, u međuvremenu, prikupljaju pozitivne reference te tako kod slabije upućenoga čitatelja (govorim o objektivnom čitateljskom prosjeku) zauzima poziciju vrha recentne književne (u prvom redu pjesničke) produkcije. Dobro sam upoznat sa slučajem autora koji je za jednu trećerazrednu zbirku poezije pobrao niz nagrada, a o čemu sam pisao u ranijoj prigodi i što ću ovdje, zavisno o procjeni pogodnoga trenutka, izvjesno i objaviti. Mogu tek dopisati mea culpa, jer baš je taj naslov jedan od onih dvaju ili triju kada sam se, posve nepošteno, opredijelio za friendly-pristup, radi čega, posebice s obzirom na daljnji razvoj situacije, osjećam grižnju savjesti.

Rezime je sljedeći: zbog svega četiri-pet tekstova, od kojih je jedan do sada bio esej (ostalo su književne kritike), u posljednjih sam dva mjeseca „priskrbio“ uvreda i kleveta (na svoj račun) za čitav život. Nedavno mi je predloženo da načinim katalog tih uvreda te da ih, bez popratne bilješke, objavim kao zasebni tekst. Usprkos tome što je prokazivanje autora tih krajnje degutantnih konstrukcija ono najmanje što bih mogao i trebao učiniti (uopće ne sumnjam da bi mnogi, upravo na mom mjestu, potražili pravosudnu zaštitu), odlučio sam se suzdržati od te vrste akcije i dalje vjerujući u moć argumentacije (moć koja u ovdašnjem post-tranzicijskom društvu očito slabi u korist moći predrasude i moći manipulacije). Čak i pored „pribavljanja“ telefonskoga mi broja zbog privatnih poruka, e-mailova s posvetničkim pjesmama čija je svrha bila uvrijediti me (uvrijedilo me je jedino to što je bila na razini kompilacije učeničkih uvreda zbog kojih se ne dobiva književno-kritički odgovor, već ukor razrednoga vijeća) ili dovođenja moje malenkosti praktički u izravnu vezu sa smrću jedne osobe (ponavljam, arhiva je zastrašujuće bogata). Sljedeća je etapa ovoga jasnoga obračuna s pokušajem pisanja poštene književne kritike, međutim, naznačena, a njezin će ishod, neovisno o potpisniku ovih redaka, udariti smjernice kritičkom vrednovanju književnoga djela u skoroj budućnosti. Vrednovanju ili „vrednovanju“, zavisno o ishodu etape i kutu gledanja na problem. Jasno je, prema svemu sudeći, da spominjanjem svršenosti vremena kada je kritičar bio „bič božji“, kao i neargumentirane tvrdnje da pokušavam kontrolirati pisanje i objavljivanje, kulturna politika (odnosno kulturne politike) ima problem koji neće biti riješen negiranjem istoga. Ušutkaju li osporavatelji prava na približno objektivno vrednovanje književnoga djela jednoga kritičara, siguran sam, ušutkat će i ostale. Ušutkati ili ih „preodgojiti“ u bezuvjetne panegiričare kojima će nerijetko, dok pišu nešto u što ne vjeruju, želudac prigovarati da tako dalje ne ide. Dokidanje kritičke misli, naposljetku, značilo bi fašizaciju, a za to bi, možda više od ostalih, odgovornost snosili oni dionici scene koji se, premda su upućeni u razvoj situacije, slijepo drže načela nemiješanja – jer valja ostati dobar i s onim koji tuži i s onim koji je tužen. Onaj koji tuži, osobito ukoliko je institucionalno visoko rangiran, možda će pomoći u životu (čitaj: „književnoj karijeri“). Onaj koji je tužen, čak i ako završi u reštu, možda otamo, bude li mu cimer imao razumijevanja za književnu kritiku, napiše štogod pohvalno o nemješateljevoj novoj knjizi. Win-win situacija hiperinflatornoga pseudointelektualnog licemjerja.

Rezignirani P. S. Ili bi bilo jednostavnije da se za sve ispričam. Da se ispričam zato što su mi psovali majku i oca nazivajući me smećem. Da se ispričam zato što me smatraju suodgovornim za smrt čovjeka. Da se ispričam zato što su naveli da bih ubijao u ratu. Da se ispričam zbog toga što je osoba koja me napada, želeći me isprovocirati, odabrala homofobiju. Da se ispričam zato što su mi slani SMS poruka i mailovi degutantnoga sadržaja. Da se ispričam zato što sam, kako je ono pristojno rečeno, izgmizao iz blata. Da se ispričam zato što se, tu i tamo, za slabu knjigu poezije usudim napisati da je slaba. Da se ispričam pa da nastavim o, primjerice, nogometu. Kruže glasine da nogometni treneri bolje podnose kritiku od dijela književnika i onih koji se tako nazivaju. Ili bolje podnose ili ih jednostavno nije briga. Ili da nastavim o šahu. Serija je, kažu, popularna, a broj instant-šahista raste geometrijskom progresijom. D2 – D4: jedan je potez dovoljan za postati velemajstor! D2 – D4: i čitav je svijet tvoj, mlada Polgar i još mlađi Fischeru! D2 – D4: i 1:0 za Hrvatsku, strijelac Davor Šuker u 83. minuti! D2 – D4: gore glave, dolje kritičari!

Napomena: fotografija smaknuća Stjepana Filipovića preuzeta je sa sljedećega izvora:

https://en.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Filipovi%C4%87, 24/12/2020