Četvrtak, 02. rujna 2021., 12:02

Redigirana verzija neobjavljene kritike o sada već ne i najnovijoj zbirci pjesnika kojega cijenim. Tim više, smatram bitnim, koliko god problematično bilo, tekst komentirati bez fige u džepu (bez pomisli na autoricu/autora). Time možda gubimo prijatelje (pa i one društveno-mrežne). Ili ih, ukoliko su u kadru komentar prihvatiti dobronamjerno, potvrđujemo. A ovaj je tekst, povremenim sarkazmima usprkos, takav. Zašto uvodna napomena? Zato što želim, barem ovaj put, dati do znanja da mi nije namjera privlačiti pozornost provocirajući. Niti šutnju, usprkos poznatoj dilemi Dubravke Oraić Tolić, doživljavam kao kritiku, već kao blagoslov sve učestalijoj institucionalizaciji estetskoga prosjeka.

Hrvatski bog Zamor (Tomislav Domović, Hrvatski bog Amor, Zagreb, VBZ, 2020., 159 str.)

Nova zbirka poezije mrežno prolifičnoga pjesnika Tomislava Domovića (u ponešto godina starom beogradskom izdanju zbirke Ljubavni abecedarij biografski dramatično naznačenoga kao „prešućenoga hrvatskog pjesnika“, kao da je posrijedi bilješka o političkom zatvoreniku u totalitarističkom sustavu, a ne bilješka o pjesniku uglavnom neopterećenom angažiranim temama) možda ponajbolje ilustrira opasnosti pretjerane i nekritičke izloženosti pisanijama na Facebooku (i srodnim mu platformama) – neprijeporno talentirani autor s liste Goranovaca (Heretik na 10 načina, 1987.), očito pretjerano okuražen bezrezervnim emotikonskim superlativima na račun svakodnevno objavljivanih uradaka, neprijepornom talentu usprkos, propustio je pažljivom selekcijom izgraditi kvalitetnu knjigu poezije koja bi, vrednujemo li je s figom u džepu, zavrijedila visoku ocjenu. Ovako, nažalost, ostaje dojam neselektirano formirane cjeline proizašle iz transfera manje-više svega iz jednoga u drugi medij. Posljedica je toga propusta rukopis koji broji više od stotinu i trideset tekstova (stotinu trideset i pet, ukoliko sam precizno brojao), od čega je barem pedeset posto tekstova moralo podleći autorskoj autocenzuri, što bi opet značilo rukopis koji broji i više nego pristojnih šezdeset-sedamdeset tekstova, a koji bi u tom slučaju, prilično sam siguran, pretendirao zadovoljiti i estetski najstrože recipijente.

Rukopis otpočinje cjelinom Amorove sulice, odnosno programatskim tekstom Čekanje, svojevrsnom invokacijom upućenom bogu, pri čemu se u patetičnoj maniri daje naslutiti tendenciozno pridavanje transcendentalnoga predznaka podrijetlu poezije. Već drugi tekst (Svitanja) sugerira problem izostanka selekcije: pa se tako u toj distrofičnoj minijaturi natisnulo, uz čekanje Uskrsa, i ponešto jaja, luka, šunke i janjetine, a sve uz dodatak objektivizirane „nje“. „Uzvišenost“ je poete-poslanika naglašena i naslovno iritantnim tekstom Čovjek našeg doba suprotiva pjesniku: Pjesnik, makar onaj posve apolitičan i u bitnim društvenim pitanjima neopredijeljen, ekvivalent je slobodi i, paradoksalno, životu; Čovjek je našeg doba, eto, egzistencijalni mu kontrapunkt. On je neslobodan, makar stvoren u slobodi kao ekvivalentu snošaja muškarca i žene (!), on je smrt sama koja u pjesnika, makar samokritički steriliziranoga, gleda ljubomorno. Slobodarska je supremativnost pjesnika-subjekta upravo sjajno oprimjerena građanski smjelim tekstom Kako bivam anacionalan u kojoj lirski pjesnik-subjekt, očišćen od „glagoljaških zapovijedi“, sav anacionalan svoje potpuno oslobođenje trudnoj Drugoj najavljuje smišljanjem imena „onom što ti između butina počiva“. Nedovoljno za prešućenost, osim onu biografski ranije navedenu.

Pjesnik-subjekt upravo je opsjednut svojom uzvišenom, urođenom, makar katkad i prokletom poeto-esencijom (Majka i ja), a što biva podvučeno mjestimično kamovljevskim diskursom. Zamor materijala i dodvoravanja širokolikom Facebook-čitateljstvu očituje se i kroz ničim izazvano povremeno korištenje aorista kao u tekstu Obziran čovjek. Nepodnošljive epizode patetike, kao u pjesmi Žito (jednoj od stilski temeljenih na kontaminiranoj figuri ponavljanja, što obično rezultira vrlo labavim silogističkim grozdom), doseže pjesniku-subjektu valjda željenu kulminaciju: Bože, / koliko poezije u kruhu, / koliko kruha u poeziji. Ograničeni mi prostor ne dopušta oprimjeriti ne odveć ugodne natuknice, ali kako onda shvatiti svu tu (pa i ljubavno-ljubavničku) ekstatičnost kada se, nakon toga, desi nešto tako spermatozoidno patosno kao tekst Viagra obilježen, nadasve, deskripcijom misionarskoga položaja (on na njoj, ni čut´ drugačije!).

Jedna od prvih pjesama druge cjeline (Sapunica u ustima) naslovljena Iz vode izlaze nedvosmisleno predstavlja i jedan od estetskih vrhunaca rukopisa; kritički predznakovljen, istovremeno bolno intiman, tekst ponešto kazuje i o odnosu prema domovini/naciji koji je svojedobno umješno registrirao Boris Maruna. Groblja u visini očiju hipersentimentalna je jadikovka o nepomirljivosti nárōdā na tragu, sekundarno-književno mi iskustvo govori, tendencije društveno-mrežnih hiperproduktivnih poetesa i poeta da budu voljeni od svih, pa i od onih koje teško da je drugačije kvalificirati već kao notorne nacionalističke ekstremiste. Povremena kontrapunktiranja, podjednako sadržajno-semantička i stilska, realizirana figurom ponavljanja s ciljem isticanja nad-nacionalnoga predznaka pjesničkoga bića, rezultiraju stilskom predvidivošću, gotovo litanijskim pokušajem reprogramiranja čitatelja koji pošto-poto mora shvatiti pretežno orgazmičku uzvišenost pjesnika-subjekta. U redu, shvatili smo: On ne bi bio ni dobar Hrvat, ni dobar Srbin, pa ni German, možda tek Eskim ili Aboridžin (Nisam dobar). Još samo da pjesniku-subjektu netko objasni da je Inuite prilično uvredljivo nazivati Eskimima (kako na ovdašnjim jezicima, tako i na kojem od jezika iz aboridžinske porodice Pama-Nyungan). Pa ipak, navedeno ne priječi pjesnika-subjekta da već koji tekst kasnije (Mi Hrvati) svaki dan izreda nekoliko Očenaša i obriše misli trobojnicom.

Komentar treće cjeline otpočinjem pjesmom Jeftin pleh: jer, eto, baš to smo čekali!, autorov obračun s njima (nama, svejedno!), redom lošim pjesnicima i kritičarima bez osjećaja za nijanse. U tekstu Neću biti nepristojan podozriv odnos prema ženama (u kontekstu željene ravnopravnosti, a ne podrazumijevane podatnosti te tu i tamo reprodukcije) izvjesno doseže svoj utilitarni vrhunac: (vješat se neću, ni u smrti ne želim biti lutak; / rezati žile ne mogu, ni hladan žena ne mogu biti). O krštenima koji nisu kršteni (iz rukopisnoga konteksta zaključujem da je to nužno loše; lako za žene koje bi u međuvremenu lijegale s ratnim zločincem i Eskime) progovara (ponovno) tekst Vjera, što je jedan u nizu eklatantnih primjera sadržajne zalihosti uvjetovane autorovom očitom nultom stopom tolerancije na samokritički sindrom stečene imunodeficijencije. Na tragu je spomenute zalihosti i tekst Testament, kao i figurom ponavljanja te patetičnom završnicom obilježeni tekst Dolazi smrt, uz napomenu da završnica ove pjesme opasno prijeti postati najpatetičnijom završnicom viđenom u rukopisu: samo moje srce ne puca / ono je odavno odstrel u pucnju tvog pogleda.

Završni tekst naslovljen Suza na vodenicu, uz ostalo, razotkriva kako pjesnik-subjekt i njegova ljubav, sve nelinearno, traže ženu s kojom su proveli budućnost. Na što sam, ne znam zašto, pomislio na Sarah Connor i njenoga sinčića Johna kojega je Hollywood ubio, a nakon što Skynetu to nije pošlo za procesorom. Tek usput, uz konstataciju da sam istaknuo dominantno slabe primjere, želeći ukazati na alarmantni višak materijala u rukopisu te pritom ne osporavajući mjestimično jake trenutke zbirke (posebice u ranoj fazi druge cjeline), oženivši Cyberdyne Systems Model 101, baš taj koji je u ime zarade presudio malom spasitelju! A koji će u sljedećem dijelu, nije isključeno, novom alternativnom vremenskom linijom završiti negdje u Hrvatskoj, i to s kristalno noćnim ciljem – eliminirati ovdašnje književne kritičare programirane da iskorijene svetu majku poeziju čije nas božanske i samo božanske metafore čuvaju od stilističke lucidnosti Skyneta, Legije, Atarija 2600 i Nintenda, za čijom vodoinstalaterskom braćom još tu i tamo stareći čeznem.