Ambroise Vollard: Sjećanje trgovca nekretninama

Utorak, 21. 11. 2023., 17:20

Franjo Nagulov: Ingres na Degasovim rukama (Ambroise Vollard, Sjećanja trgovca umjetninama, Koprivnica, Šareni dućan, 2020., 333 str.)

Autobiografija slavnog trgovca umjetninama prvo je izdanje doživjela u Sjedinjenim Državama (1936.). Ova anegdotama ispunjena knjiga započinje autorovim prisjećanjem na rodni otok Réunion, očevu literaturu, odgajateljsku ulogu tetke Noémie i osnovni dio školovanja koje je nastavio studiranjem prava u Montpellieru i Parizu gdje je 1888. diplomirao. Put mešetara započinje kao student, rano upoznajući slikare među kojima prevladavaju impresionisti. Iako to Vollard pripisuje sreći, pokazalo se da je posjedovao barem tri osobine čovjeka uspješnog u tom poslu: trgovačko znanje, prepoznavanje estetike budućnosti i umrežavanje. Ne čudi što je s podosta ironije komentirao Brunetovu kritiku Sjećanja. Gabriel Brunet je smatrao da je u svojoj autobiografiji Vollard prešutio bitno pitanje: na koji način slikama raste cijena? I premda Vollardov odgovor kategorički isključuje ulogu trgovca nekretninama kao „namjesnika slikarstva“ sposobnog aktualizirati artistički pravac, u samoj autobiografiji moguće je naći primjere koji daju naznačiti da postavljeno pitanje nije besmisleno. Ako je vjerovati Vollardu, čovjeku zaslužnom za posthumnu popularizaciju Van Gogha, njegova uloga pri recepcijskom preporodu impresionističkog slikarstva u Parizu i šire nije tek stvar estetske detekcije. Načini na koje je pridobivao kupce dubljeg džepa dižući tako vrijednost Cézannea, Renoirea, Cabanela (Bukovčeva učitelja), Moneta, kao i kasnijih pionira avangarde (od poentilista Signaca do kubista Picassa) zahtijevali su visoku poduzetničku inteligenciju, lukavstvo, katkad i prepredenost te ulagivanje moćnicima iz i izvan umjetničkih krugova. Dakako da takva praksa podrazumijeva stjecanje poznanstava s predstavnicima visoke politike i privrede.

Prvog će među njima upoznati još u Montpellieru. Bio je to Louis Lafferre (1861. – 1929.), socijalist koji će obnašati više ministarskih funkcija. O tome kako je upoznao Lafferrea Vollard objašnjava do u detalj. O kontekstu poznavanja neimenovanog rođaka porodice Rothschild ili Johna D. Rockefellera nimalo ili jedva. Vrijedi upozoriti i na njegovo poznanstvo s Milanom II. Obrenovićem (1854. – 1901.), koji je nakon abdikacije 1889. neko vrijeme proveo u Parizu. Svoja je poznanstva s titanima likovne umjetnosti Vollard stavio na prvo mjesto, između redaka ipak ukazavši na ulogu državnog i privatnog mecenata u njenom trajnom očuvanju. Ona će, na što ukazuje u 13. poglavlju („Rat i poraće“), osobito doći do izražaja tokom i nakon Prvog svjetskog rata, a zatim i dolaskom svjetske gospodarske krize koja je poslužila kao katalizator predstojećeg nacističkog uspona. Vollard, naravno, ne bi bio Vollard da po dolasku u Rim nije upoznao papu. Njega ne spominje izrijekom, već kao nasljednika Lava XIII. i starca, parafraziram, od osamdeset godina. U pitanju je papa Pio X. čiji je pontifikat trajao od 1903. – 1914.  Možemo zaključiti da za Vollarda vrijedi ona: pravi čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme. Zadržimo li se na njegovu recepcijskom kapacitetu, za ilustraciju možemo uzeti asocijaciju koja mu se desila pri jednom od brojnih razgovora s Edgarom Degasom. Velikan impresionizma prepričavao je Vollardu situaciju kada je u naručje uhvatio Ingresa koji se spotakao. Vollard je prizor zamislio kao sliku koja simbolizira prijelaz iz starog (neoklasicističkog) u novo (impresionističko) razdoblje.  

Njegova je lista prijateljstava s velikanima slikarstva i kiparstva stoga zapanjujuća. Pored ranije spomenutih izdvajam de Grouxa, Browna, Mary Cassatt, Rodina, Bonnarda, Debat-Ponsana, Foraina, Lautreca i dr. Tu su i zabilježena poznanstva s književnicima poput Mirbeaua, Verlainea ili Jarryja. S „filozofom tišine“, piscem Alfredom Jarryjem (1873. – 1907.) ostvario je bogat suradnički odnos. Poznavao je i jednu od ključnih figura surrealizma, Guillaumea Apollinairea (1880. – 1918.). Mnoge je od njih, na tragu neraskidive veze ljubavi i želuca, dovodio u svoj „Podrum“ opajajući ih vinom i specijalitetima rodnog Réuniona. A kada smo kod opajanja, nužno je ukazati i na Vollardov knjižarsko-nakladnički rad. Njegova izdanja pretežno kanonskih naslova dolazila su u suradnji s ponajvećim graverima i ilustratorima tog doba. Valja ukazati na izdanje Baudelaireovih „Cvjetova zla“ (1916.) s ilustracijama Émilea Bernarda. Heterogeni krugovi Vollardovih veza i poznanstava sezali su i u ezoteriju. Jedan od gostiju njegova „Podruma“ bio je i Papus, okultist pravim imenom Gérard-Anaclet-Vincent Encausse (1865. – 1916.), osnivač modernog Martinističkog pokreta. Naposljetku, bilo bi suludo ne spomenuti da mu se na listi poznanika nalazio i Émile Zola, prijatelj Paula Cézannea. Vollard se prisjeća Zolinih neugodnosti zbog umiješanosti u „Aferu Dreyfus“. Cézanne mu je kao veliki drug zamjerao nedovoljno iskorišten literarni talent. Degas mu je, međutim, zamjerao „J´accuse“. Sve navedeno pretežno se odvijalo u Parizu, što potvrđuje prevladavajuće historičarsko stajalište o Gradu svjetlosti kao kulturno-umjetničkoj Meki na prijelazu iz 19. u 20. vijek.

U poglavlju o putovanjima Vollard oduševljeno piše o Engleskoj i SAD-u. U potonjem slučaju valja biti precizniji i naglasiti – o New Yorku. Naime, tokom intervjua s jednim američkim novinarom ispostavilo se da njegova kuća dvokatnica ne priliči takvom velikanu. Stoga je novinar naveo da je posrijedi kuća s pet katova. Pretjerivanje ovdje prepoznajemo kao njujoršku i kao marketinšku karakteristiku, što možda ne odgovara Jednokatnoj Americi iz pera Iljfa i Petrova. Pretjerivanje je također realna mogućnost ove knjige, no i bez duhovitih poentiranja u društvu tolikih velikana u i izvan umjetnosti, ne treba sumnjati da je takav posao također privlačio predstavnike podzemlja. Jedan je od njih Martin Fabiani, korzikanski mafijaš i Vollardov bliski suradnik za kojeg se vjeruje da mu je 1939. namjestio saobraćajnu nesreću sa smrtnim posljedicama. Dovoljno je spomenuti da je Fabiani potom postao i nacifašistički kolaboracionist. To ga nije koštalo preranog napuštanja životne pozornice. Umro je 1989., u stotoj godini. Za razliku od Ericha Šlomovića, još jednog Vollardova bliskog suradnika, koji je život završio u ćuprijskom logoru 1942. O Šlomoviću je 1989. Veljko Bulajić snimio film „Donator.“ Šlomović, prema nekim izvorima rođen u Vinkovcima, tako se prometnuo u eminentno ime. Vollard ga u Sjećanjima nije spomenuo. Bilo bi dovoljno da ga se tu i tamo prisjete njegovi Vinkovci. Baš kao i rabina Frankfurtera ili herojskog mu sina Davida. I svih onih Židova, stvarnih pionira vinkovačkog urbaniteta, koji su tokom vladavine zločinačke NDH nestali skupa s jednom od najvećih sinagoga u Kraljevini Jugoslaviji. A čega bi se Vinkovci možda i sjetili da, april za aprilom, nisu zauzeti travanjskim oplakivanjem vlastitog oslobođenja.