Utorak, 8. prosinca 2020., 12:38

Franjo Nagulov: Jezik, Ritam, Transcendent (Božica Zoko, Prije konačne žetve, Županja, Gradska knjižnica, Proventus Natura, 2015.)

Napomena: Rad je navodno objavljen u jednom od Godišnjaka MH, Ogranak Vinkovci. Navodno, velim, jer povratna informacija ne daje mi za pravo kategorički tvrditi da je tome tako. Pritom prvenstveno mislim na praksu uručivanja separata i autorskoga primjerka.

O zbirci Prije konačne žetve posljednjih tridesetak godina na ovdašnjoj književnoj pozornici nezaobilazne ne samo pjesnikinje Božice Zoko[1], dojam je, nije dostatno promišljano, barem ne kroz književno-kritičarska i/ili teorijsko-književna razmatranja. Niz socioekonomskih, kulturoloških te inih okolnosti pritom valja uzeti u obzir kao možebitno dostatne razloge danom svakako nekorektnom recepcijskom minimumu (nekorektnijem prema, slobodno je podvući, neupućenom čitatelju nego samoj autorici). Utoliko je ovim uvidom nastojati umanjiti razmjere šutnje po pitanju rukopisa, valja već na početku istaknuti, visokoga kvalitativnog dostignuća. Rad je pritom primarno razmatrati prikazom. Uzgred budi rečeno, rukopis koji ima biti prikazan prepoznatljiva je stila s osobitim naglaskom na zadovoljenju ritmičkih obrazaca, kao i povremenim grafostilističkim manipulacijama tijelom pjesme, a što je pripisati otvorenosti prema likovnom mediju[2]. Krenuti je, međutim, redom.

Posrijedi je iznimno opsežan rukopis poetskih tekstova podijeljen u ukupno dvanaest cjelina koje zbrojno nude čak stotinu osamdeset i četiri (!) teksta. Situacija je, gledajući cikluse, sljedeća: prva dva ciklusa broje po petnaest tekstova, treći četrnaest, četvrti petnaest, peti šesnaest, šesti, sedmi, osmi i deveti ponovno po petnaest, zatim deseti četrnaest, jedanaesti petnaest te naposljetku dvanaesti ciklus koji broji čak dvadeset tekstova. U većini bi slučajeva kvantitativni ekstrem rezultirao kvalitativnim fijaskom. U danom slučaju, međutim, nije svjedočiti takvom scenariju, naprotiv, lakoća i gipkost danoga jezika olakšava recepcijsku obradu znatnoga materijala potičući na ponavljana i gusta čitanja. Naslov je prvoga ciklusa Zauvijek vječno vazda[3], a biva otvoren tekstom Do iznemoglosti[4], programatskim (makar naslovno) na dvama razinama – maraton je pisanja u istoj, naime, uspoređen s ponavljanim, dakako figurativno, umiranjima Sunca svaki put kada umre čovjek; tomu je naznačiti i grafostilističku intervenciju koja tijelo pjesme čini možebitnim crtežom (posrijedi je, naime, uvodno spomenuta otvorenost prema mediju likovnosti): unutrašnje rijeke krvi / do iznemoglosti / koliko puta tako / umire sunce / sa svakim čovjekom.[5] Protočnosti, pak, teksta Zauvijek vječno vazda (naslov je, kao što je vidljivim, istovjetan naslovu ciklusa), ali i protočnosti velike većine tekstova zbirke doprinosi razvidan interpunkcijski minimum (u danomu slučaju tek jedan zarez biva elementom stanovite sadržajno-semantičke gradacije!). Naime: pitaš psa / zar nećeš proći dalje / u povijest duša / u povijest Sunca / otaljigati se dalje / sa psom, Kipranko. Tekst je čitati lirsko-subjektnom potragom za ljudima zadiranjem u njihovu prošlost/povijest.

Tekst, pak, Do zadnjeg stabla nudi promišljanje egzistencije uvidom u preciznu neodredivost crte razgraničenja između prostorno-vremenske te dimenzije književnoga protusvijeta, a uz često korištene figure ponavljanja, napose leksičkoga, pri čemu je dominantnom epizeuksa: a što je sada? / i gdje je to sada? / gdje se skrilo / u krilo krilo krilo / aviona / aeroplana / zrakoplova. Naslov Ne znam sadržajno-semantički je detektirati kao subjektov poziv u pomoć, a uz naglašenu ponavljačku karakteristiku metaprostora pakla što posljedično vodi u anksioznost; bježanje je, naime, uvjetovano identitetnom transformacijom koja je, k tomu, procesualna (kao i samo stvaralaštvo): ne znam – znam samo / da sam se vratila u / pakao iz kojeg / izađoh i više ne / znam hoću li / opet izići i /biti ista[6]. Intrigantnim je transtekstualnim sekundarnim proročanstvom (samo)uništenja čitati pjesmu naslovljenu Pjeva Marina Cvetajeva[7], a posebice inverzni prikaz biblijske simbolike kojim je stilski osnažena, uvjetno rečeno, atmosfera skepse u tekstu Puno mlijeka za zmiju: svoju nespremnost / svoje ne životu / koje tolikoput[8] / ispisah nemušto / izrekoh / zaplitanje jezikom / i slova pjesnička / puno mlijeka / za zmiju / da se pripitomi / i pretvori u / štap. Posljednji je tekst ciklusa naslovljen Moje ugaslo budno biće u kojemu je i dalje dominantnom kazivanje u ich-formi; subjekt podvlači progresivno introvertirano stanje vlastitoga živomrtvila, stoga na semantičkoj razini tekst ima biti razvijan prema apsolutnoj negaciji, a što višerazinski biva podvučenim završnim stihom-riječju dim. Uz ponovno značajnu grafostilističku gestu tekst je čitati metaobjektom podložnim imploziji koji sugerira i samo uvlačenje subjekta u ništavilo.

Drugi ciklus tekstova, Žrtva prešućenih riječi, započinje tekstom Neće nas utješiti gdje je, slobodno rečeno, subjekt u svojevrsnoj apostolskoj misiji, vođen potrebom za identitetnom nadgradnjom kroza što bi imala biti emitirana božanstvena supstancijalnost: ako sam ja tvoj / izaslanik ovdje / nešto moram / učiniti po čemu / će me prepoznati.[9] U tekstu Vjeruj u mene središnjom je slikom jutarnji sat kao prostorno-vremenska trenutnost buđenja novih znanja (ili, pak, obnavljanja onih starih) – svršetkom jutra otvoren je prostor semantički dvojbenom polju vjerovanja čija hipotetska prvorazrednost počiva tek u zazivanoj obostranosti vjerujućih te ujedno vjerovanih entiteta: naš jutarnji sat / bliži se kraju / obuzima dan u / kojem ćemo opet / čekati pismeno / jutro / o vjeruj u mene / Bože, opet te / molim vjeruj u mene / izvedi me iz / nevjerice-nesanice. Razvidno je, naime, kako je gubitak sna poistovjećen s gubitkom vjerovanja. Nadalje, nadovezati je upitnost dvojine lišene jakoga svjedočanstva treće strane pri čemu je naglasak stavljen na problematizaciju izvaninstitucionalnih relacija odnosno na tiho vjerovanje subjekta-jedinke nepotvrđene društvenim kontekstom (tekst nosi naslov Kud će onda ovo vrijeme): oni koji otiđu / izvan bogova izvan ljudi / a sve ovim rječitim putem / neće nas shvatiti / neće shvatiti naš očaj / kad smo jedno bez drugoga / kad smo jedno / a nema nikoga da / to prizna. U nešto kraćem tekstu pod nazivom Neobavezno štivo primijetiti je problematizaciju same dvojine u okviru otuđenički predznakovljenoga (post)informacijskoga društva: ja ću poslati u svijet / u svijetak naše male / literature jednu / obavijest o tebi i sebi / valjda će nas netko / povezati i konačno / vjenčati – neobvezatno / štivo – mene i tebe.

Efekt ponavljanja stihova u kombinaciji s aliteracijom i asonancom dinamiziraju sliku potrage neodređenoga Jednog za neodređenim Drugim time se razlažući pred samim sobom (Traži svoj razlog): ako ne priznaju pare se / na brojeve razbrajaju se / prvi drugi prvi drugi / prvi drugi prvi drugi / a žena supruga majka / a žena supruga majka / traži svoj razlog. S druge strane, istaknuti je i uporabu paradoksa u službi autoironične pozicioniranosti lirskoga subjekta u pjesmi Godi mi ovo beznađe; pritom je primijetiti kako takoreći psihotično nizanje mikroslika rezultira elastičnom semantosemiotičkom strukturom jednako jake semantičke pozadine – tekst je čitati umjerenim hiperboličkim iskustvom: ne mogu u to vjerovati / sve si već zar vidjela / nisi moju djecu / moju djecu vidjela / nisi. Transpozicioniranje, pak, subjekta ponavljanim metaegzistencijalnim iskustvima pri čemu je trpeći subjekt u statusu učestaloga reinkarnirajućega pseudoentiteta čitati je kroz tekst Na što me spremaš: da pripadnem / konačno obitelji / koja me nije rodila / već onoj koja to / učini drugi / treći četvrti peti / šesti sedmi osmi / deveti put.[10] Dakako da je jednom od ključnih cjelorukopisnih odrednica i suočavanje danoga (mahom) trpećega subjekta s vlastitom smrtnošću – osobito je to snažnom idejnom odrednicom teksta neupitne antologijske snage naslovljenim Sjeme smrti[11]. Autorska drugoživotnost, naoko oponirajuća Barthesovoj ideji smrti autora, naznačena je kroz nadolazeće čitateljsko iskustvo (gdje bi očekivanoj relaciji autor – tekst – čitatelj imala biti pretpostavljena relacija tekst – čitatelj – tekst) u pjesmi-maksimi agresivnoga naslova Naoružavam tebe čitatelju[12]. Pjesma naslova istovjetnoga naslovu cjeline, Žrtva prešućenih riječi, posljednjim je tekstom drugoga ciklusa. Sadržajno-semantički, razvidnom je skepsa u odnosu na sinkronijsku moć riječi, ali i same značenjske transparentnosti zastupljene kontekstualno ciljanim kombinacijama istih čemu oponiraju, kao natuknice čiste i nepatvorene istine, riječi koje imaju biti prešućene: poslat ćemo svoju / žrtvu beskrvnu / žrtvu prešućenih riječi / roditeljskog tepanja / svetih riječi / pitkih pitijskih.

Treća cjelina, Djetetov svemir, započinje tekstom istoimenoga naslova kroz koji se ogleda čežnja za novom nevinošću, subjektova, naime, potreba za igrom. Na to se, pak, nadovezuje misao o boli kao esencijalnom uvjetu kretanja u pjesmi U bilo kojem smjeru: bolovi na ploči / gdje se sastaju noge / s tijelom – hodilo bi / to središte još jedno / središte koliko ima / središta koja bi / prohodala. Nešto je angažiranijim čitati tekst Crno pod noktom kroz koji je dana kritika emocionalno suzdržanoga stvaralaštva odnosno fokusiranosti na zanatsku dimenziju istoga – drugim riječima, umjetnost je sagledana kroz prizmu faktora duhovne nadgradnje kako jedinke tako i društva[13]. Spomenuti je svakako i uspjelu lirsku minijaturu izvedbeno realiziranu kao kakav estetski osjetljivi unutarnji monolog, no posebno je značajnim tekst Biti konačno ovdje pri čemu je ovdje, drugi stupanj deiksije, oznakom metaprostorne željene prisutnosti po hipotetski zadovoljenom dokinuću prostor-vremena. U tekstu, pak, Slađi bit će kruh istaknuti je osobito disciplinirano zadovoljenje rukopisno karakterističnih ritamskih obrazaca uz osobitu fonoosjetljivost kvalitativno zasluženih superlativa. Tekst nihilističkih natruha Umiremo zajedno, uz navedeno, promišlja uzdizanje jezika/pisma na razinu samosvojnoga entiteta, a onkraj smrtnosti koja običajno podrazumijeva možebitno izlizani transcendentalni prefiks meta: hoće li se itko diviti / kad vidi koliko smo dugo / zajedno sestrica smrt / između nas uvijek neka / sestrica smrt / a nismo prošlost / iz dana u dan / umiremo zajedno. Završni je tekst ciklusa U ponoru tišine, pak, potvrdom ranije naznačene čitateljske slutnje – ambivalentni je subjekt napokon jezikom samim koji, k tomu, zorno podržava kretanje (i/ili jest kretanjem). Uz navedeno, uočiti je i kreativnu subdijalektalnu kontaminaciju posljednje riječi-stiha, dakle: obuća i lake noge / neispavane bdiju / pjesma je nečujna / riječ po riječ / mi šaplje / u ponoru tišine / ona kratko odjekne / i brže-bolje ja ju / prevodim u slova / basnoslovna i / obična jesam li ti / sličnorična.

Tekstom Dvije sestre blizanke otpočinje četvrta cjelina rukopisa naslovljena Moja ispisana koža. Cjelinu je, naime, razmatrati naglašeno egzistencijalnim pismom. Upravo u danom smjeru ide i uvodni tekst jake anksioznosti trpećega subjekta, a što se očituje koordiniranim efektom čežnje i samoće, dviju, naime, sestara blizanki: samoća i čežnja / dvije sestre blizanke / koje čeznu da se rode / u spašeni svijet / spašen njihovim / rođenjem ali / toga nema ni u jednoj / mitologiji.[14] Intertekstualnost, pak, u službi negacije čitati je kroz tekst Izabrana mogućnost dok je motiv trpljenja, rečeno jednim od prevladavajućih na rukopisnoj razini, osobito kršćanski predznakovljen, prezentiran kao put prema subjektovu rasterećenju u tekstu Koliko žeđi: onu kapljicu po / kapljicu rose u / pustinji kupim / u kalež da već / jednom ispijem / do dna čašu. S druge strane, tekst Ovdje je tako čisto nudi uvir u čistoću i neokaljanost metaprostora subjektove podsvijesti, s tim da je problematika oprostorenosti recepcijskoga obuhvata daljnje razložena u tekstu Besposlen beskraj. Potreba za sistematičnošću pri konzumaciji kako književnosti (ali i jezika u cijelosti!) tako i izvanliterarnoga primarno egzistencijalnoga konteksta naznačena je u pjesmi Kad progovore dok poredbu postmodernističke prirode koja sugerira nužnost „jestivosti teksta“ pomno usklađenim slojevima tekstualnoga i metatekstualnoga nudi tekst osobito ispovjednoga karaktera naslovljen Kruh s mlijekom: rad sa slovima / udrobljeni u bjelinu / kruh s mlijekom / kao hrana za / psića koji se / mora odučiti / od kujine sise.[15]

U tekstu Prestat ću pisati prvoplanskom je idejom pisanje kao nužno komunikacijsko zlo uslijed subjektova stanja usamljenosti – govoriti je o svojevrsnoj potrazi za komunikacijski neraspoloženim bogom čija se spoznajno usvojiva manifestacija ne ogleda čovjekolikim utjelovljenjem već, ovaj put, suvremenim tehnološkim mogućnostima, a posljedično i avatarizacijom identiteta: dotad te tražim / olovkom po papiru / možda si se preselio / u strojeve / čipove / osvjetlaj ih / a meni osvijetli / ovo slovo. Tekst Moja ispisana koža[16], naslova istovjetnoga naslovu cjeline, razmatra postupnu desubjektizaciju subjekta samoga kao rani stadij njegove objektizacije pri čemu je isti čitati kao palimpsest čija je koža (čitati: memorija!) ispisana iskustvenim slojevima. Uzgred budi rečeno, pritom je dana i diskretna sugestija čitateljskoga sustvaralaštva: čekaj da mi / vremena ispisat ću / te ovdje samo čekaj / bit ćeš ispisan / ali demonu se / žuri a ne zna što / hoće / moju kožu što bi / drugo moju ispisanu kožu[17].

Nepokretno carstvo, peti ciklus rukopisa, biva otvoren tekstom crnomagijske snage Lebdeće stablo u kojemu je primatelj poruke entitetom lišenim identifikacijske oznake prošlosti te je isti kao takav podložan manipulativnim mistifikacijama na koje gotovo imperativno biva upozoren; naglašenom je tako potreba za rehabilitacijom povjerenja u vlastiti spoznajni mehanizam: ne vjeruj / budi blag i ne vjeruj / kad ti pričaju zle / bajke i mitove / o krvoproliću / to što si doživio / postat će jednog / dana broj / broj godova.[18] Tekst naziva istoimenoga naslovu ciklusa, pak, nudi jaku kritiku ispraznosti institucionalnoga molitvenoga repozitorija: pažljivo riječ po riječ / čitam tuđi tekst / ne bi li pronašla / moju riječ koju / je netko drugi / izgovorio i ne / nalazim ih / u vjerskim časopisima / ne nalazim Boga / u književnim revijama. Osobito je navesti pjesmu Moja živa majka kao jednu od potresnijih na cjelorukopisnoj razini – kulminacija subjektove izoliranosti rezultira prihvaćanjem danoga stanja te postautorskim apelom upućenim možebitnom konzumentu samoga teksta: čitatelju nikoga / osim tebe nemam / ti si moja obitelj / moje nerođeno dijete / moj pokojni otac / moja živa majka. U pjesmi Mlaka vodica naslutiti je tek hipotetsko pretpostavljanje radosti trpljenju pri razmatranju suštine vjerovanja (uz vidljivi gradacijski progres prve polovice teksta): jedno neću / zametnulo se danas / jedno protestno neću / prosvjeduje / imam pravo na Boga / na radosnu molitvu.

Nadići sebe oglednim je primjerkom teksta iznimne ritmičnosti kakva, prethodno je napominjano, u manjoj ili većoj mjeri obilježava rukopisnu cjelinu dok pjesma Bjelina traži izlaz otvara prostor promišljanju potrebe reintegracije društvom nekontaminiranih (mahom podsvjesnih) slojeva ličnosti u razloženo trpeće jastvo. Tomu je dopisati i naglašeni grafostilistički intervencionizam teksta Mene ova slova liječe, a uz tek dva interpunkcijska znaka (?! te - ) kojima je omogućeno, makar drugoplanski, pjesmu čitati kao diskretno retoričko pitanje; u tekstu, pak, I još jednom: mene ova slova liječe grafostilistička intervencija, s obzirom na rukopisni kontekst, poprima radikalnije razmjere – tijelo pjesme tako biva razlomljeno na dvije strofe čiji je kompozicijski odnos takav da je isto mogućim promatrati kao crtež. Na posljednje navedeni tekst, a po pitanju grafostilističkoga intervencionizma visokoga stupnja, nadovezati je i pjesmu Vazda ta šutnja koji je, naime, smješten na desnoj stranici te je grafostilistički nalik uvećanoj verziji druge strofe prethodnoga teksta. Dana se rješenja, ispostavlja se, imaju promatrati vrlo učinkovitim sredstvima stilskoga osnaženja teksta. U završnici pjesme Vazda ta šutnja, a uz već navedeno, istaknuti je i stilski osobito funkcionalno korištenje aorista. Osim toga, a iz jednakih pobuda, u tragovima je naći i ikavicu kakva se na rukopisnoj razini, usprkos rijetkim pojavljivanjima, ispostavlja stilski naročito isplativom. Naposljetku, izvrsnoj ritmičnosti doprinose odlično usklađeni aliteracija i asonanca: besjedi pravi gana zbori / govori govori i kad gori / plamsa plam ogrijah se / utopli me duh i dah i / duša ušla u govor / u govorivo / tkivo i / štivo / o / Marijo / Divo[19]. Iz pete je cjeline izdvojiti još njezin pretposljednji tekst naslovljen Gdje će mi biti kraj! čijim je gustim čitanjem, prije svega, detektirati subjektovu težnju za trajnom tekstualnom posthumnošću: neka ovog siromaštva / izbavit ću se / jednog dana / od života / a onda / gdje će mi biti kraj!

Šesti ciklus, zlokobno nazvan Gazi stazom varke, ima biti otvoren tekstom Utišani izvor iz kojega je razvidnim nastavak preispitivanja subjektove vjerske krize uz potragu za spoznajno dokučivim manifestacijama onostranoga, a uz iznova osobito izraženi grafostilistički moment, ali i efektnu onomatopejsku završnicu pojačanu ranije čestotno naglašenim stilskim figurama te intertekstualnom gestom[20]: napajam žedne / kamenove na studencu / kap po kap slap dosjetka[21] / jetka na prazan želudac / na šte srca pripovijetka / znamo mi šta je / glad ali uš još / bolje zna / trijebi / je / cik-cak. Tekst Svejedno opet živim sadržajno inzistira na prihvaćanju zaborava uvjetovano dijalektalnošću (podjednako i dijalektikom) geografsko-kulturološke rubnosti: takav su mi život / odredile Moire, Parke, / Suđenice, Predilje / (ždribnica, vrtnica, / brez obraćenja…).

Protivljenje molitvenom automatizmu kao tek usvojenoj civilizacijskoj stečevini čitati je u pjesmi Bog se snebiva. Semantička, pak, supremacija jezične smrti u odnosu na njezine ine manifestacije okosnicom je pjesme Sad sam ostavljen. Tekst Molitvenik, uz navedeno, prikazom je istoga kao takoreći priručnika za one koji više ne znaju moliti ne stoga što nisu naučili već stoga što su izmolili sve što su imali izmoliti. Molitvenik je, naime: za one koji više / ne znaju / sami moliti koji / su zaboravili sve / svece i njihove / žrtve. Zlokobnost prostorno-vremenske ovostranosti efemerno imenovane zemaljskim rajem primijetiti je u tekstu Ima isuviše zmija na što se semantičkom intenzivnošću naslanja tekst Živim u neredu čije finale poprima deprimirajući, gotovo rezignirajući ton: živim u neredu / hoću da mi se vrati / molitva i rad / moguće je da su / ubili Boga u meni / i da sam im ja / pomogla u tome. Autonomnom rukopisnom logikom proizlaze tekstovi Ostatci vjere[22] te spoznajno podvučena Gazi stazom varke[23] (vidljivim je, naslova identičnoga onom ciklusnom), a pri čemu je drugonavedeni tekst razmatrati i kroz prizmu leksičkih figura ponavljanja, paronomazije i polipoptona da bi potom, u konačnici, uslijedio završni tekst ciklusa naslovljen Utihnula sam karakterističan po, slobodno je reći, graničnom jeziku struje svijesti, a uz ponovno primijećenu intertekstualnu gestikulaciju izraženoga intenziteta: utihnula sam / promijenila boju glasa / i nisam napisala / baladu o školjki[24] / čvrsto zatvorena / trebat će velike / snage da ju / otvorim.

Sedma cjelina rukopisa nosi naziv Ni mrtvo ni živo. Prvi tekst ciklusa naslovljen Tko zna tko me čuje jednim je od onih koji ima biti razmatran intenzivnom grafostilističkom gestom (nečujnost je, rukopisnom logikom, kompenzirana naglašenom vizualnošću. U tekstu Čeznem za ljudskim glasom izostanak je artikuliranih auditivnih senzacija promatrati u službi isticanja izoliranosti subjekta. Sve je ovo tišina, pak, tekstom je koji se na dva prethodno navedena semantički-sadržajno tijesno naslanja – potpuna izolacija pri tom prvoplanski akcentira opstojnost subjektove biti: u tišini mojoj / pravo je čudo / ako zaluta koja / riječ i ja ju osjetim / čudo se nije dogodilo još / sve je ovo tišina. S druge strane, pjesma Borba za život potencira subjektovu samobitnost opskrbljenu makar iluzijom povratka u koji od doživljenih mu prošlih mikrosvjetova. Postojanost jezika u danom kontekstu permanentne egzistencijalne ugroze u odnosu na subjekt, sugestivno će naznačiti tekst Mravlji stihovi, djeluje utješno, gotovo pomirljivo, stoga je izdvojiti: žalosno što sad / pišem ove mravlje / stihove umjesto / da pribirem snagu / za konačnu / ispovijed / vjere / ufanja i / ljubavi[25]. Tekst Dobro je istaknuti je stoga što je podvući figure ponavljanja koje su ponovno iskorištene u službi (pre)naglašavanja ključnih semantičkih odrednica te njegovanja spominjane ritamske izvrsnosti[26]. Autonomno teološko promišljanje iznimnosti suda vremena primijetiti je u jednomu od kraćih tekstova rukopisa naslovljenom Prevagnut će[27]. Završna, pak, pjesma nosi naslov istovjetan onomu ciklusa, Ni mrtvo ni živo, dakle, čijim je višestrukim čitanjem osobito podvući posttranzicijsko, premda u danom slučaju diskretno (izuzev upravo naslovno) subjektovo stanje živomrtvila – njegovu izoliranost kao i svijest o istoj čije razmatranje tekst čini takoreći hiperventilirajuće anksioznim: nemam razlog / ili sam ogrezla / u nezahvalnost / nemam razlog / da se probudim / a snovi zbrkani / i nijedno mi biće / nije blisko / ni mrtvo ni živo.

Osmi ciklus pjesama, Usred srijede, otvara tekst Rosa u pustinji čiji je oskimoronski naslov već po sebi izrazito sugestivan, a što će kroz tekst naići na punu potvrdu, u vidu utjecanja subjekta Transcendentu neizravno ukazujući na takoreći iznadkomunikacijsko podrijetlo jezika. Onostrano/Nemoguće nazire se kroz konvencija oslobođene sintaktičke konstrukcije čiju je bravuroznu živost čitati zasebnom pribranošću, punosvjesnim, reklo bi se, sebstvom: ova ljekovita esencija / moja jutarnja medicina / riječ – kad se probudim / ona je moj razlog / ove godine bez / obveza po čemu / ću pamtiti ako / ne po tim riječima / što prokapaše / svako jutro / na moj žedni / jezik / to je rosa / u pustinji. Intrigantnim jest pjesma Ja pjesnikinja gdje je subjekt, koliko je to uopće moguće, poistovjećen s autoricom djelujući kao posrednik u okviru priopćajnoga kanala čijim je pošiljateljem Onaj koji je Riječju, a primateljem, pak, čitatelj – sugestijom je to proročanske prirode ne samo pjesništva već jezika uopće: ja sam željna / svake riječi / koja izlazi / iz usta Gospodnjih. Tekst Utonuti u beskonačnost, pak, razlaže postojanje kao hologramsku projekciju neodređene prethodne dugotrajnosti, prirodoslovno-teorijski osviještenu, uz semantičku nihilizaciju subjekta stavljenoga u službu semantičkoga progresa opće, reklo bi se, kozmičke dinamike: oči zahvalne / su vam moje oči / za ovaj pogled / zahvalno vam je / cijelo moje tijelo / za ovo prisustvo / neizbrojivo. Nadovezak je tekstu pjesma Ne mogu sad kalkulirati čijim je čitanjem detektirati spoznajnu limitiranost danoga subjekta iz čega proizlazi pomalo nejasan osjećaj zahvalnosti – dani je tekst samom, ujedno, predmetnom odrednicom vjerovanja, uz diskretno naznačenu svijest o ukorijenjenosti istoga u skepticizmu: a Otac je Nebeski / možda daleko / zašto hoće da sumnjam / otac čija sam ja kći.

Nijemo i nevidljivo tekst je čija sadržajno-semantička dimenzija biva temeljena na postupnom prihvaćanju ovostranoga; kao u Hesseovoj poetici, grešnost je ne samo uobičajenim stanjem jedinke već i željenim putem pročišćenja: poželim se / ovog svijeta / ovih ljudi / ovostranosti / svih vrsta / ovoga i / onoga / svoga / (Boga!). Tekst Čovjek i ocean, pak, nudi izvanredan jezični ekshibicionizam visoke estetske osjetljivosti na tragu ranih poetičkih stremljenja Borbena Vladovića pri čemu je pojmovni suodnos čovjek – ocean razmatrati kroz prizmu relacije partikularitet – cjelina odnosno pojedinačne inteligencije nerado podvrgnute radnoj memoriji kolektiva: ocean nam je / došao u goste / oceanske su kiše / duge i stalne / padaju li / padaju. Pjesma Usred srijede, naslovljena kao i ciklus, srijedu prezentira ne samo kao dan u tjednu već i kao, na simboličnoj razini, središnju točku prostor-vremena – središnjom je točkom, pokazat će se iz pozicije subjekta, u konačnici ona točka u kojoj se ogleda subjektovo ovdje i sada. Tekst je čitati ujedno i kao ležernu antropološku halucinaciju Transcendenta. Uzgred budi rečeno, u službi stilskoga osnaženja teksta posebno se efektnim ispostavlja korištenje glagolskoga priloga sadašnjeg.[28]

U mulju bolji prapočetak završnim je tekstom ciklusa kojim je dati na recepcijski uvid metajezični refleks čistoće te nevinosti protozbilje – boga bi (ili Boga, zavisno o promatračkom rakursu) tako bilo promatrati početnom, još neizgovorenom riječju, čak štoviše, prariječju: čekam vas / na početku / opet ćete jednom / tamo doći / poželjet ćete / taj susret / taj čas / prije stvaranja / svijeta u mulju. Bilo bi to, opuštenjački je zaključiti, pokušajem zadiranja u teoriju literarnoga svega čija metazbiljnost strastveno koketira s nemogućim.

Devetoj je cjelini naslov Jedno nježno sunce, a prvi je tekst iste Izloži se ogoli se, lako pripisiv i neoekspresionizmu (ili, čak, apstraktnom ekspresionizmu sukladno autoričinoj snažnoj likovnoj osjetljivosti) i neoegzistencijalizmu na tragu minimalističke filozofičnosti. Sintagmu poezija kratkoga daha na koju u pjesmi nailazimo imati je na umu kao možebitnu naznaku jezičnosti namijenjene trenutnoj akciji što, nerijetko, dolazi u sukob s recepcijskim mehanizmom izrazite estetske osjetljivosti. Danu je sintagmu, dakako, čitati i kao vjerojatnu dvojbu oko zadovoljenja čitateljskoga horizonta očekivanja odnosno kao pokušaj prilaženja (ili podilaženja) „općeprihvaćenim“ poetičkim poljima ortodoksne, udžbeničke potvrde: kratki dah / i sve što stane / u njega poezija / kratkoga daha / to je sve što se / može reći o ovim / redcima kaže demon / govori još demone / slušat ću te / i primijeniti / u svojoj poeziji / čitateljstvo će / biti zadovoljno. U pjesmi, pak, Slovo ubija, suprotno nekim ranijim promišljanjima, govoriti je o smrtonosnom djelovanju grafema kao pismovnoga refleksa jezične jedinice ugrađene u medij (ne)željenoga sadržaja, naime, istine: zapravo su ovo / prvi normalni stihovi / dosad nisi bila / normalna hodala / si po ludnicama / tražila veselje. Svijest o civilizacijskoj univerzalnosti pisma osobito je naglašena u tekstu Mala okrugla vatrena lopta gdje je, na metaforičkoj razini, možebitnu imploziju subjekta postavljenoga u ekvivalentan odnos autoru tumačiti kao cijenu autorstva u skladu s već spomenutim Barthesovim razmatranjem: pretvaraš se u malu / okruglu vatrenu / loptu pisati / pismo svima / ne nekom Teofilu / ne nekoj braći / nego svima / nevjernicima / kao i vjernicima. Tekst-diptih A sve to postoji iznimne je grafostilističke osjetljivosti, osobito na kompozicijskom planu. Na isti se izvrsno nadovezuje tekst Bili smo ovdje pri čemu je pismo čitati svevremenim dokazom trenutno zapaženoga postojanja; tako i tekst Nije jednako nudi prostor razmatranju ovostranoga stapanja s onostranim, s riječju, naime, čija je podrživost prenesenosti značenja potvrdom njezine ontološki potvrdne prirode: ali izažeti sve u / riječ od toga se / onda dobro živi / kad te nosi riječ / ili kad ti nju / nosiš nije / jednako. Uz navedeno, spomenuti je i neoekspresionistički tekst gotovo postapokaliptične atmosfere svojstvene trenutku buđenja iz noćne more (a uz nepotpunu jasnoću koja bi krajnost procesa bila stravičnom te je li, samim tim, buđenje izlaskom ili ulaskom u noćnu moru odnosno možemo li spomenutu postapokaliptičnu atmosferu jednakom nesigurnošću imenovati predapokaliptičnom).[29]

Recepcijsku je rekapitulaciju prethodnoga perceptivno održavanoga odnosa promišljati kroz pjesmu pune intermedijalne pribranosti Kist u mojim rukama, naime: zavoli me to / mi je naročito / potrebno / okruži me nekom / neprobojnom / višebojnom / aurom / naslikaj kist / u mojim rukama.[30] Posljednji je, pak, tekst ciklusa naslovljen kao i ciklus, Jedno nježno sunce. Tijesno oslonjen o prethodno navedenu pjesmu tekst je počinjen pismom/jezikom intimističke gestikulativnosti prispodobive isječku iz kakve neotradicionalističke pokušajnosti na tragu postmodernističkoga kanconijera metaforičnosti visoke rezolucije – osobito je naglašenom psihofizička potreba subjekta za konzumacijom uravnotežene dvojine: odmori se sa mnom / odmaraj se[31] / kao nakon burne / noći kao kad / kiše krenu pa se / zaustave u oblaku / i lješkare a sve / postane difuzno / propušta svjetlost / sa svih strana.

Izum palog anđela nazivom je desetoga ciklusa koji biva otvoren tekstom I jedno i drugo čije je grafičko rješenje na tragu ranije spomenute pjesme A sve to postoji. Osim toga, valja spomenuti i odličan estetski učinak postignut uporabom polisindetona u završnici teksta.[32] U tekstu istovjetnoga naziva onomu ciklusa razmotriti je ogoljenost subjekta (ne)pripadnoga informacijskom društvu, tako kaže: vrati mom životu / tajanstvenost / da ne znam što me / čeka vrati mom / životu neizvjesnost / da čekam što se / dočekati ne može. S druge strane, kao potencijalni semantički otklon, vjerovanje je stavljeno u službu znanja čitati u tekstu Da ne umrem u neznanju[33]

Tekst Što god mi odrediš istaknuti je zbog primjera odlično iskorištene antanaklaze[34]. U tekstu Lezi sa mnom božansko se izvrsno očituje kroz jednosmjerno željeno sudružništvo. Naglašena je intimizacija postignuta simplifikacijom diskursa: i čak uživam / u njoj pozivam / i tebe budi / potpun cio / živ pokrij / se i ti tom / plahtom / mira / lezi sa mnom. Na isti se tijesno naslanja osobito ispovjedni tekst Moj budući[35]. Razmatranje, pak, slabe odgonetivosti subjektove skorašnjice čitati je u pjesmi Veselit ćemo se, naime: ili ćemo pasti / u tuđu mrežu / ni to nikome / neće naškoditi / naprotiv veselit / ćemo se i nježno / ju skidati s / očiju zapravo / ne znam što će / biti a / prorokujem. Posljednji tekst ciklusa naslovljen Duše dječaci grafostilističke je visokoosjetljivosti kao i prvi tekst istoga. Istaknuti je stilski umješno variranje pojma mladost na tragu antanaklaze, a što je primarno tretirati, u danom slučaju, kao epiforu: Goethe bi / posmrtno da / sasne / ovi stihovi / kasne mladosti / vječne mladosti.

Jedanaesta cjelina, Kruh koji jedem, naslovno egzistencijalne podvučenosti, započinje tekstom Voljela bih kroz koji je kondicionalno razmatrana životna radost. Pjesma Zabranjeni grad, pak, jednim je od najsnažnijih rukopisnih trenutaka koji, kao u pjesništvu Slavka Mihalića, a sukladno teoriji mogućega, bježanje pretpostavlja bijegu: zabranjeni grad / u koji bježim / i ritam / neizbježan. Važnost je ritma ovdje njegovim eksplicitnim imenovanjem dovedena do poistovjećenja sa smrću kao, naime, jedinom provjerenom neizbježnošću svakoga spoznatljivoga vida života. Ranije razmatranje ravnopravnosti sekundarnoga stvaralaštva (čitateljskoga, prvenstveno, sustvaralaštva) daljnje je razloženo u tekstu Uvijek obostrano gdje je, uz navedeno, primijetiti metaforičku sintagmu šoka donekle svojstvenu pjesništvu označiteljske prakse: skinuta omča / riječ zazvuči tuđe / prostor vrijeme / kao atomski fizičar / zagledan u beskraj / ostavio se računa / odlomci ulomci / nasmiješeni smisao / i nužda kojoj ne / možeš raspoznati / uzrok sve / moguće.

U tekstu Igrajući sporednu ulogu osobito je naglašena subjektova egzistencijalna rubnost[36] Pjesma, pak, Kao zaliven vrt jednom je od onih iz rukopisa gdje figura ponavljanja rezultira iznimnim stilsko-estetskim efektom: opet uporan pogled / okrenutost u vazda / istom smjeru / jedno zauvijek / okrenuto vazda u / istom smjeru / prepuštam se / smislu riječi / svake ove riječi[37]. U tekstu Posvojenje primijetiti je ponavljanje riječi u dvama stihovima što, kombinirano s inverzijom, ritamski znatno pospješuje tekst inače izrazito neoegzistencijalističke prirode. Tekst To sam već rekla kritikom je vida autorske komunikacije osuđenoga na trajnu jednosmjernost. Drugim riječima, što je autorstvo bez čitatelja, podvući je. Naposljetku, kao posljednji tekst cjeline spomenuti je pjesmu naslovljenu Gledam unutra. Govoriti je, naime, o subjektovu, uvjetno rečeno, hipotetskom prilaženju normativno definiranoj konvencionalnoj stvarnosti kroz prizmu željene dvojine – o prianjanju, naime, graničnim vrijednostima misticizma u čijem je nejasnom okviru dana dvojina mogućom[38].

Konačno, slijedi posljednji ciklus rukopisa pod nazivom istovjetnom nazivu istoga, naime, Prije konačne žetve te je tako, slobodno rečeno, potvrditi očitu hijerarhijsku pravilnost trorazinske naslovnosti – do sada je bilo zaključiti kako je naziv jedne od pjesama ciklusa ujedno i nazivom ciklusa dok je, pak, naziv jednoga od ciklusa, u konačnici, i nazivom zbirke. Navedeni detalj nije zgorega podvući s obzirom da ponajbolje svjedoči iznimnoj rukopisnoj discipliniranosti te organizacijsko-izvedbenom redu.

Ciklus otvara tekst Ornament kojim je preispitati smisao formalne potvrde identiteta, a uz kritiku podređenosti individualizma birokratiziranoj prirodi suvremenoga trenutka: od jednog ureda / do drugog / tražiš dokumente / koji dokazuju da / postojiš moj / jedini dokaz je / ovdje – ispisane / stranice i stranice / s mnogo bijelih / margina na / kojima se može / crtati kakav / ornament / pisana / šara. U pjesmi Siromah subjektova je egzistencija temeljena na procesualnosti pisanja: život počinje u / laktu i završava / se šakom u / kojoj čvrsto / držim olovku. Pjesmom Vraćam se u sredinu ranije neodgovorena (i/ili nepostavljena) pitanja bivaju napokon rasterećujuće prepuštena tajnovitosti metajezika: vraćam se u sredinu / nek bjelina margina / prodre u slova / nek objasni svoje / postojanje nek / nas uvede u njega. Tekst Koliko puta moram to reći, pak, donosi napuštanje artificijeliziranoga tekstualnog mikrosvemira u službi egzistencijalno uvjetovanoga posezanja za postojeće vječnim: bit će to čas / oslobođenja / za mene dok / ti budeš čitao / ovo nema nikakve / umjetničke težine / ovo je moj život / koliko puta moram / to reći.

Put prema spoznavanju onostranoga na zasadama tradicionalističke dijakronije promatran je kroz krajnju upitnost njegove potpune provodivosti u tekstu Onkraj cesta, izdvojiti je: vratiti se u vjeru / otaca to je moj / zadatak – i / donijeti još toga / povrh – a što / se može donijeti / Bog je bog živih / samo moje nastojanje / neće polučiti ništa. S druge strane, tekst Nekonzumirani brak, uz iznimnu estetsku uspjelost, podliježe realnoj mogućnosti višestrukih interpretativnih uvira čijom je dodirnom točkom subjektov otklon u odnosu na rezerviranost prema dogmi: može nas spojiti / nas koji smo / takoreći već vjenčani / ovaj nekonzumirani / brak ne može / razvrgnuti ni / Sveti otac papa.[39]

Tekstom Počivali u miru ući je u samu rukopisnu završnicu, napose na tematsko-motivskoj razini. Naime, isti otvara prostor sagledavanju približavanja smrti što je, pak, prezentirano približavanjem realnoga i hipotetskoga (svakako željenoga) pola često, ispostavljeno je, razmatranoga dualizma: pripremi se / više nismo tako / daleko već si me / upoznao koliko-toliko. Tekst Prije konačne žetve čiju je nadnaslovnu prirodu prethodno bilo spomenuti razmatrati je kao medij humanistički počinjenoga uskrsavanja mrtvih, naime: uskrisimo / mrtve / neka žive / bar do nove sjetve / snova žita zvijezda / od tamne noći / do vidova / dana nisi / sam nisam / sama.

Napokon, slijedi posljednji tekst rukopisa naslovljen Može i ovako:, naslovno, naime, ironijsko-negacijske prirode u odnosu na sve prethodno napisano, a čiju je specifičnost tražiti prije svega po za rukopis nimalo karakterističnom strofičnom ustroju uz brojne makro i mikrostilističke intervencije što je pak, i u odnosu na rukopisni kanon, značajnijim stilskim odstupanjem koje kao takvo nudi gotovo ekstatično rukopisno finale (ujedno je uočiti i subdijalektalne elemente, poglavito na planu tvorbe glagolskoga pridjeva radnoga[40]). Završna sintagma I LJUBLJENA LJUBAV upotpunjuje dojam pokorničke, takoreći isposničke prirode rukopisa čijom je čitateljskom okončanošću iznova (ili prvi put) živjeti potpunu radost – voljeti te istodobno biti voljen!

Zaključno, rukopis Prije konačne žetve Božice Zoko nedvojbeno zaslužuje kudikamo snažniju recepcijsku reakciju koja je, za pretpostaviti je, izostala stoga što zbirka nije objavljena u kojoj od reprezentativnijih nakladničkih kuća koje bi, shodno tomu, odradile i prijeko potrebne u odnosu na zbirku reklamno-marketinške aktivnosti, napose one promotivne. Što nas, naravno, nije spriječilo i kroz ovaj prikaz nastojati umanjiti štetu izostaloga širega recepcijskoga uvida u knjigu stihova iznimne literarne vrijednosti. Nesumnjivo, navedeni je rukopis smatrati jednim od uspjelijih u okviru suvremene hrvatske pjesničke proizvodnje posljednjih godina. Njegovo podjednako sadržajno-semantičko, tematsko-motivsko, grafostilističko, kompozicijsko te leksičko (čak i na planu tvorbe riječi i/ili kontaminacija!) bogatstvo ukazuju na potrebu studioznijih pristupa i ovoj zbirci kao i cjelokupnom iznimno vrijednom pjesničkom opusu autorice autohtona stila koja i danas nesmiljenom žestinom, živeći svoju rubnost, stvara umjetnost vrijednu potpune konzumentske koncentracije.

[1] Poznavateljima suvremenoga hrvatskog pjesništva nije potrebnim kroz biografsku natuknicu predstavljati, kako je spomenuto, posljednjih tridesetak godina nezaobilaznu Božicu Zoko. Međutim, za one slabije upućene spomenuti je osnovno. Zoko je, naime, rođena u Vinkovcima 1963., osnovnu je školu završila u Gradištu, srednju u Županji, nakon čega je u Zagrebu diplomirala kroatistiku. Objavljivala je u takoreći svim relevantnim književnim časopisima od kasnih sedamdesetih (časopis Pitanja, primjerice) na ovamo, a ujedno je i zastupljenicom više književnih antologija. Prema biografskim podacima iz zbirke koja je predmetom ove analize razmatrani je rukopis sedmim cjelovitim pjesničkim ukoričenjem autorice koja je, uz navedeno, i značajnoga uredničkoga iskustva (spomenuti je, primjerice, neotradicionalističku zbirku pjesama Ravničarski otkucaji Zvonimira Stjepanovića). Dobitnicom je i niza reprezentativnih književnih nagrada poput Povelje uspješnosti na Danima Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima ili nagrade Duhovno hrašće znamenitih Pjesničkih susreta u Drenovcima. Inače iznimno (i prema potpisniku ovih redaka) kritički nastrojeni književnik Romeo Mihaljević, ilustracije radi, pjesme je Božice Zoko podvukao vrijednima posebnoga čitanja po pitanju ovdašnje pjesničke produkcije od 2000. na ovamo. Poznavatelji lika i djela Romea Mihaljevića, nesumnjivo, shvatit će to kao izniman kompliment i dodatnu potvrdu kvalitativne bravuroznosti Božicina literarnoga umijeća. Uz navedeno, Zoko je i povremenom suradnicom Godišnjaka Matice hrvatske, Ogranak Vinkovci, a što već po sebi predstavlja vrijedan doprinos boljitku kulturne i kulturološke scene Vinkovaca te vinkovačkoga kraja. Naposljetku, valja istaknuti kako se Zoko također bavi i slikarstvom te joj je 2008. u Županji upriličena prva samostalna izložba naslovljena Slijedi mene!

[2] Pažljivo pročitati završnicu prethodne fusnotne bilješke!

[3] Naslovi cjelina pisani su isključivo velikim tiskanim slovima.

[4] Naslovi pjesama, uz različitu veličinu fonta slova u odnosu na same tekstove, pisani su uz po jedan slovni razmak između dvaju grafema, tako je ustvari zapisano: D o i z n e m o g l o s t i. Iz praktičnih je razloga naslove ciklusa te zasebnih unutarciklusnih naslova navoditi standardno, a uz punu svijest o iznesenoj fusnotnoj napomeni.

[5] Grafostilističku gestikulaciju iz praktičnih razloga ovdje nije prikazivati, ali je istu nužnom spomenuti upravo stoga što je značajnim elementom danoga pisma.

[6] Nužnim je, a i iz ovoga i većine drugih primjera lako je primjetnim, istaknuti specifično lomljenje stihova koje se pritom ne oslanja primarno o sintagmatsku nego o ritamsku logiku što je, također, smatrati stilsko-pojačivačkom intervencijom.

[7] Marina Ivanovna Cvetajeva (1892. – 1941.), velika ruska pjesnikinja, uz Ahmatovu i ponajvažnija, koju je niz tragedija doveo do sloma te u konačnici samoubojstva.

[8] Riječ tolikoput možebitno je tretirati i kao kontaminaciju kakvih je u danom rukopisu naći. Kako su kontaminacije u prvom redu karakteristične za razgovorni jezik iste je razmatrati kao jasni stilski postupak s ciljem lišavanja literarnoga iskaza prijetnje akademsko-jezične kontrakcije. Time je, uz ostalo, dobiti i na umjerenoj pričljivosti, no ne i na brbljavosti iskaza.

[9] I ovdje je osobito primijetiti ranije spomenuto specifično lomljenje stiha, a pri čemu je posebnu pažnju osvrnuti na svršetak pretposljednjega odnosno početak posljednjega stiha navedenoga dijela teksta – normativno, očekivanim bi rješenjem bilo, primjerice, „učiniti / po čemu će me prepoznati“ ili „učiniti po čemu će me / prepoznati“ (s tim da bi prva varijanta bila konvencionalno izglednijom). Zoko, međutim, ovakvim rješenjima, osim što prkosi literarnoj konvenciji, ujedno pospješuje podjednako grafostilističku te ritamsku razinu teksta te to u pravilu čini izvrsno.

[10] Subjektovo iskustvo jednosmjerne komunikacije s Transcendentom (čija se transcendentalnost, u šali je reći, ogleda upravo permanentnim izostankom povratne veze, čitati je jezikom vjerovanja odnosno njegovih zbrojenih religijskih manifestacija.

[11] Završnicu je teksta posebno istaknuti, naime: moja priprava za vječni mir / sjećanje na vječnost / i druge nepopularne riječi / postanak početak kraj svijeta / borba konačna borba / koliko mrtvih će ostati / na bojištu ne pitaj / svatko nosi sjeme smrti / u sebi i svatko će ga jednom / posijati.

[12] ja se spremam za život / naoružavam tebe čitatelju / skidajući sa sebe / komad po komad / oružja svijetlog / oružja ove / riječi.

[13] Tekst je, sadržajno-semantičke uravnoteženosti radi, fusnotno citirati u cijelosti: kako se može pisati / bez ljubavi neće razumjeti / naša ruka ta prva igračka / naša sabrana djela stat će / pod nokat i crno pod / noktom bit će naša / zadnja postojbina na / ovom svijetu kako si / i sam rekao onda / kad te nisam slušala.

[14] Spomen mitološkoga, izravan ili drugoplanski, jednako kao i intertekstualna korespondencija s Biblijom, uočljivom je pojavom suvremene hrvatske pjesničke proizvodnje posljednjih godina. Potpisnik ovih redaka tako se ima osvrnuti na nedavno analiziranu zbirku poezije Ivane Šojat Ljudi ne znaju šutjeti (Zagreb, Fraktura, 2016.) gdje je bilo proći vrlo slična, katkad i nešto intenzivnija iskustva.

[15] „Grafemizacija kruha“ i „laktacija bjeline“ jasnim su postmodernističkim slikama karakterističnim u prvom redu za pjesništvo takozvane označiteljske prakse vezano uz, u prvom redu, časopis Quorum osamdesetih, a gdje je Zoko svojevremeno također objavljivala. To je tek jednim pokazateljem autoričine svojevremene „aktualnosti“ u odnosu na trenutnu pjesničku produkciju. Valja spomenuti kako je „označiteljska poezija“ u devedesetim godinama ustupila, slobodno rečeno, prostor afirmacije narativnom pjesništvu čijom je gotovo neupitnom predvodnicom pjesnikinja Tatjana Gromača. U dvijetisućitim, pak, godinama postupno dolazi do objavljivačke revitalizacije ranije spomenutih nastojanja, poglavito, primjerice, u novijim zbirkama barda hrvatskoga pjesničkoga postmoderniteta Slavka Jendrička.

[16] Završni tekst ciklusa.

[17] Uz već spomenuto specifično lomljenje stiha primijetiti je i stilski vrlo učinkovito kombiniranje aktiva (ispisat ću te) i pasiva (bit ćeš ispisan).

[18] Kao što je napomenuto, rukopis obiluje figurama ponavljanja. U danom je primjeru tako primijetiti anadiplozu.

[19] Uz sve navedeno, promatrajući navedeni citat, uočiti je čak i korištenje rime kakva je na razini rukopisa u cijelosti vrlo rijetkom, a na ritamskom planu izrazito efektnom.

[20] Dakako da je posrijedi poigravanjem s Ujevićevim Žednim kamenom na studencu, a što je vidljivim iz navedenoga isječka teksta.

[21] Pri samom spomenu riječi dosjetka bilo je razmišljati o navedenom rukopisu Božice Zoko (i) kao o poeziji dosjetke, fragmentarno, unutardiskursno, izrazito igrivo dakle.

[22] od svega što mislim / prije snivanja od / onoga što mislim / pri buđenju / pitam se što je doista / moj život i gdje je / on nestao moj život.

[23] oporavak mora doći iznutra / i ta svjetlost mora me već / jednom prožeti mora me već / jednom požnjeti kao klas / ta svjetlost.

[24] Vrlo jasna intertekstualna aluzija na pjesmu Balada o školjki Dragutina Tadijanovića.

[25] Umirujućoj atmosferi teksta doprinose pomno iskorišteni elementi dogmatskoga kršćanskog mozaika koji, repozicionirani u medij suvremenoga pjesništva, možebitno podliježu širokom dijapazonu kreativnih interpretacijskih mogućnosti.

[26] rečenice još / uvijek znaju za svoj / početak i kraj / dobro je / rečenice još uvijek / imaju svoj smisao / dobro je.

[27] otkrit će vrijeme / jesam li ja za / blaženstvo stvorena / nisam toliko / važna ja ali / blaženstvo blaženstvo / je važno / prevagnut će.

[28] Posrijedi je homeoptoton, naime: ne razbuđujuć / nikoga ne / uspavljujuć / nikoga ipak / nekom hrle / ove moje riječi / nekamo bi išle / u sjećanje / u budućnost / usred srijede / vječne sadašnjice, (podebljao F. N.)

[29] ti nemaš pogleda / za nj pakao je / u nama zato / valja izići / van zato ja / i pišem da / iziđem iz / pakla da / iziđem iz sebe / i da se nikada / više ne vratim / ili da se vratim / ne znam.

[30] Ovim je konzumentsko sustvaralaštvo ujedno razmatrati i stvaralačkom resublimacijom čime bi, protivno prethodnim razmišljanjima, alfa-autora (uvjetno rečeno) bilo učiniti besmrtnim.

[31] Dani nam primjer pokazuje kako je i glagolski vid stilski izrazito iskoristivim variranjem svršene i nesvršene varijante jednoga glagola, u ovomu slučaju odmoriti/odmarati.

[32] budi nježan / i oslovljavaj / me moja / prijateljice / moja neprijateljice / da uključimo i / jedno i drugo / prvo drugo treće i četvrto / peto šesto, (podebljao F. N.).

[33] nasmij se / mojim molitvama / i kaži znam ja / što ti zapravo i ustvari / želiš onda / to reci i meni / da ne umrem / u neznanju.

[34] jedno moraš znati / bez ovih riječi ja / ne bih živjela / čitajući dopuštaš / mi da dišem / daješ mi pravo / pravo na disanje, (podebljao F. N.).

[35] ipak za jednim / čeznem i ne znam / hoće li biti moj / a voljela bih / ali pred njegovim / očima zašuti mi pismo / a progovori neki / unutarnji slatki glas.

[36] sporo putovanje / živjeti na nekoj / od usputnih stanica / rimovati nespokoj / i spokoj – negacija.

[37] Arhaizam vazda također je prepoznati integrativnim faktorom autoričine stilističke senzibilnosti.

[38] još bi kadšto i / pomogli ta nova / znanost ulazi / u mistiku a / mistika jest / način da nas / dvoje budemo skupa / razdvajaju nas i / imena i prezimena / sve nas rastavlja / što možeš očima / vidjeti i zato / gledam unutra / u jeziku kao / u školjci / od zrna / pijeska / stvaram biser.

[39] Otklon u odnosu na obrednu kulisu i tradicijski pretpostavljene rituale tako otvara mogućnost zadovoljenju, makar posve artificijelnom, dvojine koja se kroz glavninu rukopisa čini subjektu nedostižnom – makar to značilo, mimo zasada njegova vjerovanja, puko hinjenje psihofizičkoga stapanja s Transcendentom.

[40] Naime: NIKAD NIŠTA NE BIH ČINILA / NIKAD NIŠTA NE BIH FINILA / JA BIH SAMO TEBE VOLILA / JA BIH SAMO BOGA MOLILA, (podebljao F. N.). Uočiti je, k tomu, kako je završnica pjesme pisana velikim tiskanim slovima, a uz dodatak strofno prethodne epizeukse, kao i interpunkcijske histerije (kontrastno interpunkcijskom minimumu rukopisnoga kanona): Bože Oče naš / molim još za sve nas / s čašom vina skrušeno / sveti tvoj blagoslov / blagoslov blagoslov / blagoslov blagoslov / blagoslov !!!!!!!!!!!, (podebljao F. N.).