Četvrtak, 23. rujna 2021., 17:13

Franjo Nagulov: Dokidanje paralelizma (Damir Radić, Kao život sam, Zagreb, VBZ, 2021., 63 str.)

Nepotrebno je gubiti vrijeme na uvodno predstavljanje Damira Radića (Zagreb, 1966.), pjesnika, kritičara, sineasta, autora koji je nakon gotovo desetljeća stanke, ako je suditi po samostalnim ukoričenjima poezije i zbirci Pokopana tajna (2010.), posljednjih nekoliko godina uložio znatan autorski napor u pjesničku produkciju, što je posljedično rezultiralo trima izvrsnim zbirkama: Ranije (2019.), suautorska ovogodišnja Zarazna zona (s Andrijanom Kos Lajtman) te prije koji mjesec objavljena Kao život sam, knjiga koja je i predmetom ovoga osvrta. Zanimljivo, u sva tri slučaja govorimo o poeziji vrlo snažnoga emocionalnog plana koja se pritom odupire očekivanim opasnostima zadiranja u banalnost. Vrsno je to umijeće na kakvo ne nailazimo osobito često u recentnom domaćem stvaralaštvu. Utoliko bi prava šteta bila ne komentirati i ovaj, najnoviji rukopis iz autorove nedovoljno spominjane radionice.

Zbirka se sastoji od dvadeset i četiri teksta podijeljenih u pet cjelina. Radić, što u novije vrijeme potvrđuju i prethodna dva navedena rukopisa, ne robuje kvantitativnim prohtjevima sve uočljivijima u prepoznatljivim bibliotečnim nizovima; sjetimo se samo, onda kada rukopisi ne bi „zadovoljavali“ kvantitativni kriterij, pojave praznih stranica (s lijeve strane) ili naslova svrstanih u reprezentativne biblioteke koji su brojali stotinjak ili više tekstova, uz jasne naznake izostanka prethodne autorsko-uredničke selekcije. Kritika je, makar vrlo rijetko, na takve pojave ukazivala, a interpretacije interpretacija pritom su u pravilu svedene na šutnju ili prokazivanje „kritičara-zavjerenika“ koji su se usudili glasno primijetiti očigledno. Prvi je ciklus naslovljen dani nevinosti, a započinje tekstom krhka mjesta obilježenim, uz ostalo, posezanjem za neupravnim govorom, razmjerno čestim postupkom u suvremenom hrvatskom pjesništvu minulih više dekada. Takav postupak povlači rizik klizanja u nekvalitetu, obično i patetiku, što autor dojmljivom sintaktičkom osjetljivošću vrsno izbjegava. Uspješno izbjegavanje zamki patetike i banalnosti, uzdam se u čitateljsko iskustvo kada to kažem, u pravilu rezultira estetskim uspjehom, potvrdom je čega i ovaj tekst, radićevski prepoznatljiv u svojoj suptilno doziranoj emotivnosti i minimalnoj jezičnoj kozmetici. Tome je dopisati i tekstove sljedećeg proljeća te moja djevojka; potonji je pritom pjesmoprozni zapis čiji se diskurs, pri čemu opet govorimo o svjesnom autorskom postupku, kreće zonom razgraničenja s izvedbenom naivnošću, pritom bez počinjene greške u koracima, što potvrđuje autorov stilski hipersenzibilitet rezultirajući zavodljivom razinom kojoj je, i atmosferičnosti zahvaljujući, čitateljski teško odoljeti. Primjera radi, upućujem na pojednostavljenu sintaksu završnice teksta čija konzumacija u čitatelja provocira jaku emocionalnu reakciju: kad stigne šalje mi poruku. puno me voli moja / djevojka. i ja volim nju. Valja upozoriti kako sva tri teksta prve cjeline završavaju bez interpunkcijskoga znaka, doprinoseći tako dojmu trajnosti deskribirane, bit ću toliko slobodan, ljubavi. Premda ne bih pogriješio da sam napisao „sjećanja na ljubav“, dijelom i s obzirom na korespondiranje tekstova i naslova cjeline.

Ciklus vrijeme spoznaje počinje tekstom modrice na duši: vrijeme spoznaje, pokazuje se, vrijeme je razvrgnutih vjerovanja i deprimiranih odreknuća od ranih riječi o čijem vlasništvu, posredstvom subjekta, sudi vrijeme. Ovdje upućujem na nenametljiv te estetski učinkovit primjer aliteracije, usput i sjajne poredbe: pas promatra patke predan kao rosa. Tekst bilo jednom u americi, intermedijalno osjetljiv ne samo naslovno, upućuje na paralelizam svjetova, primarnih i sekundarnih (teško je biti siguran koji su primarni, a koji sekundarni), pri čemu kao njihovu poveznicu, uz emociju, možemo uzeti čitav historijat ljudskih stradanja, bezuvjetno besmislenih, stradanja svedenih na nasljednu osobinu, imanje ili nemanje određenih slova/glasova i/ili naglaska u imenu i prezimenu, na lokaciju i lociranost, na hiperkulturemiju pred počinjenim zlom i drugu egzistenciju žrtve zajamčenu prljavom perlokucijom, na film i „film“ (ili „film“ i film), na tu i tamo, ali na apsolutno uvijek. Osobito ekspresivno pisani tekst „drhtanje“ izdvajam i zbog programatske note, stiha koji kaže ponovo ubijam metaforu, upućujući na dosljedno autorsko ustezanje od pristajanja na poetičku dominantu recentnoga stvaralaštva, napose mlađeautorskoga. Tekst posljednji iz auschwitza (tako je dobro, tako treba biti) čitati je na tragu ranije spomenutoga bilo jednom u americi, uz napomenu kako valja usmjeriti pozornost na naoko logički nespojivo nizanje slika u trećoj strofi kojim je oslikano stanje „oslobođenoga“ netom nakon „oslobođenja“: krik, tišina. / pomirbeni razgovor o logičnim pitanjima. / i svetim kravama indije. / o većim šansama političkih nego židova / 1942. – 1945. Sličnu situaciju nalazim, usprkos autorovu kontroliranom posezanju za metaforom, i u uvodnoj dionici teksta palimpsest (snjeguljica je napustila jasenovac / i ostavila za sobom sedam patuljaka / da pepelom nahrane kožaru) ili u distihu izdvojenom iz teksta uzrok smrti ne spominjati (monah kaže grobnica, pilić kaže sunčane pjege, monah kaže / mandeljštam, pilić kaže lenjin. ja kažem smrt komesara, oni kažu kvadrat). Na rukopisnoj razini, obično semantički opravdano, uočljiva je i mjestimična grafostilistička osjetljivost; raspored i duljina zadnjih četiriju stihova u tekstu vrijeme bijega, dojma sam, tako sugeriraju brisanje razlikovnih granica između bijega (odlaska) i povratka ili, s obzirom na sadržajni plan, trenutka smrti i trenutka (novoga?) rođenja. Korespondiranje je s filmom intimno, neopterećeno teorijskom budnošću te potrebom dokazivanja iste: ono je lako zamislivo kao „film čitan“ u verziji prilagođenoj slijepim i slabovidnim osobama, no uz spomenuti ekspresivni sloj, što posljedično rezultira sintaksom koja takoreći, baš kao u tekstu nadomak varšave (uvijek kad dolazim tebi), jamči užitak i tjeskobu (pa i užitak u tjeskobi).

Treći ciklus, prostori mira, prostori tuge, započinje tekstom it follows, koji je između redaka čitati i kao razmatranje semantike onkraj jezika, nezabilježenih značenja koja možebitno utječu na ona zabilježena. Upućujem na izvrsnu sliku zabilježenu u središnjem dijelu teksta: nedostaje samo privatni bazen / da budemo u provincijskom gradiću / iz američkih nezavisnih filmova. Opisi lišeni i najmanjega traga zalihosti, k tome osobito snažne vizualne osjetljivosti, rezultiraju time da neki komadi bivaju sačinjeni gotovo isključivo od istoga, a da pritom ni estetski, ni sadržajni, ni semantički plan (ni, ponajvažnije, onaj emocionalni) ne trpe: to je osobito uočljivo u tekstovima krajem ljeta, 1. 3. 2020. te nenaslovljenom tekstu koji iza navedenih slijedi. U tekstu posljednji dani ljeta koji autoreferentno korespondira s istoimenim filmom (2019.) deskripcija, zadržavajući pritom navedene vrijednosne odrednice, poprima minimalističku, takoreći krokijevsku karakteristiku, što daje naslutiti, uz veliko možda, daljnji smjer Radićeva stvaralaštva: neka / tijela, neki golubovi. jednom fali prst. misliš na susret koji / može doći. kasno prijepodne, slatki strah. film sa žutim i / narančastim tonovima. i plavo preko svega toga. Dojma sam da bi jedan sintaktički dosljedno minimalistički rukopis s autorovim potpisom predstavljao uzbudljivo čitateljsko iskustvo na koje se možda nije zgorega predbilježiti, usprkos tome što nema jamstava da će se ono ikada dogoditi.

Četvrti ciklus, radosni dani, otpočinje nenaslovljenim tekstom suzdržano erotičnoga diskursa koji doprinosi sintaktičkom šarmu (misliš na moj jezik / kako skuplja raspršene točkice tvojih gaćica), što izvedbeno uspješnije biva u uvodnoj dionici teksta svaku noć i svaki dan: tebe jedem ljubavi, / prostor između nožica od padobranske svile, / barke u noći tvojih nokata. Zapravo, kada govorimo o ponajboljim proizvodima recentne pjesničke proizvodnje u nas, takav diskurs čitamo kao razmjerno rijetku pojavu, izvjesno i zbog suludoga poštivanja političke korektnosti (osobito u umjetnosti!) i zbog, nadam se da ne pretjerujem, straha od optužaba za govor mržnje, osobito mizoginiju i seksizam. Tomu nasuprot, u pravilu recepcijski slabije zapaženo (no institucionalno i dalje podržano), javljaju se nerijetki pokušaji nazovi-erotske poezije o kojima sam u više prigoda pisao, a kojima ne samo da možemo spočitati mogući govor mržnje, već i nekvalitetu koja graniči s lakrdijom.

Rukopis završava mikrocjelinom kao život sam, briljantnim filmičnim zapisom šum na srcu, ne samo posvetom filmu, već i konačno neupitnim dokidanjem granica među svjetovima od kojih bježimo i u kojima se, uglavnom neuspješno, bježeći (ili bježanjem) skrivamo, kontinuiranoj emocionalnoj okomici zahvaljujući. Kao život sam, zbirka čije kao možemo staviti u kurziv (ili, ako baš hoćete, pod znakove navoda), tako bitno nadilazi komentar komentara života, upisujući se, oprostite mi na opetovano spominjanoj banalnosti (ili čak patetici) u isti: prošli, sadašnji, budući. Nesnimljeni, snimljeni, nemontirani, montirani. Logoraški, ljubavnički, premijerni, katkad i reprizirani, osobito kada je posrijedi kategorija autorove jake literarne potvrde koja zaslužuje (novi) poziv na čitanje, jedini mogući naklon vrijednom književnom postignuću. Nagrade su, barem katkad, nešto drugo.