Utorak, 16. veljače 2021., 01:31

Šmrc-esej!

(Bilješke o jednom natječaju, mnogo natjecatelja i tračku nade za jedno Društvo)

Prije svega, dvojio sam hoću li se dotaknuti teme vezane uz, po meni, efemerni natječaj kojem tako, čak i uz uvjet objave teksta u jednom rubnom i poluprivatnom mediju, dajem na vidljivosti (a možda, oprostite mi na nepodnošljivoj lakoći arogancije, i relevantnosti). Naime, a potrebnije je nego ikad (sada sam već prilično siguran u tu i ranije iznesenu tvrdnju) o literarnim i paraliterarnim pojavama pisati bez imalo uljepšavanja, relevantnost se natječaja očituje prije svega u pobjedničkim radovima koje su nerijetko potpisivali eminentni autori, ali koji uglavnom ne zaslužuju niti uvrštavanje u kategoriju donjega prosjeka, a kamoli ocjenu na tragu estetski briljantnih dometa, onu ocjenu koja kao da preslikava obrazovni sustav obilježen hiperinflacijom odlikaša (usprkos spomenutoj eminentnosti njihovih veleuvaženih potpisnica i potpisnika). Zemlja sve samih odlikašica i odlikaša, zemlja antologijskih poetesa i poeta, zemlja je upravo zalazećega Sunca zaražena sveopćom hipokrizijom i multirazinskim djelatnim i mislećim šarlatanstvom nezaustavljivo epidemijskoga karaktera, naspram kojega aktualni submikroskopski migrant dođe kao prpošni nestaško koji bi jamačno, da je neodgojeno višestanično derište, završio na razgovoru kod tete pedagoginje ili čika pedagoga, profesora inače, koje nitko živ da napokon nazove profesorima (kao što nitko živ napokon da odgojiteljice i odgojitelje u vrtiću nazove odgojiteljicama i odgojiteljima, i kao što nitko živ da napokon društveno-mrežne stihoklepkinje i stihoklepce zrele za nastupe po vatrogasnim zabavama nazove neuračunljivim egoističnim štetočinama lajkovima i tiranijom emocionalnih moranja zatrovanoga šestog stoljeća hrvatske književnosti).

Također, prilično sam siguran da ovim tekstom išta od navedenoga neću promijeniti na bolje (ili manje loše). Čak štoviše, sve što mogu jest priskrbiti si iste one kvalifikacije koje sam diljem „Facebook-oceana ljubavi“ već zaradio pišući u više navrata o manje-više istom fenomenu (ili fenomenima) toga šutke odobravanoga rastućeg paraliterarnog jada, polupismenoga šunda i nekritički vrednovanih autorstva čiji su nositelji, reklo bi se, u najmanju ruku prethodno (ali i sinkronijski) lišeni čitalačkih navika. Jer kada ste opsjednuti sobom i svojom neprijepornom veličinom, rekao bih, teško da možete pronaći mrvicu vremena za čitanje radova koje sami niste napisali! Mogao bih tako pokupiti kvalifikacije (iznova) kakve je na mreži u posljednjih nekoliko dana pokupio Marko Gregur, novoizabrani tajnik Društva hrvatskih književnika (upućeni i dobronamjerni na to će prije uskliknuti „hvala nebesima!“), poput onih da je uhljeb, da ne zna, da je amater. Svježi laureat nagrade Fric, autor ne samo jedne vrhunski pisane proze, tako je u očima autorica i autora bilo „heklane“ bilo „kurčevite“ poezije, u očima diletantkinja i diletanata dakle čiji ukupni leksik često put ne premašuje razinu političkih agitatora po mjesnim odborima, a što drugo nego diletant. Koji je na upit cijenjene kolegice Anđelke Korčulanić vezane uz ničim utemeljenu potrebu za očitovanjem po pitanju proglašenja pobjednika natječaja Zvonimir Golob za najljepšu ljubavnu pjesmu, ukratko dao do znanja da se Društvo amaterskim natječajima i pojavama više ne misli baviti. Što je, da se razumijemo, nakon dugo vremena jedan od trenutaka koji, u kontekstu djelovanja Društva, neprijeporno ohrabruje (tim više što si je DHK dopuštalo imati veze, uz ostalo, i s tim natječajem, na ovaj ili onaj način, kao i s mnogim drugim neliterarnim ili paraliterarnim činjenicama koje su posljedično dovele do tragikomične, kvantitativno gledano, mitoze članstva, imitacije bakterijske infekcije koju teško da bi mogao obuzdati i književno-kritički Sumamed). Pa ipak, polazeći od toga da većina potencijalnih čitateljica i čitatelja ovoga teksta jamačno nema pojma o čemu je riječ (a ta je pretpostavka odraz poštovanja koje gajim prema rijetkim čitateljicama i čitateljima ove stranice), započet ću otpočetka.

Nagrada Zvonimir Golob (nagrada koja nosi ime prema važnom imenu hrvatske književnosti dvadesetoga stoljeća, pjesniku, prevoditelju i jednom od pokretača časopisa Krugovi za koji, slutim, solidan postotak sudionika natječaja nikada nije čuo) utemeljena je 2002. godine na inicijativu Mladena Pavkovića, dugogodišnjega (koliko mi je poznato) predsjednika jedne od tko zna koliko veteranskih udruga (koje se, sinkronijske bitnosti radi, predstavljaju kao braniteljske udruge, a premda je rat završio prije otprilike četvrt stoljeća), a koja je prvi put dodijeljena godinu poslije (laureat je bio cijenjeni kolega Enes Kišević). Iza te je nagrade, ukoliko je vjerovati izvorima koje sam iskopao, organizacijski do 2014. godine stajala Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke, a zatim Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (još jednom, isprike ukoliko nisam posve precizan po pitanju poznavanja ovih književno relevantnih organizacija, moj preveliki grijeh, nego kako!). I doista, ukoliko bacimo pogled na listu laureata spomenute nagrade, pronaći ćemo niz eminentnih pjesnikinja i pjesnika, iz čega je moguće zaključiti da je posrijedi relevantno literarno priznanje (kako ne primijetiti imena poput Zlatka Tomičića, Luke Paljetka, veleuvažene kolegice Božice Jelušić ili Alke Vuice, ups!). I u prosudbenim su povjerenstvima sjedila brojna poznata imena, ne samo književna, uz dakako jednu konstantu, onu gospodina Pavkovića. Što je moguće protumačiti kao kontinuitet protokolarne naravi, tek da se zna koja organizacija iza dodjele nagrade stoji, ali protumačiti tek iz pozicije kakvoga neznalice ili (svjesnoga) naivca sklonoga utvarati se da je tome doista tako (ime spomenute veleuvažene kolegice ne mogu ne primijetiti i u prosudbenim povjerenstvima i to u više navrata; kakav divan kontrapunkt društveno-mrežnom odmaku od ognjištarenja, baš šteta što je isti moguće raskrinkati u svega nekoliko klikova mišem, vražji klikovi!). Povijest je dodjele nagrade praćena i stanovitom podrškom Društva hrvatskih književnika: primjerice, nagrada je prošle godine, doznao sam, dodijeljena upravo u prostorijama Društva, u čast i slavu dugogodišnjega srozavanja institucije koja iščekuje svoj stotinu dvadeset i prvi rođendan, vjerojatno uz neskrivenu sreću dijela članstva koje, da je estetski kriterij pri odlučivanju o prijemu doista dosljedno poštivan, danas jamačno ne bi brojalo više od pet stotina imena (jer lako za lik i djelo, pobogu, brojka je bitna, ona je garancija bitnosti u vremenu hinjenoga poricanja i dalje hiperinflatornoga značaja kolektiviteta).

Svjesni ili nesvjesni naivci (dominantno amaterski poetese i poete koji opsesivno šalju svoje radove na tisuću i jedan natječaj/konkurs diljem Hrvatske i regije), međutim, ostali su, blago rečeno, izbezumljeni spoznajom realiteta spomenutoga kontinuiteta (po pitanju prosudbenih povjerenstava, podsjećam), a nakon što je obznanjeno da je ovogodišnji laureat ni manje ni više Anton Kikaš. Da, onaj Anton Kikaš, kojega neki nazivaju junakom, a neki krijumčarem oružja. I da, za pjesmu koja je objektivno toliko nekvalitetna (upravo vrijeđa takvo što nazivati pjesmom) da jamačno ne bi imala šanse niti na školskoj razini Lidrana (o županijskoj ili državnoj da ne govorim). Na to je, kao što sam uvodno spomenuo, reagirala cijenjena kolegica Anđelka Korčulanić, oglasivši se kako na Facebooku (jer ako nije na Facebooku nije se dogodilo, a za tiktokizaciju je hrvatske književnosti, čini se, još rano), tako i slanjem upita na adresu DHK koje bi se po pitanju natječaja kojega DHK nije organizator, zadivljujuće li logike, moralo očitovati. Odgovor koji je službeno uputio novoizabrani tajnik Društva, također demonstrativno objavljen na Facebooku (jer je jamačno red da novoizabrani tajnik dobije svoju porciju uvreda od strane uznemirenih poetesa i poeta, naspram čijih je traljavo versificiranih goblena Vošicki nesumnjivo, da mi oprostite na sintagmi za intelektualnu sirotinju samoproglašenu poetesama i poetama, pičkin dim), tada je izložen bjesomučnim osudama, nazivanjima Gregura amaterom i uhljebom (spominjana je i ganutljivo „tolerantna“ sintagma bagra uhljebljena, sve uz standardnu multiplikaciju srdaca i palaca gore, kao i također komentatorsko prokazivanje Društva kukavičkim, a bez imalo primisli na mogućnost toliko željene, za Društvo nužne reformističke tendencije koja bi, u idealnom scenariju, rezultirala deideologizacijom toga strukovnog udruženja (koje, ako je vjerovati Statutu, nije politička partija, na veliku žalost korijenskih pravopisatelja i samoprozvanih akademika te kohorte literarnih diletanata koje su se naprasno infiltrirale u Društvo, sve dok napose mlada talentirana imena već godinama odabiru drugi put).

Na portalu Hrvatski glas Berlin 10. veljače (kada već pišem o amaterizmu, dopustit ću si samom mrvicu amaterizma; nisam provjerio kada je točno Kikaš proglašen hrvatskim Petrarcom za 2021. godinu niti me je, da budem iskren, briga) Korčulanić povodom proglašenja pobjednika objavljuje tekst pod naslovom Smrtni udarac poeziji u kojem, uz ostalo, stoji da su sve do sada nagradu dobivala redom eminentna imena koje potpisnica prosvjednoga teksta i sama cijeni (što će reći, u kontekstu suvremene pjesničke scene, da su to i Željko Krušlin od milja Kruška te Alka Vuica, ona koja me je u svoju poetičku briljantnost uvjerila u jednom davnom intervju, tko će se više sjećati gdje i kada točno objavljenom, u kojem je ustvrdila da poeziju uvijek piše naliv-perom; nije li to već po sebi vrijedno žrtvovanja pradavnoga stabla recimo paške masline u korist svijanja poeto-pozerskoga vijenca vječnosti!?). Da slučajno ne ispadne kako sam napadački (da ne kažem seksistički!) nastrojen prema cijenjenoj kolegici, podvlačim njezinu napomenu kako je radove na taj natječaj prestala slati. Doduše, ne iz uvjerenja da je posrijedi umnogome irelevantan natječaj koji uvelike promiče amaterizam (što je kulminaciju doživjelo ove godine), već iz uvjerenja kako su stvari unaprijed poznate, a što će reći iz uvjerenja kako ona sama nagradu nema šanse osvojiti. Drugim riječima, da je kolegica Korčulanić kojim slučajem vjerovala kako ipak može osvojiti nagradu, teško da bi se suzdržala od sudjelovanja na natječaju. Da je kojim slučajem nagradu i dobila, taj isti Pavković o kojem je na svom profilu podijelila linkove vezane uz izrečenu mu pravomoćnu presudu za kazneno djelo bludne radnje možda bi, tko zna, bio upravo divan i nadasve za valorizaciju književnoga djela nedvosmisleno stručan čovjek. Što tek reći za sve one, svih stotinu sedamdeset i osam sudionika posljednjega natječaja za spomenutu nagradu, kojima taj podatak nije predstavljao problem? Možda sam čak i blago paranoičan u svom konstantnom skepticizmu, ali teško mi je povjerovati da od navedenih stotinu sedamdeset i osam sudionika baš nitko o tom podatku nije imao pojma. Digresija, nama nevjernicima, vjerovali ili ne, teško je vjerovati. Nadalje, nije li vrhunac cinizma govoriti o „smrtnom udarcu poeziji“ u kontekstu jedne irelevantne pjesničke nagrade (eminentnim laureatskim imenima usprkos), a pritom ignorirati društveno-mrežno nasrtanje na svaki, pa i najmanji pokušaj kritičkoga odmaka? Srećom, poezija je žilavija nego što se cijenjenoj kolegici na prvu čini – preživjela je srednji vijek, preživjet će i društvene mreže (i tih bogtepitaj koliko natječaja, kao i panorama i antologija diljem zemlje i regije).

Novinarka spomenutoga portala Sonja Breljak potom daje nešto detaljniju kronologiju događanja nakon proglašenja, a iz kojega, uz ostalo, saznajemo i razloge zbog kojih je za laureata proglašen spomenuti stanovnik TV kalendara Hrvatske Radiotelevizije. Istine radi, Breljak dodaje i da je svojedobno objavila jednu Kikaševu pjesmu na tom istom portalu, a sve u znak pristojnosti i dobre volje (ne znam mogu li u znak pristojnosti i dobre volje, ako se predstavim kao prirodoslovac, dobiti kakav privremeni angažman na Ruđeru, ili možda u zvjezdarnici kod Korada Korlevića; eto, znam nabrojati sve planete Sunčeva sustava, a i proživio sam rat sa svega osam godina, pa kud ćete više?). Istine radi, pa makar i iz pristojnosti, i Breljak je tako pristala sudjelovati u dezavuiranju pjesništva, makar joj, usudim se reći da sam u to siguran, dezavuiranje pjesništva nije bila namjera. U tekstu koji potpisuje Breljak tako prenosi i pokušaj komunikacije s Pavkovićem koji, kako neočekivano, napokon (?) otkriva da u danom kontekstu (koji makar uključuje literarne radove) sami literarni radovi nisu prioritet. Pavković dodaje, kako neočekivano, da su im prioritet istinski hrvatski domoljubi, a najmanje dezerteri i srbijanski sluge. Ostaje nejasno je li „dezerter i srbijanski sluga“ i cijenjena kolegica Korčulanić koja je prosvjedovala zbog proglašenja spomenutoga laureata, a za koju je, predvidivo, Pavković ustvrdio da je nije nikada ni vidio ni čuo (što je legitimno), dodajući da je tek potom vidio (doduše, čitavo vrijeme piše u množini) kolegičinu fotografiju i da mu je to bilo dovoljno (kada bih rekao što to vjerojatno znači, siguran sam, završio bih na sudu, stvar zaključite sami), a sve uz poruku da njima „nitko neće komandirati“, uz korištenje stilski obilježene riječi nu (kada bih umjesto sintagme „stilski obilježena“ posegnuo za kakvom neuvijenom sintagmom, uz to bih jamačno bio ocijenjen i, u najmanju ruku, urbanim rasistom, pa nu!, zaustavit ću se na tome). Na reagiranje je kolegice Korčulanić, uzgred budi rečeno, Pavković zasebno reagirao podvukavši to da onaj tko gubi ima pravo ljutiti se, prisnaživši, a kako drugačije, da je Kikaš „Junak Obrambenog Domovinskog rata“ i da je Korčulanić izvjesno više kivna na Kikaša nego na organizatore (što ide uz ranije iznesenu tezu o „dezerterima i srbijanskim slugama“, kao i tezu o prioritetima koji su u koliziji s literarnim aspektom, a usprkos tome što je posrijedi literarni natječaj).

Jedan je od članova prosudbenoga povjerenstva i član Društva hrvatskih književnika Josip Palada, što očito udovoljava pretpostavci Korčulanić, Breljak i društveno-mrežnih prokazivatelja Marka Gregura uhljebom i amaterom da bi se o slučaju moralo oglasiti Društvo. U Gregurovu odgovoru Korčulanić stoji da svatko za sebe odlučuje u kojem će povjerenstvu biti ili neće biti i kako, kao što sam već spomenuo, Društvo više nema namjeru ustupati prostor tome i sličnim natječajima amaterskoga karaktera, napomenuvši da ta prosvjedna nota kolegice Korčulanić putem službenoga e-maila Društva neće biti proslijeđena članstvu (opet, „hvala nebesima!“). I tako, zanemarivši vlastitu odgovornost u opstojnosti natječaja i pozivajući se na dosadašnju praksu Društva da isti podržava (a nejasnih statusa natječaja/manifestacija ima još, o čemu nekom drugom prilikom; za sada bih tek mogao spomenuti Dane Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima, manifestaciju u čijem je kontekstu uloga Društva posve nejasna, pa i meni Vinkovčaninu katkad suludo uvjerenom da ponešto znam o događanjima u ovdašnjim književnim poljima i stranputicama). Drugim riječima, uzalud je bilo pojašnjavati gnjevnim poetesama i poetama ešalona goblen-poezije da je napuštanje dosadašnje prakse, govorimo li o Društvu, bitan i toliko nužan korak prema naprijed. Kao što bi im uzalud bilo pojašnjavati da bi, žele li toliko silno institucionalnu podršku za svoje samokritike lišeno stihoklepanje (smrtno ranjavanje poezije, kako bi kolegica Korčulanić rekla za dodjelu nagrade Kikašu), za promjenu mogli prestati ugnjetavati strukovno udruženje koje je zbog toga tijekom godina pretrpjelo nesagledivu štetu i obratiti se kojem dobrovoljnom vatrogasnom društvu voljnom hrabre volontere-vatrogasce izložiti opasnosti konzumacije uglavnom nepodnošljivo banalne poezije u pokušaju, mentalno jamačno pogubnije i od straha pretrpljenoga suočavanjem s vatrenom stihijom.

Također, još jednom valja osvrnuti se na eminentna imena laureatske liste nagrade Zvonimir Golob (valjalo bi proučiti i tko je omogućio da se tu nagradu nazove imenom značajnoga književnika, prevoditelja i urednika, jer netko je očito na sve to gledao blagonaklono; ali opet, imenom i prezimenom, jer tzv. politička korektnost kao dominantni kritičko-esejistički narativ vodi k sterilizaciji diskursa) i pritom postaviti dva, po meni, ključna pitanja (na koja, usudim se reći, znam odgovor). Prvo: što ih je nagnalo da šalju radove na taj natječaj? Drugo: koliko će laureata u znak protesta zbog dodjele nagrade autoru čija je pjesma frapantno nižerazredna (a koju je dobio ne zato što je vrstan pjesnik, kako Pavković piše Breljak, već zato što je „Junak Obrambenog Domovinskog rata“) vratiti nagradu organizatoru? U prvom slučaju, usudim se reći da je posrijedi stalna i nezasitna potreba za konstantnim bivanjem u centru pažnje i uvijek novim nagradama i priznanjima. Uzmimo doajena akademika Paljetka za primjer. Na stranu sve nagrade koje je već primio, Akademik je očito želio pokupiti i onu za „najljepšu ljubavnu pjesmu“. Hoće li Akademik uživati u činjenici da je na istoj listi s autorom ganutljivo netalentirane pjesme naslovljene Zauvijek sam? I hoće li, ukoliko ipak ne bude uživao, pomisliti na vraćanje nagrade, sve uz prosvjednu notu kojom daje do znanja da u (daljnjem) unižavanju poezije on, neprijeporno veliki pjesnik, neće sudjelovati? Prilikom društveno-mrežne konverzacije s poetesama i poetama paraliterarne „smib-divizije“ (čast iznimkama s kojima je suvisla komunikacija pritom bila moguća, a pri čemu mislim na tri drage i kvalitetne književnice koje, upravo iz poštovanja prema njima, ovom tragikomičnom prigodom neću spominjati), doznao sam da jedna od laureatkinja razmišlja o vraćanju nagrade. Učini li to, potez će biti vrijedan i srca i palca, pa i kakvoga popratnog komentara kojim se progovara o primjeru dobre prakse, poželjne reakcije na jednu farsu. Međutim, duboko sam uvjeren da velika većina laureata o danoj gesti ne razmišlja. Jer vrijeme u kojem živimo vrijeme je primanja, isključivo i samo primanja. Ja sam bitan, a vi ste me dužni voljeti (i usput nagrađivati, pa makar i nagradom kakve svinjogojske udruge, ponestane li onih književnih)!

Sve u svemu, i ovaj „slučaj“ potvrđuje moje ranije tekstove (opet, oprostite mi na aroganciji!) u kojima sam, spominjući bezrezervno prihvaćanje apsolutno svega (primarno u kontekstu često put nazovi-poezije na društvenim mrežama), počašćen zapanjujućim porcijama uvreda, kleveta i prijetnji. Jer poetese i poete kojima je jedan Marko Gregur amater i uhljeb, a Sven Adam Ewin pjesnik nad pjesnicima drugačije niti znaju niti žele. Opsjednuti sobom, uvjereni u svoj genij i laureatsku budućnost (spavaš li mirno, Švedska akademijo?), sigurni da je njihovo neuvrštavanje u sva relevantna kazala šestoga stoljeća hrvatske književnosti ravno kulturocidu (ma i zločinu protiv čovječnosti, da se ne lažemo, i genocidu!), oni su toliko sigurni u svoju literarnu supremativnost da su, tamo negdje u osmom razredu osnovne škole (šalim se, u drugom srednje), čvrsto odlučili više nikada ne pročitati niti jednu knjigu poezije (a kako bi i stigli, osobito posljednjih godina, kada bjesomučno čitaju sami sebe u predahu od prebrojavanja lajkova na svoje katabolički progresivne pjesmuljke čiji je život prije više decenija otpočeo u tvrdo ukoričenim leksikonima s katancem, ključićem i šljokicama, a u prasećoj varijanti uz ponešto stranica ulijepljenih spermom), jer tko je normalan vidio čitati lošije od sebe i tako možebitno nauditi vlastitoj kreativnoj superlativnosti? Samim tim, ukoliko ste imali dojam da je ovaj tekst ponajmanje tekst o Mladenu Pavkoviću i nagradi koja nosi ime po jednom značajnom autoru (prevoditelju i uredniku, također, kao što sam spominjao), moram vas obradovati – dojam vas nije prevario! Tim više što je odgovor Marka Gregura, novoizabranoga tajnika Društva hrvatskih književnika i vrsnoga romanopisca, tračak nade u bolju budućnost Društva, a na štetu paraliterarnih infiltratora koji se, eto, rugaju Kikaševoj nagrađenoj pjesmi (ukoliko to možemo nazvati pjesmom), istovremeno ne uviđajući da između Kikaševe i njihove pseudopoezije takoreći, kvalitativno gledano, i nema razlike. Dovoljno da, za kraj, ponovim dio Gregurova odgovora cijenjenoj kolegici Korčulanić: Ne želeći ulaziti u kvalitetu povjerenstva, samog natječaja pa ni nagrađene pjesme, mogu Vam reći da Društvo više neće ustupati prostor tome i sličnim natječajima amaterskog karaktera, kako bi čuvalo dignitet knjige i književnosti.

Mogu još reći, mada nije upućen mojoj minimalnosti, da me niti jedan e-mail poslan s adrese DHK nije razveselio kao ovaj, makar ovaj nije bio poslan meni. A dragim poetesama i poetama čija citatna praksa započinje i završava s „pjesnici su čuđenje u svijetu“, ukoliko ih ni ovaj tekst neće umiriti, naposljetku kratko i jasno: kukajte laureatima!