Subota, 9. siječnja 2021., 22:18

Balada o jednom filmu

(Trotter Independent Traders Movie Awards ili lekcija o prečacima)

Za početak, ponovit ću što sam u nekoliko navrata istaknuo o povijesti jedne suradnje. S Mariom Šulinom, redateljem filma Adam čija vrijednost „nagrada“ (i nagrada?) posljednjih dana izlazi na površinu, upoznao sam se koncem 2017. godine posredstvom zajedničkoga nam prijatelja. Šulina je, naime, bio u potrazi sa osobom (kakvoga-takvoga spisateljskog iskustva) spremnom upustiti se u jedan nadasve entuzijastičan proces stvaranja cjelovečernjega filma takoreći ni iz čega, što podrazumijeva volontersku prirodu priloga projektu. Taj je razgovor na mene ostavio izrazito pozitivan dojam. Odlučnost da se upusti u takvu avanturu, usprkos svim zamislivim barijerama, iznimno mi se svidjela te sam pristao, prema njegovim idejnim natruhama, napisati scenarij. Osobno, to sam shvatio i kao priliku za učenjem: izazov pisanja scenarističkoga teksta, usprkos volonterskoj prirodi posla i nedostatnom znanju, učinio mi se silno uzbudljivim – ne stoga što sam „snatrio“ da će priča rezultirati kakvim spektakularnim podvigom, već vjerujući da bi obojici sam projekt trebao biti tek prvi korak na putu prema svladavanju prijeko potrebnih znanja za buduće kompleksnije i nadasve profesionalnije izazove. Jedini uvjet koji sam pritom postavio, uvidjevši naše svjetonazorski bitno različite pozicije, bio je da u priči nema mjesta nacionalizmu, te da je, ukoliko već obrađujemo (post)ratnu tematiku, nužno osloboditi se jeftinoga parolaštva (koje parolaštvo, uostalom, nije jeftino?), stavljajući naglasak na nerazumijevanje „drugačijega“ u egzistencijalno rubnom kontekstu, kao i na stradavanje djece, onoga najgorega u ratu u kojem, razumljivo, ništa nije niti može biti dobro. S vremenskim odmakom, i to mogu potvrditi, taj je uvjet poštovan (pojedini jeftini trenuci dijaloga, mea culpa, nipošto nisu ideološki obojeni, čak štoviše, jedan od ključnih likova priče onaj je „negativca“ Burića za koje ostali sumnjaju da je tzv. lažni branitelj koji uživa po svemu nezaslužene umirovljeničke beneficije, a na račun kvazipatriotske demagogije).

Nakon što je scenarij (uz tehničke nedostatke kojih sam svjestan i čije uočavanje nikom ne bih zamjerio) zgotovoljen, započelo je snimanje filma. U vrlo teškim okolnostima (uz svega nekoliko profesionalnih glumaca) te uz bizaran budžet (oko osamdeset tisuća kuna ukupno, ukoliko je još uvijek vjerovati redatelju), proces je zasigurno zahtijevao veliku energiju nositelja projekta. Redatelj je, s obzirom na limite, nužno odradio čitav niz za konačnu realizaciju filma bitnih uloga (od fotografije do, recimo, rada na glazbi za film) i u konačnici čitav proces uspješno priveo kraju. Pod uspješno, što i dalje smatram, mislim na proizvod koji je, s obzirom na bizaran budžet, posve pristojne kvalitete, uz povremeno vrlo jake dionice (poput uvodne sekvence) i nadasve vrlo dobru fotografiju. Dakako, film toga budžeta, tko god da ga je radio, morao je imati i slabe strane. Pritom ne mislim na „vođenje glumaca kroz film“ (netko bi to jamačno uradio bolje, a netko lošije), već na vidljivo amaterski CGI (što nije promaklo ni mom laičkom oku) i pojedine glumačke role naturščika retkovačkoga amaterskog kazališta kojima, da ne bude zabune, skidam kapu zbog silnoga entuzijazma i energije uložene u projekt (zbog svega što je kasnije uslijedilo upravo mi je tih dragih ljudi ponajviše žao). Uslijedila je tehnička praizvedba (namijenjena sudionicima projekta) u đakovačkom kinu (u lipnju 2019. godine, ako se ne varam), uz zadovoljstvo prisutnih postignutim, kao i redateljeve zahvale općinama koje su svojim skromnim financijskim prilozima omogućile realizaciju projekta, a zatim i još nekoliko izvedaba (poput one u vukovarskom Domu kulture kasnije iste godine). Tu, pokazat će se, sve ono dobro oko simpatičnoga filma realiziranoga na temelju ultraniskoga budžeta prestaje. Čega manje-više nitko osim redatelja, naposljetku se čini, nije bio (ili još uvijek nije) svjestan.

Redatelj film prijavljuje, prema njegovu svjedočenju, na više hrvatskih i regionalnih festivala (Pula, Sarajevo, mislim i Vukovar) uvjeren u uvrštavanje u službeni program i veliki uspjeh. Već je taj trenutak, u mom slučaju, trebao značiti „zvono za uzbunu“. Naime, premda nisam detaljno upoznat s festivalskim programima, prvo što mi je na spomen Pule palo napamet, jest neslužbeni program, onaj čiji filmovi ne konkuriraju za nagrade. Ukoliko je polazišna osnova daljnjih ambicija, prije svega, bila vidljivost filma, ta bi strategija jedina imala smisla. Uslijedile su odbijenice, a zatim i redateljeva silna razočaranost te, neko vrijeme, držanje da je s daljnjim filmaškim nastojanjima gotovo. A zatim se, negdje koncem ljeta minule godine (pišem prema sjećanju), događa znakovit zaokret. Šulina me, najednom silno ozaren, zove na razgovor u Đakovo, jer ima „nešto važno za saopćiti“. Tada se događa, pokazat će se, početak onoga što u suvremenom razgovornom jeziku obično nazivamo „transferom blama“. Transferom kojim će, a da toga nisu svjesni, biti obuhvaćeni manje-više svi sudionici projekta koji je trebao predstavljati tek početak ustrajanja u jednom, u svojoj preliminarnoj fazi, zaraznom entuzijazmu.

Na toj đakovačkoj kavi (pitam se, kako se sada tek osjećaju svi divni ljudi iz toga grada koji su, kao što sam uostalom i sâm, nasjeli na priču o kakvim međunarodnim festivalskim uspjesima; pritom uopće ne mislim na velike festivale, već na ono što je predstavljano festivalima, a uz, uvjetno rečeno, poneku iznimku na koju sam upozoren) redatelj me izvještava kako ga je kontaktirao izvjesni producent iz inozemstva (dopustite minimalni oprez, s obzirom da istoga nisam upoznao i s obzirom da mi je njegov rad, i ne samo meni, potpuna nepoznanica, a svaka bi konkretizacija „lika i djela“ čovjeka s kojim nikada nisam komunicirao riskirala sudsku tužbu, jer ukazivanje na diletantizam i manipulirajuće ponašanje, posve paradoksalno, takvo što nerijetko vuče za sobom) koji je pogledao film i ukazao na njegovu iznimnu umjetničku vrijednost. Već tu stekao sam dojam da redatelj, blago rečeno, ima problema sa samokritikom, no objašnjenja da je posrijedi inozemni producent koji je kadar prepoznati vrijednost bila su dostatna da kao laik na ista ne odmahnem rukom (jer tko sam ja, pobogu, da odmahujem rukom inozemnom filmskom producentu koji surađuje i s relativno poznatim međunarodnim glumcima kao što je Costas Mandylor što je, provjerio sam, točan podatak). Vrativši se kući, pokušao sam doznati više o producentskoj kući čiji je dotični vlasnik i, zanimljivo, službena je web stranica iste na mene ostavila ne odveć pozitivan utisak. Nazvao sam redatelja motiviran tom skepsom i prije nego sam uopće zucnuo uslijedilo je: Uspjeli smo! Film je uvršten na festival u Barceloni!

Tek ovlaš, bez ikakve sumnje koja je priroda „uspjeha“ posrijedi, bacio sam oko na spomenuti Barciff tada zaključivši da je posrijedi kakav minoran međunarodni festival (ali festival, ne „festival“; doduše, nisam naknadno provjeravao je li i Barciff isto što i Venice Film Awards, koji, za razliku od Barciffa, barem ima službenu stranicu, no otom-potom) te da je i ta referenca već po sebi priznanje za silan trud koji je uložen. Uskoro, međutim, priznanja se (i, je li, „nagrade“) počinju nizati kao na tvorničkoj traci. Pojašnjeno mi je da su posrijedi IMDB-ovi kvalifikacijski mjesečni festivali, no i dalje sam pritom mislio da to jesu festivali (ne „festivali“); mjesečni, online, minorni, ali ipak festivali. No zatim se događa i prodor silnih „uspjeha“ filma u medijski mainstream. Pojedini mediji pritom bivaju izvještajno, blago rečeno, neprecizni. Sve se češće piše i govori o „Zlatnom lavu“, ali bez preciziranja o čemu je riječ (što sam osobno pojašnjavao ljudima u svom gradu koji su mi, pandemiji usprkos, prilazili, čestitali i slali me u Hollywood). Očekivalo bi se da će medijski mainstream, prije ikakve objave, analizirati „nagrade“, ono što, primjerice, potpisnik ovih redaka nije učinio ne sumnjajući u prirodu „uspona filma“ (što je također propust za koji nema opravdanja). Dakle, činilo mi se da je svima jasno kako su posrijedi, uvjetno rečeno, mali međunarodni festivali nezavisnoga filma (kakvih, siguran sam, ima na tisuće). Međutim, čini se da je medijski mainstream (bitno infantilnije nego moja malenkost) čitavu stvar ne samo nekritički transferirao, već i dodatno uveličavao, što je naposljetku dovelo do toga da netko, srećom, zagrebe ispod površine te da se klupko jedne (ne)namjerne manipulacije započne odmotavati.

Prije koji dan o tome je na svom profilu na Facebooku pisao Igor Mirković, a njegov je status prenio Index.hr. Tek tada, kao i u pratećim komentarima, počinjem uviđati vlastitu naivnost – naime, pojavljuje se sve više argumenata da posrijedi uopće nisu festivali u bukvalnom smislu toga pojma, već nekakve, rekao bih, sivozonaške online platforme na kojima, a toga ću se još dotaknuti, službeno selektirano može biti sve (uz, pretpostavljam, plaćeni submit). Niti nakon toga teksta/posta redatelj ne priznaje prirodu svojih „uspjeha“, na što mu ja, i dalje vjerujući da su posrijedi festivali (a ne „festivali“) pomažem oko reagiranja u kojem stoji, a to je točno, kako nikada, niti na svom profilu, niti na Facebook-stranici filma, nije spominjana Mostra; uopće, ideja mi se da bi itko u takvo što mogao povjerovati činila suludom. Oko reagiranja mu pomažem i dalje naivno vjerujući u njegovu iskrenost i/ili sposobnost autoracionalizacije (što ne čudi, a s obzirom da u sve navedeno nisam dostatno posumnjao još na ranije spomenutoj kasnoljetnoj kavi u Đakovu). Međutim, nakon što sam reagirao na jedan u nizu neargumentiranih i prostačkih komentara na račun Igora Mirkovića (uz spomen Harrisonova cvijeća kao tobože sjajnoga filma), nakon što su se u nekim komentarima pojavile usporedbe sa sivom zonom „poduzetničkih nagrada“ i nakon što mi je redatelj, zato što sam reagirao kako jesam, spočitao da sam mu „zabio nož u leđa“ (premda je, pokazalo se, on taj koji je, makar nesvjesno, zabio nož u leđa svima s kojima je surađivao na filmu tom naknadnom manipulativnom propagandom, čim god da je ista uvjetovana), odlučio sam prirodu tobožnjih festivala temeljitije proučiti.

Detaljnijim sam uvidom u spornu prirodu tobožnjih festivala uvidio da su nastale sumnje, nažalost, uvelike opravdane te da „festivalski niz“ kao argument vrijednosti filma (koji je tako, bojim se, trajno markiran frapantnom antireklamom, za što nije bilo potrebe) praktički potpada pod istu osnovu (ili kakvo, recimo, online poduzeće), a putem online platforme Filmfreeway, što pojašnjava i nejasnoće oko nepostojanja službenih web adresa dijela „festivala“ (jer doista nisam siguran je li ovdje moguće ne posegnuti za znakovima navoda, koliko god korištenje znakova navoda ili kurziva, barem pravno gledano, sklisko bilo). Iz istoga, lako je zaključiti sljedeće – dovoljno je učiniti „submit“ i film će se naći u navodnom službenom programu. Ono što me je još više frapiralo jesu Facebook-stranice tih nazovi-festivala koji, gotovo beziznimno, javno obznanjuju „mjesečnu oficijelnu selekciju“, ali gotovo nikada i „najbolji film“. Odluka da je film „najbolji“, dakle, biva obznanjena kandidatu putem e-maila. S obzirom da u pravilu javne obznane nema (nisam provjerio sve navedene „festivale“), to navodi, posve logično, na sumnju da su svi prijavljeni filmovi, ili barem velika većina njih, proglašena najboljima. Što, posljedično, priču o jednom entuzijazmu pretvara u priču o, oprostite mi na izrazu, „muljaži“ kojom su suradnici na filmu najviše oštećeni. Čak su i „finalisti“ različitih „festivala“ kakve je, uz nedvojbeno stvarne festivale, moguće pronaći na spomenutoj platformi (što god da „festivali“ bili, pri čemu, usudim se reći, njihova pojava najmanje veze ima s filmom samim), u većini slučajeva prikazani prema grafički identičnoj špranci, uz začudnu podudarnost filmova „odabranih“ u službenu selekciju.

Pa, ako se i to čini pretjeranim, negdje sam, u tom bespuću čega već, primijetio brojku od osam stotina tisuća oficijelno selektiranih filmova. Moja naivnost i nedovoljno poznavanje šprance tako su me navukli na najjeftiniju moguću (nenamjernu?) podvalu kojom je, iznova podvlačim, svima koji su mahom volonterski doprinijeli realizaciji filma, nanesena ozbiljna šteta, naročito na planu recepcije našega moralnog integriteta u očima drugih. Ali, da bih stvari učinio ilustrativno plastičnijima, izvući ću samo „finaliste“ triju različitih „festivala“ – već i njihovo grafičko rješenje, vjerujem, kazuje dovoljno toga (pogledati u uvodno postavljeni fotografski prilog). No, da stvar bude i gora, postoje barem dvije indicije koje ukazuju na oblik prevare koju je redatelj, prijavljujući film, morao provjeriti. Dakle, ili čitavu stvar nije provjerio (što je nedopustivo) ili je, pak, bio upoznat s materijom, ali se odlučio na tu promašenu strategiju koja je, srećom, u jednom trenutku prezrena. Jedna se odnosi na e-mail, što je moguće provjeriti putem društvenih mreža, o mogućnosti da privatna poruka „festivala“ završi kao spam (što graniči s tragikomedijom). Druga, još bitnija, ukazuje na mogućnost da na više razina sami filmaši budu prevareni.

Pa ipak, postoji mogućnost da su neki „festivali“ (u čiju je selekciju uvršten i Adam) u sklopu spomenute platforme ipak festivali. Primjerice, Austria International Film Festival (na čijem se oficijelnom popisu svojedobno našao i Ostojićev F 20 (2018.) ili Dumbo Film Festival koji su, da raščistimo, daleko od kakvih prestižnih festivala, ali koji jesu festivali. Kakogod, čak i ukoliko je Šulina, s obzirom na nedostatak novčanih sredstava, odabrao spomenutu platformu kako bi, koliko-toliko, omogućio online praćenje filma, medijsko je eksponiranje obilježeno preuveličavanjem priznanja i/ili „priznanja“ filmu ono što, nakon detaljnoga uvida u materiju, smatram nedopustivim.

To ne mijenja na činjenici da je film, kao što sam ranije spomenuo, s obzirom na bizaran budžet u konačnici pristojan proizvod koji, napominjem, sadrži i neke, po mom laičkom sudu, estetski vrijedne trenutke. No, usprkos svim poteškoćama financijskoga predznaka, a one uključuju i promidžbu filma, strategija koju je redatelj odabrao bila je pogrešna. Kao što je entuzijazam bio polazišna osnova upuštanja u proces realizacije filma, tako je entuzijazam trebao krasiti i promidžbene aktivnosti, koliko god iste bile zbog financijske konstrukcije sužene, što pritom nalaže strpljenje, postupno ostvarenje preduvjeta valorizacije proizvoda, a nadasve objektivno, napose javno samovrednovanje filma koji, što me osobno ponajviše žalosti, daje naznačiti (ponavljam, meni kao laiku) da redateljeve kvalitete nisu zanemarive te da bi isti, u nekim financijski povoljnijim okolnostima, možebitno imao što za ponuditi. Redatelj je također trebao uvidjeti da mu na ruku, zbog svjetonazorski tendencioznoga novinarstva dijela medija, na ruku ne ide i „podrška“ clickbait-novinarstva, koji situaciju poput ove koriste ne bi li pod svaku cijenu ocrnili HAVC, kao i sve ideološke im nepoćudne umjetnike (što, jasno je, nije neka novost). Uz navedeno, naknadno sam informiran i o izvjesnoj suspektnosti sintagme „prvi slavonski igrani film“, pri čemu mi je, a to me možda i ponajviše žalosti, ukazano na intrigantnu leksikografsku natuknicu iz koje proizlazi da su krajem devedesetih objavljena dva filma koja, mada tako nisu promovirana, nema razloga ne smatrati „prvim dvama slavonskim igranim filmovima“. Jer upravo je taj „romantičarski argument“ kod brojnih sudionika realizacije projekta budio prijeko potrebni entuzijazam. Prije posezanja za takvom sintagmom (i takoreći marketinškim motom) redatelj, ukoliko nije znao za film U okruženju (1998.) i njegov nastavak (1999.) autora, kako u natuknici stoji, Stjepana Sabljaka, morao je provjeriti danu mogućnost kako do takve otužne dezinformacije na kojoj je sve građeno, a zatim promovirano, ne bi došlo.

Naposljetku, moram reći da sam se tijekom pisanja ovoga teksta čuo s redateljem filma koji mi je jasno dao do znanja da je u nastojanjima promoviranja filma učinio neke previde/pogreške, što me je (nisam li spominjao vlastitu lakovjernost?) navelo na mogućnost da je, u njegovu slučaju, spomenuta osobina ipak vjerojatniji razlog od planske manipulacije. Da je, dakle, u nemogućnosti kakve financijski uvjetovane i snažnije PR akcije posegnuo za metodama koje su, makar toga ne bio svjestan, rezultirale manipulacijom javnosti. Pritom sam jasno dao do znanja da se od tih procesa, tek preispitavši materiju, smatram dužnim ograditi. Možda i ponajmanje zbog sebe, a ponajviše zbog, kao što sam ranije istaknuo, svih (ne samo) retkovačkih naturščika (te nekolicine profesionalnih glumaca) koji su, makar indirektno, dotaknuti razotkrivanjem istine o „festivalima“, uz, ponavljam, nekolicinu festivala koji to, prema svemu sudeći, doista jesu. Moja je pogreška, proizašla iz lakovjernosti, što nisam temeljito i u prvom trenutku analizirao prirodu spomenute platforme i niza „festivala“ koje ona podržava. Možda bih, da mi je realna situacija bila na umu, uspio pravovremeno korigirati autorovu pogrešnu promociju (koju, iznova ističem, nedostatak novca za promotivne aktivnosti ne može opravdati). Pritom, predložio sam i jasno javno iznošenje činjeničnoga stanja stvari bez i najmanje zadrške, kao i ispriku koju, bez obzira na sve objektivne probleme, duguje i suradnicima na filmu, ali i svima koji su stekli dojam da je Adam film zapaženih svjetskih uspjeha. Naposljetku, mom čuđenju medijskom mainstreamu nema kraja. Logično, ako su oni, za očekivati upućenici u vrijednost nagrada i „nagrada“, kadri (možda zbog potrebe za senzacionalizmom) nekritički transferirati informaciju koja tako možebitno kontaminira filmsku kao i kulturu u cijelosti, zar se treba čuditi prosječnom nepoznavanju filmske festivalske mreže nižih kvalitativnih ešalona? Mnogo je ovdje otvorenih pitanja. Na redatelju je da na ista pokuša odgovoriti. Na meni je, lakovjerno zakašnjelom u reakciji, posuti se pepelom u nadi da filmu za koji mjesec neće biti dodijeljena nagrada Oskar (ispravno sam napisao) koju dodjeljuje dobro poznati Trotter Independent Traders Movie Awards, festival čiji e-mailovi završavaju kao spam. Uz sve navedeno, želim vjerovati da ova antireklama Marija Šulinu neće trajno odvratiti od filmaškoga zanesenjaštva, te da će se kulturna scena prema ovom slučaju postaviti vođena idejom opraštanja pogreške (pa i namjere) nekome tko je u danom svijetu, rekao bih, tek u embrionalnoj fazi, kao žrtva promotivnih prečaca i gotovo zapanjujuće promotivne nestrpljivosti.