Utorak, 16. ožujka 2021., 15:10

Napomena: Tekst je objavljen prošle godine u časopisu "Kolo" 2/2020.

Franjo Nagulov: San o slobodi (Boris Vrga, Životinjski vrt, Petrinja, vlastita naklada, 2020.)

Teško mi je reći na koji sam način upoznao pjesnički rad Borisa Vrge (Mrzljaki pokraj Karlovca, 1953.). Točnije, nisam načistu kako se na mom radnom stolu našla zbirka Biciklisti (Zagreb, Biakova, 2017.) te što me je nagnalo baciti pogled na knjigu do tada nepoznatoga mi autora (što je bio, ispostavilo se, moj raniji veliki propust). Navedena me je zbirka svojom konceptualnom domišljatošću te iznimnim izvedbenim rješenjima oduševila te sam o istoj svojevremeno napisao iscrpan ogled za sisački časopis Riječi u međuvremenu, komuniciravši s kudikamo boljim poznavateljima suvremene pjesničke prakse no što sam sâm (prije svih s Miroslavom Kirinom), shvatio kako je posrijedi desetljećima prisutno jako autorsko ime (prva mu je zbirka otisnuta krajem sedamdesetih) rijetko, međutim, prisutno u okviru kakvih književnih događanja, časopisne ili ine prakse što je, čini mi se, utjecalo i na nedostatnu recepcijsku usvojenost njegova rada. Vrijeme u kojem živimo vrijeme je samoreklame te je rad introvertiranih autora (napose pjesnika) prilično teško detektirati, osobito s obzirom na zaglušujuću hiperprodukciju koja rezultira šumom dominantno nekvalitetnih ukoričenja (a znamo kako je uobičajeno od šume ne vidjeti stablo). Rad koji sam objavio u Riječima, rekao bih, jedan je od rijetkih vidljivih recepcijskih reflekasa u odnosu na Vrgino pismo te stoga smatram bitnim i ovaj put upozoriti na njegovo, po mom skromnom sudu, izvrsno stvaralaštvo. Vrga možda neće putem društvenih mreža svakodnevno objavljivati tko zna koliko tekstova bjesomučno tagirajući ljude te tako, ne vodeći računa o mjeri, pozicionirati se kao bitna činjenica aktualne književne proizvodnje. Nego će, stvaralački odmjereno, objaviti onoliko koliko smatra potrebnim objaviti, a da pritom ne nanese hiperprodukcijski uvjetovanu štetu estetskoj dimenziji vlastitoga izraza.

Da bi stvar bila recepcijski problematičnijom valja reći kako je njegova nova zbirka naslovljena Životinjski vrt (ukupno deveta) samizdat logično otisnut u izrazito limitiranoj nakladi (dvjesto primjeraka) te je jasno da ista teško može pronaći put do velikoga broja adresa; broj primjeraka knjige u kombinaciji s neaktivnošću na društvenim mrežama te ograničenim konvencionalnim promidžbenim mogućnostima (što je, u pravilu, jednim od problema samizdata) gotovo jamči izostanak šire čitateljske povratne informacije. Ne vjerujem kako autor s tim ima problem, ali potpisnik ovih redaka ima. Njegov rad, naime, neosporno je iznimno kvalitetan te mu valja posvetiti dužnu pažnju.

Životinjski vrt pjesmoprozni je rukopis, kako pogovorno ističe Zvonimir Mrkonjić (!), između predmetnog i apstraktnog, pojmovnog i stvarnog, riječi i stvari. Neodijeljen u cikluse (kao i spomenuti Biciklisti), a ipak razvidne konceptualne prirode (za primjer onima koji bez prethodne selekcije i jasne koncepcijske strategije gomilu tekstova uvrštavaju u isti rukopis nastojeći učinak spomenute nepripremljenosti makar prividno anulirati posve neopravdanim grupiranjem tekstova u cikluse), rukopis zadovoljava najstrože estetske kriterije i na mikro i na makrocjelini. Druga je stvar što dio konzumenata suvremene pjesničke produkcije, neosjetljiv na poetičku heterogenost (robujući trendu), spomenuti kvalitativni domet možda i neće biti kadrim usvojiti. Rukopis broji ukupno pedeset i dva teksta uz dominantan udio minijatura te otpočinje tekstom Cvrčak čiju protočnost dodatno pospješuje stilski učinkoviti neologizam stavljen u vokativ: Pjevaš, a ne viđen. Zvrčiš na bjelini. / Besmrtnog si rekvijema inkarnacija, pjevidruže moj. Okruženost subjekta živim bićima te suptilno naznačenom metaegzistencijom izvor je njegovih djelatnih pobuda u tekstu Životinjski vrt, ističem: To što postoje bića zraka i vode, zemlje i vatre, arijama mojim neiscrpan je povod. Površno bi nas čitanje nagnalo na pogrešan zaključak da je taj tekst, sukladno rukopisnoj logici, trebao prethoditi Cvrčku; dani redoslijed, međutim, promišljen je i opravdan. Uvodni tekst možemo čitati kao trubadursku prirodu onoga koji poetički hipersenzibilno katalogizira pojavnosti vrta. Onoga, dakle, koji pjeva: koji je, dakako, samim pjesnikom.

Dualistički princip egzistencijalne međuovisnosti subjekta i entiteta koji potiču njegovo djelovanje u tekstu je Staklena oklopnica temeljen na semantičkoj kontrarnosti: Što crnji bijahu pjesnički svjetovi, to su jače bijele njihove duše. U minijaturi Vilin konjic promišljeno je iskorišten naoko kanonski iscrpljen motiv dviju obala čime je simbolički dan prikaz egzistencijalnoga paralelizma ovospoznajnoga te onostranoga. Minijaturi Leptir/Zima dopisujem antologijski predznak: Zrcalo vatirano iglicama leda. / Maše na dahove leptir od inja. Literarno zlosretno stvorenje u tekstu naslovljenom Gavran ovdje je stavljeno u službu reprezentiranja posrnule čovjekove prirode sklone, međutim, kajanju (valja se pritom osobito usredotočiti na snažno sugestivnu poredbu): Crn kao duša čovjeka čija sjenka s vremena na vrijeme sleti na / korice molitvenika i nad najsvetijom zagrakće stranicom. Animalistički motiv u službi interpretacije čovjekove podsvijesti (kao i identitetske nesigurnosti) nalazimo u tekstu Nenazovna, ističem: Nema stalan izgled, već postojeći mijenja, ovisno o / težnjama onoga koji je upravo u tom trenutku gleda ili sanja. Tekst Zmija sadržava suptilno sugerirani eros utkan u mračni pozadinski plan ljudske prirode čitljiv usprkos (ili upravo zahvaljujući) progresivnom lirskom senzibilitetu koji rezultira ekstazom: Ledenija od leda, postelju mi grije. / U mrtvom snu, u naručje mi liježe, klupko svoga / tijela pod jastuk mi svija, o Gospode! Tekst Vuk / Totem, pak, možemo čitati i kao odu samotnjaštvu: Očuvši ga, režim i zavijam, bez mrzosti i pizme. / Slika sam mu i prilika, kurjakov dvojnik, / donjega svijeta lajuća lafra.

U zapisu Noina arka poznati je biblijski motiv stavljen u službu pesimističnoga sagledavanja budućnosti civilizacije. Priroda kao medij osamljeništva, a što se naslanja na prethodni primjer, naznačena je tekstom Pijetao / Folk. Središnji dio teksta Kameleon sadrži ponešto hermetičniji no izvedbeno efektan poredbeni niz: Zakrabuljen u neznakovno noćno pismo, glasa se kao / šturak u krošnji oskoruše ili žmirka iz šipurine kao krijesta / krijesnice. Tekstom Puran dan je orvelovski prikaz povodljivoga sloja ljudi koji, a da toga obično nisu ni svjesni, vode tuđe bitke. U ponešto filozofičnijem zapisu Lastavice glazbi je dopisano božansko podrijetlo: Vokalni zapis, kojega u visinama bezlik otpočne bog, dolje, / pod strehom ruševnog doma, treperavim tonovima dovrši ona. Tekst Sokol, s druge strane, suptilnim je zapisom o narcisoidnosti. U završnici teksta Jegulja svjedočimo iznimnoj sintaktičkoj završnici: Kao trske na vjetru trepere mu krila dok se stušta i / istanjem poput šila zakucava u srce zapjenjenog zrcala u / kojem razlike između ponavljanja u vječnosti i vječnosti u / ponavljanju, gotovo pa i nema.

Arhaizam imperfekta u zapisu je naslovljenom Slavuj promišljenom uporabom iskorišten kao efektni stilski pojačivač: Pojat i umirat u isti trenut, ja ne znadoh, o ne mogadoh, / nikad. Domišljata deskripcija prostorne izmještenosti primjetna je u tekstu Carić, a u tekstu Vrana intertekstualna dionica temelji se na korespondenciji s pučkom predajom odnosno takozvanom narodnom mudrošću; tekst Orao, pak, promišlja egzistenciju (samosvjesnu) lišenu kompenzacija na tragu kategoričkoga imperativa: Kliktajem koji se ne da potkupiti, zvižduče si ime. U tekstu Jelen animalni je subjekt robom svojih strahova. U tekstu naslovljenom Lisica osobito je naglašena narativna komponenta, posebice u uvodnoj dionici: Premda važim za osvjedočena lisicoljupca, koji više voli da / mu u ušima štekće lisica nego vabilica, u kontaktima sa mnom / ne napuštaju je poslovična lucidnost i ikonosna lukavost. Bravurozni poredbeni niz ponajvažnijim je obilježjem izvrsne lirske minijature Leptir, ističem: Nevidljiv pogledu, glogovnjak, savršeno kamufliran u / lahoru, kano uštap u zori, riba u viru i šuma u pepelu. Takoreći konfucionistički je promišljena minijatura Mrav / Autografit koja je jednim od kvalitativno neupitnih vrhunaca rukopisne cjeline: U slici moga svijeta, i mrva kruha brdo je.

U tekstu Lane deskripcija je izgubljene nevinosti podvučena povremenom primjenom deminutiva uz lucidnu sintagmu nevidljiva tinta kojom je, dakle, posve neznatno naznačeno sjećanje na njenu obustavljenost. Jež je simbolički progresivnim zapisom refleksije subjektove emocionalne distorzije: S kojim se mirim, kao sa samim sobom. Uzalud. / Jednom od tisuću bodlji, svejedno me dubači, iznutra bocka. Animalni motiv u službi navještenja novoga života okosnicom je čitanja teksta Kokot. Treći segment triptiha naslovljenoga Krijesnice podcrtava spoznajni limit (čak i) samosvojne egzistencije: Sjajem koji nemam, obasjavaju riječ crna. / Nešto što se ne može dokraja obasjati. Neki od iskona mrak. Tekst Žaba vickasti je hommage estetici ružnoga: Krastava i sluzava, bradavičasta i nezgrapna, rijetko nalazi / mjesto u pjesničkim antologijama. Promišljenu uporabu onomatopeje nalazimo u tekstu Ćuk, ističem: Duplja. I u njoj ćuk. Jekovit, neprebojiv huk. / Hu, hu, hu, hu, hu, hu, hu, hu, hu, hu, hu, hu, uh!!! Rukopis biva zaključen tekstom Animalia / Post festum, pozivom na povratak vrijednosnom izvorištu te odustajanjem od tendenciozne identitetne transpozicije: Stoga i ti bezdušni štioče, koji s gorućom lulom u čunjki / trčkaraš od luga do luga, prestani navijati zvučne vabilice, / glumiti napunjenu dvocijevku i u dječju igračku prekinđurenog / vuka.

Rukopis Životinjski vrt, neglumljene jezične arhaičnosti, visoke protočnosti rečenice te podjednako upečatljivih lirskih, narativnih i filozofičnih trenutaka možemo sagledati i kao san o slobodi čiji je ishod, rekao bih, unaprijed poznat te ne ohrabruje. Čovjekova potreba za istovremenim pripadanjem prirodi te izmještenošću iz iste autodestruktivnom je semantičkom okosnicom njegove biti te utoliko, osobito na civilizacijskom planu, poruka ne može biti drukčijom no mračnom. Dakako, različiti rakursi čitanja mogu, makar do izvjesne mjere, ponuditi i različitu perspektivu. Ne toliko različitu, međutim, da bismo semantiku Vrgina rukopisa tumačili proročanstvom biblijskoga pravednika prema kojem dionici dobra sljeduju svjetlo, a dionici zla negaciju istoga. No, čak i ukoliko različiti interpretativni rakursi ponude, na semantičkom planu, posve suprotne zaključke, neupitnom je literarna bravuroznost samizdata o kojemu, kao što sam i uvodno pripomenuo, gotovo uopće nema spomena. Kao, uostalom, ni o prethodno objelodanjenim Biciklistima. Izvedbeno bitno drugačijom, a opet po svemu sjajnom knjigom – jednom, naime, od barem dviju potvrda autorovih neslućenih stvaralačkih dosega koje bi ozbiljna kritika, nakladničkim limitima usprkos, morala biti kadrom uočiti.