D. Ivankovac: Već viđeno i više puta reciklirano

Davor Ivankovac: Doba bršljana, HDP, Zagreb, 2018.

(Tekst objavljen 2020. godine u časopisu Artikulacije)

Davor Ivankovac (1984.) dosad je objavio svega tri zbirke poezije s kojima je, osobito s posljednje dvije, stekao pretjeranu i ničim opravdanu pažnju tzv. književne javnosti. Nastupnom zbirkom Rezanje magle (2012.), nagrađenom na jednom lokalnom seoskom natječaju, Ivankovac bi prošao potpuno nezapaženo, da godinu kasnije nije dobio prestižnu nagradu za mlade neafirmirane pjesnike (Goran na Goranovom proljeću) za rukopis Freud na Facebooku, nešto uspjeliji, ali također jako precijenjen. Dok se u Rezanju magle doslovce zagušio u nadobudnosti, usiljenim postmodernizmima pokupljenima za studentskoga seminarenja i klišeiziranoj metaforizaciji i patetici (očito ne surađujući s urednikom knjige i biblioteke), te u pretencioznom i presloženom konceptu s kojim nije uspio izaći na kraj i pružiti strpljivom čitatelju neki smisao, dotle je u Freudu na Facebooku donekle primirio svoj izraz, pročistio se od artificijelnih postmodernizama, ali ipak zapevši u banaliziranju svakodnevnice, sentimentu i izrazitom epigonstvu. Zbirka Freud na Facebooku u cjelini gledano također je mladenački podbačaj (s nizom patetičnih, sentimentalnih, bolećivih i „zaljubljeničkih“ pjesama), donijevši ipak nekoliko dobrih sastavaka (npr. Nesentimentalna pripovijest o kiši), a hype koji je nastao oko nje može se više pripisati „facebookovskom“ konceptu zbirke, aktualnom ali i ziheraškom, negoli samome sadržaju.

Njegova posljednja i zasad još aktualna zbirka Doba bršljana (2018.) pojavila se nakon petogodišnje pauze i gotovo po ničemu nije opravdala velika očekivanja stavljena pred autora. Riječ je o derivatu metaforičnije polovine dosadašnjeg pjesnikova opusa, eksploatiranju nemilice već istrošene ravničarske melankolije i pejzažne lirike uz povremene vješto zakamuflirane društveno „angažirane“ stihove. Interes za medije iz prve, te za društvene mreže iz druge zbirke ovdje je gotovo nestao, sugerirajući nam da autor nakon dobro pogođenog trenutka i polovično odrađene dosjetke o Facebooku, zapravo više nema i ne zna što reći. Šezdesetak pjesama raspodijeljeno je u šest ciklusa (pet plus jedna pjesma), a po unutarnjoj strukturi, kako je zapazila kritika, „labavo slijedi tijek godine i godišnjih doba“. Iako se po nekim motivima može doista govoriti o takvoj strukturi rukopisa, ostaje nejasno koje je to peto godišnje doba i kada se ono u kalendarskoj godini zapravo „dogodi“. Moguće da je riječ upravo o naslovnom dobu bršljana, koje i kritika različito interpretira (Pogačar, Kreho, Krajišnik), pa je stoga i dobro pogođeno (autor u jednom intervjuu kaže da je naslovu kumovao urednik knjige Kruno Lokotar, priznajući i sam da ono možda najbolje u zbirci nije njegovo). Da je autor u potpunosti posustao s dosjetkama i idejama pokazuje i kruti, revijalni koncept zbirke, kojega bolje da i nema: naime, pjesme su matematički precizno raspodijeljene u pet nenaslovljenih ciklusa sa po jedanaest pjesama u svakoj, da bi zbirku zatvorio šesti ciklus, koji sadrži tek jednu pjesmu, Mahovinu, koja predstavlja tobožnju codu ili tako nešto. Mahovina je po svemu svojevrsni zaostatak iz vremena Freuda na Facebooku, kao i niz drugih pjesama zbirke – to je repertoar ravničarskih i dvorišnih, seoskih, vrtnih motiva, koje Ivankovac nije ni približno prvi uveo u predmet interesa pjesničkoga subjekta, ali se mora priznati da je s Freudom vratio vrt, bašču i motiku na mala vrata u hrvatsku poeziju – manje promišljeno (jer čini se da kod ovoga pjesnika ništa nije planski i promišljeno), a više intuitivno, po crti osobnoga iskustva i okruženja, a to se jednako odnosi i na problematiziranje društvenih mreža (na jednom drugom mjestu kaže kako je u vrijeme pisanja Freuda otvorio račun na Facebooku i da mu je ta zasljepljujuća novost tada spontano utjecala na pisanje poezije).

Ni u trećoj zbirci Ivankovac se nije uspio izdignuti iznad očitog epigonstva i kaskanja za nekim domaćim poetikama i pojedincima: u Rezanju magle još je robovao studentskoj post-kvorumovštini u kojoj ne uspijeva prigušiti svoje narcisoidno Ja, u Freudu na Facebooku slijedi sigurnim stazama stvarnosne i post-stvarnosne poezije u rasponu od Krešimira Pintarića do sugrađanina mu Franje Nagulova (iz faze Vk bicepsa, Smrtišta i Knjige izlaska) uz efektni dodatak virtuale, čime vjerojatno zamagljuje ionako mutan pogled naklonjene mu kritike, da bi se u Dobu bršljana približio poetičkim rješenjima Pogačara (bogata metaforizacija, lijevi angažman, opkoračnja, gusti nanosi teksta, sve do gotovo proznoga retka), a preko njega, vjerojatno nesvjesno ima i Dragojevića i post-dragojevićevskog utjecaja (predmetnost, nabrajanje i repetitivnost).

Zbirku otvaraju dvije pjesme izrazito ravničarskog ugođaja – Sjeveroistočni i Obećana zemlja – od kojih druga pretendira na himničnost Rešickijeve čuvene Zaraze, ali sa znatno slabijim estetskim domašajem: „Kompozicija na kiši, presijeca njiva na pola, / na trećine, četvrtine, busenje. / Ne pada noć, magla se ne prostire, samo / mokre tračnice i stupovi, bandere / i betonska postolja, sve mokro, sve samo, / sve ne postoji.“ U sličnom tonalitetu je cijeli prvi ciklus – magle, kiše, dim nad ravnicom, jesen, rana zima, blato i pjesnički uvijek sigurne mačke. Drugi i treći ciklus donose cijeli niz slabih, mjestimice vrlo loših i tek skiciranih pjesama kojima autor popunjava praznine u rukopisu kako bi navukao kolko-tolko solidnih pedesetak pjesama. Što za dobru zbirku nije nužno, a što domaći autori, ne samo Ivankovac, nikako da shvate. Tako npr. Proljetno čišćenje stilski izrazito podsjeća na recentne Jendričkove pjesme (Ivankovac je hiperproduktivnom sisačkom pjesniku proteklih godina napisao dva ili tri pogovora, pa ne čudi da mu se i stil izmiješao); Betonske oči su pjesma-dosjetka (o cementu u sluznici oka), baš kao i Trag Neila Armstronga (dosjetka o otisku stopala u mjesečini), Invazija (o invazivnim biljkama), Potrošačko društvo (o ljetnom nevremenu u ravnici), Proklizavanje (o poplavi i Panonskom moru) i cijeli niz drugih, koje bolje da se nisu dogodile; iza njih možda i stoje zanimljive ideje, ali u razradi su nažalost ostale na razini skice. Reflektor, Fatamorgana i Već viđeno (upravo tako!) izgubile su se u pretencioznoj metaforičnosti i usiljenoj hermetičnosti. Čak i obećavajuće pjesme, poput Ponornice, autor upropasti lošim krajem: Ponornica upečatljivo razvija magijsko stvaranje svijeta snagom pjesničke riječi, ali na kraju sve profanizira dosjetkom o slaganju puzzli. Pjesme poput Podzemnih oblaka i Bolovanja pogačarovskih su izražajnih pretenzija: „Bitumen, čujem, bitumen, kakva riječ. / Bitumen, težina u želucu, ispovraćano / klupko, glad uskladištena u kutiji za cipele…“ Pjesma Crno-crno, koja naslovom vjerojatno parafrazira izreku „da nije sve crno-bijelo“ pokušaj je socijalne lirike, s anakronom i mlađim generacijama nerazumljivom slikom „snijega na ekranu“. Nastavak zbirke sadrži nešto uspjeliji niz tekstova, ali ne odviše, niti je probijanje dalje osobiti dobitak za strpljivog i dobronamjernog čitatelja. Vježbanje agonije fizikalnu relativnost kretanja razmotava kroz cijeli niz banalnih dosjetki, pokazujući da se Ivankovac nije sasvim oslobodio popularnoznanstvenih fascinacija (čitaj: banalizacija) iz Rezanja magle: „Polja se dižu i spuštaju, nebo diše, / sjedim, a idem, fizika je zadovoljena.“ U Razglednici, pak, pogubio se negdje između jednine i množine: u panonskim gradovima našao je telefonsku govornicu (!?) (U ovakvim slučajevima valja propitati i uredničku budnost i trezvenost). Hodanje uz prugu danak je stvarnosnoj poeziji u kojoj subjekt-knjižničar (očito autor sam) nastoji poetizirati pronalazak jedne zbirke Danijela Dragojevića na nekom sajmu knjiga (nećeš ti pustolovine!).

U odmak od Freuda na Facebooku valja ubrojiti, osim nešto prozaičnijih tekstova, i postupak nabrajanja, kako je već rečeno. Tako npr. u pjesmi Godišnji odmor: „…postsocijalizam, kolonije, nema tijela, nema poetike, / crna trava, vrtlozi prašina, šahovnica od cvijeća prepuštena / kolovozu, rujnu, listopadu, studenom…“, a stilski slična je i Podzemni oblaci. Među uspjelije pjesme zbirke možemo ubrojiti Pet minuta prije zime, Zasjedu, Namreškanu geometriju i Kariranu, dok je svakako najemotivnija Pjesma o Buhi (pjesma o nestalom mačku). Spomenuta pjesma je zapravo unikat, jer u Dobu bršljana Ivankovac piše izrazito krutu, hladnu poeziju maksimalno pročišćenu od ikakvih emocija.

Za razliku od dosta inventivnih i originalnih naslova ciklusa i pojedinih pjesama u Freudu na Facebooku, sada Ivankovac više ne zna niti naslovljavati pjesme, pa nasumce stavlja naslove simulirajući tobožnju angažiranost, mada su pjesme ispod tih naslova sve samo ne društveno angažirane, npr. Štrajk, Dugovi, Lijevi ekstremist, Potrošačko društvo, Klasna, Manifest, Rasprodaja… Rečeni postupak koliko je dovitljiv, toliko je i iritantan i sam sebi svrhovit, a čitatelj će se neodređeno dugo (ili kratko) zadržati nad pjesmama u nastojanju pronalaska najavljenog angažmana. Prema kraju zbirke nalazimo nešto uspjelije, ali također već viđeno, označavanje pjesama metodom: Pjesma sjena, Pjesma kopriva i sl., a to su i bolje pjesme, pa čak i angažiranije od spomenutih tekstova iznevjerenog angažmana.

U svjetlu svega rečenog, iznenađuje unisono pozitivna kritika koja Ivankovca prati godinama, pa i svojevrsni ugled utjecajnog pjesnika srednje generacije, s obzirom na to da on u domaće pjesničko polje ne donosi ništa inovativno (osim problematiziranja Facebooka sada već davne 2012. godine), a vrlo rijetko i kvalitetno. Tome je vjerojatno tako jer u domaćem književnom polju i nema spektakularnih pjesničkih dometa koji bi utjecajem i kvalitetom znatnije odskakali od prosjeka, a s druge strane međusobna poznanstva autora, kritičara i urednika priječe nastanak objektivnije kritike. Kakogod, ostaje činjenica da je Ivankovac svojom poezijom, poglavito Freudom na Facebooku ostavio traga na mlađe pjesničke naraštaje (vrt i kopanje po bašči uzduž i poprijeko), dok će Dobom bršljana takav refleks vrlo vjerojatno izostati.