Subota, 12. prosinca 2020., 9:23

Luka Bekavac: Policijski sat, Fraktura, Zaprešić, 2015.

(Tekst je objavljen na engleskom jeziku na portalu Versopolis 25. ožujka 2019. Dosad nije objavljen na hrvatskom jeziku.)

Policijski sat roman je hrvatskog pisca Luke Bekavca (Osijek, 1976.), dobitnika Nagrade Europske Unije za književnost za roman Viljevo (2013.). Skupa s romanom Drenje (2011.) čini jednu od najhvaljenijih romanesknih trilogija hrvatske književnosti.

Unatoč njihovoj očitoj povezanosti, i kritika i autor često su isticali kako je zapravo riječ o samostojećim romanima koje se može čitati i kao dijelove trilogije, ali ne nužno. Osobito to vrijedi za Policijski sat, koji od prethodna dva čini vidljiviji odmak u stilu i u formi. Drenje i Viljevo (što su nazivi sela u okolici Osijeka, odnosno mjesta zbivanja tih dvaju romana), kao romani s netipičnim i začuđujućim elementima znanstvene fantastike radikalnije su eksperimentirali s formom i razvojem priče. Policijski sat, koji priču o potrazi za paralelnim dimenzijama i prirodi stvarnosti (ratne i postratne) na istoku Slavonije naizgled dovodi do kraja, ispripovijedan je naizgled konvencionalnije, u prvom licu jednine, te od samoga početka fingira stil memoarske proze.

Indikativan je stoga sam početak romana, kratko prvo poglavlje, koje nas uvodi u stil, temu i formu romana. Radi se o gustoj, usporenoj, vijugavoj prozi, koja od čitatelja traži maksimalnu koncentraciju. Prva rečenica proteže se na drugu stranicu i maestralno nas uvodi u dominantnu atmosferu romana: pripovjedača zatječemo usred ravnice, negdje u Baranji, kako na krovu automobila čita svoje stare autobiografske bilješke koje sada korigira i dovršava, „pokušava glačati i rastezati vrijeme, usporavati sat“ i na sasvim osobit način doživljava okolinu – prazan prostor u kojemu naizgled nikada nije bilo ljudi, nadrealan prizor zgrade državne uprave usred usjeva, koja kao da je „digitalno generirana“, kao i samo polje, zatim osjećaj statičnosti, izostanka bilo kakvih zbivanja, nepouzdanosti sjećanja, „neudobnosti vlastitog tijela“. Već tu je jasno da je on izrazito fasciniran subjektivnim doživljajem protoka vremena, „trenucima usporavanja i muklog zaustavljanja svijeta“, osobito kada se suoči s praznim prostorima: komornom atmosferom prostorije ili otvorenim prostranstvom bez ikoga na vidiku.

Taj osjećaj konačnosti, završenosti i mrtvila u pamćenju ga vraća u period ratne opsade Osijeka 1991. godine, kada je bio zapravo najintenzivniji i upravo je to razdoblje, omeđeno lipnjem 1991. i svibnjem 1992. ono što kroz cijeli roman pokušava rekonstruirati. Okidač svemu je bila rečenica „Više nema vremena“ koju je davno čuo u nekom misterioznom društvu kojega je i sam bio član i čije je značenje pokušavao rasplesti kroz period od dvadeset godina. Što završava? Zašto više nema vremena? Tko je to i u kojem kontekstu izgovorio?

Misteriozna skupina o kojoj je riječ jedina je poveznica s romanima Drenje i Viljevo: radi se o skupini ljudi (u čijem krugu je i otprije poznati profesor Marković) koja ima saznanja o paralelnim svjetovima i kontaktima s njima, a čija druženja i bizarna gostovanja na lokalnim televiziji u gradu pod opsadom obilježavaju pseudoznastveni diskurs, začuđujući matematičko-filozofski leksik i svojevrsna javna tajnovitost: naime, iako se okupljaju javno i polemiziraju u medijima, oni kao da ne postoje te će u godinama nakon rata biti predmetom policijske istrage (zbog moguće kolaboracije s okupatorom).

Podnaslov romana „slutnje, uspomene“, pripovijedanje u prvom licu jednine, mnoge moguće poveznice lika i autora fingiraju memoarsku prozu, međutim, pred kraj romana pojavljuje se lik koji se zove Luka Bekavac i time će autor napraviti jasan odmak od čitanja u autobiografskom ključu i dodatno pomutiti čitateljska očekivanja. Ako je Luka Bekavac lik, tko je onda pripovjedač? Osim žanrovske hibridnosti, to je još jedna postmodernistička karakteristika romana.

Policijski sat je ipak, pored kvazidokumentarnog stila i netipičnog znanstvenofantastičnog podteksta, vjerojatno najbolji hrvatski roman ratne tematike. Fascinantni su Bekavčevi opisi grada pod opsadom, noćnih fantazmagoričnih slika praznih zgrada, svakodnevni rituali i životne navike koje su se razvile uslijed danonoćnih artiljerijskih napada, mentalne discipline koju ljudi razvijaju kako bi si olakšali preživljavanje - odvajanje od tijela i lebdenje nad gradom jedan je od najuspjelijih primjer toga.

Pripovjedač sam nije vojnik, on radi u središnjem računalnom i informacijskom centru, važan je za obranu grada, ali telekomunikacije i mediji znatno su značajniji za radnju romana od služenja vojsci. Upravo su televizijski ekrani jedan od medija putem kojih lik dobiva suptilne poruke od dr. Markovića, a možda čak i s Druge strane, kojih postaje svjestan tek naknadno, pa pregledava sate snimljenog materijala, čita bizarne knjige, vlastite bilješke, novinske članke i iz svega toga nastoji složiti priču o „svetom vremenu“, životu pod jednogodišnjom opsadom. Stoga je njegov pripovjedni proces nalik kolažiranju, krpanju priče od medijskih krhotina, „uspomena i slutnji“, uz neprekidne korekcije, nadopune, pa samim time i metatekstualne komentare. Samo pisanje, pak, vidi kao čin premošćivanja jaza između dvaju svjetova.

Roman sadrži dvije narativne linije koje se razlikuju i formom, fontom slova i zasebnom numeracijom. Pored osnovne narativne linije o kojoj je dosad bilo riječi, naizmjence pratimo i sekundarnu, sveukupno i znatno kraću (pedesetak stranica razlomljenih u 12 kratkih poglavlja) koja nosi naslov DRUGA PROSTORIJA.

Zanimljivo je da su naslovi dvaju narativnih linija stavljeni jedino na sam kraj romana, u Sadržaj, pa se njihovo naknadno imenovanje također može razmatrati kao neodvojivi dio romana, nikako kao samo pripomoć u snalaženju. Naslov osnovne narativne linije, saznajemo na kraju, glasi „Policijska uprava osječko-baranjska“, čime se omeđuje prostor djelovanja na prostor lokalne policijske nadležnosti, što je svakako u skladu s naslovom romana, gdje je policijski sat zapravo vrijeme, određeni period zabrane okupljanja i kretanja na javnim mjestima unutar prostora nadležnosti osječke policije. Sugerira se time izrazita opresivnost nad svakodnevnim životom, prostorno-vremenske granice strogo su određene i dodijeljene od strane nevidljive ali sveprisutne (državne) moći. Tako je prostor zbivanja sveden na grad pod vojnom opsadom unutar kojega je na snazi policijski sat. Teško je zamisliti manju razinu događajnosti od takve, ali i snažniju misterioznost i napetost, pa Bekavac uspijeva zadržati pažnju čitatelja do kraja.

DRUGA PROSTORIJA u 12 kratkih ulomaka donosi detaljne opise različitih prostorija, pod različitim kutovima i osvjetljenjima. Predmete u prostorijama bilježi okom kamere – kadrovi su usporeni, kutovi gledanja slabo se ili nimalo mijenjaju, povremeno se fokusira određene predmete. Ljudi nisu prisutni, niti se išta događa. Nije čak niti jasno o kakvim se prostorijama radi, odnosno o kakvoj zgradi (škola, bolnica, stambena zgrada?) i radi li se o prostorijama u jednom ili više objekata. Povremeno se može naslutiti da se radi o mističnom Arhivu, kojega spominju likovi romana, no i to ostaje nedorečeno. Poglavlja nalikuju kratkim eksperimentalnim filmovima (jedna od čestih referenci u romanu je i Ivan Faktor, hrvatski eksperimentalni filmaš), a u kontekstu romana mogli bismo ih shvatiti kao svojevrsni pogled u paralelnu dimenziju (sondiranje kamerom?) ili kao pogled iz paralelne dimenzije u našu stvarnost (kroz TV-ekran?).

Kakogod, DRUGA PROSTORIJA dodatno pojačava misterioznosti zbivanja iz dominantne narativne linije, koja do kraja ostaju nedorečena i nerasvijetljena. O kakvom se misterioznom društvu radilo i koja je uloga dr. Markovića, Luke Bekavca i pripovjedača u svemu tome? Postoje li paralelne dimenzije i inteligentni entiteti u njima? Je li se išta uopće dogodilo ili je sve bilo iluzija, posljedica ratne traume i mentalnog oboljenja?

Policijski sat, svojom izrazitom osjetljivošću za filmski i fotografski medij, ali i sporim razvojem priče usporediv je s prozama Laszla Krasznahorkaija i filmovima Bele Tarra, ali i Stalkerom Andreja Tarkovskog. Bekavac briljantno dočarava atmosferu slavonske ravnice u kojoj se nižu distopični prizori opustjelih ruševina, strojeva kao artefakata neke tuđinske civilizacije i ponekih čudnih silueta na opustjelim ulicama i poljima, koji bi mogli biti ljudi, a i ne moraju. Ako tome dodamo ratni kontekst, pripovijedanje s odmakom i nepouzdanost pamćenja, dobivamo unikatnu postmodernističku i post-ratnu prozu koja zavrjeđuje svu pažnju koju traži od nas i koja u estetskom smislu višestruko vraća. Policijski sat jedno je od rijetkih remek-djela suvremene hrvatske književnosti.