Četvrtak, 02. rujna 2021., 10:12

Tekst objavljen u časopisu "Moji Vinkovci" koncem 2019. godine (pišem prema sjećanju), s idejom podsjećanja na neke, uvjetno rečeno, zaboravljene naslove književno, međutim, značajne za vinkovačku sredinu. Ovom sam prigodom korigirao tek naslov (neznatno), dok je verzija teksta integralna. Imena spomenuta u tekstu sugeriraju kako je posrijedi knjiga izvjesno zanimljiva književnim entuzijastima ne samo vinkovačke sredine!

Naslov (ne samo!) zavičajno-antologijske vrijednosti prekriven prašinom: Izvor i uvir, Vinkovački pjesnički krug, Vinkovci, Privlačica, 1994.

Ovim je kratkim osvrtom za časopis Moji Vinkovci započeti, nadam se, pregled naslova objavljenih prije izvjesnoga vremena na vinkovačkom području, a čija je vrijednost iznimna, poglavito u odnosu na književnoteorijska te književnopovijesna razmatranja. Nema, naime, sumnje kako je snažna izdavačka praksa u Vinkovcima, prethodnih desetljeća, rezultirala nizom kvalitetnih naslova od kojih su mnogi, s obzirom na recepciju, danas praktički zaboravljeni. Utoliko bi tekstovi na danu temu objavljeni u ovom časopisu mogli na danom planu djelovati revitalizacijski što je, toplo se nadam, skromnim, ali vrijednim prilogom nastojanju očuvanja kulturnih, kulturoloških te civilizacijskih upregnuća vinkovačkoga područja prethodnih desetljeća.

Osvrt je, vidljivim je iz naslova, započeti grupnom pjesničkom zbirkom Izvor i uvir, uz podnaslovnu sugestiju Vinkovački pjesnički krug, objavljenu u izdanju nakladničke kuće Privlačica iz Vinkovaca 1994. godine. Kratkom je digresijom istaknuti kako je upravo u izdanju Privlačice objavljen gro krucijalnih naslova o kojima se danas, slijedom posvemašnje nebrige za kulturnu baštinu Vinkovaca, vrlo malo zna. Izvor i uvir eklatantnim je primjerom ovdašnje prakse zaborava. Naime, navedeni je naslov jubilarnim pedesetim naslovom iz edicije Mali dukat, biblioteke, naime, iznimne bitnosti za vinkovački književni prostor. Tim je povodom očito počinjen napor da se dogodi ukoričenje estetski izvrsnoga dosega, ali i potencijalno antologijske bitnosti, a što se boljim poznavateljima slavonskoga pisma ispostavilo nedvojbenim: naime, upravo je ovu zbirku bilo nerijetko konzultirati u sklopu kolegija koji se bavi slavonskim pismom u sklopu studija književnosti Filozofskoga fakulteta u Osijeku, kao potencijalno vrlo iskoristivu literaturnu jedinicu do koje, doduše, izvan vinkovačkoga područja nije jednostavno doći. Moje je upoznavanje s danom zbirkom vezano uz radno mjesto školskoga knjižničara u osnovnoj školi u Privlaci, a u sklopu formiranja zavičajne zbirke prema naputcima za školske knjižnice kojih se školski knjižničari na ovom području, unatoč vrlo oskudnim radnim uvjetima, nastoje pridržavati. To spominjem stoga što nisam siguran bih li uopće nabasao na naslov o kojemu sam već neko vrijeme mislio pisati zbog, rečeno je, nedvojbene kako književne tako i kulturološke vrijednosti za ovaj kraj.

Zbirka predstavlja ukupno trinaestoricu autora manje ili više afirmiranih, a od kojih su pojedini već tada glasili kao nedvojbeni bardovi hrvatske književnosti druge polovice dvadesetoga stoljeća. Posrijedi su: Vlado Andrilović, Ivan Bušić, Nikola Jukić, Miroslav Slavko Mađer, Vladimir Reinhofer, Vladimir Rem, Zlatko Tomičić, Dražen Brandić, Mirko Hunjadi, Milan Maćešić, Bogdan Mesinger, Goran Rem te Zvonimir Stahl. Kako je već istaknuto, knjiga je otisnuta postratne 1994. godine dok su Vinkovci žudjeli za civilizacijski progresivnim aktivnostima nedvojbeno iznimnim u svježe poratnim vremenima kada društvo vapi podjednako za materijalnom i duhovnom obnovom (doduše, mogli bismo pisati o jednakoj vrsti žudnje i danas, dvadeset i tri godine poslije, no o tome možebitno nekom drugom prigodom). Stilski, pak, gledano zbirka je razumljivo heterogena no upravo joj dana heterogenost donosi šarm te zavodljivost koja rezultira ponovljenim čitanjima njenih požutjelih stranica.

Prvim je zastupljenikom zbirke tada aktivni sveučilišni profesor psihologijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Vinkovčanin Vlado Andrilović, autor koji se okušavao i u poeziji i u prozi. U danoj zbirci predstavlja se stihovima snažnoga ironijskog karaktera s naglaskom, osobito, na tekst Stara drolja napisan 1991. godine. Upravo godina nastanka pjesme uvelike objašnjava i njezinu mračnu prirodu – pjesma, s velikom rezervom na granici prijezira, govori o Europi čija nas je suzdržanost u odnosu na rat u Hrvatskoj držala u krajnjoj neprilici što je i rezultiralo, do sklapanja sporazuma u Sarajevu, gubitkom gotovo trećine teritorija zemlje, a uz ogromne ljudske i materijalne žrtve. Andrilović se, autorski gledano, nije odlučio na jezik diplomatskoga predznaka već je, eksplicitnim neoekspresionističkim stilom, naprosto artikulirao misao velike većine građana ove zemlje u mjesecima kada je ta ista šutljiva Europa odlučila šutke dopustiti realizaciju jednoga zločinačkog projekta nastaloga u beogradskom ideološkom laboratoriju. Andriloviću je, pak, supostavljen (te jednako suprotstavljen) Dražen Brandić, predstavivši se poezijom teozofskih natruha, ali i umjerene intermedijalne osjetljivosti (pritom je posebno naglasiti tekst naslovljen Telegram). Njegovo je pismo, naime, umjerenije prirode od Andrilovićeva, ono djeluje razmjerno smirujuće čineći otklon u odnosu na neposrednost ratnoga užasa. Do tada je, valja naglasiti, objavio dvije zbirke pjesama, a u međuvremenu se nije prometnuo u značajnije ime postmodernističke hrvatske pjesničke prakse što, sudeći prema tekstovima u danoj zbirci, nipošto ne dovodi pod znak pitanja kvalitativne mogućnosti njegove proizvodnje. Ivan je Bušić, pak, pučkopredajnim neotradicionalistom, ali uz značajno stilsko odstupanje od bećarske poetike što se, naime, osobito manifestira kroz pretežnu zastupljenost slobodnoga stiha (istaknuti je, pritom, tekst naslovljen Slavonka). Do danoga je trenutka, sudeći prema biobibliografskoj bilješci, bio pjesnikom-jednoknjigovnikom.

Nikola Jukić poznatim je pjesnikom za djecu i mlade (u to vrijeme, teorija će književnosti naknadno reći neprecizno, prozivan dječjim pjesnikom) koji je za ovu prigodu predstavljen nekolicinom pjesama namijenjenim primarno najmlađem uzrastu koje su, k tomu, ratne tematike – upravo spoj stila Jukićeva pisma i tematike kakva već jest pridaje na tragici danih literarnih artikala. Osobito je spomenuti tekst naslovljen Djeca u ratu najviše gube čija je snaga, a naročito posve zadovoljena estetska visokoosjetljivost, antologijske prirode. Na tragu poetičkih iskustava barda pjesništva za djecu i mlade Zvonimira Baloga Jukić, sklon stilskom minimalizmu, artikulira misao izvrsnim stupnjem jasnoće. Njegovi su tekstovi prohodni i jasni, uz lirsko-subjektnu nenaglašenost koja, pritom, ne odmaže pismovnoj semantici – upravo, naime, suprotno. Jukiću je, uredničkom zaigranošću Delimira Rešickog, supostavljen pjesnik prljavijega zvuka Milan Maćešić, jedan od onih autora čije je pismo, širokorecepcijski, čitati nedovoljnom spremnošću, a čiji su estetski dosezi gotovo udžbeničkoga karaktera. Maćešić je, naime, recepcijski i kvalitativno jednim od ključnih pjesničkih imena vinkovačkoga kraja posljednjih nekoliko desetljeća te je, treba spomenuti, iznimno aktivnim i danas, kako na planu pjesničke proizvodnje, tako i na planu aktivističkih promišljanja putem društvenih mreža. Ovom je prigodom osobito izdvojiti tekstove Zašto nisam naoružan te Hrvatsko-ugarska nagodba sto dvadeset godina poslije. Njegovi su pjesnički tekstovi stilski distorzični, gdjegdje protestnoga predznaka, a uz vidljivu književno-teorijsku osviještenost. U nizu cjelorukopisnih objelodanjenja osobito je bitnim istaknuti zbirku pjesama Vatikanska knjiga mrtvih objavljenu ratne 1991. godine koju je uzeti u obzir kao recepcijski nedovoljno prepoznato remek-djelo suvremene hrvatske pjesničke proizvodnje, a što potvrđuje činjenično postojanje umjetnički prvorazredne prakse vinkovačkoga pjesničkoga kruga u najtežim ratnim vremenima. Paradoksalno, no takvim estetskim iskustvima danas je u Vinkovcima vrlo teško svjedočiti, poglavito zbog neprepoznavanja već afirmiranih pjesničkih imena ovoga područja o kojima se unutar ovdašnjih kulturnih grupacija apsolutno nedovoljno govori (Mateja Jurčević, Davor Ivankovac). Pritom je, za ovu prigodu, iznijeti jednu posve anegdotalnu natuknicu: naime, prije nešto više od pet godina potpisnik je ovih redaka, volonterski kao i gotovo uvijek, u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Vinkovcima predstavljao Maćešićevu prozu naslovljenu Flying gospel. Problem se, međutim, dogodio kada se sam autor nije pojavio. U tom je trenutku, nakon knjiški dosadnjikavoga uvodničarenja, riječ samoinicijativno preuzeo Mirko Hunjadi koji je, govoreći o praćenju Maćešićeva rada kroz godine (od, dakako, samih početaka), zaključio kako je njegov nedolazak izvjesno programatske prirode – kako je, dakle, njegov habitus sasvim blizak metapoetičkim poljima performansa što je primijetiti, jednako snažno, konzumacijom njegova literarnoga napora. S druge strane, nekakvo posebno predstavljanje imena kao što je Miroslav Slavko Mađer bilo bi drsko i bezobzirno. Nema, naime, nikakve sumnje kako je posrijedi jednim od ključnih autora hrvatske književnosti druge polovice dvadesetoga stoljeća te je, samim tim, njegova nazočnost u ovoj zbirci ono što istu čini još osobitijom. Mađerova je poetika krugovaškoga predznaka, a uz narativne natruhe te razvidnu tekstualnu prohodnost čiji su tekstovi nerijetko antologijske snage. Posebice vrijedi, za potrebe osvrta na danu zbirku, izdvojiti jednu od njegovih najpoznatijih pjesama naslovljenu Mislim na Sunce.

Bogdan Mesinger, u trenutku pisanja ovoga teksta označen i kao najstariji živući član slavonsko-baranjsko-srijemskoga Ogranka Društva hrvatskih književnika, a u skladu sa svojim inzimno bogatim nastavničko-predavačkim iskustvom, pjesnikom je discipline, literarnih nastojanja temeljenih na gustim čitanjima te prvorazrednoj radnoj etici kojega sam osobno, uređujući ne tako davno jedan zbornik, imenovao pjesnikom-profesorom. Tekst Mrtva mi dolaziš pritom bi, od zastupljenih u zbirci, svakako vrijedilo posebno izdvojiti. Jednim je od temeljnih načela njegova pjesništva, uz navedeno, težnja postizanju estetske izvrsnosti pod svaku cijenu te je istu prepoznati i pri čitanju tekstova koje je pronaći u danoj knjizi. S druge strane, intrigantno je pismo pjesnika Vladimira Reinhofera o kojemu je govoriti kao o neoegzistencijalističkom pismu naglašenih proturječja, negativistički potencirane protopoetike kaosa, uz vidljivu nazočnost elemenata narativnoga pjesnikovanja iz čega je, ne odveć precizno, zaključiti kako je posrijedi pismo koje i gotovo dva i pol desetljeća od danoga ukoričenja odiše prihvatljivom svježinom. Vrijedi istaknuti tekst naslovljen Ovako opredmećen. Reinhofer, razvidno je, nije naročito mnogo objavljivao – u vrijeme izlaska zbirke Izvor i uvir, uzmemo li u obzir biobibliografske činjenice trenutka, objavio je četiri knjige poetskih tekstova. Goran je Rem, pak, kao pjesnik, teoretičar te povjesničar književnosti iznimno istaknutim imenom hrvatske književne te književnoteorijske pozornice od ranih osamdesetih na ovamo. Naraštajno vezan uz praksu znamenitoga časopisa Quorum koji je, tih punkerskih osamdesetih, iznjedrio niz iznimno značajnih postmodernističkih identiteta suvremene hrvatske pjesničke proizvodnje, u ranoj fazi primarno semantički konkretist, kasnije poetički nimalo tendenciozan, vitalistički brbljavac nemalo snažnih estetskih dosega, Rem je poodavno osigurao svoje mjesto u pregledima povijesti hrvatske književnosti posljednjih desetljeća, a s osobitim naglaskom na slavonsko pismo, njemu zahvaljujući književnoteorijski osviještenu sintagmu podvrgnutu čak i akademskoj ortodoksiji. Za potrebe je ovoga osvrta, a s obzirom na objavljeno u zbirci, svakako izdvojiti antologijsku Vinkovci – Osijek via Gaboš iz zbirke Post ili past objavljene 1985. godine. Još manja je potreba za posebnim predstavljanjem njegova oca, Vladimira Rema, čiji je višedesetljetni kulturni rad na ovim prostorima od izrazitoga značaja za ovdašnju scenu, posebice onaj urednički. Na planu pjesničke prakse govoriti je o neotradicionalistu vinkovačkoga književnog naraštaja Dionizija Švagelja i samoga Mađera s kojim čini trolist vinkovačkoga književnoga te književnoteorijskoga moderniteta. Ovdje je istaknuti dva nedvojbeno antologijska naslova – Ponoćno ja te Biva to tako. Iz bogatoga je uredničkog opusa Vladimira Rema za ovu prigodu posebno izdvojiti pjesničke antologije Zaljubljenici Cibalae te Slava Panonije o kojima je, nesumnjivo, potrebnim zasebno pisati.

Zvonimir Stahl predstavljen je nenametljivim lirskim minijaturama poetičke visokoosjetljivosti, a o čijemu bi radu, s vremenskim odmakom, valjalo intenzivnije promišljati. U trenutku izlaska grupne zbirke Stahl je bio autorom triju zbirki pjesama te je njegov rad nešto slabije poznat današnjim širim čitateljskim krugovima. Stahlovi su tekstovi u danoj zbirci primjercima, vjerojatno, najčišće lirike, krhke i nježne koliko jedan tekst to uopće može biti. Kao posljednji u nizu, pak, veliki je Zlatko Tomičić kojega je smatrati jednim od začinjavaca postmodernističke poetike hrvatskoga pjesništva druge polovice dvadesetoga stoljeća, s osobitim naglaskom na egzistencijalno progresivnu semantiku lokaliteta, a pri čemu je izdvojiti tekst Moj svijet u predjelu Biđa i Bosuta, a čime je zatvoren krug literarnih reprezentanata zbirke.

Knjigu zatvaraju biobibliografski podaci te pogovorna riječ osječkoga pjesnika Delimira Rešickog, za vjerujem rijetke neupućene jednoga od najvažnijih autora hrvatskoga pjesništva u razdoblju od ranih osamdesetih do danas, koji vrlo jasno daje do znanja kako namjera ove grupne zbirke nije antologijska već, prije svega, prigodničarska, jubilejska, kao pedeseta knjiga ranije spomenute biblioteke čiju vrijednost prepoznaje i sam potpisnik pogovora koji, između ostaloga, piše sljedeće: Biblioteka Mali Dukat, slavljenik kojemu je Izvor & uvir nimalo slučajni, pedeseti naslov, jedna je od njih, namijenjena upravo slavonskoj književnoj recentnosti, nastala kao nužni, sinkronijski korespodent dijakroniji biblioteke Dukat a koja je svoje stranice ustupila ponovljenim izdanjima slavonske književne klasike kao i recentnim njenim, živućim klasicima i njihovome pismu. Citat je zgodnim i zbog već tada vidljive osviještenosti postojanja slavonskoga pisma kao zasebnoga književnoga protusvijeta vrijednoga studioznih proučavanja koja se, kao što je istaknuto, srećom i događaju posljednjih godina. Osim toga, izdvojiti je još: Ne ostaje mi zato na kraju, ništa drugo nego poželjeti da ova knjiga ne bude čitana tek kao još jedan, rutinski pregled i panorama, ovoga puta književnika vezanih svojim životom za Vinkovce. Na njenim stranicama nazočan je trag istinske književne avanture i erosa te iste avanture kojoj homologija izvora i uvira u zemljopisnome, zavičajnome smislu, s pismom kao izvorom i uvirom neponovljive ljudske samopotrage, nije nerješiva dvojba.

Smisao je ovoga teksta, dakako, da dvadeset i tri godine stara želja Delimira Rešickog u odnosu na knjigu koju je priredio bude na tragu makar djelomične realizacije, a uz međuvremenski definiranu svijest o njenoj podjednako estetskoj, književnopovijesnoj te kulturološkoj bitnosti za eventualna nastojanja civilizacijske revitalizacije, u mnogomu, sjećanjima prepuštenih Vinkovaca koji, nakon svega što su prošli, imaju pravo, napokon, zaviriti i u budućnost.