Utorak, 15. prosinca 2020., 16:01

Napomena: objavljeno u završnom dvoju Republike 2016. godine

Franjo Nagulov: Blogobojazna Marina (o zbirci poezije Na što te podsjeća? Marine Tomić, Osijek, DHK, Ogranak, 2016.)

Napokon! To je ono što će reći čitatelji dugogodišnje aktivnoga bloga Zadihana tišinom autorice Marine Tomić koja se autorski prvotno zabilježila upravo kroz blogosferu. Bilo je to negdje koncem 2007. ili početkom 2008. godine kada je blogosfera bila izuzetno popularna širokoj populaciji, ali i privlačna autorima, napose onima koji su žudjeli za afirmacijom, još više za realizacijom potrebe dijeljenja napisanoga s čitateljskim krugovima, koliko god isti uski bili. Prema naslovu istoimene zbirke poezije čijom je autoricom poznavateljima suvremene pjesničke proizvodnje dobro poznata Tea Gikić blog je, s vremenom, izrastao u mjesto estetski visokoosjetljive poetološke komunikacije. Bez obzira što su društvene mreže donekle potisnule blogosferu na deponij virtualnoga kaosa i bez obzira što je većina blogopoetskih eksperimenata koji su bili u tijesnoj interakciji s Marininom digitalno-literarnom galaksijom. Tomić je, sluteći kako je blog Zadihana tišinom i dalje jednim od zgodnih čitateljskih okupljališta, odlučila tvrdoglavo ustrajati. Jednom od posljedica dane ustrajnosti jesu dvije zbirke poezije, dva formalno značajna ukoričenja, s tim da je ova prigoda posvećena zadihanom drugopisu.

Dakako, za neupućene je bitno istaknuti kako se Marina Tomić, u formalnim okvirima, prvijencem predstavila na Pjesničkim susretima u Drenovcima 2008. godine. Nastavak zelene priče, kako je prvijencu ime, prvi je „cjelovečernji“ hommage blogosfernom egzistencijalnom paralelizmu kroz koji je Marina doživjela (i doživljava) neupitno autorsko sazrijevanje. Prvijenac će izvrsno reprezentirati temeljne odrednice njezine poezije – neodredivi prostor identiteta kroz čiju semantičku dvojbenost, već sam po sebi dvojben, klizi subjekt srozavajući se tako u neizravno naglašeni potpuni nestanak, odsutnost kakva krasi Marinino pismo, svedenost prethodnih značenja na niz audiovizualnih senzacija lišenih ikakve značenjske prenesenosti te tako u konačnici svedenih na isključivo estetski smisao. Marinino je pismo, dakle, kontinuirano ispisivanje jednoga srozavanja, doživotnost podređena zakonu slobodnoga pada, tek naoko žensko pismo s narativnim komponentama kakve su devedesetih godina bivale kudikamo spremnije ispisivanima (kao što je to radila spomenuta Gikić, ili donekle neodoljivo senzualna Radmilović, ili, svakako, Tanja Gromača).

Zbirka Na što te podsjeća? podijeljena je u pet cjelina. Prva cjelina, neslučajnoga naziva Zadihana (nego kako, pobogu, drugačije), otpočinje gotovo programatskom teksticom (kako to Marina obično kaže) nazvanom Jedan od onih krugova uz posvetu krvniku. Naravno da bismo mogli baviti se interpretacijama same posvete nastojeći tako odgonetnuti tko bi bio krvnik (tko ili, dakako, što), no za dani je tekst svakako bitnijim naglasiti izraženu tjelesnost očitovanu kroz vrlo snažnu čežnju za prisnošću, doduše izrazno sekundarne prirode, a što bi bilo čitati kao svojevrsni erotski amorfizam: Tijelo žene, pluća koja malaksalo dišu i hrane se nekim novim vakuumima, i / udarci, sve jači i brojniji, što gmile i nestaju u brazde na površini kože, zar to? U pjesmi, pak, Noćni prijatelj primjećujemo svojevrsno autorsko uzdizanje počinjeno odbacivanjem humanistički željene poniznosti. Subjekt vapi za ponovljenim posrtajima, a to je prepoznati kroz neizravne naznake mazohizma utkane u sam podosta mušičav karakter tekstualnoga predloška: Tvoje povodljive oči i noćas će odglumiti reprizu, / bit ćeš mi posrtanje, trag, / podsjetnik da sam prerasla izdaje mesa, tužne etikete / koje ionako ne pomažu, iznova precijenjene, nikada / do kraja jasne. Blogopoklonici Marine Tomić ovdje bi svakako dodali kako se iza naslovne sintagme noćni prijatelj krije upravo blog. Ili, nešto općenitije, Medij (namjerno pisano velikim početnim slovom).

Tekst naslovljen Postalo je bitno, a to je primijetiti i u nastavku rukopisa, moć vremena reprezentirat će permanentnim i katkad vrlo jakim naznakama autodestrukcije. Koliko je to karakteristično za pjesmotvorne varijante takozvanoga ženskoga pisma toliko je, ako ne i više, za Marinino pjesništvo – prigušena potreba za nanošenjem boli samomu sebi konstantom je njezina stvaralaštva još od spomenutih blogerskih početaka s kraja 2007. na ovamo što se (zvučat će čitateljski sebično), srećom do danas nije promijenilo: I ne znam kada stvari postaju tako boldirano primjetne, kada se / preobražavaju u stvarne napore gubivši nastavke, kada te zarobljavaju / bez riječi, upozorenja i pozdrava kako bi se u idućem trenutku jednako / nepodnošljivo povukle, kada svom netom odigranom nastupu mijenjaju / fokus u razdiruće nepoznat smjer. // Sada dok čekam. Sada dok vrijeme grebe do krvi. Jednako je zgodno, premda iz drugih pobuda, spomenuti i tekst naslovljen Jer znaš sve, lišen spomenutih natruha narativnosti, minimalistički tendenciozan (točno, i minimalizam može biti pokazateljem tendencioznosti!), no nadasve estetski vrlo upečatljiv – isti, naime, ukazuje na gotovo pa rutinsko činjenje suodnosa s vremenom uz datum 25. 10. (godina ne piše) koji dođe kao stilski pojačivač. Njime je, dakle, prikazati uobičajenost ponavljanoga prihvaćanja vlastite smrtnosti te je to i uzeti kao vrlo izgledan razlog zbog kojega godina nije navedena. Godina, naime, s obzirom na okolnosti može biti bilo koja (gledano iz pozicije subjekta) ili, pak, jedna u vremenskom rasponu od 1986. do danas (od, dakle, Marinina rođenja).

Odrednice prostora kao identitetne značajke u pjesništvu su Marine Tomić vrlo rijetke, ali i tada nedovoljno jasne. Osijek u pjesmi Ponizila je ne ostavlja dojam potpune prostorne konkretizacije, on je bliži apokaliptičnoj Mladoj, Jeruzalemu koji se ima vjenčati sa samim Bogom, s tim da je Osijek vezati uz rađanje apsolutne samoće te vezivanje s istom čega bi, logično je zaključiti, krajnjom posljedicom imalo biti ništavilo: Ona bi pritom taj Osijek, nekakvim zaboravom hladnoće kojom ga je / izrodila, razotkrivanjem provincijski krotkih žena ili prepoznavanjem / njihovih vrsta oklopa, prekoračila objektivom, započela fluorescentnost / njegovog okvira. Tekst Prosto, tijelo i nudi, pak, identitetno neutralni interijer kao razmjerno često obilježje Marinine pjesničke proizvodnje (s naglaskom na onu blogosfernu) – upravo je sam blog čitati kao metaprostor omeđen oskudnom uskočitateljskom tišinom. Na to se izvrsno nadovezuje pjesma Ta soba. Taj stan gdje je svjedočiti metamorfozi subjekta u prostor, a zatim i njegov transfer u simptomatično ništa realizirano nenametljivom metajezičnom desubjektivizacijom: Zatim: ubrizgavat ćeš se u njezin akt sve dok snijeg / ne otopi izblijedjeli / slavonski parket. / Naočale i brave, hladnoću i crvenilo, / zaleđenost smeđe vizure, zemlju. / Baš svu tvoju / probavljivost. Valja spomenuti i tekst Kada zastaneš usred tog međuprostora gdje je primijetiti sljedeće: pitanje prostora samoga, napose bivanja u njegovoj neodređenosti, postupno vodi i u njegovu potpunu dezintegraciju sve do brisanja, svojevrsnoga ne-prostora, jednako tako i ne-subjekta – prostor sam mjestimično biva stavljenim u subjektnu službu. Na to se nadovezuje, shodno navedenom, tekst logično naslovljen Ništa kao završni tekst prvoga ciklusa, a s posebnim naglaskom na resemantizirajući repeat druge strofe: Repeat: Sve je stalo. Njegov izraz lica, naočale koje mu je kupila za neku od / godišnjica donijevši mu ih u znak prolivenih udova, i ta hladna čaša, masivne / crne ruke, lik osobe koja ga gleda, nju, njega, simbole, nešto odglumljeno i / nešto naučeno, sve bi stalo. Mržnja koju će proizvesti ovo uporno proljeće, / evo, čim Sunce grane pa zarastu izmaci i napokon odmore oči, ostave se / giljotina, zapjevat će: dovoljno je.

Drugi ciklus, neslučajno nazvan upravo Druga, nastavlja sa pojačanim preispitivanjem odnosa subjekta i prostorno-vremenske dimenzije u svim svojim semiotičko ekskluzivnim, a semantički determinirajućim varijantama. Pritom se, kao u pjesmi Ako me želiš upoznati, nerijetko događa upravo semantički zaokret stavljen u službu subjektne reidentifikacije: zatvori me u kavez gdje obnaženi zarezi (smrti!) / odzvanjaju crnim mramornim tlocrtima, / a nije moderno, ne, / tih tisuću pokreta četkom prije straha / gdje me neće nadomjestiti. / I tu ispod, / u tom prostoru gdje mediji i zombiji premašuju razlike / voleći se kružno, / lebdeći poput žabica na podnevnoj mrklini, / tu je trg. I zatim, / to si ti. Dakako da nije nužno posebno spominjati kako je subjekt moguće promatrati i kroz prizmu takozvanoga medijskoga subjekta, autorski osviješteno ispisivanoga u poetičkim varijantama suvremenoga slavonskog literarnog pisma posljednjih dvadesetak godina, s naglaskom na okupljenike oko ranije spomenutih Pjesničkih susreta u Drenovcima. Slične je tendencije prepoznati i u pjesmi Nisam se željela gdje je, uostalom, uvidjeti egzistencijalni regres kroz izostanak životno predznakovljenoga voljnog momenta.

U pjesmama, pak, Ruka i Bijela osobiti je naglasak stavljen na dodir – isti postaje gotovo transcendentalnim iskustvom, svojstvom ekstatične obratnosti egzistencijalnoga negativa pri čemu je narativ naglasiti kao jaku diskurzivnu komponentu primjerne estetske osjetljivosti. Dakako da je prepoznati i onaj neizravni intertekstualni trag Vesne Parun nebrojeno puta prepoznat u novonastajućim tkivima poetske verzije ženskoga pisma. U tekstu Bijela tako piše: Moje se ruke ovako čiste: jednom / i nekada davno / nabusiti će starci pričati kako sam bila lijepa žena, / ranjiva u svojoj nesvjesnoj prijetvornosti / i mirna do nehaja. Slušat ću krišom. Tekst Najglasniji identitet zato je razuzdano mjeriti metaforičkim decibelima prateći slijed spomenuto nehajnih suglasja, a zatim, iznova, postavljenu identitetnu nepreciznost: I nema upozoravajuće etikete nad skliskom opasnosti / koju nosim, / skrivena u riječima i niže, materijalizirana u tvojim mislima, / na svim tim osjetljivim mjestima nepažnje, / ne ostavljam prostor rečenici dovoljno jasnoj / da bi me istinom uokvirio, / da bi me izbjegao definicijom i znao: / ja sam u svemu što se pokušava sakriti u sigurno / i još jedino miris tuđeg straha prepoznajem u mraku.

Posljednji tekst drugoga ciklusa, s obzirom na naziv istoga donekle predvidivo, nosi naziv Žena. To je varijanta kojom Tomićeva nastoji dešifrirati danu drugost, pri čemu je identitetnu esenciju čitati kroz kategoriju spola. Parafrazirajući Rimbauda reklo bi se: Ja, to je Druga! U odnosu na rukopis, a s pozicije onoga koji interpretira, greška tako jamačno ne bi bila počinjena premda je, kada su interpretacije posrijedi, možda i posve suludo govoriti o greškama. Spol utoliko postaje prijelomnom kategorijom autentifikacije subjekta, a što ima biti pojačano obraćanjem adresatu (ali, nimalo slučajno, i adresantu!) u pretposljednjoj strofi pjesme: Zvat ćeš to šah-mat prostorom od kojega se bježi. / Zvat će to Tijelom. / Zvat ćeš to opasnošću. / Zvat će to Identitetom.

Treći je ciklus nazvan Penelopa i, premda ga je smatrati uvjetnim rukopisnim intermezzom, biva otvoren pjesmom naslovljenom kao i sama zbirka, Na što te podsjeća?, a gdje je razotkrivati daljnja repozicioniranja subjekta na tragu prethodno istaknute drugosti. Pritom je ovaj put primijetiti kako ja postaje ona, temeljena na nizu možebitnosti – uvjetna dakle, osuđena na suzdržanost, katkad i neispisive, a ipak lako uočljive kondicionale. Posrijedi su, prepoznat će pratitelji Marinina rada (napose onoga koji je vezan uz njezin blog), dobro poznata preispitivanja kakvih se dalo naći i u Nastavku zelene priče. Ona je dakle Penelopa, subjekt osuđen na čekanje i moralno uvjetovanu samouskratu (sjetimo se priče o Penelopi i proscima temeljenoj, o čemu se ne govori dovoljnom spremnošću, na njezinoj vrlo discipliniranoj seksualnoj apstinenciji, a što ju vrlo vjerojatno čini junakinjom kudikamo većom no što je bio njezin Odisej, mada joj to gotovo nitko i nikada neće priznati): Mislima se moglo prodornije dalje, no jutros nije trebalo. Utisnut negdje / iznutra, opasno tuđi, Glas je ostajao slijepljen niz padine njezinih ramena, u / granice pamćenja netaknutih kadrova koje će ponovno spremati za kasnije. / I bilo je nečega istinski njezinog u tome, u ideji da će ovdje i sada ostati bijela, / osjenčana nekim manje krivudavim riječima, i da će, ogolivši neparnost / razmaka, posramiti sve one tužne brojeve u sljepoočnicama. S druge strane, primijetiti je snažnu dezintegriranost subjekta kroz prizmu prostorne multilociranosti, slika brojanim od broja četiri prema nuli, samouskratu dakle vidljivu kao reflektirajuću probavljenost tišine u njezinim očima u pjesmi Dan kada je odlučila nositi naočale. U pjesmi Istina ili izazov, pak, život je prikazan kao igra, a zamjetna je daljnja progresija nesigurnosti identitetske matrice odnosno relacija ja – ona u okviru svojevrsnoga literarnog poremećaja ličnosti: Ona kaže „meni je drago čuti kada netko nekog voli“, a ja, recimo, / ja to čak ne razumijem, sve te rečenice i njihovo gomilanje / u gvalju što se raspetljava u trenucima koje popuštaš, tražiš, / ne razumiješ. Jasna potrošenost same blogosferne matrice, makar sekundarno, biva primjetnom u tekstu Nakon svih neizgovorenih riječi – blog u postblogosfernom vremenu, reprezentiran kao medijsko mrtvilo, izgovorene/ispisane riječi podržava isključivo kao neizgovorene/neispisane: i jednako toliko tijela // kao kada se istopi snijeg / pa nastavljaš dijaloge još samo u vodi, / roniš na dah, / bijelo je i više nemaš čak ni škrge, / kožu, onu od jučer, ostavila si na obali, / neki su ljudi možda nešto i pričali, ti si samo / ustala, / zatim sjela, / zatim ponovno ustala.

Završni tekst treće cjeline nosi naziv Sati – ne samo nazivom i ne samo ovdje naglašenijom ženskopismovnošću tekst je, uz ostalo, promatrati i kao interdiskurzivnu intervenciju s obzirom na literarnu materiju Wirginije Wolf kao posudbenu. No ono što je napose bitno za ovaj tekst svakako je istaknuti naoko slučajni niz grubo opisanih predmeta kojim je oslikana sama svakodnevica. Tako kreirano tekstualno biće nudi estetski realiziranu rezignaciju semantički nejasnih suodnosa, uz reminiscenciju na spominjani blog počinjenu izvrsnom sintagmom zadihano disanje: I čaše i mlijeko i kruh koji nikada ne režem ravno, strogo i predano / kako se od mene očekuje. / I crveni ručnik / i jedan manji, bijeli, / poplave koje je netko s trećeg kata / jednog popodneva zaustavio. / I pregrade i krevet i datoteke s glazbom / koju više nitko ne sluša, / i noći i njihove prijeteće tišine kada navlačiš / još jedne čarape, brojiš vlakove / i ujutro pratiš rute kože / naježene prvim suncem. / Svoje zadihano disanje. / Sve.

Četvrti ciklus naslovljen Marina, identitetno izgradbenoga predznaka, ponajviše tekstom Nakon svega nudi novo rješenje korištenja prostornosti sa svrhom detekcije subjekta – njegova nejasna lociranost sada poprima razmjere općenitosti kroz ispisani drugi stupanj deiksije. Prostor, naime, jednostavno postaje ovdje: ovdje zuje peći i hladnjaci, / motori automobila / i pijani pješaci, / i vruće je pod decibelima upitnika i mojim / lažnim osmijesima / za dobro jutro / i doviđenja. U drugoj strofi taj ovdje, zapravo posve očekivano, odnosi se na prostorno-vremensku dimenziju: Ovdje je cijela jedna godina što opisuje desetljeće, / ovdje su i dodiri kojima ne smijem biti / nekadašnje sklona, / i kava, ružnoća okusa / na koju navikneš / pa više ne znaš / naručiti bolje. Naposljetku, tendencije je kako prostorno, a zatim prostorno-vremensko ovdje u konačnici postaje ekvivalentno u završnici prethodnoga ciklusa ispisanom Sve. S druge strane, u odnosu na rukopisni kontekst logika čekanja nameće se kao jedina – ne nužno logična, ali svakako moguća, što je primijetiti u pjesmi Sutra ćemo pričati. Na to se nadovezuju već razlagana polja relativističkih egzistencija sukladnih protoegzistencijalnim počelima zapadnoeuropskoga esteticizma druge polovice devetnaestoga stoljeća. Frekvencija disanja, pak, kao anihilistička kontrapunkcija desemantizirajućoj potpunosti tišine gotovo se otporaški (i u odnosu na ciklus i u odnosu na rukopisnu cjelinu) javlja u tekstu Glazba: ja sam osjećaj koji te vodi u nepoznato, / zvuk u podne kada se nemir materijalizira u osmijeh / pa sve tvoje dosadašnje navike / koje stanu u mojih metar i šezdeset / postaju polifone. U tekstu Nisu nam rekli zato imamo suočavanje sa situacionističkim konturama postojanja pri čemu grafostilistički centralno pozicionirano možda u tekstu isti čini autoironijski atmosferičnim: Možda ponekad i povjeruješ / da je lakše pasti na već izgrebana koljena, / ozlijediti ih iznova na jednom te istom mjestu / i po tko zna koji put / osjetiti nalet opipljive tekućine, / jer tada si, eto, živa, / u redu je, / sažela si sva osjetila u bijele zastavice, / u izdržljivi osmijeh; / i postojiš. / Postojiš.

Završni ciklus, literarni obrat naslovljen Eva, sugerira u odnosu na lirski subjekt semantičku cikličnost pri čemu krug biva zatvorenim. Tekst Kao da je voda nudi uvid u božanstvenost neispunjene dvojine (božanstveno je, shodno tekstu, tumačiti kao neispunjivo), neprevodivost, dakle, supremativnosti bitka: Izgradila sam mu kuću, umirila glas, pustila šutnju u naše korove, / to Dvoje Koje Jest, to što je napokon / izašlo van. / Crkva je postajala sve većom, zapisanom, / isklesanom i izrezbarenom. / Ulaštena u kamenu. U pjesmi U početku bijaše Riječ primjetnim je pokušaj utvrđivanja „količine autorstva“, čestoće, naime, autorskoga djelovanja da bi autor, izložen ponavljajućem autorskom iskustvu, makar indikativno opstao: Pitanje dana: / koliko je teksta potrebno da bi tvoja narkoza postala odabir, / da bi vibracije u ravnoteži koje ćeš nazvati pomacima / zagrizle u sva tvoja osjetila i ohrabrile te na slobodan pad, / na istovremeni kaos i mir koji bi ti rekli / da se sve to možda ipak može preživjeti? / Da se može ostati posve nepromijenjen / i da su riječi pritom sasvim bezopasne. / A nisu. Tekst nesumnjivo predstavlja krizu vjere u mjeri u kojoj je vjera adresirana na svoju palimpsestnu tekstualnost. Posljednja pjesma ciklusa te rukopisa uopće, naslovljena Smiješna si, Eva spomenutu krizu vjere rukopisnom logikom redefinira kao nevjerništvo subjekta u odnosu na sebe samoga čime nam se literarni zaključak nudi kao stilistički učinkovita finalna autoironija koja dojam rukopisa čini snažnijim od potreba moguće pretpostavljenih horizonta očekivanja: Napisala si pjesmu kao odgovor još istoga dana, / nisi li? Tko to još radi? / Smiješna si, Eva. / Nitko u takve kao što si ti više ne vjeruje. Uzgred budi rečeno, ažurniji poznavatelji Marinina bloga primijetit će poveznicu na blog Eva Zmajevska nepoznate autorice koja je preostalim čitateljima danoga područja blogosfere poznata po izrazitoj hiperproduktivnosti, a koji je čitati kao svojevrsni performans – pokušaj odgovora na zadano sve procesualnošću pisanja o čemu je, kroz vlastiti autorski rad, osamdesetih godina prošloga stoljeća progovarao Branko Čegec.

Druga zbirka poezije Marine Tomić Na što te podsjeća?, zaključno, provocira višestruka i zahtjevna čitanja na koja spremni mogu biti u prvom redu vrsni poznavatelji suvremene pjesničke proizvodnje. Kvaliteta je rukopisa nesumnjiva, unutarrukopisne reference brojne su te podrazumijevaju spoznajnu širinu potencijalnoga konzumenta. O takvom rukopisu nedvojbeno je potrebno govoriti uz nužnu prethodnu pripremljenost, a sve stoga kako ovaj rukopis, na recepcijskom planu, ne bi prošao nezapaženo. Jer to bi, kao i u slučaju Marinina bloga Zadihana tišinom, bilo nepravedno. Ne u odnosu na Marinu koliko, razumljivo, u odnosu na nas same.