Utorak, 1. prosinca 2020., 11:05

Ivana Bodrožić: In a Sentimental Mood, Sandorf, Zagreb, 2017.

(Kritika je napisana godine 2017. za časopis Književnu republiku u kojemu nije objavljena.)

Nije lako biti čitatelj-kritičar Ivane Bodrožić. Od svojih književnih početaka vukovarsko-zagrebačka spisateljica prešla je put od omiljene književne genijalke književnokritičkih jergovića i letica (zahvaljujući prvoj zbirci, romanu Hotel Zagorje - koji je daleko od kvalitetnog romana, kamoli remek-djela - te nemuštom tekstu na Betonu) do omražene protuhrvatske kvaziknjiževnice često istih ili vrlo sličnih književnokritičkih letvica (zahvaljujući Rupi, društveno-feminističkim kolumnama i aktivizmu), a da sama možda nije to htjela, niti se kroz tih desetak godina svjetonazorski i stilski mnogo promijenila. Nije lako, kažem, jer favorizirali je ili ne, nikad ne znate s kim u taboru fanova ili oponenata ćete se naći, hoće li vam društvo praviti Asja Bakić ili Ivica Šola – a naći ćete se sigurno, jer kako se površno i letimice čitaju književna djela, tako se čitaju i kritike (a površnost je majka generalizacije).

I taman kad smo pomislili da je tome kraj, da je s Rupom presjekla tu svjetonazorsku zavrzlamu i da će od iduće knjige sve biti lakše i jednostavnije, eto ti vraga, naime, Delimir Rešicki u apokaliptičnoj drami na ovitku knjige veli, ako ostanete ravnodušni na ovu poeziju „to samo znači da ste potpuno oboljeli od bolesti koja tako fatalno proždire vrijeme u kojemu živimo.“ Usudite li se uopće otvoriti zbirku nakon ovakve dijagnoze? Što ako ostanete ravnodušni? Prvo smo i autoricu i sebe tražili s lijeva nadesno - da bismo sada dogurali do ordinacije? Rešicki ne precizira o kojoj se to fatalnoj bolesti radi: je li to manjak empatije, ljubavi, kapitalizmom i konzumerizmom narušeni međuljudski odnosi? I zašto su baš ove pjesme lakmus-papir koji će pokazati tko je zdrav, a tko fatalno obolio?

Nakon što sam ipak (sve se snebivajući, kao kad u rukama imate rezultate pretraga i sistematskih pregleda) otvorio zbirku, i više puta ju pročitao, mogao sam odahnuti – nisam ostao ravnodušan, ali niti oduševljen. Zbirka je to koja ima dobrih pjesama, nije niti dosadna (ako se tako smije reći), ali čitatelja može ostaviti ravnodušnim, prije svega jer ne nudi osobito veliki pomak u odnosu na autoričin dosadašnji pjesnički rad, kao što ne donosi niti neku svježinu u domaće pjesničko polje.

Ovih tridesetak pjesama nešto su narativnije od prethodnih, ponekad se razvuku i na dvije tri stranice, velikom su većinom naslovljene (što ranije nije bio slučaj), a tematski su više vezane uz obiteljski, bračni i poslijebračni život još uvijek mlađe žene (i majke), negoli uz ratno i poratno djetinjstvo, te gubitak oca i prognanički život (ima svega nekoliko motiva, uključujući i odličnu Round Midnight). Tekstovi su uglavnom strofično organizirani, a interpunkcija se koristi sporadično i proizvoljno. Početak zbirke također obećava, Cipele i For Ch. P., Birds među najboljim su sastavcima kako zbirke, tako i cijeloga opusa. U obje se isprepliću privatni život i ljubav s javnim, generacijskim i civilizacijskim kontekstom. U Cipelama ljubavni par bezuspješno traži vojvođanski logor Begejci, sa upečatljivim završnim obratom, svojstvenom Bodrožićki: „je li ikada postojalo tako nešto, / a moralo je, / iz čega drugog bi nastala naša / ljubav.“ Pjesma posvećena legendarnom saksofonistu Charlieju Parkeru prepričava zajedničko gledanje dokumentarca o civilizaciji Uskršnjih otoka, koja funkcionira kao metafora uspona i propasti njihove ljubavi: „Kako ste dospjeli ovamo? / pitat će kad nas budu proučavali, / ovako razbacane i oštećene, / radili teorije i makete, / tragova nije bilo.“ Slična je i pjesma Swing Low, Sweet Chariot, dok U našem krevetu IV čini poetičku sponu prema prethodnim zbirkama, sugerirajući nastavak intimne priče, poetskog striptiza započetog još Prvim korakom u tamu.

Otprilike trećina pjesama, kao i sama zbirka, povlači naslove iz jazza i američkog folka, a njihov odabir možda nije najsretniji, jer se radi o općepoznatim šlagerima podosta izlizanim od slušanja i citiranja (novost su i osvježenje, dakako, svakom čitatelju/ici koji ne poznaju jazz – ako među uživaocima poezije ima takvih). S druge strane, autorica vjerojatno i računa s općeprepoznatljivim autorima, melodijama i ugođajima, baš kako bi ih se čitanjem prelilo na pjesme i ostavilo željeni dojam. To uglavnom i postiže, manje ili više uspješno, izravno obrađujući motive iz naslova (Summertime, A Man of Constant Sorrow, All of Me) ili s bolje upakiranim ironijskim odmakom i kompleksnijom motivskom razradom (One of My Favorite Things, What a Little Moonlight Can Do). No poezija Ivane Bodrožić nema dublje stilske, kompozicijske i tematsko-motivske veze s jazzom, kako je to recimo nedavno vrlo uvjerljivo postigao Marjan Čakarević zbirkom Tkiva. Bez naslova tu i ne bi bilo neke poveznice s jazzom, osim ako vam je prva aluzija na sentimentalnost upravo jazz. A kod sentimentalnosti uvijek postoji opasnost da lako otklizne u patetiku, a posljedično tome u pjesničke klišeje, pa i banaliziranje. Uzmimo primjerice naslovnu pjesmu, koja počinje stihom „Jazz je tako krhak“, a završava s „Coltraineom u ušima“ ljubavnika, koji gotovo da i nemaju nikakve šanse protiv agresivnih muškaraca pod prozorom, koji „gone svoje čelične zvijeri, / psuju i pljuju…“. Poezija je to, dakle, u kojoj se jazz samo spominje i citira i kroz reference se nastoji postići određeni dojam, oslikati atmosfera, prevladavajuće emotivno i psihičko stanje protagonistice, što joj, mora se priznati, redovno polazio za rukom.

Među uspjelije sastavke mogli bismo ubrojiti Dan kratkih slogova i Nevolje s rodom, dok je zanimljiviji i znakovitiji pokušaj pjesma Rupa, kojom dovodi u istu ravan intimno i javno, erotično i književno. Blisko tome, majčinstvo i poezija isprepliću se pjesmom Trudna sam s pjesmom, jedva izlazeći iz okvira dosjetke, dok je Time Line ironizacija Facebooka i društvenih mreža, koja tek površno zahvaća inače znatno kompleksniji fenomen današnjice (govori o narcizmu na društvenim mrežama i ironičnom pokušaju/prijetnji uklapanja i „konkuriranja“). No lirika Ivane Bodrožić i ne bi podnijela odviše esejiziranja.

Radi se ipak o čitljivoj i mjestimice vrlo uspjeloj poeziji srednje struje, koja ne riskira odviše, nije znatno odmakla od dosadašnje autoričine poetičke trase, ali gotovo sigurno njene poštovatelje i čitatelje neće razočarati. A što se tiče fatalističke dijagnoze Rešickog – na takav recenzentski diskurs slobodni smo ne pristati. Na kraju krajeva, pored poražavajućih liječničkih nalaza i kritičarskih analiza uvijek možete potražiti - drugo mišljenje.