D. Ivankovac: Marginalije Franje Vinkovačkog

Ponedjeljak, 27.12.2021. 13:55

Franjo Nagulov: Zemlja zalazećeg Sunca, Brodski kulturni krug Pannoniae gloria/Đakovački kulturni krug Accede ad certisiam, Slavonski brod / Đakovo, 2019.

(Tekst napisan početkom 2020. godine, ali dosad neobjavljen.)

Nova knjiga poezije Franje Nagulova, naslova Zemlja zalazećeg Sunca, neobična je već po dizajnu. Naime, vrlo je malog formata, gotovo kao džepni rokovnik, a otisnuta je vodoravno, pa se lista prema gore; stoga je pomalo nalik na minijaturni laptop na kojemu će čitatelj „skrolati“. Osim toga, izgled naslovnice s crvenim slovima na crnoj podlozi podsjeća na početak kultnog horora Egzorcist (1973.), redatelja Williama Friedkina. Kako je egzorcizam religijski obred kojim se istjeruje zloduh koji je opsjeo neku osobu, a ovdje u naslovu imamo zemlju, i to u značenju prostora života neke zajednice, države, a ne planete Zemlje, u samom startu signalizira nam se društveni angažman, poetski govor kao čin egzorciranja zloduha iz zemlje, odnosno države, odnosno naroda.

Zemlja zalazećeg Sunca posvećena je preminulom pjesniku Milanu Maćešiću (1960.-2018.), a onima kojima je iole poznato Maćešićevo pjesništvo lako će shvatiti takvu identifikacijsku gestu: vinkovačko-privlački pjesnik također je bio pjesnički egzorcist; pjesnik koji je stihom, do zadnjih dana života, egzorcirao i vlastiti zavičaj i narod, ali i samoga sebe. Postavlja se i logično pitanje: o kakvom je zloduhu sada i ovdje riječ? To će se, vjerujem, rasvijetliti čitanjem zbirke.

Knjigu otvara i zatvara pjesma Pozdrav zalazećem Suncu koja kao svojevrsna mantra četiri puta ponavlja istu strofu: „Zemlja zalazećeg Sunca u glas pjeva: / Svjetlo je Tama! / Tama je Svjetlo! / Svjetlo je Tama! / Tama je Svjetlo!“ Već tu nam se šalje nekoliko bitnih kodova za dešifriranje zbirke. Oksimoronska sintagma „Svjetlo je Tama“ sugerira izokretanje uobičajenih značenja i vrijednosti, a s obzirom na to da su Svjetlo i Tama ispisani velikim početnim slovom ukazuje se na prijenos značenja, u univerzalnom shvaćanju – Tama je loše, zlo, izokrenuto, a Svjetlo je dobro, istinito, pravedno. Samim time se imenicama pridaje religiozni prizvuk, pa dosjetka o egzorcizmu pridobiva prvu ovjeru.

Između dva Pozdrava zalazećem Suncu nalazi se šezdesetak kraćih poetskoproznih zapisa u neprekinutom nizu i nenaslovljenih, svega četiri puta posvećenih „onima koji znaju“, što je i jedina, labava, formalna razdioba na manje cjeline. Radi se o zapisima gotovo dnevničkog karaktera, u potpunosti ogoljenima od stilskih figura (osim anafore i ironije), koji bi pozornim pratiteljima Nagulovljevih dosadašnjih pjesničkih dionica mogli djelovati poput zapisa s margine. Marginalije u krležijanskom smislu, usputni zapisi koji njeguju visoki stil, intelektualnu britkost, polemički i opominjući ton, ali i dovoljno prepoznatljive Nagulovljeve liričnosti. Tako je shvaćajući, ovom zbirkom kao da je svojoj prethodnoj, stilski i formalno vrlo sličnoj, ali tematski naglašeno ljubavnoj pridao širi društveni kontekst. Marginalije na Obnovljivi izvor energije.

To potvrđuje prvi poetskoprozni zapis koji kao preokupacije lirskoga subjekta najvljuje društveni trenutak i položaj književnosti u danom kontekstu, a koja, kao ni narod sam, nema baš blistavu budućnost: „Ovo je zemlja zalazećeg Sunca. Ovo je zemlja odlazećih ljudi. Ovo je / odlazeća zemlja i zemlja pjesnika što pišu po narudžbi brinući da im / je lijepo u šestom i posljednjem stoljeću hrvatske književnosti nakon / kojeg slijedi smrt jezika: smrt sjećanja čijom su se nejestivošću hranili / nesmiljeni naraštaji literarnih jurišnika. Ovo je zemlja zalazećeg Sunca / koju oplakuju tek rijetki srčani bolesnici čije će kletve biti odaslane o / njihovu trošku. Ovo je zemlja zalazećeg Sunca i sve u njoj bit će / uništeno.“

Kako vidimo, u zbirci imamo očekivati snažan društveni angažman, polemičan ton, ironiju i sarkazam, za Nagulova karakteristične paradoksalne konstrukcije („hraniti se nejestivošću“), eliptičnost i razne figure ponavljanja. Ta ponavljanja vremenom pridonose dojmu ritualne prirode ovih zapisa, govora subjekta koji gotovo da izvodi kakav obred. Njegov govor nerijetko je okrenut prema budućnosti, nečemu što će neminovno doći, gotovo propovjedničkih, proročkih karakteristika: „U zemlji je zalazećeg Sunca teško čitati. Za jezik je potrebna / svjetlost. Zato valja požuriti: valja dovršiti ovu i ostale knjige / koje sam planirao da ih, prije nego vas pošalju u ropstvo, / naučite mrziti. Mržnja je zalog nadi. Mržnja ne tješi. Mržnja / vraća u igru. U zemlji zalazećeg Sunca u kojoj je, braćo i / sestre, mržnja drugo ime ljubavi.“

Razloge tako crne perspektive nepotrebno je navoditi, oni su u našoj neposrednoj sadašnjosti, s korijenima u nedavnoj prošlosti, otprilike u trajanju jedne generacije, ako i toliko: „Opljačkali su nas sljedbenici očeva nacije kojima potkupljivi / lirici pišu panegirike. Opljačkali su nas dok smo mahali / zastavama. (...) Opljačkali su nas / u ime države, opljačkali su nas u ime boga, opljačkali su nas / u ime imena, opljačkali su nas i nije im dosta.“ Nagulov je ovdje, do potpunog stapanja blizak lirskome subjektu, istovremeno i poeta vates i poeta doctus: njegov gromovnički, sudbinski govor ne dopire iz nadnaravnih sfera, upravo suprotno, posljedica je društvenih okolnosti i lokalnog, ali i globalnog debakla humanističkih vrijednosti i ideala. Ujedno je i otuđenik, a vrlo često meta njegovih žaoka su dvorski pjesnici, ulizice, poltroni - oni u dosluhu s vremenom i sistemom, ali skromnih umjetničkih dometa: „Svoje programirane metafore objavljuju u lokalnim / glasilima na što ih šefovi dobročinski potapšu po / ramenu odobravajući društveno prihvatljivu čitkost / prosjeka.“ Ova proročka dimenzija dodatno se produbljuje tekstom koji govori o narednoj godini, o tome kako će to razdoblje preživjeti njegova braća i on; naime, napisana je i objavljena prije pojave koronavirusa u Kini, a završava ovako: „Za iduću se godinu moram / pripremiti. Sumrak je, hranit ću se puževima“. Na to bi se mogla nadovezati pjesma s 48. stranice koja govori o „bolesnicima liječenim paracetamolom i ponekom lijepom riječju“ koji si pred počinak ponavjaju „nije ti ništa!, nije ti ništa!“

Njegov opsesivan govor o zemlji zalazećeg Sunca i onome što će uslijediti u toj zemlji, a to je uglavnom smrt, zaborav i mrak, nastavlja se kroz cijelu zbirku, u pojedinim dionicama upotpunjavajući za Nagulova svojstvenim motivima braće i majke, te vlastitim zdravstvenim i financijskim stanjem i statusom pisca, u rodnome gradu nepoželjnog, čak i zabranjivanog (poznat je slučaj izbacivanja iz već zgotovljenog zbornika vinkovačke Matice, netom prije puštanja u tisak, njegova rada o pjesništvu Milana Maćešića). Sve to Nagulov je sposoban sažeti u nekoliko redaka: „U zemlji su zalazećeg Sunca estetičari / ocijenjeni fundamentalističkim jedačima / govana čiju debljinu pripisujem spoznaji / da je samoća bogata / ugljikohidratima.“

Godine taloženja loših iskustava u lokalnoj sredini, uz svjedočenje propasti projekta zvanog samostalna država, a autor je tu kao prosvjetar direktni svjedok konstantnog uništavanja jednog od najvažnijih sektora, dovele su do potpunog ukidanja samocenzure i otpuštanja kočnica, pa su njegove riječ očito riječi onoga koji je došao do kraja, koji zna da nema više što izgubiti i da jedino još može pisati: „U zemlji zalazećeg Sunca ratni zločinci drže predavanja: uz / božji blagoslov i podršku akademske zajednice, odjeveni u / skupa odijela, uredno počešljani i s novim zubima, nikada / spremniji objasniti mladosti što je dobro, a što zlo. U zemlji / zalazećeg Sunca čiji će koljači završiti na kalendarima. Po / čijim će imenima djeca današnje djece nazivati svoju djecu.“

Među najbolje tekstove spada i tekst s 46. stranice, koji počinje stihom „Moje srce, raskomadano na dijelove....“, a na koji se nadovezuje i niz izvrsnih pjesama s temom buduće smrti majke, vodeći nas prema emotivnom i estetskom vrhuncu zbirke: „Moju će majku, zato što je pretila, crvi jesti / mjesecima. Duša će ostati zarobljena u metafori / koju ću kuhinjskim nožem narezati na četvrtine / te tako načiniti prolaz za sjećanje koje mrtvi / smiju ponijeti sa sobom. Potom ću, čitajući ovaj / tekst unatrag, prizvati maglu koja će, prema / ustaljenoj navici, mjesto zločina učiniti / svetištem.

Zemlja zalazećeg Sunca, „sina starozavjetnog sveca i vještice“ kako kaže sam za sebe, i dizajnom i sadržajem iznimna je rijetkost u domaćem pjesničkom. Iako se poetički lako (bolje reći olako) može upisati u tradiciju tzv. stvarnosne poezije, ona se ne bavi svakodnevnim banalijama, niti je to poezija šanka i psovke. Više je prispodobiva tradiciji koja se povlači od Kamova i Krleže do Marune, negoli mnoštvu neobitničkih sljedbenika koji su jedan poetički model uspjeli izlizati čak i više od površine šanka na koji su tradicionalno naslonjeni. Ima u ovoj poeziji i značajnih odjeka panonskog Baretovog bluesa i autodestruktivnog vinkovačkog punka utjelovljenog u Satanu Panonskom; Franjo Nagulov je, baš kao što je to bio i Milan Maćešić, autentični baštinik te lokalne urbane tradicije i trenutno najbolje što ona pruža. Poput spomenutih umjetnika i Nagulov daje dijagnozu vremena u kojemu živi, ne pružajući lažnu nadu ni u jednom momentu. Netko će možda reći da je to poezija manjeg otpora (prema tekstu), da nastoji anulirati sve lirske elemente i pretvoriti se u mikroesej, u dnevnički zapis, komentar... i tu bi mogao biti (donekle) u pravu - ako se ne zapita za povod ovakvom pisanju. Meni je zapravo neobično da nitko trenutno ovako ne piše, iako je stvarnost više nego poticajna... a slutim da je Franjo Nagulov tek počeo.