Kult Hermesa Trismegistosa
Nastao je u helenističkom Egiptu, zadobija značajnu ulogu u stvaranju shema simboličkog tumačenja mudrosti tokom perioda renesanse. U osnovi ovog kulta bilo je shvatanje egipatskih hijeroglifa kao simbola.Prema grčkom tumačenju, egipatskom bogu Totu odgovara grčki Hermes, kome je ukazivano naročito poštovanje. Ova paralela počiva na zajedničkim osobinama obojice bogova i u grčko-rimskoj literaturi Hermes preuzima i proširuje ulogu egipatskog Tota. Tot-Hermes postaje osnivač religioznog filozofskog sinkretizma u kome egipatske religiozne predstave počinju da se mešaju sa apstraktnim i filozofskim idejama Grka..
Najznačajniji autor hermetičkih spisa je Hermes Trismegistos (tri puta veliki). Najranije spominjanje njegovih spisa je kod Plutarha, ali drugi važan svedok je Klemens Aleksandrijski koju izveštava o 42 Hermesove knjige koje su posvećenici učili napamet po određenom sadržaju. Pod hermetičkim spisima danas se podrazumevaju sledeći teološko-filozofski tekstovi:
- Ad Asclepiim – prevod jednog hermetičkog govora koji je bio poznat još Sv. Avgustinu. Osim ostataka grčkih originala, pronađeno je još 16 strana jednog koptskog prevoda.
- 29 fragmenata različitih veličina koji su se zadržali kod Johanesa Stobajosa (V vek n.e.). Među njima je i „Welt Pupille“ (na nemačkom), u osnovi dijalog između Izide i Horusa.
- Citati različitih pisaca. Zajedničko svim ovim spisima je mesto nastanka – Egipat. Renesansni učenjaci su počeli da katalogizuju i opisuju stare spomenike u Rimu i čitavoj Italiji ali razlika između egipatskih i egiptizovanih spomenika i antikviteta uopšte nije uočavana sve od kasnog XVI do ranog XVII veka kada su objavljene prve knjige koje su se posebno bavile egipatskim spomenicima u Rimu. Hijeroglifi na spomenicima su obično ignorisani ili maštovito prikazivani. Većina učenjaka je tada smatrala da hijeroglifi nisu pisani jezik već simboli koji su predstavljali večne istine. Njihovi pokušaji prevođenja fokusirali su se na mistična a ne filološka značenja.