Post date: Feb 7, 2013 7:18:17 AM
Upravljanje razvojem preudzeća: Prvi kolokvijum
Preduzeća su organizacioni sistemi, što znači da funkcionišu svesnim, organizacionim aktivnostima čoveka koji im postavlja ciljeve i svojim upravljačkim aktivnostima ih neprestano usmerava ka tim ciljevima. Konstituisani su od tehničkih, bioloških i organizacionih podsistema. Konstitucija sistema (preduzeća) može da se menja tokom funkcionisanja na tri načina.
· Evoluciono
· Adaptivno
· Revoluciono
Evolciona promene su stalne promene koje se ispoljavaju kao promena kvaliteta, kvantiteta i promene po elementima strukture. Nastaju kao endogene promene vezane za razvoj. Ove promene su malog intetizeta, a relativno dugog perioda trajanja. Adaptivne promene su promene koje nastaju kada sistem svojim delovanjem želi da izvrši željeni spoljašnji uticaj, ali i reverzabilni uticaj okruženja na sistem. Revolucione promene su promene strukture jednog sistema, nastale intercepcijom drugog sistema u njegov evolucioni proces. Ove promene su po pravilu visokog inteziteta, ali kraćeg vremenskog delovanja. Egzogene promene nastaju usled funkcionisanja sistema i ispoljavaju se kao promene u odnosu izlaza i ulaza u sistem.
Preduzeća upravljaju razvojem tako da definišu i ostvaruu željene ciljeve u određenoj dinamici. Dinamika sistema ukazuje na smer kretanja, razmere kretanja i intezitet kretanja. Smer kretanja je odrđen kvalitetom u kojem se ispoljavaju efekti sistema. Razmera podrazumeva širinu kretanja. Intezitet je promena efekta kretanja u vremenu.
Razvoj u odnosu na prilagođavanje može da bude indukovan (pasivan) ili autonoman (aktivan). I indukovan i autonoman razvoj dovode do kvalitativnih i/ili kvantitativnih promena u preduzeću. Razvoj preduzeća neki autori nazivaju potencijalom preduzeća. razvoj je kao i potencijalna energija – nagomilana sposobnost za obavljanje delatnosti.
Razvoj preduzeća u odnosu na okruženje može da ima slične promene potencijala, pa se tada govori o konvergentnom razvoju. Ako su odnosi različiti, tada se govori o divergenciji, koja može da bude pozitivna i negativno. Pozivina je ako preduzeće ima viši nivo razvoja, tj. ako daje bolje rezultate u svojim promenama u odnosu na okruženje, a negativno ako su promene manje.
Rast preduzeća je rezultat razvoja, koji ujedno ukazuje na veličinu razvojne promene. Merenje može da bude apsolutno i relevantno. U prvom slučaju meri se konkretan pomak u razvoju, a u drugom se meri prema pomacima drugih preduzeća. Kako preduzeća nisu izolovana na tržištu, već su u odnosu sa drugima, relativna mera je prihvatljiva kao vrednost razvojnih promena preduzeća. To ne znači da preduzeće ne treba da meri rast u apsolutnim jedinicama.
Benčmarking (benchmarking) je za sada najbolja metodologija merenja. Metod benčmarkinga je naročito pogodan za merenje u odnosu na razvoj, jer je u korelaciji sa strateškim menadžmentom, upravljanjem totalnim kvalitetom i reinženjeringom.
Posmatra se kroz četiri osnovna tipa aktivnosti: konkurentski, interni, funkcionalni i generički. Konkurentski se odnosi na odnos sopstvenih izlaza i ključnih konkurenata. Interni benčmarking govori o usklađenosti svih delova preduzeća u odnosu na druge. Funkcionalni poredi rezultate određenih funkcija. Generički se odnosi na većinu procesa u poslovanju. Proces upoređivanja obuhvata sledeće:
1. Identifikaciju aktivnosti ili procesa koji treba da se porede sa praksom najboljih. To su aktivnosti ili procesi koji imaju najveći uticaj na zadovoljstvo kupaca i na konkurentsku poziciju preduzeća.
2. Određivanje finansijskih i nefinansijskih merila procesa i izvršenja mera.
3. Odabir preduzeća za poređenje. Preduzeća – kandidati za poređenje mogu biti konkurentni i/ili preduzeća sa drugih grana, koja obavljaju slične aktivnosti. Biraju se „najbolja u klasi“ preduzeća.
4. Merenje razlike u performansama, tzv. konkurentski gap između preduzeća koje sprovodi benčmarking preduzeća sa kojim se poredi. Određuje je razlog postojanja razlike.
5. Pravljenje programa za prevazilaženje razlika u perfomransama. Implementira se program, mere rezultati i ponovo upoređuju sa rezultatima najboljih.
Preduzeća kao organizacioni sistemi teže ka stanju najveće verovatnoće, a to je haos. Haos je prirodna težnja koja vodi ka slobodi, do dezorganizacije. Zbog toga je neophodna stvaralačka aktivnost čoveka kojom se upravlja razvojem preduzeća. Razvoj je proces kojim se upravlja, ili razvoj preduzeća je proces prelaska iz postojećeg stanja u novo, efikasnije stanje, kroz neprekidno prilagođavanje u promenljivoj okolini, koje se manifestuje kroz mnogobrojne promene koje se vrše na području proizvoda i proizvodnog programa, tehnike i tehnologije, organizacije i kadrova, promene koje obezbeđuju kontinuitet sadašnjeg i budučeg funkcionisanja, uz neophodno povećanje efikasnosti.
Razvoj preduzeća se odvija uz procese:
1. Povećanja entropije, kao opšte prirodne pojave svojstvene svim sistemima;
2. Smanjenja entropije, kao uslova ostvarenja ciljeva organizacija koje imaju tehnološki karakter, i
3. Adekvatnog organizacionog potencijala, kao negacije njihove entropijei pretpostavke kontinuelnog ostvarivanja njihovih ciljeva
1 – Stepen entropije zavisi od veličine unutrašnjih suprotnosti njihovih podsistema i od stepena narušavanja principa na kojima počivaju u svome funkcionisanju. Svaki podsistem organizacionog sistema ima sopstvene ciljeve jer je to pretpostavka njegove individualnosti. Oni u sprezi, zajedničkim dejstvu, ostvaruju kvalitetno drugaliji zajednički cilj sistema. Ukoliko je rezultanta delovanja svih podsistema približavanje specifičnom cilju nekog podsistema, tada je entropija maksimalna. Suprotno, ukolio je rezultanta delovanja svih podsistema u pravcu ostvarenja zajedničkog cilja, tada je entropija minimalna.
2 – Nijedna pojava smanjenja entropije organizacionog sistema ne predstavlja spontani efekat njegovog ponašanja. Smanjenje entropije se ostvaruje upravljačkim podsistemom. Efikasnost upravljačkog sistema zavisi od izvora informacija o ponašanju sistema i od upravljačkih poruka koima se reguliše ponašanje sistema i njegovih podsistema.
3 – Potencijal organizacionog sistema izražava stepen efikasnosti sistema u ostvarivanju njegovih ciljeva. Njegova dinamika je izražena promenama entropije sistema i usmerena je na privremeno zaustavljanje povećanja entropije sistema, na privremeno smanjenje entropije i na obezbeđivanje razvoja i progresa sistema. Društveni progres se ostvaruje obezbeđivanjem kontinualnog razvoja efikasnosti organizacionih sistema. Osvežavanjem sistema novim podsistemima povećava se funkcionalnost sistema.
Simetrija podrazumeva silu, potencijal kojim se delovi preduzeća i samo preduzeće dovode u sklad. Ili, najopštije rečeno, simetrije odnos celine prema sebi iskazan analogijama u svim razmerama i oblicima ukrštaja vremena i prostora. Simetrija nije statička, već dinamička.
Proporcije između delova preduzeća stalno se menjaju. Savremena tendencija je neprekidno povećavanje kapitala u odnosu na rad, a u delu kapitala najviše se povećava intelekturalni kapital. Uspostavljanje simetrije delova preduzeća i celine preduzeća vrši se istovremeno sa harmonizacijom okruženja. Harmonija i simetrija su dve sile koje pokreću promene: jedna je usmerena unutra, centripetalna, a druga ka spolja, centrifugalna. Interesantno je da i naučna misao o razvoju i rastu čoveka ide sličnim tokom.
Razvoj je posledica neprekidnog procesa interakcije između strukture organizma, s jedne strane, i zahteva sredine, s druge. Zato se smatra da je razvoj čoveka promena u ponašanju vezana za uzrast. Uzrast je nosilac ili indeks varijabli koje oblikuju prirodu posmatrane u ponašanju. Uzrast nije vezan za vreme. Vreme je mera za merenje događaja u procesu razvoja. Osim vremena, kao mera promena bitan je i pravac. Analogija u definisanju pojmova rasta i razvoja čoveka i preduzeća je očigledna.
UZRAST – VREME – PRAVAC
Savremena nauka nije pronašla principe i metode upravljanja razvojem preduzeća. Ona se još uvek bavi problemima upravljanja velikim kompleksnim sistemima kava su savremena preduzeća. Američki naučnik Dragoslav Šiljak, koji se zajedno sa brojnim saradnicima bavi ovim problemom više od trideset godina, ukazuje na problem stabilnosti sistema. Sistem je stabilan kada se nalazi u ravnotežnom stanju, a udaljavanjem od njega postaje nestabilan.
Za kontrolisanje velikih kompleksnih sistema, Šiljak smatra da su važni sledeći faktori:
1. Dimenzija (broj učesnika)
2. Neizvesnost
3. Informaciono-strukturni pritisci
Osnovni ciljevi upavljanja razvojem su:
- povećanje fleksibilnosti i adaptivnosti preduzeća
- razvoj kreativnosti svih učesnika procesa
- selekcija ciljeva prema značaju
- stvaranje prototipa
- korišćenje i razvoj novih metoda u skladu sa procesima
Procesom razvoja se upravlja preko četiri međuzavisne aktivnosti:
1. Specifikacija
2. Razvoj
3. Test
4. Komuniciranje
Prva aktivnost, specifikacija, započnje ustanovljavanjem ciljeva. Postavljaju se pitanja i daju odgovori. Ciljevi se svrstavaju prema značaju, prioritetu. Radi se više interacija kako bi se razbistrilo i ukazalo na ono što se tačno želi postići. Kada se preciziraju ciljevi, tada se razrađuju individualni razvojni programi, funkcije i timovi. Pravi se lista sa odnosima osnovnog cilja i potciljeva, rangiraju se po prioritetima, utvrđuju se važni datumi, navode značajne funkcije i karakteristike. Precizno se odgovara zašti se baš ti traži, da bi se na kraju napravio detaljan opis željenog razvoja. Druga faz je razvoj, koji podrazumeva terminiranje. razvoj mora biti definisan u vremenu. Definiše se ko šta radi i kojom dinamikom. U rećoj fazi, kad se razradi prototip testira se. Test treba da traje dovoljno dugo kako bi se usaglasili zahtevi iz prve faze, ciljevi i dobijeno rešenje. Rešenje se testira za svaku funkciju, po svakom zahtevu. U razvojni proces se uključuju svi zainteresovani partneri. Savremena tendencija učešća kupaca i/ili dobavljača, naučnoistraživačkih i drugih u procesu razvoja zahteva rad na uspsotavljanju mape komuniciranja. Ona omogućava protok informacija i pravovremenost u informisanju.
Kvalitet razvojne odluke zavisi od četiri osnovne grupe faktora:
1. Unutrašnji uslovi
2. Spoljašnji uslovi
3. Razvojni kapacitet preudzeća
4. Konkurentska strategija preduzeća
Unutrašnji uslovi ukazuju na kulturu i klimu preudzeća, organizacionih rešenja i mera u preduzeću, pravila i procedure donošenja razvojnih odluka, misije preduzeća i kompetentnosti vrhovnog rukovodstva. Spoljni obuhvataju tehnološki razvoj, privredno-sistematska rešenja, potrebe sadašnjih i budućih korisnika, konkurenciju i razvoj komplementarnih proizvoda.
Dominantni faktori uticaj ana razvoj preduzeća su: tržište, razvoj nauke i tehnologije, privredna i društvena okolina, opšte karakteristike preduzeća (veličina, tip, delatnosti, finansijsko stanje, itd.), istraživačko razvojni rad, proizvodni program, stanje tehnike i tehnologije, postojeća organizacija i upravljanje, kadrovi.
Upravljanje razvojem preudzeća obuhvata aktivnosti prevođenja postojećeg stanja u željeno i moguće stanje. Suština upravljanja razvojem je realno, ostvarljivo i usaglašeno projektovanje željenog stanja. Strategijski menadžment određuje moguće ciljeve kombinujući promene sredine i potencijala preduzeća, kroz proces koji polazi od strategijske analize, strategijskog izbora, do strategijske promene. Strategija ukazuje na put kojim se treba kretati i način na koji se mogu ralizovati ciljevi. Ciljevi treba da održavaju misiju preduzeća. Da bi se utvrdila ispravnost odluka u procesu upravljanja, potrebno je da se upoređuju pomaci ostvarenih u odnosu željene i realizovane strategije. Željena ili nameravana strategija je, u stvari, politika preduzeća. Između politike i strategije postoji samo razlika u nivou konkretizacije. Ako je taj pomak mali, postoji sklonost da se biraju one moguće strategije koje ne vode promeni u područjima poslovne delatnosti i konkurentskoj prednosti. Ukoliko je razmak veliki, fokus je eksterni i traže se promene u oblasti poslovne delatnosti.
Nustrom daje šemu strategijskog menadžmenta koji ukazuje na vezu nameravane, željene strategije i realizovane. Isti autor deli preduzeća prema ovom kriterijumu – dostignutom intezitetu razvoja na: poziciona i inovativna preduzeća. Poziciona preduzeća su ona koja koriste strategiju poboljšanja poslovanja. To su reaktivne strategije koje se baziraju na prethodnim odnosima u okruženju i preduzeću. Ona se više bave tekućim nego budućim problemima. Tehnološke i marketinške strategije su evolucione i oslonjene su na IR i marketing istraživanja, sa postojećim tehnologijama i tržištima. Organizaiona struktura je relativno formalizovana i funkcionalno specijalizovana. Inovativna preduzeća su okrenuta novim tržišnim šansama i ističu prednost novih tehnologija. Ona su bolja u dinamičkom, kompleksinjem, izmenjenom okruženju.
Kotler je pre desetak godina uočio da se savremeni menadžeri bave kompleksnošću preduzeća, a lideri promenama. Oba ova komplementarna procesa su neophodna za uspešan razvoj preduzeća. Preduzeće opredeljuje strategiju razvoja kombinovanjem strukturnih faktora preduzeća, klime i kulture okruženja.
Kojim će putem razvoja krenuti preudzeće, uveliko zavisi od osnovnog proizvodnog programa, odnosno od tehnologije na kojoj se zasniva U tom smislu je neophodna analiza životnog ciklusa tehnologije i grane u kojoj se nalazi. Razvoj tehnologije se može prestaviti životnim cikljusom tehnologije, u kojoj se razlikuju faze nastanka, razvoja, zrelosti i starenja. Uočavanje odnosa dinamike tražnje, dinamike tehnologije proizvoda i dinamike tehnoloških procesa upućuje na izbor strategije. Po kriterijumu tehnološke dinamike, odnosno skraćivanja dužine životnih ciklusa, preduzeća se dele na niskotehnološka i visokotehnološka.
Low-tech preduzeća preferiraju stagnirajuće strategije. Ta preduzeća su više istraivači tržišta, nego što su njegovi kreatori. Lideri pozicioniraju preduzeće korišćenjem dve od moguće četiri strategije. Reaktivnim strategijama čekaju na promene da bi naknadno reagovali. Ovo kašnjenje im omogućava fleksibilnost u čuvanju raznih opcija otkrivenih vremenom kašnjenja. Druga strategija je menjanje interne sredine ne čekajući da se sredina promeni. Anticipiraju se buduće promene i proaktivno se raguje na promene eskterne okoline.
Hi-tech preduzeća se mogu definisati kao inovativna preduzeća koja uspešno koriste otvorenu tehnološku, marketinšku i organizacionu strategiju, radi snažnog vođstva u pozicioniranju novih proizvoda
Strategije razvoja preduzeća oslanjaju se na dve relativno stabilne tačke oslonca: misiju preduzeća i primenjenu tehnologiju. Primenjena tehnologija višestruko je povezana sa tehnologijom i naukom. Tehnološka strategija predstavlja, u suštini, međufunkcionalni, integrisani okvir za razmatranje i ocenu dostupnih tehnologija za preudzeće u okviru sadašnjeg i budućeg obima vrste poslovanja, a njeni izrazi su:
· primena postojećih tehnologija
· poboljšanje postojećih tehnologija
· eksterna tehnologija, nova tehnologija kao zamena stare
· nova tehnologija i nova sposobnost
Nustrom, u novom smislu, razlikuje više otvorene i više zatvorene tehnološke strategije. Kod više zatvorenih strategija obično su izlazi postojeća tehnologija ili poboljšanja postojećih tehnologija. Kod više otvorenih tehnoloških tehnoloških strategija preduzeće je okrenuto promenama u tehnološkom okruženju, a rezultat su nove tehnologije (kao zamena postojećih ili potpuno nova). Pri tom, preduzeće ima mogućnost da tehnologiju razvija sopstvenim snagama, pa je interno orijentisano, ili u saradnji sa drugim naučnoistraživačkim organizacijama – eksterno orijentisano.
Misija preduzeća, koja je u dužem vremenskom razdoblju stabilna, druga je značajna orijentacijska tačka izrade razvojne strategije preduzeća. Ona je vezana za odnos sa tržištem i predstavlja odgovor na pitanje o razlozima postojanja preduzeća i obavljanja delatnosti na odabranom tržišnom prostoru. Preduzeća ostvaruju sa tržištem dvojni odnos – fizički i misaoni. Fizički se odnosi na razmenu robe ili usluga, a misaoni kroz imidž, i to kako imidž preduzeća, tako i proizvoda. Imidž je resurs potreban za razvoj ideje. Ideje su, za razliku od imidža, viđeni detalji i konkretizacija imidža, ono što može i treba da bude urađeno. Vizija je kreativni proces koji se kreće od imidža do ideje. Iz vizije kao procesa proizilazi inovacija, koja predstavlja promenu.
U novoj ekonomiji odnos kupca i prodavca se menja. Kroz zajedničko učenje i delovanje stvaraju se inovacije. Zbog toga, imidž, kao deo kreativnog procesa stvaranja, vizija od izuzetne važnosti. Preduzeća u odnosu na saradnju sa kupcima razvijaju dva tipa strategije – one zajednički podržane (holding) i konkurentske. Kod prvih saradnja je dinamična, a kod drugih manje dinamična. Upotrebne karakteristike proizvoda, njegova tehnološka složenost i broj potrošača opredeljuju složenost odnosa kupva i prodavca. Ako je proizvod više složen u upotrebi, ako je veća složenost u nabavci proizvoda, ako je tehnološki složenija, njegova uptreba različita kod različitih kupaca i broj kupaca relativno mali, tada je odnos kupaca i prodavca dinamičan i vertikalno složen. Tada su i jedni i drugi zainteresovani za razvoj proizvoda, inovacije, a i međusobno više zavisni jedan od drugoga. Ovakvi odnosi su karakteristični za standardna industrijska tržišta. Kad Prodavac nudi relativno veći broj sličnih proizvoda, njihove upotreba je različita kod grupe potrošača, broj kupaca je relativno veliki, tehnološki je proizvod manje složen; tada je odnos manje dinamičan i horizontalno je kompleksan. Prodavac nastoji da formira ponudu na koju će veći broj kupaca slično reagovati. Ovakva situacija je karakteristična za tipična tržišta robe široke potrošnje.
Podržavajuća strategija se zasniva na izboru kupca, kao poznatog individualnog kupca, s kojim ostvaruje zajedničku korist. Kod konkurentskih strategija odnos sa okruženjem je otvoreniji.
Model upravljanja razvoja preduzeća analogan je modelu upravljanja čovekovih akcija.
Ljudskim aktivnostima se upravlja na više načina. Jedan od njih je automatizacija, odnosno upravljanje preko primenjenih programa koji na jedan kritički signal iz spoljašnosti izvrše niz strogo određenih operacija. To su refleksne aktivnosti. Kod ovog tipa upravljačkih akcija sloboda u izboru druge opcije gotovo da i ne postoji, a u tim akcijama svest praktično ne učestvuje. Drugi tip su akcije koje se mogu uraditi na više načina, odnosno postoji sloboda pri izboru alternative prema određenoj prilici.
Model preduzeća. Suština upravljanja razvojem preudzeća je rešavanje mogućih budućih problema. Verovatnoća da će se ralni i predviđeni događaji razlikovati u momentu kada predviđeni postanu realnost, zavisi od dužine vremenskog horizonta koji su projektovani. Predviđanja za kraći vremenski period daju veću šansu da će odsutpanje biti malo, a veće kod dugoročnih.
Samo iz celine saznanja mogu se razviti programi koji će doprineti rastu preduzeća. Takođe, treba podvući i timski rad. Odluke u timu se donose na različite načine. Podela timova na tim lake i teške može da posluži u saznanju o težinama odlka koje donose.
Tim lake kategorije sačinjen od stručnjaka različitih poslovnih procesa, odnosno funkcija. Oni nemaju velika ovlaščenja. Rešenje daju u odnosu na njihovo uverenje, znanje i iskustvo. Ostaju pod kontrolom funkcionalnih menadžera. Zbog toga se ovaj tim vezuje za manje razvojne programe.
Kod tima teške kategorije, članovi uglavnom rade sami na razvojnim projektima, a od njih se očekuje da se ponašaju kao generalni direktor. Treba da ponesu teret odgovornosti za odluke koje donose. Oni projektuju nove procese i načine zajedničkog rada. Problemi u donošenju odluka tima postoje zbog činjenice da mali broj preduzeća formira tim teške kategorije. Organizuju funkcionalne timove za sve vrste programa, a su osposobljeni za rad na razvojnim projektima postojeće tehnološke sposobnosti. Pri donošenju odluke o vrsti razvojnog programa, rukovodioci razmatraju više faktora od kojih su tri ključna: resusrsi, sopstveni procesi i njihova vrednost. Odnos vrednosti i postojećih procesa treba upariti sa razvojnim programom. Matrica koja ukazuje na odnos vrednosti i postojećih procesa daje dobru osnovu rukovodiocima za formiranje timova.
ZNAČAJNI FAKTORI RAZVOJA PREDUZEĆA
Savremena preduzeća nastoje da svojim upravljačkim aktivnostima obezbede kontinuirani razvoj u dužem periodu, kombinujući interne i eksterne faktore. Preduzeća usmeravaju inovacione tokove, kombinujući ih sa različitim tipovima tržišta. Stvaraju dinamičku sposobnost. Dinamička sposobnost preduzeća podrazumeva vemensko raspoređivanje različitih tipova inovacija i kombinacija primenjenih tehnologija sa novim tržišnim segmentima. Na taj način ostvaruju se različita brzina i intezitet u poslovanju, koji su neophodni za održivu konkurentsku prednost. Oni balansiraju jačinu tržišnih promena sa inovacionim mogućnostima preudzeća, kreiraju kupce, pa su zbog toga marketing i inovacija dve osnovne funkcije poslovnog sistema.
Prvi nivo okruženja su kupci, dobavljači, trgovinske organizacije i drugi akteri koju direktno vezani za poslovanje preduzeća. Sa ovim okruženjem preduzeće je u dnevnom kontaktu i usmerava ga ka stalnim, inkrenentalnim poboljšanjima.
Drugi nivo su konkurenti, odnosno preduzeća iz industrije u kojoj posluju.
Treći nivo okruženja je makrookruženje, koje čine četiri osnovne komponente: tehnologija, ekonomija, društvo i političko-pravna regulativa.
Dvadeset prvi vek je vek partnerstva. Ono će se ostvarivati vertikalnim i horizontalnim vezama i njihovim daljim umrežavanjem. Godine 1994. istraživači MIT (MIT – Massachusetts Institute of Technology) su formulisali model koji prikazuje proces saradnje instituta i industrije, koji uključuje moguće zahteve kupaca. Napravili su tri modela koji ukazuju na prednosti integrisane saradnje sa fokusom na stvaranju znanja.
Prvi model – model članstva podrazumeva bliže veze industrije sa istraživačkim programima univerziteta, sponzorisanjem ili drugim oblicima finansiranja.
Drugi model – model odnosa predstavlja kvalitetno novi odnos koji uključuje sagledavanje tržišnih potreba sa povratnom vezom o zadovoljenju istih.
Treći model – model partnerstva brzo je postao standard. On je usmeren na inovaciju koja je razultat interaktivnog, simbiotičkog, umreženog učenja svih partnera. Ovaj model saradnje još jednom je ukazao na neophodnost fleksibilnih, fluidnih organizacionih struktura koz koje će teći znanje ili nove ideje tokom celog inovacionog procesa. Takođe je potvrdio činjenicu da budućnost pripada IR preduzetništvu.
Pet je osnovnih sila koje podstiču promene u tom pravcu:
1. Od informacije ka znanju
Razvoj IR je omogućio promene kojima se podaci prevode u informacije, informacije u znanje, a znanje u mudrost. IR je u takvom okruženju rezultanta učenja i iskustvaa, pojedinaca, timova, preduzeća ili društva. Izvor bogatstva je znanje, intelektualna imovina, kojom se mora upravljati.
2. Od birokratije do mreža
Tradicionalna hijerarhijska struktura nije dovoljno fleksibilna za obuhvatanje intelektualnih kapaciteta. Odluke se donose u plitkim fluidnim organizacionim strukturama. SBU je u novom miljeu preziđen, tako da se formiraju strateške poslvone mreže unutar kojih vlada međuzavisnost i dvostruka komunikacija.
3. Od obuke (razvoja) do učenja
Pravila obrazovanja postaju glavni zadatak svih organizacija, kako privatnik, tako i javnih. Fokus se pomera sa pasivnih obuka i nastavnih planova na aktivno učenje u razvojuj procesa. Učenje se odvija u realnom vremenu u okviru formalnih i neformalnih struktura.
4. Od lokalnog i nacionalnog ka transnacionalnom
Preduzeća svih industrija i tipova posluju izvan nacionalnih granica. Nacionalne strategije razvoja grade se na transnacionalnim sadržajima. Institucije poput Svetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda nisu više pokretači kapitala, već ekvivalent za njih Svetska trgovinska ideja.
5. Od strategije konkurentsnosti do strategije saradnje
Strategije zasnovane na scenariju dobitnika i gubitnika nisu prihvatljive u budućnosti. Savremne strategije zasnovane na saradnji polaze od stava da mogu da dobiju i jedni i drugi. Strateško poslovno planiranje zasnovano na odnosima tehnologije i tržišta sve više ustupa mesto integrisanju ljudskih resursa u ostvarivanje uspeha poslovanja.
Proces tehnološkog transfera je prošao pet faza:
· transfer mehanizacije – prelazak sa jednog na drugo mesto po principu davalac-primalac, primenjen u jeziku laboratorija, u okviru konzorcijuma ili državnih dogovora;
· razmena tehnologije – predstavlja transfer tehnologije preko stručnjaka, dvojne komunikacione veze, dijalog među delovima; ideje mogu da dođu sa obe strane;
· razmena znanja – koja se ralizuju iz širokog spektra ideja kroz interakciju svih zaposlenih u zaduženim poslovnim jedinicama, a uz pravovremeni pristup omogućava konkurentsku predanost,
· menadžment tehnologije (znanja) – uočava se potreba za upravljanjem procesom, menadžment tehnologije se izdvaja kao posebna oblast, formiraju se osoblje i mehanizmi upravljanja, i
· inovacioni sistemi znanja – razlikuje se dinamička priroda ukupnog procesa inovacije, sa više uključivanja virtualnih istraživača, bez granice funkcija, poslovnih jedinica, industrije ili geografskog područja, sistematskih pogleda na tok znanja, prelazi se nakreiranje sistema učenja projektovanog tako da može da iznese profitabilni rast.
Okruženje se menja pod uticajem brojnih faktora. Jedan od veoma važnih je naučna paradigma. Promena paradigme dovodi do promena u okruženju sa značajnim posledicama po razvoj preduzeća. Model po kojem se odvijaju te promene objašnjeni su zahvaljujući radu Kuna.
Tarans je podelio istoriju u odnosu na zapadnu misao na:
· Klasičnu. gde dominira grčka filozofija
· srednjevekovnu, koja je pod uticajem hrišćanstva
· modernu, koja je formulisana na osnovu naučnog pogleda na svet
· postmodernu, koja se formira s kraja 20. veka
Jedan od najčešće prihvaćenih modela koji opisuju proces promene u prirodi i organizaciji je Landova kriva. Ova S-kriva ima četiri faze: uvođenje, rast, zrelost i opadanje. Land i Jarman su načinili kombinaciju po kojoj s opadanjem prehthodnog počinje novi ciklus. Upravo ta tačka prelaska sa starog ka novom je period meteža, nemira. Živi se u periodu neizvesnosti, nepredvidivosti. Može se dogoditi da se novi put ne ralizuje jer se stari principi drže previše čvrsto, ili je promenjeno stanje nepravično, ili su rakcije neadekvatne , pa se ponovo vraća na staro. U periodima promena posebno je važno uočiti kretanje grupa u društvu. Može da se dogodi da se ne može predvideti, da je velika nepoznanica. Novine mogu da vode ka depresiji, konfuziji i frustracijama, pogotovo kada se ne razume i ne shvata svrha kretanja univerzuma.
Pored ovog modela razvojnog proces sa četiri faze, postoji i drugi model – Matematriks. Koriste ga futuristi i drugi istraživači koji se bave razvojem. Četiri faze su: sakupljanje, ponavljanje, deljenje i transformisanje. Ovo je univerzalni model koji važi i za mikro i makro svet, pa ga autor nazvao periodične tabele za sve.
Model promena kroz koje prolazi čovek, preduzeće i društvo ima četiri faze. To su pseudozajednica,haos, istrajnost i zajednica.
U prvoj fazi društvo prolazi kroz siszem koji se meri novce, pa je zbog toga pseudozajednica. U drugoj fazi dolazi do povezivanja, jedni su vezani za druge kako bi pokazali ispravnost svoga delovanja. U trećoj fazi teži se stvaranju pravih, humanih odnosa. Tek posle te faze nastaje prava zajednica. Ona je ko-kreativna gaza samosvesti koja generiše i individualni i društveni ssitem.
Ispoljavanje promena u okruženju, sa posledicama na razvoj preudzeća, može se prikazati kao dva paralelna rpocesa: globalizacije i lokalnog-regionalnog razvoja.
Globalzacija dovodi do krupnih promena u međunarodnim odnosima, ali nacionalne države ostaju i dalje najznačajniji pokretači makrookruženja, iako promet najvećih multinacionalnih kompanija može da bude veći od bruto nacionalnog dohotka većine država.
Prvi izazov odnosi se na ekološke zahteve iz kojih će proisteći snažan tok novih inovacija. Drugi izazov je siromaštvo. Globalizacija je dovela do daljeg produbljivanja razlike između bogatih i siromašnih.
Globalizacija se posmatra kao put sticanja konkurentske snage na svetskom tržištu i kao mogućnost brze penetracije tržišta. Razvila se zahvaljujući mogućnostima komunikacija, kao fizičkih, tako i elektronskih. Globalizacija je ireverzibilni proces podstaknut liberalizmom trgovine i investiranja, ubrzanim tehnološkim progresom, sa novim organizacionim i menadžment sistemim i novim pravilima i regulativom. Tehnološki proces je integrisao svet povezujući proizvode, kapital i informacije. Nastala je mreža globalnih proizvodnih tokova vođena transnacionalnim korporacijama, koje koriste prednosti razlike u ceni proizvodnih faktora određenih lokalitata. Novi proizvodi i procesi su glavni pokretači konkurencije na globalnom nivou.
Lokalni ekonomski razvoj (LER) predstavlja napor lokalne zajednice za stvaranje povoljnog okruženja za poslovanje, unapređivanje konkurentnosti firmi, stvaranje mogućnosti za nova poslovanja, bez obzira na to da li su u pitanju spoljni investitori ili lokalni preduzetnici.
Vodeći princip LER je konkurentnost koja se postiže povećanjem kvaliteta sredine. Uporedi sa porastom kvaliteta raste konkurentnost u odnosu na druge sredine, pa se poreduzeća odlučuju za razvoj poslovanje na tom, a ne na drugom lokalitetu.
Regionalni inovacioni ssitem predstavlja spoj dva preduzetništva, inovativnog i civilnog, odnosno integraciju poslovanja, nauke i politike i društva.
Trostruka spirala između IR okruženja, društva i politike klastera čini bazu regionalnih inovacionih sistema.
Osnovni pravac daljeg razvoja čovečanstva najbliže se izražava objedinjavanjem ideje ekologije i humanizma.
Otvorio se potpuno novi prostor za menadžment IR koji se bazira na saradnji i solidarnosti. Moto održive ekonomije je: Napredovaće se, čineći dobro.
Održivi razvoj je novi prilaz poslovanju koji promoviše prirodne, humane i finansijske resurse u cilju poboljšanja ekonomije i društva kao integrisanog puta ka dobrobiti postojeće i budućih generacije.
Održivost obuhvata ekonomsku bitalnost, kreativnost zaposlenih i zaštitu okruženja, koji su snažno integrisani u poslovnim operacijama, bez obzira na veličinu i delatnost preduzeća. Preduzeća iz oblasti industrije, transporta, energetike, poljoprivrede fokusiraće se na:
· štednju u kojoj nalaze nove šanse,
· na pronalaženje čistih tehnologija duž celog lanca vrednosti – snadbevanja i proizvodnih operacija,
· sistematski pristup za recikliranje
· kretanje usklađeno sa okruženjem
· društvenu odgovornost
· otvorenost i transparentnost
Sedam je osnovnih zahteva – izazova pred preduzećima:
· smanjenje materijalnih troškova u proizovdnji
· smanjenje enrgetskih troškova u proizvodnji
· smanjenje toksičnih disperzija
· recikliranje materijala
· maksimiziranje upotrebe obnovljivih resursa
· povećanje trajnosti proizvoda
· povećanje servisne usluga
Osnovni pravci razvoja idu ka:
· nanonaukama
· nanotehnologijama
· novim materijalima i
· novim proizvodnim tehnologijama
Budućnost pripada novim tehnologijama sa ugrađenim principima industrijske ekologije. Nove tehnologje za održivu budućnost proizilaze iz više naučnih oblasti, a posebno su oslonjene na tri oblasti istraživanja – okruženje, zdravlje i bezbednost.
Industrijska ekologija bezbeđuje objektivne, transdiciplinarne studije industrijskih i ekonomskih sistema, kao i njihovih veza sa prirodnim sistemima. Uključuje istraživanje u oblasti snabdevanja i korišćenja energije, novih materijalnia, novih tehnologija i tehnoloških sistema, fundamentalna istraživanja iz iblasti prirodnih nauka, ekonimje, prava, menadžmenta i društvenih nauka.
Komoner (Barry Kommoner):
· sve je povezano sa svim
· sve se nekuda mora odložiti
· priroda zna bolje
· ništa se ne daje džabe
Čovek može delovati ulažući više ili manje stvaralačkog rada. Nauka i umetsnost su dve oblasti stvaralaštva u kojima najviše dolazi do izražaja kreativnost.
Nauka i umetnssot u sagledavanju stvarnosti imaju dva izbora. Prvi je da postoji samo jednaistina i da se svet može sagledavati spoznajom te istine. Drugi je da nepostoji apsolutna istina, pa se tako ona ne može otkriti.
Odnost čoveka, proizvonje i tehnologije gradi način ili stil života ljudi, pa se i ukupan dosadađnji razvoj čovečanstva na tom osnovu, po Tofleru, deli na tri perioda. Na početku svakog doba javlja se radikalno nova ravoliconarna promena u načinu proivonje, koja je posledica naučnih saznanja. Tri revolicije: neolitska, industrijska i naučnotehnološka, proizvele su tri društva – poljoprivredno, industrijsko i informatičko.
Početak 21 veka ukazuje na nove nepredivdive promene. Osnova razvoja nalazi se u informaciono-komunikacionim tehnologijama. One povezuju ljude i kompjutere u mrežu koja ne funkcioniše po binarnim, već analognom sistemu. Nepredvidivost koja proizilazi iz delovanja u realnom vremenu dodaje novu kompleksnost upravljanju. Ovakav razvoj postavlja nove izazove čovečanstvu koji se, pre svega, manigestuju u potrebi za drugačijim obrazovanjem. Ono treba da postaje dostupno svima. Un je već krajem 20 veka preuzeo brojne korake u tom prvcu. U milenijumskih ciljeva, definisana je potreba za obrazovanjem, koja je detaljnije razrađena u političkim i ugovornim obavezama.
Stvoriće se novi odnos među ljudima koji neki savremenici nazivaju novi humanizam i renesansa.
Naučna paradigma, obrazac po kojem se posmatra svet, menja se. Prvu revolicju izveo je Kopernik, sa svojom teorijom Zemlje u Sunčevom sistemu, drugu Njutn, Dekart i Bejkon mehanističkim pristupom, a treću Ajnštajn i ostali fizičari 20.veka kroz teoriju relativiteta i kvantnu fiziku. Četvrta paadigma daje svoje obrise prvih godina 21. veka i promeniće pogled na svet.
Do početka 20 veka vladajuća paradigma bila je zasnovana na naučnoj misli Dekarta, Bepjka i Njutna od pre trista ogina. Polazilo se on postavke da je svet sačinjen od materijalnih čestica, atoma. Atom ima masu, tj. težinu, koja se izražava privlačnom silom kojom zemlja privlači masu. Privlačna sila se po Njutnovom zakonu naziva gravitacija. Sve fizičke pojave izvode se iz kretanja čestiva i ono je matematički opisano Njutbovim jednačinama. Ovakav pristup se naziva mehnicistiki pristup i on se izražava kroz sledeće osobina:
· postoji red među pojavama i stvarima
· taj red može da se potvrdi matematičkim formulama i naučnim proverama
· sve što se događa ima svoj određeni uzrok, koji rezultira određenim posledicama
· na osnovu ovakvog stanja može da se predivdi buduće ponašanje.
Modeli ravnoteže proizvodnje, potrošnje i raspodele pokazali su se neadekvatnim u savremenim uslovima i neodgovrajućim realnom stanju. Nepredivdivost događaja ozbiljno je ugrozila važeće ekonomske zakone, tako da su savremenici početkom 20. veka u mikroekonomske modele počeli da uvode nizvesnost i rizik.
Pojavom velikana 20. veka – Ajnštajna, izvršene su modifikacije teorija. Dotadašnja verovanja da materija ima masu, a ne i energiju ustuknula su pred dokazima relativiteta, prema kojoj energija ima masu, a definisana je Ajnštanaovom jednačinom.
Za fizičare 20.veka neka fizička manifestacija može biti i talas i materija, a koji će od ova dva oblika da prevlada, zavisi od uslova eksperimenta, odnosno od okruženja. Upravo je to paradigma novog sveta – dualnost.
Još jedan velikan Hajzenberg doprineo je rskidu sa prethodnom paradigmom kroz princip neodređenosti. Mehanicistički pristup je ustupio mesto holističkom, čije su osnovne karakteristike samoorganizacija i kompleksnost. Sistemi su u dinamičkoj ravnosteži, a pod uticajem unutrašnjih ili spoljašnjih faktora mogu znatno da odstupe od nekad utvređenog ravnotežnog stanja, a tada prelaze u potpuno novu struktur, koja će ponovo biti fluktuirajuća i ponovo relativno stabilna. Osnovni problem otvorenog sistema je da ne postane sluga naučenog, već da se stalno menja učenjem. Samoorganizacija je jedinstven proves u kojem vladaju haos, sinergija i kompleksnost. Komplesni sitemi nisu rezultat linerarnog sleda događaja. Imaju veliki broj komponenata, odnostno stepena slobode. Otvoreni su. Haos se javlja kao specjalna forma komplesksnosti.
Četvrta će paradigma po Poperi i Kunu posisteći iz nedostataka postojeće vladajuće paradigme. Oni se ogledaju u nepouzdanosti indukcje kao naučnog metoda, da uvek unosimo obojeno razumevanje u saznanja, da je neophodan anahistički pristup znanju, jer su sva postojeće saznanja zavisila od sveta u kojem živimo, pa su tako subjektivna i nisu neutralna.
Začeci te nove paradigme mogu biti u učenju velikana stvaralaštva 20 veka Nikole Tesle, s kojim je Kostić vodio prepisku i delio poglede na svet. Njegovo delo još uvek mnogi naučnici ne mogu da protumače. On je deo svog istraživanja posvetio čoveku, smatrajući ga savršenom mašinom na sopstveni pogon, pod uticajem informacione mreže kao dela celovitog sistema univerzuma.
Aristotel je prvi izvršio podlu filozofije na:
· metafiziku
· organon – učenje o mišljenju i načinu spoznaje
· teoriju umetnosti
· etiku
Reč nauka potiče latinske reči scientia, koja znači znanje ili biti vešt. Postoje brojne definicije nauče. Najopštija definija je da je ona kreativna aktivnost traganja za istinom o stvarnosti.
Nauka se može posmatrati sa dva aspetka: statičkom i dinamičkog. Statički podrazumeva: akumulativnost znanja i iskustva prethodnih generacija, proverljivost činjeniva i mogućnost reprodukcije.
Dinamičko stanje nauče karakterišu:
· Dinamički sistem
· istraživanje, kao aktivnost ljudskog duga na unapređenju nauče i
· naučno saznanje kao rezultat ili proizvod istraživanja
Prema Komptonovoj enciklopediji, deli se u tri oblasti: fizičke nauke, biološke i sociološke.
Sa razvojem savremenih mikroskopa i tehnike snimanja otkrivena su tri oblika molekula vode, koji imaju različite potencijalne energije. S obzirom na to da voda predstavlja značajan deo struktur živih bića, da je prvodonik i sredina u kojoj se odvijaju biohemijske i hemijske reakcije primenom ovog novog znanja došlo je do velikih promena u naučnim pogledima više naučnih disciplina. Tako, na primer, ustanoljeno je da čovek zbog različite genetske strukture i energije vode, kosmičkoh i telurskog zračenja ima specifičnu energetsku vrednost. Ona se koristi u razvoju biometricsa.
U stručnoj literaturi se upotrebljavaju različiti termini, kao što su tehnički, tehnološki i tehničkotehnološki razvoj. Tehnički razvoj je nešto širi pojam i pod njim se podrazumevaju primenjeno naučno znanje i tehnički razvoj vezan za materiju i energiju.
Tehnološki razvoj je deo tehničkog razvoja, kod kojeg je izražen cilj – korišćenje sistema i procesa. Granice između tehničkog i tehnološkog razvoja nisu jasne, a međusobno se uslovljavaju, tako da je tehničko-tehnološki razvoj adekvatan izraz ukolik se želi ukazati na primeni i razvoj naučnih saznanja.
Nauka je opšte saznanje usmereneno ka progresu saznanja o prirodi i društvu, i spostobnist da ih obašnjava i predviđa. Tehnika je specifično znanje usmereno ka rešavanju specifičnih problema polazeći od slučaja do slučaja.
Nacionalni inovacioni sistem stvara okruženje za primenu nauke i tehnologije u rešavanju razvojnih problema, kao što su povećanje produktivnosti i konkurentnosti na globalnom nivou. Nacionalni inovacioni sistem definiše se kao sistem interaktivno povezanih javnih i privatnih preduzeća, bez obzira na veličinu univerziteta i vlainih agencija i institucija, u cilju stvaranja nauke i tehnologije u okviru nacionalnih granica. NIS je mreža institucija u javnom i privatnom sektoru čoje aktivnosti i interakcije modifikuju i objavljuju difuziju novih tehnologija, tj. NIS je kompleksna mreža preduzeća, univerziteta, IR instituta, profesionalnih društava, finansijskih institucija, obrazovne i informacione infrastrukture, državnih agencija i javnih resursa, za genrisanje, difuziju i primenu naučnih i tehnoloških znanja u određenoj zemlji.
U razvoju NIS posebna pažnja se povećuje nauci i tehnologiji. Potrebno je da se političke rasprave na nacionalnom nivou vode tako da se stvori opšta saglasnost o podršci naučno-tehnološkom razvoju. Ona daje oblasti i načine na koje se inovacija može unaprediti radi ostvarivanja ekonomskog rasta. Drugo pitanje vezuje se za selekciju izbora ulaganja u inovacije prema rapoloživim resursima. Oni su uvek ograničeni, a konkurentska prednost postoji u određenim oblstima. Treće, NIS treba da je usaglašen sa ekonomskomstrukturom i institucionalnim razvojem.
Dobar put je i učenje na iskustvu razvijenih, posebno u delu razvoja ekonomske, pravne i institucionalne infrastrukture. Traži se obrazpvanje koje će stvarati keativne, intuitivne ljude koji razumeju promene sposobni su za timski rad i spremni za permanentno obrazovanje. Takvi ljudi su uporište optimističkog pogleda u budućnost, jer je inteligencija bitan element za sreću čovečanstva, a ona se može povezivati edukacijom.
Peti faktor je ulaganje u rast inovativnosti industrije. NIS daje okvire razvoja infrastrukture koja je u mogućnosti da na najbolji način podrži difuziju i primenu inovacije.
Šesti važan faktor je ulaganje IR. Ulaganja u privatni i javni sektor obezbeđuju rast naučno-tehnološkog kapacitet kao izvora znanja u know-how. Usaglašenost ulaganja privatnog i javnog sektora optimizuje korišćenje resursa i vodi izbegavanju suvišnosti i jazova.
Potencijal za razvoj predstavlja nacionalni inovacioni kapacitet (NIK). NIK je, po jednom pristupu, sposobnost države, kao političkog i ekonomskog entiteta, da proizvede i komercijalizuje nove tehnologije u dužem vremenskom razdoblju i čine ga razvijena inovaciona infrastruktura, razvijeno inovaciono okruženje u industrijskim klsterima i veze između inovacione infrastrukture i klastera.
NIK se identifikuje sa četiri dimenzije kapaciteta: apscorpativna, IR, dizufija i tražnja.
1. apsorptivni kapacitet je sposobnost preuzimanja novog znanja i prilagođavanja uveženih tehnologija
2. IR sposobnost je značajna ne samo za generisanje novih znanja već i kao mehanizam za njihovu apsorpciju
3. difuzija je ključni mehanizam za realizaciju ekonomskih koristi od investicija u IR, kao i za povećavanje apsorptivnog kapaciteta,
4. tražnja za IR i inovacijama je ključni ekonomski mehanizam koji generiše proces stvaranja dobara u IR, apsorpcijom i diguzionim aktivnostima
Inovativni potencijal se izražava preko svojih segmenata:
· stanja kadrova
· stanja institucija i
· ulaganja u istraživačko-razvojni i naučnoistraživački rad
Identifikovano je sedam koristi koje nauka u akademskim okvirima donosi inovacijama:
1. stvaranje novih naučnih informacija,
2. obuka kvalifikativnih diplomatskih radnika
3. podrška novim naučnim mrežama i stimulacija međusobne saradnje
4. povećanje kapaciteta za rešavanje problema
5. stvaranje novih instrumenata i metodologija
6. kreiranje novih firmi i
7. obezbeđivanje društvenih znanja
Osnovni kanali kojima se ostvaruje saradnja su:
· kodifikacija: publikacije, patenti, prototip,
· kooperacija: zajednička ulaganja, razmena stručnjaka
· kontakti: sastanci i konferencije, naučni parkovi, neformalna uzajamna dejstva, industrijski povezane uprave i osnivanje mreža,
· ugovori: licence, istraživački ugovori, konsalting, kao i:
o kontakti: univerziteti kao kupci, sponzorisanje univerzitetskih kampova, stipendije, honorarno učenje,
o ugovori: univerziteti koriste opremu sin-off preduzeća, testiranje proizvoda, poslovna podrška
Najčešći oblici saradnje preduzeća sa drugim preduzećima su strategijske alijanse, zajednička ulaganja, licenciranje, pribavljanje resursa i sposobnosti van preduzeća i zajedničke israživačke organizacije. Saradnja sa univerzitetima i državim insttiucijama se ostvaruje preko kancelarija za transfer tehnologije, naučnog i tehnološkog parka, inkubatora, neprofitnih organizacija, klastera i spiloversa.
Kancelarije za transfer tehnologije:
Univerziteti se pored obrazovanja bave i naučnoistraživačkim radom. Saznanja o kojihsu dolazili nisu se primenjivalla u komercijalne svrhe dok se nisu rešila brojna etička i pravna pitanja. Osnovno pitanje je da li je univerziteti koje finansira država mogu da naplaćuju rezultate svog rada? Rešavanjem problema i donošenjem propisa po kojem univerziteti mogu da uzmu honorar za rad, stvorili su se mogućnost za razvoj kancelarije za transfer tehnologije. Od 80-ih godina 20.veka do danas njihov broj se neprekidno povećava i postaju sve značajnije institucije transfera znanja i tehnologije.
Kancelarija za transfer tehnologije je orgnaizaciona jedinica koja ima za cilj olakšavanje transfera tehnološkog razvoja iz istraživačkog okruženja u okruženje gde može da bude komercijalno primenjena.
Naučni tehnološki parkovi:
Naučni tehnološki parkovi su regionalne oblasti koje organizuje i razvija država sa ciljem da unapređuje naučnoistraživačku i razvojnu saradnju između države, univertiteta i preduzeća, bez obzira na strukturu vlasništva u preduzeću. Osnovna ideja za razvoj naučnih i tehnoloških parkova leži u regionalnoj povezanosti i bliskosti ljudi i institucija koji najčešće razvijaju i gaje određeni tip znanja.
Inkubatori:
Naučni i tehnološki parkovi su obično obuhvatili i instuticije koje su imale zadatak da pomognu razvoj novog posla kroz lakši pristup finansijskim sredstvima i tehnologiji. Ove institucije se zovu inkubatori. Prvo su razvijeni u SAD, da bi se kasnije formirali i u drugim krajevima sveta. Oni obavezuju pomoć u upravljanju, pristupu finansijama i uslugama za poslovnu ili tehničku podršku.
Poslovni inkubatori se dele prema ulozi stejkholdera na:
1. inkubatore za nepokretnosti, koji su usmereni na obezbeđivanje prostora i pružanje poslovnih usluga;
2. univerzitetske inkubatore, koji imaju za cilj razvoj i komercijalnizaciju fundementalnih istraživanja, a osnivaju ih univerziteti samostalno ili u saradnji sa preduzećem;
3. industrijski ili vladini inkubatori, koje finansira i osniva država ili lokalna zajednica, u cilju da razviju poslvoanje u delovima gde je privredni razvoj nizak;
4. inkubatori za preduzetnički kapital, koje osnivaju privatni investitori ili velika predzeća u cilju da finansiraju nova, mala preduzeća sa velikim potencijalom rasta
Neprofitne organizacije:
Privatne neprofitne orgnaizacije takođe učestvuju u zajedničkom razvoju inovacija. One mogu da objavljuju IR samostalno i da rezultate ustupaju drugima i obratno, da angažuju IR za sopstvene potrebe. Neprofitne orgnaizacije su finansirane od strane donatora, zadužbarina, fondacija i sl. Često su vrešena istraživanja iz oblsti medicine i farmacije.
Tehnološki klisteri:
Tehnološki klasteri predstavljaju oblik saradnje u kojem se inovacija formira i razvija kroz kooperativne mreže. Vezana je za određeni lokalitet. To može da bude grad ili grupa susednih temalja. Klasteri su okruženja raspoređenih insdustrija koje su međusobno povezane vezama preko dobavljača, kupaca i proizvođača komplementarnih proizvoda. Prednost regionalnih klastera je u razmeni znanja, koja se ostvaruje primenom informaciono-komunikacionih tehnologija. One čine da su veze lakše, brže i jeftinije nego da su na velikim rstojanjima.
Da li će se inovativne aktivnosti odvijaju u klasterima, zavisi od više faktora:
1. od prirode tehnologije
2. karakteristike industrije
3. kulturni sadržaj tehnologije