Post date: Feb 7, 2013 6:30:50 AM
Prvi deo
1.Objasnite kontekst u kojem se konstituiše menadžment kao naučna disciplina.
Pre-industrijska epoha je baštinila bogato istorijsko iskustvo upravljačkih veština stečenih u okviru različitih ljudskih delatnosti.Otuda su mnogi principi, funkcije i načela upravljanja daleko stariji od menadžmenta kao naučne discipline koja nastaje u okrilju industrijskog društva.Noviji i naučno utemeljeniji razvojni tokovi menadžmenta pripadaju epohi s kraja XIX veka i većim delom XX veku, a svoje ishodište i ukupna kretanja vezuju za industrijalizaciju kao proces koji je obeležio ovo razdoblje.Početak menadžmenta koji se oslanja na primenu naučnih metoda u upravljanju najneposrednije povezujemo sa rodonačelnicima ove discipline-F.W.Tejlorom i A.Fajolom.
2.U čemu se ogledaju doprinosi rodonačelnika menadžmenta-Tejlora i Fajola?
Početak menadžmenta koji se oslanja na primenu naučnih metoda u upravljanju najneposrednije povezujemo sa F.W.Tejlorom i A. Fajolom.Teejlorov pristup upravljanja okrenut je pojedinačnom učesniku u proizvodnji.Za pojedinačnog radnika na konkretnom radnom zadatku trebalo je utvrditi ,,najbolji način'' za efikasno delovanje.Organizaioni metodi koji su to trebali da obezbede jesu kontrola rada, planiranje, jedinstvo naredjivanja, jasna odgovonost...Ključan organizacioni faktor bio je raspon kontrole definisan kao tačno utvrdjeni broj radnih pozicija za čiju kontrolu je neko nadležan i odgovoran, po strogo utvrdjenoj piramidalnoj hijerarhiji.Anri Fajol otvorio je put usvajanju, naučnom definisanju i primeni osnovnih principa menadžmenta: podela rada, autoritet, disciplina, jedinstvo u upravljanju, princip subordinacije, duh zajedništva, nagradjivanje...
3.Koji su ključni resursi industrijske epohe?
Središnji zahtevi industrijskog doba orijentisani su na proizvodnji i potrošnji, sa tržištem kao centralnim društveno-ekonomskim odnosom koji modeluje njihovu simbiozu. Klasični, odnosno spoljašnji resursi industrijski orijentisane civilizacije, poput ekonomije, energenata i ekologije, gotovo su iscripljeni u cilju povećanja obima i efikasnosti proizvodnje, te ih danas zamenjuju novi, obnovljivi resursi, poput znanja i informacije.
4.Koje su ključne karakteristike i zahtevi upravljačkog koncepta zasnovanog na tradicionalnoj piramidalnoj institucionalnoj strukturi?
Jedna od najvećih tekovina i uporište industrijskog razdoblja jesu institucije odnosno institucionalni poredak.Njihova upravljačko-organizaciona struktura dugo je obezbedjivala proizvodno efikasno, egzistencijalno pouzdano i prosperitetno radno i životno okruženje.To je u osnovi vojnički, hijerarhijski model institucionalnog organizovanja koji je imao za cilj da dugoročno obezbedi proizvodnu efikasnost i razvojnost.Istovremeno, svojom piramidalnom formom institucija je bila u stanju da apsorbuje i uposli veliki broj ljudi, čime je doprinosila socijalnu stabilnost.Možda je i od najvećeg značaja bila činjenica da su institucije industrijskog doba nudile ideju o doživotnom zaposlenju.Te i takve institucije industrijskog poretka bile su centralni teren implementacije znaja i veština koje su svoje poreklo imale u menadžmentu.Institucije koje su bazirane na piramidalnoj institucionalnoj strukturi imaju trajni karakter, fiksne su i stabilne.Odlučivanje, naredbodavne funkcije i informacije su jednosmerne i kreću se od vrha piramide.
5.Koji su resursi novog postindustrijskog poretka?
U potrazi za novim resursima i novim tehnologijama, naravno i tržištima, razvijena društva se sve više udaljavaju od industrijskog koncepta.Mehaničko-električne, na koje se oslanjala industrijalizacije, smenjuju savršenije i neuporedivo efikasnije elektronske tehnologije koje pripadaju novom postindustrijskom konceptu.Stare, neobnovljive resurse potiskuju novi.Sada su to znanje i informacije.Znanje postaje sredstvo razvoja nove društvene svesti koja odgovara novoj stvarnosti.Ono je ključni potencijal koji je potreban društvu da bi bilo u stanju da tumači promene oruženja i prilagodi im se.
6.Koji su ključni zahtevi upravljačkog koncepta u novom postindustrijskom razdoblju?
Organizacioni okvir delovanja, u postindustrijskom razdoblju, sve češće nije čvrsta, dugoročno projektovana piramidalna struktura klasičnih institucija.Institucije novog tipa nemaju trajni već privremeni karakter.Novi i podesniji okvir ima arhitekturu fleksibilne organizacije koja ,, može izabrati i izvršavati u ma kom trenutku samo neke od svojih brojnih funkcija“.Nova organizaiona struktura nije stabilna i fiksna.Upravljanje savremenim organizacionim strukturama je drugačije.Centri upravljanja novog doba podsećaju, kaže R.Senet, na daljinski upravljač(remote controle) koji ima kapacitet da u ma kom trenutku aktivira bilo koju od mnogobrojnih funkcija koja će pokrenuti neki od raspoloživih resursa - ma gde se nalazio.Velike nultinacionalne korporacije rapolažu različitim resursima, njihovim funkcijama i potencijalima na mnogobrojnim geografskim pozicijama. Upravljački mehanizam im omogućava njihovo aktiviranje (ili gašenje)u zavisnosti od aktuelnih poslovnih opcija.Izmedju onih koji su neposredni izvršioci i upravljačkih struktura postoji ,,transakcija a ne odnos“.,,Oni na periferiji dužni su samo da pokažu rezultate rada onima u centru“.Zaposleni su prepušteni sami sebi i ne očekuju, kao u nekadašnjem dugoročnom odnosu, da im organizacija pomogne kada im pomoć bude bila potrebna.Fragmentiranost pozicija zaposlenih u novim organizacijama onemugućava uspostavljanje čvršćih neformalnih veza koje vodu duhu zajedništva, što je princip menadžmenta koji je još Fajol identifikovao.Iskustvo, koje je nekada bilo veoma cenjeni rezultat dugoročnog angažmana i temelj sticanja veština, izgubilo je na vrednosti.Novi upravljački pristup nije zainteresovan za ,,mentalni sklop orijentisan na prošlosti, ali bez lekcija istorije“ jer on sputava mogućnost sagledavanja promena.Glavne proizvodne funkcije preuzimaju mašine, te je čovek izmešten iz središnje pozicije u proizvodnji, njegova funkcija prestaje da bude odlučujuća već postaje pridodata i sporedna.Čovek novog doba svojim sposobnostima mora da odgovori na tri izaizova:
· Vreme
· Talenat
· ,,Kako se odvojiti od prošlosti“?
Savremeno radno angažovanje je kratkoročno, okrenuto projektu ili konkretnom zadatku a ne fiksnom i dugoročnom funkcionisanju.Ono zahteva prilagodjavanje i spremnost na promenu.Drugi izazov govori o radikalno izmenjenom pristupu u vrednovanju potrebnih radnih sposobnosti.Veština, umeće i sposobnost dobrog obavljanja samo jednog posla.Treći izazov opominje da tradicija, iskustvo i položaj, na kojima je čovek industrijskog doba temeljio svoju poziciju unutar institucija, nisu više od značaja.One mu ne obezbedjuju nikakve garancije.
7.Koje su ključne novine u upravljanju i organizovanju u okviru medijske prakse?
Inovacije u komunikacionim tehnologijama predstavljaju najznačajnij iskorak od indistrijskog ka postindustrijskom konceptu.One su najviši stepen primene ostvarile u okviru delatnosti medija- radio, televizija, video, internet...Ove tehnologije sve manje pripadaju industrijskom konceptu.One su po mnogo čemu bliže nastupajućem postindustrijskom i informatičkom dobu.Razvoj medijske sfer neprestano protiče u znaku procesa konvergencije odnosno uzajamnog približavanja medija.Uspostavljanje jedinstvene digitalne tehnološke osnove omugićiće dalji korak u tom pravcu- spajanje medija odnosno medijske integracije.U tehnološkom smislu medijska integracija podrazumeva različite ali digitalizovane signale odnosno spajanje različitih tipova medija kao što su: tekst, zvuk, slike, grafike. video, film...Signali se u digitalizovanoj formi sjedinjuju preko računarske tehnologije, koja ih, uz odgovarajući hardver i softver, prima, čuva. obradjuje ili demonstrira.Nacionalne granice postaju tesan poslovni i organizacioni okvir za delovanje velikih multimedijskih konglomerata.Pregogranični protok medijskih sadržaja je glavna karakteristika njihovog tržišnog nastupa.Broj ovih mamutskih organizacija nije veliki, ali njihov uticaj i udeo na medijskom tržištu jeste.Proces konglomeracije i preuzimanja manjih medijskih organizacija od strane velikih, koji se često odvija po modelu takozvanog ,,neprijateljskog preuzimanja“, nije okončan.Ne treba sasvim isključiti mogućnost da u bliskoj budućnosti dodje do fuzije u okviru ,,velike petroke“( Time Warner, News Corporation, Viacom, The Walt Disney Company i Bertelsmann), te da o informisanosti, kulturi i zabavi, dakle duhovnom životu čitave planete, odlučuje samo jedan čovek.
Drugi deo
1.Objasnite značaj ,,medijskog opismenjavanja“ u kontekstu savremenog obrazovanja.
Jedno od važnih pitanja u vezi sa celokupnim korpusom izučavanja medijske prakse odnosi se na razumevanje prave prirode i suštine medija.Do tog razumevanja se ne može doći bez analitičkog i produbljenijeg sagledavanja mnogobrojnih fenomena koji se direktno ili indirektno vezuju za ovu praksu.To nas najneposrednije dovodi u vezu sa jednom sve očiglednijom savremenom potrebom i izraženijim zahtevom koji se odnosi na medijsko opismenjavanje, koje u svojoj osnovi upravo podrazumeva razumevanje prirode medija.U najopštijem smislu se u vezi sa tim pitanjem može konstatovati karakteristična situacija po kojoj je nivo medijske pismenosti kroz čitavu istoriju bio u značajnom zaostatku u odnosu na medijske potencijale i potrebu da se oni razumeju i njime ovlada na adekvatan način.Za razliku od pre-industrijske civilizacije koja je negovala i razvijala govornu kulturu kao osnovni vid komunikacije, dansšnja industrijska i post-industrijska civilizacija deluju nezainteresovano za širenje medijskog obrazovanja i medijske pismenosti kao temeljnog uslova za pravilno korišćenje i razumevanje savremenih vidova elektronskih komunikacijaTo za posledicu ima da najveći deo planetarne populacije ne poznaje vladajući jezik epohe u kojo živi- ,,ako se komunikacija prebacuje sa reči na video, moramo da naučimo novi jezik interakcije“.Ni u Americi koja predvodi medijsku globalizaciju ne postoji sistematičan vid obučavanja za čitanje medijskih poruka i uspostavljanje kritičkog odnosa prema njima.Pojedine evropske zemlje su tek od nedavno u školske programe uvele izvesne sadržaje koji ukazuju na razumevanje društvene potrebe za medijskim opismenjavanje.Društveni ambijent novijeg doba koje je karakteristično po intenzivnoj medijskoj praksi u najvećoj meri je izloženo medijskim uticajima.Mediji neprestano modeluju vladajuće obrasce društvenog života i društveni ambijent u celosti.
2.U kakvoj su korelaciji Le Bonova tumačenja psihologije gomile sa savremenim tumačenjem fenomena masovne publike?
Era elektronskih medija je veoma intenzivno propraćena fenomenima ,,masa“, ,,masovnost“, ,,masovnom psihologijom“...i u skladu sa tom okolnošću ne manjkaju ni teorijska interesovanja koja su okrenuta njihovom promišljanju.Jedan broj teorijskih radova nastalih potkraj XIX veka disciplinarno pripadaju istraživanjima kolektivne psihologije.Medju tim radovima se izdvaja delo ,,Psihologija gomila“ Gustava Le Bona.Znatno pre početka elektronske ere koja će uticati na različite oblike ,,masifikacije“ Le Bon uočava početak ,,doba gomila“.Le Bon smatra da će ispoljeni društveni trendovi koji vode ka ,,dobu gomila“ ne samo nastaviti već da će biti osnaženi daljim tehnološkim promenama.Le Bon u svoja razmatranja nije na najneposredniji način uključivao nadolazeće doba masovnih elektronskih medija.Medjutim on nam u svojim radovima daje izvanredne smernice za mnoge pojave koje će sa elektronskom erom vrlo brzo uslediti.U prvom redu to je ,,sila gomile“- ,,ova je sila jedina koja će dići i koja izgleda da će uskoro natkriliti ostale“.Mnogi parametri ukazuju da se masovna publika pod uticajem elektronskih medija vrlo često ponaša upravo kao gomila.Osnova koja spaja ove dve naoko različite kategorije predstavlja jedinstven teren kolektivne psihologije.U konvencionalnom tumačenju gomila je bilo kakav skup pojedinaca.Stanovište psihologije ukazuje na njenu znatno kompleksniju dimenziju.Stav psihologije je ,,da je društvo više nego običan zbir pojedinaca“ te da ,,grupa misli, oseća i deluje potpuno drugačije nego što bi to činili njeni članovi pojedinačno“.Le Bon navodi tri razloga koja su uzrog da se jedinka menja i da mnoštvo jedinki pripadajući gomili poprime nove psihološke karakteristike.
· Jedinka usled samog broja koji čini gomilu dobija osećanje moći koje čini da se ona podaje instinktima koje bi, da je sama, obuzdala;
· osećanja i svi postupci u gomili su zarazni do tog stepena da jedinka vrlo lako žrtvuje svoj interes interesu opštosti;
· povodljivost pojedinaca za ponašanje gomile- ljudska vrsta sklona je oponašanju, tj. ,,ugledanju jednog na drugog u psotupcima“.
Le Bonovi stavovi koji se odnose na ideje, razmišljanja i uobrazilje gomile u još većoj meri približavaju njegovu teoriju mogućstvu implementacije na terenu masovne medijske publike.Da bi ideje postale popularne i pristupačne gomilama moraju da se ,,zadenu vrlo prostim oblikom“.Ovo su, osnovni postulati medijskih manipulacija- političko-propagandnih, marketinških idr. Gomilama su bliža osećanja od razmišljanja- ,,Lanac logičkih razmišljanja potpuno je neshvatljiv za gomile“..Gomile su nepodobne da imaju kakvo drugo mišljenje osim onoga koje im je nametnuto.Ovo se u potpunosti podudara sa savremenim i veoma rasprostranjenim postupkom medijske manipulacije tzv. afektivnom manipulacijom, koja se temelji na osećanjima.Sklonost uobraziljama a ne činjenicama je takodje odlika gomila- ,, Gomile nikada nisu bile žedne istina...Ko gomile ume da obmane prividnošću, lako im postaje gospodar.“Ovim Le Bon u potpunosti anticipira buduće teorijske stavove o medijskoj istini koja se ne zasniva na činjenicama, već na prividu.Područje nesvesnog je ključno za sve oblike aktivnosti gomila.Nacističko razdoblje je na najočigledniji način potvrdilo tačnost i primenljivost najranijih saznanja iz domena kolektivne psihologije u manipulisanju gomilama odnosno masama.Sam Hitler je bio veoma svestan činjenice da put do vlasti i moći vodi preko zadobijanja podrška masa.Savremeno doba sa pojavom Interneta odnosno računarskih mrežnih komuniokacija na jedan nov nači ponovo aktuelizira fenomen gomila.Reč je o najrazličitijim on line ili sajber-zajednicama koje okupljaju tzv. surfere.Pretpostavka za formiranje gomila odnosno masa su sad drugačije- danas se mase formiraju na potencijalu umreženosti koji ne zavisi od njihovog izlaska na ulicu.To su virtuelne gomile koje nisu povezane zajedničkom lokacijom već zajedničkim interesovanjem.Svaku od ovih zajednica unutra sajber-prostora odlikuje jezik kompjuterske komunikacije.Neki ovu tezu tehnodruštvenosti nazivaju pseudozajednicama tvrdeći da one stvaraju iluziju socijalnog povezivanja.Uz bavljenje marginalnim duštvenim pitanjima i bez čvršćih unutrašnjih veza, ove nove ,,blic gomile“ ne ispoljavaju značajan socijalni uticaj.
3.Navedite karakteristike Benjaminovog tumačenja pozicije umetnosti u dobu tehničke reprodukcije.
Dvadesetih godina prošlog veka, kada je Benjamin objavio svoj čuveni esej ,,Umetničko delo u veku svoje tehničke reprodukcije“, mnoge tehnologije, posebno one na kojima počivaju elektronski mediji, nisu još bile u masovnom opticaju, pa se njegova ukazivanja na prirodu promena koje nove tehnologije unose u umetničku praksu doživljava kao svojevrsno anticipiranje promena koje će tek uslediti.Benjamin je veoma dobro znao da je vreme dodira sveta umetnosti sa tehnikama koje omogućuju reproducibilnost znatno starije od pojave fotografije i filma o kojima on težišno govori kao umetničkim disciplinama koje su zasnovane na principima tehničke reprodukcije.Ono što nam on saopštva je uverenje da se fotografijom i filmom definitivno učvršćuje dominacijatehnološki zasnovane umetničke prakse.Već u dobu o kojem on govori obrasci umetničke prakse su u svom najvećem delu gotovo prestale da liče na tradicionalne.Umetnost po svemu sudeći nije više stvaralačka aktivnost kojom dominiraju estetski doživljaji i celokupno životno iskustvo stvaraoca.Prioritet preuzima tehnološki okvir u kojem stvaralački angažman pretače u različite materijalne i čulno dostupne forme.Taj princip se u daljem toku stvari samo potvrdjuje-,,Zbog toga je učešće stvaraoca u finalnom proizvodu sve manje, da bi na kraju bilo svedeno samo na autorska prava...“
4.Objasnite tehnološku uslovljenost medijske delatnosti.
Odavno je konstatovano da su kulturi novog doba bliža i primernija tehnička nego antropološka ili umetnička tumačenja i interpretacije.Danas smo uveliko svesnni da je ključni pokretač promena i nosilac razvojnih tokova koji su kulturi dali takvo usmerenje bila naučno-tehnološka revolucija čiji su se uticaji kroz duži period protegli na sve dimenzije ljudske egzistencije. Taj revolucionarni preobražaj imao je najmanje dva centralna toka.U osnovi i jednog i drugog su naučna otkrića čija primena dovodi do revolucionarnih tehničko-tehnoloških izuma.Najpre je, nakon prvih velikih novovekovnih tehničkih pronalazaka, u prvom redu parne mašine, uspostavljen jedan novi, industrijski delatni koncept koji će svoju održivost i razvoj temeljiti na kontinuiranoj proizvodnji i potrošnji.Središnu odrednicu novog koncepta predstavlja proizvodna efikasnost.Drugi nešto kasniji razvojni pravac obuhvata ne manje značajan korpus naučnih otkrića iz čije primene sledi niz tehničko-tehnoloških pronalazaka kao što su fotografija, različiti fizičko-hemijski procesi, pronalazak elektromagnetnih talasa, beleženje zvuka i pokretnih slika..Direktan produkt ovog razvojnog procesa su mediji.Mnoga dostignuća će se ispostaviti kao podloga nastajanju i primeni novih oblika komunikacije iz kojih će vremenom proisteći različiti medijski sektori- film, radio, televizija, Internet...Referentna odrednica i ključno postignuće ovog razvojnog pravca su brže komunikacije.Dva, u početku unekoliko razdvojena razvojno-revolucionarna pravca se vrlo brzo organizaciono tehnološki integrišu i slivaju u jedinstven proces medijsko-tehnološke kulture.Naučna otkrića čija je primena dovela do razvoja novih medijskih tehnologija modifikovala su život više nego što se očekivalo-,,Mediji igraju centralnu ulogu u ljudskom životu; njihov neverovatni razvoj vodi do promena koje zaista niko nije u stanju da sagleda u svojoj sveobuhvatnosti“.(Encesberger).
5.Koje su odlike nove ,,medijske estetike“?
Kultura novog doba je karakteristična po btino izmenjenim ciljevima.Cilj nije više da se kreira originalna i pojedinčna već multiplikovana i reproducibilna vrednost koja će, posredstvom medija i tržišta, obezbediti snažan ekonomski uticaj ili ekonomsku dobit.Tehnike reprodukovanja jedinstvenu pojavu umetničkog dela zamenjuju masovnom, medijski posredovanom-estetska dimenzija se zamenjena pokretljivošću.Kultura novog doba je u prvom redu tehnička odnosno medijska kultura.Njenu okosnicu ne čine tradicionalne umetnosti već sadržaji koji su orijentisani na masovni korisnički domen- ultura popularni filmovi, televizijska produkcija, Internet komunikacije...Ubrzanost komunikacija i mogućnost da se one kreiraju i kroz nove medijske forme distribuiraju doživljavaju se kao napredak iza koga se prikrivaju pa tako i nedovoljno opažaju zamke novih vidova ukidanja slobode.Dobar deo sadržaja koji se nude može se klasifikovati kao ,,plima imbecilnosti“.(U.Eko).Nesvesno i nekritičko prihvatanje novih obrazaca pretvorilo je medije u ,,zatvore bez zidova za njihove ljudske korisnike“.Sve češće se govori i o estetici novog doba utemeljenoj na medijsko-tehnološkoj praksi.Napuštanjem kanona tradicionalne umetnosti, novi kulturni obrasci nisu u potpunosti odbacili ideale tradicionalne umetničke prakse- kreativnost, imaginacija, stvaralačke slobode...manje ili više uspešno su transportovani i vešto integrisani u praksu kreativnih industrija.Uprkos činjenici da se stvaralački potencijal masovne kulture svojim naglašenim pragmatizmom definitivno udaljili ljudsku zajednicu od koncepta lepote i duha tradicionalne umetničke prakse, oni su i nesumljivo otvorili mogućnost raspravljanja o estetici novog doba u kojoj samo estetiko nije više nužni predmet estetike nego su to u većoj meri ,,vanestetski sadržaji“.U tom procesu transformacije ka novoj estetici uloga medijja kao sredstva posredstvom kojih se ostvaruje ,,instrumentizovanje estetskog uma“ je ogromna-,,mediji delujući na temelju mogućnosti koje diktira njihova vlastita struktura, medijske poruke pretvaraju u estetske, kao i obratno, iz čega proističe da i neestetski sadržaji mogu postati predmet estetike.Oslonjeni na komunikacijski potencijal medija, snažno inaugurisana estetika novog doba vremenom će zaustaviti sve važniju ulogu i u arbitraži tradicionalne umetničke prakse.Važeći i opšteprihvatljivi ,,vrednosni“ i ,,stručni“ sudovi, ukusi a sa njime i učešće ili potrošnja u kulturi biće projektovani iz medijskog sistema.Tehnološki, medijski i ekonomski determinizam savremenog doba uslovio je postepeno odustajanje od autonomije i stvaralačkih sloboda i doveo do nužnog utapanja u novonastale obrasce života i rada.
6.Kako ,,umetnički sistem“ prerasta u ,,kulturni sistem“?
Nove razvojne tendecije menjaju društvenu ulogu i značaj umetnosti.Suočena sa svetom tehnologije, tradicionalna umetnost prestaje da postoji kao isključiva kreativna kategorija.Umesto tradicionalne kulture koja je podrazumevala umetničke discipline sada imamo čitav korpus medijsko-tehnoloških disciplina.Počinje da se formira jedna ,,nova kultura“ koja preti da uguši tradicionalne kulturne sadržaje.Novi produkcioni sistemi nude nove mogućnosti ali nameću i nove kreativne obrasce koji moraju biti uskladjeni sa pravilima sistema:efikasna i sve veća proizvodnja koju prati odgovarajuća potrošnja.Pod uticajem pravila industrijskog koncepta menja se i sama priroda umetničke prakse i umetničkog sistema u celini.Umetnički sistem vremenom prerasta u kulturni sistem u kojem se broj onih koji učestvuju znatno proširuje.Dok je umetničkim sistemom dominirala tradicionalna relacija koju čine umetnik i njegova publika, sad im se u novonastalom kulturnom sistemu pridružuju sudionici.Stvaralački domen koji pripada samo umetnicima proširuje se učešćem kreativnih industrija, koje kategoriju publike transformišu u masovnu i potrošački orijentisanu.Ovima se pridružuju i donosioci odluka, odnosno centri ekonomske i političke moći, koji odlučuju o kulturnoj politici i ekonomskim investicijama u kulturi.Najzad tu je i četvrta ,,porodica“ posrednici, koju čine kritika i mediji,koji, donoseći vrednosne sudove, posreduju izmedju produkcije i korisnika.Tradicionalna i bliska relacija izmedju umetnika i publike prerasta u tržište, hladan i razdvojen, društveno-ekonomski odnos u okviru kojeg se ostvaruje razmena robe i novca.Novonastalim kulturnim sistema, u skladu sa industrijskim postulatima, dakle umesto tradicionalne relacije umetnik-publika, počinje da dominira tržište i odnosi ponude i potražnje.
7.Objasnite Maklaunov stav- ,,medij jeste poruka“.
Tvrdnjom ,,medij jeste poruka“,Makluan nagoveštava pravuu prirodu i dubinu društvenih promena kojima je praćen razvoj medija.Nosioci promena nisu medijski sadržaj već su zapravo to sami mediji koji svojim prisustvom radikalno menjaju uslove društvenog života.Medij preko kojeg primamoinformacije vrš na nas snažniji uticaj od samih informacija.Dakle, sam medij po sebi je nosilac društvenih značenja.Moć medija je, sama po sebi, odista velika, ali, kako smo već istakli društvenu prirodu te moći odredjuju načini korišćenja medija.Oni koji bi da steknu moć u savremenom društveno-političkom i ekonomskom ambijentu, veoma dobro znaju da to nije moguće bez predhodnog ovladavanja medijskim sistemom.Otuda masovni mediji uveliko ne predočavaju ljudima svet kakv on jeste, već kakav bi on trebao da izgleda iz perspektive onih koji medijima upravljaju.
8.Koji su karakteristični Bodrijarovi stavovi o uticaju medija?
U svom tumačenju medija, Žan Bodrijar, ističe da mediji danas ne prenose činjenice.Oni, kaže Bodrijar, neutrališu stvarnost.Mediji oblikuju informacije- a time i naš doživljaj realnosti, što u prvi plan stavlja tezu da se mediji mogu zloupotrebiti i da se njima može manipulisati.Senzacionalnim pričama i slikama, kao i izborom informacija koje će preneti, mediji današnjice stvaraju javno mnejnje i snažno utiču na uverenja masovne publike.Medijsko okruženje i cyber-prostor koji ono stvara postaje konstitutivan za moderno poimanje stvarne realnosti.Medijski sitem je prevashodno sistem simulaciji u kojem(zlo)upotrebom medija medijska slika prerasta u nepostojeću hiperealnost, simuliranu stvarnost, u kojoj vladaju zakoni inscenacije.Tamo gde se i ne očekuje, mediji će samim svojim prisustvom, kaže Bodrijar, proizvesti dogadjaj-,,ukoliko negde primetite televizijsku ekipu, budite sigurni da će se nešto već dogoditi“.Bezbroj je primera kojima se može pokazati kako mediji ili proizvode dogadjaje ili utiču na njihov tok.Savremen čovek, po Bodrijaru, živi u eri simulacije, u eri masovnog proizvodjenja informacije, komunikacije, zabave, znanja, kompjuterizacije i virtuelne stvarnosti, u kojoj stvarnost de facto više nije, već neprestano biva ne produkovana, već simulirana.Tako se dolazi u paradoksalnu situaciju da virtuelno postaje daleko zanimljivije od svakodnevnice a medijski sadržaji bivaju osamostaljeni i otudjeni u odnosu na čovekovu egzistenciju.
9.Navedite razlike izmedju tradicionalne ,,kulture sećanja“ i nove ,,kulture zaboravljanja“ u kontekstu digitalizacije.
Potreba da se najvrednije ljudske pa i prirodne tvorevine koje svedoče o čovekovom postojanju i trajanju sačuvaju u najautentičnijem mogućem obliku i kao takve dopru do budućnosti, u neposrednoj je povezanosti sa realnom kratkotrajnošču ljudske egzistencije i čovekovim nastojanjem da sopstvenu konačnost prevlada upravo kroz uspostavljanje kulture sećanja.U tu svrhu, čovek istražuje, sabira, sakuplja, snima dokaze i u najrazličitijim formama prenosi dokaze o svom trajanju.Ova vrsta čovekovog delovanja prisutna je od najranijih perioda.Kroz istoriju on je, zavisno od razdoblja, neprestano osnažava i usavršava.Nije li pismo jedno od prvih najznačajnih čovekovi dostignuća koje će mu pomoći da sačuva pamćenje?To isto možemo reći i za izume štampe, litografije, fotografije, kinematografa...Sve to skupa čini ,,kulturu sećanja koja sakuplaj i poštuje odbačene i istrošene memorabilije“.Kulturni sistem za krajnji cilj ima transformaciju kulturnog stvaralaštva u pamćenje; to je izbor izmedju mnogih umetničkih proizvoda upravo onih koji će biti dodati tezaurusu stvarnom tekuistorije.Duhovna klima novog digitalizovanog doba nije zainteresovana za tradicionalne vrednosti-,,digitalni duh moderne globalne ekonomije i informatičke tehnologije sve više čak, dovodi u pitanje i samu egzistenciju umetnosti kao duhovne i kreativne paradigme ljudske civilizacije“.Možda se još veća opasnost krije u činjenici da je društvo u kome živimo prevashodno odredjeno potrošnjom a ne sabiranjem i čuvanjem te kao takvo ugrožava vitalni princip ljudskog trajanja i odnosa prema duhovnim i materijalnim vrednsotima.Potrošnja, odnosno prodaja i kupovina roba, praćene imperativom ,,ovde i sada“ ispostavlja se kao opšti obrazac kojim se prošlost i budućnost žrtvuju u interesu posesivnosti i hedonizma sadašnjosti i njene opsednutosti trenutnim ispunjenjima.U takvim okolnostima su i masovni mediji ,,tehnološki i ekonomski isključivo orijentisani na sadašnji ternutak, a ne na trajno uskladištenje prošlosti“.Digitalizovane elektronske komunikacije i masovni mediji, u svojoj usredsredjenosti na podsticanje potrošnje, indiferentni su prema prošlosti i ne posvećuju pažnju trajanju onoga što je na odredjeni način uskladišteno.Izvesno je da savremene tehnologije koje su sve češće u funkciji beleženja, čuvanja i prenošenja sadržaja koji ulaze u naše kolektivno pamćenje ne nude više onu izvornu formu koja je potrebna našoj percepciji i stvarnom doživljaju istinskih vrednosti koje pripadaju kolektivnom pamćenju.Zahvaljujući tehničkoj okolnosti, kakva je Internet, postali smo sveprisutni i svevideći, što je značajno proširilo naše izvore saznanja, ali nedovoljno da zapažamo da su sadržaji koji nam se nude samo ,,senke“ autentičnih sadržaja.Ogroman broj tzv. image datoteka na Internetu, gde su uskladišteni snimci-digitalni zapisi ostavljaju sam blag i neupečatljiv utisak.Sasvim je sigurno da takav utisak neće potrajati niti će naći mesto u njihovoj dugoročnoj memoriji.Oni ostaju nista drugo do lako dostupna i površna informacija o nekom sadržaju.Opravdana je zapitanost da li jeda medij, poput interneta, koji je usmeren ka najbržoj mogućoj i kratkoročnoj komunikaciji, može biti podloga dugoročnom pamćenju na kojem se temelji kulturna baština.On je po svemu sudeći nepodesan za takvu namenu.Postavlja se i pitanje pouzdanosti novih digitalnih tehnologija za čuvanje važnih sadržaja.U dosadašnjoj praksi se pokazalo da je jedna takva nematerijala, binarna forma,nesiguran i nepouzdan čuvar pohranjenih sadržaja.Nebrojeni digitalni zapisi netragom su nestali a sa njima i mnogi, za naše kolektivo pamćenje važni sadržaji.Takodje se ne vodi računa o kompatibilnosti i mogućnosti novih elektronskih da iščitavaju starije, što za posledicu ima da su mnogi zapisi napravljenji 60-ih i 70-ihgod. danas neupotrebljivi.Po svemu sudeć virtuelna mreža digitalnih komunikacija nije pravo mesto za čuvanje i korišćenje najvećih duhovnih vrednosti čovečanstva.