Embedded Files
Ova stranica i sve na njoj pripadaju strukovnoj nastavnici Marini Majdenić i učenicima slastičarskog zanimanja Ugostiteljsko-turističke škole iz Osijeka. Nije dozvoljeno neovlašteno kopiranje niti jednog djela stranice bez dozvole.
Sladoled je djelomično ili potpuno zamrznuta slastica koja se većinom sastoji od mlijeka ili mliječnih proizvoda (mlijeko u prahu, ugušćeno mlijeko, vrhnje ili maslac), te ne mliječnih sastojaka koji se dodaju u smjesu u svrhu podešavanja okusa, arome, boje, mirisa i konzistencije (šećeri i zaslađivači, stabilizatori i emulgatori, uz mogući dodatak voća, voćnih aroma, jaja, čokolade ili nekih drugih dodataka). Osim toga, sladoled sadrži vodu i uklopljen zrak. Uklopljeni zrak služi povećanju volumena sladoleda, boljoj konzistenciji, te smanjuje osjećaj hladnoće u ustima tijekom konzumiranja.
Sladoledi se stavljaju u promet u zamrznutom stanju, pri najviše -15 °C, i kao takav može se čuvati najmanje godinu dana. Sladoledi se na tržištu nalaze u brojnim oblicima, okusima i pakiranjima. Vrsta sladoleda mora biti navedena u deklaraciji. Razlikuju se mliječni sladoled, krem sladoled (sadrži najmanje 5% masti), sladoled, te zamrznuti aromatizirani i voćni deserti. Osnovna je razlika što mliječni i krem sladoledi sadrže mlijeko i ne smiju sadržavati biljne proteine ni biljnu mast, dok zamrznuti aromatizirani i voćni deserti ne smiju sadržavati mliječnu mast ni mliječne proteine. Zakonski propisi određuju sastav pojedinih sladoleda, odnosno deserata.U slastičarstvu vjerojatno ne postoji ni jedno područje koje pruža toliko mogućnosti za priređivanje različitih jela kao što je sladoled. Naime poznato je oko 50000 recepata za sladoled. Sladolede dijelimo na mliječne i voćne.
Sladoled su ljudi uživali još davno prije naše ere. Rimljani su pripremali sladoleda pića od leda koji su donosili sa planina. Nakon propasti Rimskog Carstva sladoled se više nije pravio. U 13.st. Marko Polo je donio recept za sladoled iz Azije u Europu. Prvi talijanski proizvođači sladoleda su tajili svoje recepte, njihovi nasljednicu su se morali zavjetovati da će čuvati recept. Unatoč strogo čuvanim receptima uživanje u sladoledu se proširilo i na druge zemlje. U francuskoj ga nisu previše cijenili jer su smatrali da hladno previše šteti grlu i prsima, iako su ga usprkos tome jeli jer je to bilo moderno. Tek polovicom 18.tog stoljeća sladoled se počeo praviti u Americi, danas s u Amerikanci najveći potrošači sladoleda. A Italija je proizvođač najkvalitetnijeg i najukusnijeg sladoleda.
Povijest o sladoledu ima mnogo priča, a jedna govori o francuskom kuharu, imenom Montignac, koji je rekao: „Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti“. Ali kao i sve delicije, sladoled i zamrznuti deserti imaju svoju priču.
Ona seže još u doba kineskog kralja Tang od Shanga. On je obožavao led i mlijeko. Povijest nas vodi u vrijeme Nerona koji je led miješao sa voćnim sokovima, medom i lješnjacima, te do vještih Arapa, koji su Talijane sa Sicilije upoznali s vještinom zamrzavanja sladoledne kreme. Konačno, 1533. godine talijanski ga je kuhar servirao na svadbi Katarine de Medici. Od tada se sladoled kao poslastica počinje širiti svijetom. U Ameriku je sladoled stigao 1700. godine, što je dosta i kasno, reklo bi se.
Tržište smrznutih deserta od 1998. godine stalno raste. Asortiman iz godine u godinu stalno raste. Lagani i osvježavajući deserti u čaši postali su trend , ali i alternativa tradicionalnim desertima. Deserti od sladoleda pripremaju se u visokim staklenim čašama, a atraktivnost slojeva postiže se kombiniranjem boja i teksture. Ukrašeni šlagom, kuglicama sladoleda, uz hrskave kekse, praline, oraščiće, komadiće voća, ovakvi deserti pravi su užitak i za oči i za nepce.
Zbog sve bržeg načina života dolazi do promjena navika u kojima se izgubio klasičan desert nakon jela. No što se tiče sladoleda, čini se da se svi slažu u tome da zaslugu za njegovo pronalaženje valja pripisati Kinezima. Iako to nije bio isti sladoled kao danas, nego nešto hladno, manje ili više slatko, pripremljeno od voćnih sokova koji su se čuvali u snijegu u podzemnim ledanama.
Kinezi su prenijeli tu vještinu Perzijancima, Indijcima i Arapima, a oni Sicilijancima, koji ga s vremenom usavršili. Upravo je Sicilijanac Francesco Procopio Cultelli, koji je 1660. emigrirao u Francusku, otvorio u Parizu, u Rue Des Fosses Saint-Germain, lokal za prodaju sladoleda (specijaliteta njegova otoka). Parižanima se jako svidio taj specijalitet, pa je ,,Cafe Procope“ ubrzo postao toliko cijenjen da je potaknuo i druge da slijede njegov primjer. Čini se da upravo tom sladoledaru dugujemo pronalazak glasovitih ,,parižanki“.
Page updated
Google Sites
Report abuse