Čušpajz

Danas je dan za pisati pjesmu.

Napisati recimo:

vuku se ružičaste magle na obzorju

sumaglica

dimova iz cigaršpica moje bake

večernji sfumato

Radim uz otvoreni prozor

dišem tiho i spokojno

blago listopadsko veče

Rezignacija

Tuga

nespoznatljivo duboka

Širina

usamljenosti

prekriva obzor

Sama

u praznome prostoru

Kričim

Ne javljaju se ptice

Ne skviči miš u duplji

Ne mijauče maca meka

Pas ne reži

Široka pruga

usamljenosti

prekriva obzor

Sama

Kričim u prazni prostor

Pogled kroz musavo okno

jutro je 

rano

zavaljena sjedim

nejasne slike

brzo se nižu

gledam

kroz musavo okno

zagorske brege

prigorske ravnice

mutnu rijeku

pobjedu

tehnike

nebodere

tvorničke dvorane

sitne ljude

kišobrane

što žure

kapljice klize

je li

kiša

il

su 

suze?

Poraz

Jedna po jedna

niz obraz žure

od kapka

do ruba trepavice

pa lako uz nos

do gornje usne

IZDAJNICE

gorko vlažne

brze jeguljave

svjedoče

žustro

tiho

bistro

o

jednostavnosti

poraza

Mala noćna

I opet povratak 

u osamu bića 

u atome 

po grincajg duhovnosti 

pa natrag 

na površinu 

(smajli )

Kak ste kaj? 

Brzo skuhaj čušpajz 

iz nutarnjeg grincajga 

jer hora je 

mora se poći 

dzora dzori

Kiša i još ponešto

Kiša udara po limu prozora spavaće sobe

Udara ritmički - najprije u mlazu,

     snažno,

Pa stane

         i čuju se dvije tri kaplje.

A onda opet krene jače,

            Ispire kiša lim prozora spavaće sobe. 

Suze nebeske ispiru prozor spavaće sobe.

Dok moj sin lagano diše

     auti u daljinu odnose sne i priče

nedosanjane  

neispričane

Ta kiša po limu spavaće sobe

tuče i lupa, 

a onda stane.

Kao srce izmoreno svakodnevnim lupkanjem

stane,

i gotovo.

Šanse

Sve su šanse

propuštene

Vlakovi su napustili stanice

Karti je istekao datum

Kava na stolu gostionice

hladna je i neukusna

Pogled gubi sjaj

Očima brusim potpetice

treba zakoračiti

Postaja nudi nove smjerove

TEORETSKI ONANIST

On zna sve obrazložiti:

zašto smo Mi Mi,

a Oni Drugi,

razumije rodnospolna razjednačenja

i vješto ih tekstualno opredmećuje

Tekst je za njega tkivo

podatno dekonstrukciji

usporedivoj anatomskom sječivu

pod kojim se svijet razgrađuje

i ponovno Riječju stvara

On je svjestan jezične semioze

i spreman na psihoanalitičku

a i marksističku kritiku

Ni feminizam mu nije strana priča

Dok drka nad tekstom

orgazmički se trza

jer zna:

rečenicama će se oblizivati

nad mladim kokama u prvome redu

što zbunjeno trepću

u težini zraka ostaju bez daha

zbog njegove nadmoćne pozicije

Ja nad Drugim

u trećem redu

Sanjam

Sanjam kolodvore i stanice s kojih se ne putuje i odmahuje

stanice za stanovanje

uglačanih pločica i pohabanih klupica s novinskim pokrivalom

da se nađe

Sanjam putovanja bez obveza

snovite krajobraze i obraze zažarene srećom slučajnih susreta

Sanjam  nedosanjano

Kiša

Kad kiši, šutnja je protočna. Uvlači se kao poplava u svaki zakutak bića i plavi stanice sjetnom melankolijom. Misli se s kišnim kapima kotrljaju po staklenim površinama i prelaze iz unutrašnjosti na prostor papira.

Zavidi ljudima koji vole kišu. Oni  su sretne, stabilne i mirne duše. Uživaju u udaranju kapljica po plehu prozorskih klupčica i toplini prekrivača na svojim stopalima. 

Nju veseli samo vrući ljetni pljusak. Onda skida promokle natikače. Bosih nogu skakuće po asfaltu s kojeg se puši vrućina. Na nebu se opaža: već sjaju večernje zvijezde. Kiša je spaja kao antena sa svemirom.

U tišini svojega bića izgovara Mažuranićeve rečenice: Što smo mi? Što je ovaj svijet?! - -

Hodnik

Hodnik je dugačak i gotovo bolnički sterilan. Na zidovima ilustracije hrvatskih krajolika. Misao otimlju blijedom sivilu pločica i odnose je na zamišljenu primorsku plažu sa šetnicom uz more. Skoro se čuje zvuk tihog brndekanja brodskih motorića koji se miješa s neumornim cvrčanjem iz sasušenog livadskog bilja. U nosnice prodire opojan slatkasti miris smilja pomiješan s gorkasto-oporim ružmarinom. Misao je tamo, na zamišljenoj aerosolom okupanoj plaži, a tijelo gmiže sterilnim hodnikom prema učionici.

Obično hoda pogleda uprta u svoja stopala. Čuje kako lupkanje njezinih potpetica odjekuje prostorijom i vraća joj se izobličeno natrag uhu koje bi slušalo melodije Jadrana. Mehanički odzdravi „Dobar dan“ i tridesetak puta dok ide hodnikom od učionice do zbornice, od zbornice do učionice. Uspinjanje stubama obojanim azurnoplavetnim akrilik bojama čini joj se kao uranjanje u školsku podmornicu. Voli na časak zastati na polukatu, ako nitko nije u prolazu, i duboko udahnuti svoju šutnju. Udišući šutnju, pluća puni ustalasanom energijom vode za koju njezina učiteljica joge kaže da je fluidna i ženska, intuitivna i prevrtljiva, baš kao što i sama osjeća obuzeta svojom ženskom karmom. Duboko vjeruje u horoskope. I zna da to što je rođena kao mjesečeva djeva tek nekoliko minuta iza ponoć usred žarkoga srpnja njezinoj natalnoj karti nije donijelo ništa dobro. Uspjela je već  u trenutku rođenja oksimoronski spojiti vatru i vodu, sunce i mjesečinu.

 Kad joj je davnih dana gatara pogledala u dlan, široko je otvorila oči i brzo ga je sklopila. Od mnoštva brazda koje se njime i danas prostiru iščitala je sudbinu s kojim ju nije suočila. Pustila je da ju sporo otkriva sama. Crta života iskidala joj se na nekoliko prijevoja, ali spušta se duboko sve do zapešća. Gleda u dlan i misli: živjet ću dugo i nesretno, ne kao junaci romantičarskih proza o kojima joj je zadaća danas govoriti generaciji Z.  Opijumske sobe, makov čaj i parni kotao uparili su se u mislima s engleskom i francuskom krajobraznom arhitekturom u kojoj tako vedro nesretan leži u travi i tiho pati mladić Werter da ga se gotovo može opjevati Vidrićevim stihovima: „U travi se žute cvjetovi i zuje zlaćane pčele“, a misao se od humka k humku vere.  Pogrebnom humku.

Udahne duboko, uhvati kvaku i započne govoriti svojih četrdeset i pet minuta.

Prsten

Prsti su joj nabrekli od nakupljene limfe. Promatra ulegnuće na koži prstenjaka lijeve ruke. Pravilno je. Svjetlo i glatko kao da je prsten i dalje tamo. Okrugao kao brojke njezina skora rođendana.

Pola stoljeća. Toliko je godina proteklo od kad je prvi put požmirkala u taj smrdljivi svijet. Jedna je od onih beba koje su se počele rađati u rodilištima, umjesto u udobnosti vlastita doma. Majku su joj oduzeli već u rađaoni. Promatrale su se kroz prozorčić dječje sobe. Možda je već tad započela njezina otuđenost od svakodnevnice ljudi, poniranje u svijet šutnje. Djetinjstva se slabo sjeća. Pamćenje je uglavnom emocionalno. Zna da je ponekad bila sretna kad se vješto koturala asfaltom parkirališta crvenog stupića u kojem je živjela do svoje tinejdžerske dobi. Zna i da je često bila tužna. I da je plakala kad je mama zurila prazno kroz prozor. I čekala. Osjećaj straha mogao se rezati nožem, i nitko ništa nije trebao govoriti. Brata je voljela, ali nikad nisu postali bliski. Pijanstvo im je oduzelo djetinjstvo. Svelo se na drhturenje u kutu dok je pijanac hrkao na podu dnevne sobe. Naučilo je um da brzo zaboravlja, i ništa ne pamti dugo.

Prijateljice nije imala. Možda poznanice. S kojima je hodala do škole. Nije puno pričala. Više je kimala glavom dok su njihove rečenice ispunjavale tišinu. Šutnju je prigrlila kao svoju prijateljicu. U njoj je maštala, planirala, putovala, pisala, pričala, glumila.

Njega je upoznala u sretnijoj studentskoj fazi. Tad se prvi put raspričala jer joj je bilo stalo. Ali zato je sve slabije pisala. Darovao joj je zlatni prsten i ona je pristala. A onda su joj prsten ukrali kad ga je prvi put skinula jer su joj prsti i u trudnoći nabrekli od limfe. (On je prsten skinuo puno prije i nikad ga više nije stavio na prstenjak. A nisu se rastali. Ostadoše skupa u svojim samoćama). Počela je saditi luk i krastavce i salatu i kupus. I bila je dobra domaćica, ali slaba kuharica. Trudila se ogrijati svojom majčinskom toplinom djetinja srca koja je porodila. A nije bila odviše uspješna jer što je u njoj vrelo na površinu nije stizalo erupcijom nego tihim otjecanjem.

I onda je dobila onaj drugi prsten. Prsten kojim su obilježili četvrt stoljeća. I sad taj prsten stoji na stolu i promatraju se on i ona. Kružnica ispunjena tihom prazninom okrugla rođendana.

Povratak

Od Splita do Varaždina putuje se najmanje šest sati. Šest sati dijeli nas do ponovnog susreta. Šest sati i šest minuta. Šest sati. Glava je teška. Misli su teške. Taj osjećaj u prsima što stišće i tjera da se trepavice ponovno ovlaže izdajničkim suzama. Pokrit ću se poplunom preko glave i pretvarati da sam usnula. Ugasit ću svjetlo noćne lampe iznad kreveta uz koju glumim da čitam. Jer brojim minute, gledam u sat, brojke se sporo okreću, večer odmiče poput gliste po cesti nakon obilne kiše i već je gluha noć.

Još je pet sati do ponovnog susreta. Svjetiljka i dalje gori. I dalje glumim da čitam glupu publicistiku.

Poplun je pun znoja i suza. Plahte su izgužvane. Zvijezde i dalje trepću na noćnom nebu kao da se ništa pod njihovim očima ne događa. A moje srce lupa. Lupa mi srce. Čujem ga u petama. Na zapešću dlanova. Obija se na vratnoj aorti. U ušima lupka. Čujem zujanje. Mandibularni zglob je ukočen. Bol je stalna i prisutna poput prijateljice iz djetinjstva. Ne primjećujem je i doživljavam zdravo za gotovo.

Djeca spavaju u svojim krevetićima. Spokojna su. Mirna. Lijepa. Draga. Moja.

Još su četiri sata do ponovnog susreta. Ceste od Splita nisu zakrčene. Nema neočekivanih obavijesti o zastojima i nesrećama. Promet teče. Vidim zelenu crtu na guglovim kartama. Sve je očekivano. Dah se primirio. Nestaje tahikardija. Pokrit ću se poplunom preko glave. I glumit ću da spavam. Mirno i spokojno poput one djece u krevetićima. Neću postavljati nezgodna pitanja. Neću ga gledati u oči. Žmirit ću čvrsto stisnutih vjeđa. I tako već vidim bore oko crnih podočnjaka.

Još su tri sata do ponovnog susreta. Usta su suha i teško gutam još neisplakane suze. Neću priznati da mi je stalo. Idem popiti vode. Popišati tugu.

Još su dva sata do ponovnog susreta. Već se pomalo iskri svjetlost na obzoru. Pokrit ću se preko glave. Ne želim jutro. Svi me mišići bole od zgrčenost ležanja. Duga je noć kad je besana.

Još je sat do ponovnog susreta. Odijevam se za posao. Pijem gorku jutarnju kavu. Gledam kako se ulice bude. Auti jure kao da brzina nije ograničena na četrdeset. Jutarnja prognoze je potpuno vedro s laganom izmaglicom. Od Splita do Varaždina šest je sati, sati sastavljenih od 360 minuta, minuta dovoljnih da se ispuni punina kružnice. Kružnica koju ispunjava šutnja.

- Pusa. Već si budna?

 Praznina

Afazija lijeve moždane polutke

Prazni ekrani

prazne police

praznoumlje

Afazija desne moždane polutke

govorna smrt

zbogom sjećanje

Praznina II.

Pogled u prazno

misli u ništa

znam da nisam

i znam da ne ću

Poznata zimska priča

Klupica

Sjedoh.

U trenu

čitav svijet

prože me.

Žilice

žeglo

sunce

žge.

Ptičji žvrgolj

glasniji

je

od brndekanja

motora.

Svijet

ide kroza me

Sama  sa  

sobom

sretna

sam.

STANJE

levitacija

gravitacija

lopta

akcija

sanacija

operacija

levitacija

gravitacija

 I to je to 

Kad ti netko treba, blizu,  bliže,

 onda nema nikog, ni blizu, ni bliže.

          prepustiš se  svojoj samoći

 Misliš ponekad  na samog Boga.

 Moliš se, kaješ, zaklinješ, klanjaš.

 Na oltaru duše, u osami srca,

 otkrivaš tajne, 

 vrhovnom Biću, vječnom Dobru

 svome. I nadaš se, sanjaš

 stići će znamen:

oprošteno je duši,

amen

LUNAPARK

U običnosti

svakodnevice

pogledaj sunce

i zaljubljene oblake

Osjeti u nozdrvi

svježe

mirisno rublje

i zapni duh za najviše

grane čempresa

verući očima se

od ruba do ruba

žice

poput cirkuske

artistice

Jer život

je lunapark

prepun šarenih

skupocjenih atrakcija

na kojima smo pozvani

poigrati se

do životnog

sumraka

SMS

Svaka poruka

glasna i jasna

krvava je mrlja.

Okusi

okusi djetinjstva:

okus čokolina u memljivo jutro,

okus čokolade sa zrncima riže što hruskaju pod jezikom,

okus kokošje juhe,

okus prežgane juhe (fujjjjjj),

okus ljepote i

okus gorčine –

odrastanje -

bezokusnost.

Livada

Zelena ploha

žuto-bijelih mrlja

ljulja se

u proljetnoj košulji

magle

Rosni bumbarov let

najavljuje

mirisno

podne

Da 

znojim

se

Pašmanske sličice

Runjava cesta i makija 

        Znojim se, podne je

Sunce, zrikavci i barka u daljini

                     Točka na kroki

Ljeto u gradu

Vjetar u kosi

pedale pod stopalima

Biciklom lunjam kroz grad

Kavica na Korzu

slasna je i vruća

Dobar dan, dobar dan!

Dobro sam, da! A, vi?

Takaj! Serbus! 

Haj! Ćao! Bok!

Male vjetrenjače u rukama

pokazuju nove smjerove

Zauzdavam pedale,

balansiram na mjestu

Gdje ćemo krenuti -

vjetar u kosi

prkosi sparnoj učmalosti -

nećemo se predati

bicikl i ja