Varaždinski nokturno
Sjevernjak brije od Pavlinske
do astronomske ure i Jagićeva kipa
pa skroz kroz Habdelićevu
huče i svija granje
visokog brijesta i nižega ginka
Ni čovjeka ni ljuda
na cesti
Tek mjesečina, ja
i red uličnih lampa treperimo
u sumrak
Naopaki krug
S juga puše oštro
pa se na jugoistoku svija široko
Onda široko smjeni levant istočni
za kojim bura sjeveroistočna
britka šiba
s drugom svojom sjevernom tramontanom.
Maestral, sjeverozapadnjak, donosi ljetni dašak
pulanatu sa zapada.
Lebić je vjetrić što zatvara krug
koji mene u središtu
životom smućenu ima.
Vidljivo nevidljiva
Čuči u svojoj podrumskoj prostoriji
Umemljena u zvukove jazza
Siva boja sumraka
stapa se s kavom
zemljanoga okusa
Listovi magnolije
polako padaju
I čini se: jesen je nedgodiva
stavka rujna
sa svojim kišovitim raspoloženjima
za kojih vidljivo nevidljiva
postaje sve manje vidljiva
Godine mudrosti
Kad žena postane svoja?
Kad:
stekne autentična iskustva
odabere životni poziv
sklopi životno partnerstvo
odgoji djecu rođenu
pristupi profesionalnim cehovima
životni poziv pretvori u posao
poduzetno profesionalizira hobi
proda imovinu radi putovanja
opkopa vrt i cvjetnjak
sjedne pod mir mirisne smokve
i sluša cvrkut kosova?
Put u nepostojanje
Očekujući još jedan ljetoslom
nakon dugotrajnog toplinskog vala
okupana znojem
surfam valovima internetskih tražilica
uz pripomoć Copilota i Deep Seeka
tražim
put u nepostojanje
onakvo kakvo je bilo u onoj eri prije 2000.
kad smo bili samo analogni karakteri
koje su znali tek kolege s posla
mrzovoljni susjedi
i rodbina
Ako nestanem
izbrišem sve digitalne tragove
poveznice i fotografije
možda ću opet biti svoja
i manje misliti o onim drugima
što se vedro fotografiraju
na plažama
aerodromima
vidikovcima
ljetnikovcima
alpinističkim turama
stazama i puteljcima
vrtovima i trgovima
dosadio mi je više moj digitalni ja
Zadnje, a prvo
I stiže
Koje jest i nije
Umotano mirisom vanilije
klinčića i čokolade
S okusom
hladetine
sarme
i dimljenih rebarca
Zrnaste slatkogorke francuske
I pufastih klipića sa sezamom, kimom i makom
Jušasto
Svjetlucavo, šljokičasto
S obveznim crvenim rubljem
Biserno
Vatrometasto
Ledeno
Zadnje i prvo
Ovoljetno
Silvestrovo
I bit će i neka je
Vedro i bučno
I sjetno
I sretno
Novoljetno
Zadnje, a prvo
Jesen u vrtu
Šum jugovine u jorgovanu
Na stoliću u sunčevu odrazu
ljeto na nepce prizivaju
kruške
Vrt je miran
Otputovaše čvorci i laste
Tek mačka u sjeni hibiskusa
blago predenjem talasa
spokoj dana
Dan za pjesmu
Danas je dan za pisati pjesmu.
Napisati recimo:
vuku se ružičaste magle na obzorju
sumaglica
dimova iz cigaršpica moje bake
večernji sfumato
Radim uz otvoreni prozor
dišem tiho i spokojno
blago listopadsko veče
Rezignacija
Tuga
nespoznatljivo duboka
Širina
usamljenosti
prekriva obzor
Sama
u praznome prostoru
Kričim
Ne javljaju se ptice
Ne skviči miš u duplji
Ne mijauče maca meka
Pas ne reži
Široka pruga
usamljenosti
prekriva obzor
Sama
Kričim u prazni prostor
Pogled kroz musavo okno
jutro je
rano
zavaljena sjedim
nejasne slike
brzo se nižu
gledam
kroz musavo okno
zagorske brege
prigorske ravnice
mutnu rijeku
pobjedu
tehnike
nebodere
tvorničke dvorane
sitne ljude
kišobrane
što žure
kapljice klize
je li
kiša
il
su
suze?
Poraz
Jedna po jedna
niz obraz žure
od kapka
do ruba trepavice
pa lako uz nos
do gornje usne
IZDAJNICE
gorko vlažne
brze jeguljave
svjedoče
žustro
tiho
bistro
o
jednostavnosti
poraza
Mala noćna
I opet povratak
u osamu bića
u atome
po grincajg duhovnosti
pa natrag
na površinu
(smajli )
Kak ste kaj?
Brzo skuhaj čušpajz
iz nutarnjeg grincajga
jer hora je
mora se poći
dzora dzori
Kiša i još ponešto
Kiša udara po limu prozora spavaće sobe
Udara ritmički - najprije u mlazu,
snažno,
Pa stane
i čuju se dvije tri kaplje.
A onda opet krene jače,
Ispire kiša lim prozora spavaće sobe.
Suze nebeske ispiru prozor spavaće sobe.
Dok moj sin lagano diše
auti u daljinu odnose sne i priče
nedosanjane
neispričane
Ta kiša po limu spavaće sobe
tuče i lupa,
a onda stane.
Kao srce izmoreno svakodnevnim lupkanjem
stane,
i gotovo.
Šanse
Sve su šanse
propuštene
Vlakovi su napustili stanice
Karti je istekao datum
Kava na stolu gostionice
hladna je i neukusna
Pogled gubi sjaj
Očima brusim potpetice
treba zakoračiti
Postaja nudi nove smjerove
TEORETSKI ONANIST
On zna sve obrazložiti:
zašto smo Mi Mi,
a Oni Drugi,
razumije rodnospolna razjednačenja
i vješto ih tekstualno opredmećuje
Tekst je za njega tkivo
podatno dekonstrukciji
usporedivoj anatomskom sječivu
pod kojim se svijet razgrađuje
i ponovno Riječju stvara
On je svjestan jezične semioze
i spreman na psihoanalitičku
a i marksističku kritiku
Ni feminizam mu nije strana priča
Dok drka nad tekstom
orgazmički se trza
jer zna:
rečenicama će se oblizivati
nad mladim kokama u prvome redu
što zbunjeno trepću
u težini zraka ostaju bez daha
zbog njegove nadmoćne pozicije
Ja nad Drugim
u trećem redu
Sanjam
Sanjam kolodvore i stanice s kojih se ne putuje i odmahuje
stanice za stanovanje
uglačanih pločica i pohabanih klupica s novinskim pokrivalom
da se nađe
Sanjam putovanja bez obveza
snovite krajobraze i obraze zažarene srećom slučajnih susreta
Sanjam nedosanjano
Kiša
Kad kiši, šutnja je protočna. Uvlači se kao poplava u svaki zakutak bića i plavi stanice sjetnom melankolijom. Misli se s kišnim kapima kotrljaju po staklenim površinama i prelaze iz unutrašnjosti na prostor papira.
Zavidi ljudima koji vole kišu. Oni su sretne, stabilne i mirne duše. Uživaju u udaranju kapljica po plehu prozorskih klupčica i toplini prekrivača na svojim stopalima.
Nju veseli samo vrući ljetni pljusak. Onda skida promokle natikače. Bosih nogu skakuće po asfaltu s kojeg se puši vrućina. Na nebu se opaža: već sjaju večernje zvijezde. Kiša je spaja kao antena sa svemirom.
U tišini svojega bića izgovara Mažuranićeve rečenice: Što smo mi? Što je ovaj svijet?! - -
Hodnik
Hodnik je dugačak i gotovo bolnički sterilan. Na zidovima ilustracije hrvatskih krajolika. Misao otimlju blijedom sivilu pločica i odnose je na zamišljenu primorsku plažu sa šetnicom uz more. Skoro se čuje zvuk tihog brndekanja brodskih motorića koji se miješa s neumornim cvrčanjem iz sasušenog livadskog bilja. U nosnice prodire opojan slatkasti miris smilja pomiješan s gorkasto-oporim ružmarinom. Misao je tamo, na zamišljenoj aerosolom okupanoj plaži, a tijelo gmiže sterilnim hodnikom prema učionici.
Obično hoda pogleda uprta u svoja stopala. Čuje kako lupkanje njezinih potpetica odjekuje prostorijom i vraća joj se izobličeno natrag uhu koje bi slušalo melodije Jadrana. Mehanički odzdravi „Dobar dan“ i tridesetak puta dok ide hodnikom od učionice do zbornice, od zbornice do učionice. Uspinjanje stubama obojanim azurnoplavetnim akrilik bojama čini joj se kao uranjanje u školsku podmornicu. Voli na časak zastati na polukatu, ako nitko nije u prolazu, i duboko udahnuti svoju šutnju. Udišući šutnju, pluća puni ustalasanom energijom vode za koju njezina učiteljica joge kaže da je fluidna i ženska, intuitivna i prevrtljiva, baš kao što i sama osjeća obuzeta svojom ženskom karmom. Duboko vjeruje u horoskope. I zna da to što je rođena kao mjesečeva djeva tek nekoliko minuta iza ponoć usred žarkoga srpnja njezinoj natalnoj karti nije donijelo ništa dobro. Uspjela je već u trenutku rođenja oksimoronski spojiti vatru i vodu, sunce i mjesečinu.
Kad joj je davnih dana gatara pogledala u dlan, široko je otvorila oči i brzo ga je sklopila. Od mnoštva brazda koje se njime i danas prostiru iščitala je sudbinu s kojim ju nije suočila. Pustila je da ju sporo otkriva sama. Crta života iskidala joj se na nekoliko prijevoja, ali spušta se duboko sve do zapešća. Gleda u dlan i misli: živjet ću dugo i nesretno, ne kao junaci romantičarskih proza o kojima joj je zadaća danas govoriti generaciji Z. Opijumske sobe, makov čaj i parni kotao uparili su se u mislima s engleskom i francuskom krajobraznom arhitekturom u kojoj tako vedro nesretan leži u travi i tiho pati mladić Werter da ga se gotovo može opjevati Vidrićevim stihovima: „U travi se žute cvjetovi i zuje zlaćane pčele“, a misao se od humka k humku vere. Pogrebnom humku.
Udahne duboko, uhvati kvaku i započne govoriti svojih četrdeset i pet minuta.
Prsten
Prsti su joj nabrekli od nakupljene limfe. Promatra ulegnuće na koži prstenjaka lijeve ruke. Pravilno je. Svjetlo i glatko kao da je prsten i dalje tamo. Okrugao kao brojke njezina skora rođendana.
Pola stoljeća. Toliko je godina proteklo od kad je prvi put požmirkala u taj smrdljivi svijet. Jedna je od onih beba koje su se počele rađati u rodilištima, umjesto u udobnosti vlastita doma. Majku su joj oduzeli već u rađaoni. Promatrale su se kroz prozorčić dječje sobe. Možda je već tad započela njezina otuđenost od svakodnevnice ljudi, poniranje u svijet šutnje. Djetinjstva se slabo sjeća. Pamćenje je uglavnom emocionalno. Zna da je ponekad bila sretna kad se vješto koturala asfaltom parkirališta crvenog stupića u kojem je živjela do svoje tinejdžerske dobi. Zna i da je često bila tužna. I da je plakala kad je mama zurila prazno kroz prozor. I čekala. Osjećaj straha mogao se rezati nožem, i nitko ništa nije trebao govoriti. Brata je voljela, ali nikad nisu postali bliski. Pijanstvo im je oduzelo djetinjstvo. Svelo se na drhturenje u kutu dok je pijanac hrkao na podu dnevne sobe. Naučilo je um da brzo zaboravlja, i ništa ne pamti dugo.
Prijateljice nije imala. Možda poznanice. S kojima je hodala do škole. Nije puno pričala. Više je kimala glavom dok su njihove rečenice ispunjavale tišinu. Šutnju je prigrlila kao svoju prijateljicu. U njoj je maštala, planirala, putovala, pisala, pričala, glumila.
Njega je upoznala u sretnijoj studentskoj fazi. Tad se prvi put raspričala jer joj je bilo stalo. Ali zato je sve slabije pisala. Darovao joj je zlatni prsten i ona je pristala. A onda su joj prsten ukrali kad ga je prvi put skinula jer su joj prsti i u trudnoći nabrekli od limfe. (On je prsten skinuo puno prije i nikad ga više nije stavio na prstenjak. A nisu se rastali. Ostadoše skupa u svojim samoćama). Počela je saditi luk i krastavce i salatu i kupus. I bila je dobra domaćica, ali slaba kuharica. Trudila se ogrijati svojom majčinskom toplinom djetinja srca koja je porodila. A nije bila odviše uspješna jer što je u njoj vrelo na površinu nije stizalo erupcijom nego tihim otjecanjem.
I onda je dobila onaj drugi prsten. Prsten kojim su obilježili četvrt stoljeća. I sad taj prsten stoji na stolu i promatraju se on i ona. Kružnica ispunjena tihom prazninom okrugla rođendana.
Povratak
Od Splita do Varaždina putuje se najmanje šest sati. Šest sati dijeli nas do ponovnog susreta. Šest sati i šest minuta. Šest sati. Glava je teška. Misli su teške. Taj osjećaj u prsima što stišće i tjera da se trepavice ponovno ovlaže izdajničkim suzama. Pokrit ću se poplunom preko glave i pretvarati da sam usnula. Ugasit ću svjetlo noćne lampe iznad kreveta uz koju glumim da čitam. Jer brojim minute, gledam u sat, brojke se sporo okreću, večer odmiče poput gliste po cesti nakon obilne kiše i već je gluha noć.
Još je pet sati do ponovnog susreta. Svjetiljka i dalje gori. I dalje glumim da čitam glupu publicistiku.
Poplun je pun znoja i suza. Plahte su izgužvane. Zvijezde i dalje trepću na noćnom nebu kao da se ništa pod njihovim očima ne događa. A moje srce lupa. Lupa mi srce. Čujem ga u petama. Na zapešću dlanova. Obija se na vratnoj aorti. U ušima lupka. Čujem zujanje. Mandibularni zglob je ukočen. Bol je stalna i prisutna poput prijateljice iz djetinjstva. Ne primjećujem je i doživljavam zdravo za gotovo.
Djeca spavaju u svojim krevetićima. Spokojna su. Mirna. Lijepa. Draga. Moja.
Još su četiri sata do ponovnog susreta. Ceste od Splita nisu zakrčene. Nema neočekivanih obavijesti o zastojima i nesrećama. Promet teče. Vidim zelenu crtu na guglovim kartama. Sve je očekivano. Dah se primirio. Nestaje tahikardija. Pokrit ću se poplunom preko glave. I glumit ću da spavam. Mirno i spokojno poput one djece u krevetićima. Neću postavljati nezgodna pitanja. Neću ga gledati u oči. Žmirit ću čvrsto stisnutih vjeđa. I tako već vidim bore oko crnih podočnjaka.
Još su tri sata do ponovnog susreta. Usta su suha i teško gutam još neisplakane suze. Neću priznati da mi je stalo. Idem popiti vode. Popišati tugu.
Još su dva sata do ponovnog susreta. Već se pomalo iskri svjetlost na obzoru. Pokrit ću se preko glave. Ne želim jutro. Svi me mišići bole od zgrčenost ležanja. Duga je noć kad je besana.
Još je sat do ponovnog susreta. Odijevam se za posao. Pijem gorku jutarnju kavu. Gledam kako se ulice bude. Auti jure kao da brzina nije ograničena na četrdeset. Jutarnja prognoze je potpuno vedro s laganom izmaglicom. Od Splita do Varaždina šest je sati, sati sastavljenih od 360 minuta, minuta dovoljnih da se ispuni punina kružnice. Kružnica koju ispunjava šutnja.
- Pusa. Već si budna?
Praznina
Afazija lijeve moždane polutke
Prazni ekrani
prazne police
praznoumlje
Afazija desne moždane polutke
govorna smrt
zbogom sjećanje
Praznina II.
Pogled u prazno
misli u ništa
znam da nisam
i znam da ne ću
Poznata zimska priča
Klupica
Sjedoh.
U trenu
čitav svijet
prože me.
Žilice
žeglo
sunce
žge.
Ptičji žvrgolj
glasniji
je
od brndekanja
motora.
Svijet
ide kroza me
Sama sa
sobom
sretna
sam.
STANJE
levitacija
gravitacija
lopta
akcija
sanacija
operacija
levitacija
gravitacija
I to je to
Kad ti netko treba, blizu, bliže,
onda nema nikog, ni blizu, ni bliže.
prepustiš se svojoj samoći
Misliš ponekad na samog Boga.
Moliš se, kaješ, zaklinješ, klanjaš.
Na oltaru duše, u osami srca,
otkrivaš tajne,
vrhovnom Biću, vječnom Dobru
svome. I nadaš se, sanjaš
stići će znamen:
oprošteno je duši,
amen
LUNAPARK
U običnosti
svakodnevice
pogledaj sunce
i zaljubljene oblake
Osjeti u nozdrvi
svježe
mirisno rublje
i zapni duh za najviše
grane čempresa
verući očima se
od ruba do ruba
žice
poput cirkuske
artistice
Jer život
je lunapark
prepun šarenih
skupocjenih atrakcija
na kojima smo pozvani
poigrati se
do životnog
sumraka
SMS
Svaka poruka
glasna i jasna
krvava je mrlja.
autorica: Nataša Sajko
Od renesanse do suvremenosti
Jurišaj, Don Quijote, jurišaj!
Dok se ne urazumiš od svojih ludosti.
A tada uđi u vrt, sadi luk, ne gledaj zvijezde.
Dok ne pregrizeš uzice.
Pa otputuješ med zvijezde!
Gdje ćeš meni usamljenoj sjati!
Gdje neće doseći te ljudi.
I tako
(lamentacija na valentinovsku temu)
Čekaš:
da telefon zazvoni
da poruka bljesne
da zvonce cikne
da glasom zovne
Čekaš:
podoknicu
pozivnicu
zahvalnicu
ispričnicu
Čekaš:
da zima smrzne
da proljeće spere
da ljeto sprži
da jesen skori
Beskrajan
osjećaj samoće
Ruka
Kad me jučer shrvala tuga
takva da je ni zatamnjena stakla
nisu skrila
na raskršću
dok je zbog crvenog
promet stao
pojavila se u kutu oka
jedna nepoznata ruka
Podigoh pogled
i u njega je ušao
smiješak mladog bradatog lica
iz susjednog auta
Darivani bonbon
vratio je snagu
za dovršetak dana
Šetnja
U mojoj se ulici
žute lampe
i plavi se polje u daljini
Orah odbacio lišće
Jesen je.
DOMAĆI HAIKU
Sinoć, u predvečerje,
nebom iznad mojeg vrta
proletjele guske.
Večer
Ekrani
veliki i mali
igra slika
tišina
zbrajaju se (ne)
uspjesi
Život
Između udaha
i
vječnosti
točka je
vrtnje
osobnih svemira
Sloboda
Plavi pravokutnik
s dvije bijele trake
Svježi povjetarac
na mokroj koži
Čušpajz
Pečena paprika
i kuhani paradajz
jela za ljeta kraj
okus i mirisi
prožmu se
sjećanje ostaje
Okusi
okusi djetinjstva:
okus čokolina u memljivo jutro,
okus čokolade sa zrncima riže što hruskaju pod jezikom,
okus kokošje juhe,
okus prežgane juhe (fujjjjjj),
okus ljepote i
okus gorčine –
odrastanje -
bezokusnost.
Livada
Zelena ploha
žuto-bijelih mrlja
ljulja se
u proljetnoj košulji
magle
Rosni bumbarov let
najavljuje
mirisno
podne
Da
znojim
se
Pašmanske sličice
Runjava cesta i makija
Znojim se, podne je
Sunce, zrikavci i barka u daljini
Točka na kroki
Ljeto u gradu
Vjetar u kosi
pedale pod stopalima
Biciklom lunjam kroz grad
Kavica na Korzu
slasna je i vruća
Dobar dan, dobar dan!
Dobro sam, da! A, vi?
Takaj! Serbus!
Haj! Ćao! Bok!
Male vjetrenjače u rukama
pokazuju nove smjerove
Zauzdavam pedale,
balansiram na mjestu
Gdje ćemo krenuti -
vjetar u kosi
prkosi sparnoj učmalosti -
nećemo se predati
bicikl i ja
Živjeti poeziju
Ustati ujutro i oprati zube.
Zbrzati doručak i otputovati u svijet poezije.
Živjeti je, vidjeti je
- za stolom,
u tramvaju,
na jutarnjoj kavi,
ulicom,
za razgovora sa strancima,
Govor ptica i golubova,
večernja molitva,
trenutci sazrijevanja,
poezija danas?
Poezija je mrtva. Sve je prozaično.
A onda prhnu krila i
zaiskri smijeh djeteta,
zacinka cinkuš večernji
Zvijezde ipak sjaje:
I kad je glava pognuta
I kad su ramena obremenjena
tiho zbore riječi iz dubine bića
skrivene, proživljene, trajne
S lovačkom korom pod miškom
Podne je, nosim kruh za doručak
Za iskupljenje pod miškom lovačka kora s bučinim sjemenkama
Njam! Taj volimo najviše!
Vrućina se isparava s pločnika, vidim sitnu paricu u zraku
Moje klompe lupkaju u ritmu brzih koraka,
onih istih što su lijeno gmizali u devet
Osjećaj lagode jer zrak je topao i podatan
Kad klinci legnu pod plahte, uz hladno pivo,
promatrajući treptava svjetla u daljini rasuta po Kalničkom gorju
ti ćeš disati u moj vrat, a ja mirisati lovačku koru i kockice sira
Silikonski ljudi
Ljudi-lutke
Izloženi, raskomadani, slijepljeni
Zure u nas svojim staklenim očima
nude svoju nutrinu za nešto kuna
i sele se iz grada u grad ko putujuća senzacija
Male Kineze raskomadale su pomne ruke
moćnih Amerikanaca
Tjelesa darovana (ili prodana)
(u znanstvene svrhe)
danas putuju poput putujućeg znanstvenog cirkusa
iz jedne otmjene arene u drugu otmjenu arenu
zvanu muzej ili galerija
Gledaju ih i analiziraju znatiželjne oči
još ispunjene suzama
(sveto mjesto)
Oči se ne mogu silikonizirati
Pobjeda znanosti nad vjerom
Desakralizacija tijela
Igranje boga
Slaganje ljudskoga puzzlea
Ljudi-lutke
gledaju na nas svojim staklenim očima
i nude nutrinu za nekoliko desetaka kuna
(jeste li potpisali
donorsku karticu na kraju tunela?)
Prepariranje
Viđala sam preparirane:
ptice šarena perja
debele vunaste medvjede iskeženih zuba
nakostriješene lisice
milooku lanad
zeca što ne bijaše brzonog
umnu bijelu sovu
jazavca, dabra i vepra
Gledala sam njihove staklene oči
i razmišljala o utrobi ispunjenoj
ivericom i silikonom
O livadama koje su prerano napustili
o opustošenim šumama
o krošnjama što zanijemiše u proljetna jutra
Sad gledam: preparirane ljude.
Hoće li sljedeća igračka mojega djeteta
imati ljudsku kožu i isušene kosti?
Koji se dan bliži - prvi ili posljednji?
Svjetovi se ne sudaraju
Svjetovi se ne sudaraju.
Oni se susreću ili zaobilaze.
Svjetovi su ljudi u pokretu.
Ambiciozni i lijeni, brzi i spori,
mudri i luckasti, mladoliki i ostarjeli,
ljudi pored nas, poznanici,
bliski, odani, prevaranti.
Znate već, ljudi ko ljudi,
svjetovi koje želite upoznati ili od njih pobjeći.
Ima ljudi s kojima volimo razgovarati,
tiho šaptati, smijuckati se prekriženih nogu,
pijuckati kavu, bezglavo trošiti ušteđeni novac.
Istraživati, igrati se, plesati,
ima i tih koje zaobilazimo u luku
jer svjetovi se ne sudaraju -
oni se susreću ili zaobilaze.
DOMAĆI
Svibanjski krijes u gradu
u njemu Domaći
Zaplesali, zapucketali
Svibanjski krijes u gradu
Zov davnine
Idemo preskakati krijes
Uhvati ruku
iznad plamena
svibanjskoga krijesa
ples Tintilinića
domaćih patuljčića
preskočimo krijes
Malo dobrih ljudi
još šačica je ostala
tih dobrih ljudi
zlatna Saturnova doba
plemenitost duha
širina obzora
otkrile bi ih
da sami nismo skučeni
u dvocijevke svojih pogleda
kojima strijeljamo
lica običnih prolaznika
u društvu dobrih ljudi
zlatna Saturnova doba
mogli bismo blagovati
vedrinu duševne slobode
da skučeni nismo u
materiju svakodnevlja
u društvu dobrih
ljudi iz Saturnova doba
Zaduha
Omaglica pred očima
Je li to putna tjeskoba
ili tek biometeorološka reakcija
na lipanjsku zaduhu?
lastavicama je tako svejedno
s pogledom na gorje kalničko i Ivanščicu
iza sedam zvonika
Možda je sve zasad rečeno
a možda nismo još rekli ništa
jer:
riječi su tu da nas zavaraju
riječima se puni tišina
riječima možemo pobjeći otud tamo
ili od tamo doplutati tu
i opet osjetiti
omaglicu
zaparu, zaduhu, sparinu
trepet u prsima
i
ništa
Prizma
Debeli, mali, izgužvani
izduženi, izlomljeni, prignječeni
u prizmi života
svi smo isti
ljudi s udovima
osmjesima
mislima željama
prikliješteni u ponuđenu vizuru
ištemo svjetlo na kraju tunela
znajući
to je tek jedan od mogućih svjetova
Pogreb
Sastalo se osam
sasvim privatnih lica
Nimalo glamurozno
Jedan je teško gazio
noseći na plećima svojih devedeset
Druga mu je plećku pružila
od svojih dvadeset i kusur
Ona koja ih je vezala
pod zemljom je sahranjena
mnogo ljeta
Sad ispratiše tetku
s nekoliko daljih rođaka
koji su došli
zbog reda
Po obredu
popit će espreso
Pri mrtvacu
pa svako svojim stvarima
poveden
zbrzat će pozdrav