Savjeti za pisanje

Zašto su neke školske zadaće zanimljive, lako čitljive i razumljive, a druge nezanimljve, teško čitljive i nerazumljive?

Valentina Dušak, maturantica

Smatram da svaki učenik  različito pristupa školskoj zadaći, a otud proizlazi i različito shvaćanje zadatka, određena odbojnost prema pisanju u dva školska sata,  ponekad čak i strah pred pisanjem. Neki su slobodniji u pisanju, argumentiraju činjenice i primjenjuju usvojeno znanje, usto često izražavaju osobne stavove i čitateljsko iskustvo.

Ako ne pročitamo djelo, teško je tumačiti isto i uspoređivati ga s drugim djelima, tada se naša zadaća često svodi samo na nabrajanje općepoznatih činjenica i reproduciranje nastavnih sadržaja te ispunjavanje uvjeta formiranja teksta u tri odlomka gdje će u prvom odlomku biti izrečena definicija književne epohe u kojoj autor stvara, nešto o autoru kako bi na vidjelo došlo naše „poznavanje“ zadane teme, a u zadnjem često izostaju osobni stavovi jer možda smatramo da oni nisu toliko bitni i da bismo se ipak trebali prikloniti autorovim.

Preduge rečenice vode  zamršenosti teksta, a više čitanja vodi boljem pisanju. 

Anja Melnjak, maturantica

Kvaliteta školske zadaće ovisi o njezinom stvaratelju: je li on čitatelj ili nije, je li dovoljno informiran o temi ili ne. Ako je pisac školske zadaće nedovoljno informiran o temi, ni zadaća ne može biti informativna sama po sebi. Ako je pak pisac ujedno i čitatelj drugih književnih djela, tada ima bogatu maštu i bogat rječnik te s lakoćom slaže smislene i lako čitljive rečenice. Osobe koje ne čitaju ne mogu ni pisati pa su njihove zadaće nedovoljno informativne, dosadne i besmislene. Tada je to samo redanje rečenica, koje jedna s drugom nemaju veze, čisto da se ispuni kvota zadanog broja riječi. Za kvalitetnu školsku zadaću učenik treba pročitati djela, promisliti o njima, ali i imati talent i inspiraciju slaganja rečenica u smislenu cjelinu.

Ines Banfić, maturantica

Pisanje školske zadaće brojnim učenicima zadaje probleme. Spoznaja da moraju pisati o određenoj temi, koja im nekada nije poznata ili zanimljiva, rezultira nečitljivim i nerazumljivim esejima ili sastavcima. Ponekad je razlog tomu što učenici nisu upućeni u temu, posebice ako se radi o raščlambi dvaju lektirnih tekstova. Svaka osoba ima znanja iz određenih područja književnosti o kojima može raspravljati, bliska su mu i poznata, a s druge strane i onih koja su mu potpuno nezanimljiva. Razlog je jednostavan, nisu svi spremni pisati o određenoj temi, a često se baš zbog toga što to ne vole, ne žele se ni potruditi pokušati. Isto tako, kada govorimo o proznim lektirnim djelima, mnogi eseji završe pusti, sa tek nekoliko općepoznatih informacija. Taj problem nastaje kod učenika koji nemaju usađenu naviku čitanja, ali i zbog one svima dobro poznate rečenice: „Što će nama u životu značiti pročitana lektira?“ Mnogi smatraju da poznavanje hrvatske, ali i svjetske književnosti samo opterećuje, a ne znaju da time oplemenjuju svoje znanje, vokabular, spoznaje i upotpunjuju i sam pogled na prošlost, ali i sadašnjost.