Stvaralaštvo

Na ovoj stranici predstavit ću stvaralaštvo svojih učenika nastalo u nastavi ili izvan nje. Pjesme, priče, pisma, eseji, crteži, slike, dramatizacije samo su neki kreativni oblici izražavanja mojih učenika. 

Domovina

Domovino moja mala,

tu pre srcu zanavek buš ostala.

Lepšega mesta od tebe nega,

se to vidiš z onoga brega.

Lepo, velko Jadransko more,

i se one visoke gore.

One doli zelene ravnice,

i zagorske rodne gorice.

O domovino moja mila,

nigdar lepša nesi bila,

i znaš da te nam napustila.

Srečna sam kaj te imam,

s tobom rad se štimam,

i se tvoje lepote navek snimam.

Marina Jelenić

Frančezarija: Škrtac A. D. 2015.

Vu Varaždinu na placu…

POPIS DRAMSKIH LICA:

 Branko: 60-godišnji škrti i pohlepni starac; dobro uhranjen, ćelav i mrka pogleda; planira svoju kćer Zdenku udati za bogatog i starog udovca Božu zbog miraza; sluša samo savjete svoga sluge Draženka

Zdenka: 27-godišnja ljepotica smeđih bademastih očiju, duge kose i izrazito punih usana; Brankova jedina kći; vragolasta, oštra na jeziku, prigovorljiva, umišljena, lukava; ne želi se udati za Božu i čini sve kako bi to spriječila; potajno ljubi slugu Draženka i s njime planira bijeg

 Draženko: 29-godišnji zgodni mladić crnih prodornih očiju, crne kose i bijele puti; licemjeran, lukav, hrabar, razborit; Brankov vjerni sluga koji mu se ulaguje riječima koje Branko želi čuti; ljubi Zdenku i nastoji pridobiti naklonost njezina oca kako bi ju osvojio

v Božo: 53-godišnji udovac sijede razbarušene kose i tužnih melankoličnih očiju; traži ženu za ostatak života jer se boji samoće; sviđa mu se Zdenka zbog njezine živahnosti i volje za životom, ali na kraju shvaća da je ona ipak premlada za njega i da voli drugoga

MJESTO RADNJE: varaždinski plac (sajam)

VRIJEME RADNJE: prijepodne; ljeto; 2015. godina

1. prizor

(Zdenka, Božo, Branko, Draženko)

ZDENKA

Japa, glej ovu vuru kak je lepa!

BRANKO

Nem ti to kupil! Kaj si ti morti betežna? Kaj ti ja morti zgledim k'o bankar?

Pa otkud mi penezi? Kaj ne vidiš da smo najvekši siromaki?

DRAŽENKO

Je, je gospodaru moj, imate vi vse prav kaj ste rekli.  Denes vu ovem svetu vam se i skupe ženiti…

BOŽO

Zdenkica, bum ti ja kupil tu vuricu i vse još kaj ti srčeko zaželi!

ZDENKA

Već mi neje lepa ta vura. Hoćem nekaj drugo…

(Dolazi do štanda sa suknjama)

Joj, ova kikljica mi bi baš dobre pasala…

BRANKO

Takve cocije imaš i doma.

Poglej same kak je skupa! Pa koji bedak bi to kupil?!

ZDENKA

Je imam, ali od prije deset let, a vse su razdrene.

BOŽO

Evo, odmah ti kupim tu kikljicu.

ZDENKA

Ipak neje ta kikljica za me tak da ne trebate ju kupiti, gospon. Itak mi  vi niš niste, a nit mi budete kaj…

2. prizor

(Draženko, Zdenka)

DRAŽENKO

Čuj, micika koja lepa…srčece moje…a kaj ti veliš  da mi pobegenemo tam nekam…v šumicu?

ZDENKA

A mogli bi…znaš kaj, dosta mi je ovih starčeka. I jen i drugi su mi se popeli

na vrh glave…a i znaš da bi rajši vmrla nek se oženila za onoga tam…nit ne znam prav kak se zove…a mogli bi zutra vjutro…ili ne… bolje navečer, dok vsi zaspiju.

DRAŽENKO

Kak god ti veliš…same naj vzeti preveć kuferov jer to pune vremena uzima.

3. prizor

(Zdenka, Draženko, Božo, Branko)

BOŽO

A kaj je to tu, kakav je to kupleraj? Zdenkica, mislil sam da si ti poštena puca…

DRAŽENKO

Kaj pak se ti, stari, tu miješaš? Kaj ne vidiš da se spominam z gospodičnom?

BOŽO

Koga ti to zoveš starim? Hoćeš da ti pokažem tko je star?

DRAŽENKO

Na to, bome, nisam spal da se bijem z starčeki koji su z jednom nogom v grobu…

ZDENKA

Prav ti veli moj Draženko, to je pravi muž i on je same mene vrijeden…

BRANKO

Pa dobre, a kak se to ponašate? A vi mislite mene z pameti stirati?

Ja nemrem verovati, na denešnjem svetu ja mislim da su vsi vudreni v glavu, pa kak onda i ja ne bi bil tu krej vas. Vsi k'o da su z koca pobegli. A bolje da ne govorim o penezima jer me mam v srcu neke pritišće…vsi bi same trošili, a nišči ne bi delal…Na ovem svetu više nije za zbaviti…

KRAJ

Škrtac A. D. 2015.

Komedija u 1 činu 

(adaptacija i izvedba: Ines Banfić, Eleonora De Lai, Valentina Dušak, Bruno Dvanajščak, Lucija Đunđek, Patrik El Habbab, Iris Latin, Nikolina Sever)

Osobe 

Elena (Elise): Miljenkova kći, osamnaestogodišnjakinja, učenica, zaručena s Ivanom

Nada (Mariane): Marinova kći, dvadesetogodišnjakinja, nezaposlena, zaručena s Stjepanom

Ivan (Valere): Marinov sin, dvadesettrogodišnjak, zaposlen, zaručen s Elenom

Stjepan (Cleante): Miljenkov sin, dvadesetpetogodišnjak, zaposlen, zaručn sNadom

Branko (Jacques): Miljenkov kućni pomoćnik i osobni vozač, pedesetogodišnjak

Nina (Frosine): Nadina i Elenina vjenčana kuma, spletkarica, četrdesetogodišnjakinja

Marin (Anselmo): pedesetogodišnjak, Nadin i Ivanov otac, umirovljenik

Miljenko (Harpagon): pedesettrogodišnjak, Elenin i Stjepanov otac, umirovljenik

Radnja se odvija u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu.

Vrijeme radnje: 21.st. ; predvečer 

 Prvi čin

Prvi prizor

Nina; monolog

Nina (trlja ruke, podsmjehuje se): Sve sam sredila. Prevarila sam onog škrtog starca. Čak sam si i haljinu kupila. Joj, što sam pametna. Takvih žena kak  sam ja trebalo bi biti više. Evo ih, stižu. Da vidimo što će se sada dogoditi.

Drugi prizor

(Nina, Nada, Elena, Ivan, Stjepan)

Nada (tužno): Joj, da je bar ve moja mama tu.

Ivan: Je,je...

Nada ( Eleni): Poglej nas, ženimo se. Pa nismo si mogle niti zamisliti da bude tak ispalo.

Elena: Je, niti ja isto. Se je ispalo dobro.

Nada (Stjepanu): Je, moj tata bude se to platil, a ne tvoj. Škrti je kak vrag. Al dobro, glavno da si ti dober ispal.

Ivan (smiješka se): No vidiš kak je ipak se dobro.

Treći prizor

(Nina, Nada, Elena, Ivan, Stjepan, Miljenko, Marin)

Nada (Miljenku i Marinu): Kaj vi tu delate? Ko je vas zval?

Miljenko: Pa dobro kaj vi to delate iza mojih leđa? Pa kaj je z vami? Ste ponoreli?

(Eleni): A ti, se znam, se. Kak si mi mogla lagati? Pa kaj ti misliš da sam ja bedak?

Nina (klima glavom, smiješka se)

Elena: Ali, tata, nije tak...

Miljenko: Kaj nije tak, kak si mi mogla to napraviti?

Elena: Pa nisam štela. Kaj se ve dereš na mene.

(tiho): Je, trudna sam.

Miljenko (ljuto): Kaj si rekla?

Elena (tiho): Malo sam trudna.

Miljeko: Isuse, Isuse, pa kak si malo trudna?

Ivan (pada u nesvijest od šoka)

Nada (Ivanu): Dobro je,dobro je. Samo je malo trudna. Nikaj se ti naj.

Miljenko (Eleni): Kak si mi mogla to napraviti? Ja sam ti tu dopelal mouža za tebe, a ti se ženiš za drugoga. Na kaj ti ja ličim?

Ivan: Na klauna.

Miljenko: Kaj si vi mislite da sam ja glup?

Ivan: Pa niti nigdar nijesi mel pameti. No, kaj ve očeš.

Stjepan: Nemoj tata, pusti nas.

Miljenko: Kaj se ti miješaš de ti nije mesto.

(Izbije sukob i tučnjava između oca i sina.)

Marin (Miljenku): Nemoj Miljenko, pusti decu da se ženiju. Ja ionak nebrem biti s Elenom. Ja ju nebrem zadovoljiti.

Ivan: Koga buš ti zadovoljil, ha?

Četvrti prizor

(Nina, Nada, Elena, Stjepan, Ivan, Marin, Miljenko, Branko)

Branko: Večera je poslužena. Imamo jajca i kobasice. Dopelal bi i auto, al nema benzina.

Miljenko: Kakva večerja? Još da i to plačam? I ovak ste me pokrali.

Elena: Ko te pokral?

Nina: Ja sam zela tvoju karticu i platila deci vjenčanje. I haljinu sam si odma kupila, pa moram si nekaj obleči. Ja sam kriva.

Marin: Nemojte, dosta. Ja budem se platil. I onak su tu i moja deca.

Nada (Stjepanu): No vidiš, se bude platil, a ne tje tvoj škrti tata. Jaj, jaj...

Branko: No, idemo unda?

Kraj

Digitalni strip: Lovac u žitu

http://www.pixton.com/comic/3y892062

http://www.pixton.com/comic/3y892062

Svjedočanstvo Crnorisca Hrabra

(tekst je nastao nakon obrade misija Svete braće)

Az, Crnorizac Hrabar, pisah ovo o sebi, da bi jednog dana možda tko pronašao priču moju. Moje ime jest Vladimir Krum, ali međ' braćom bijah prozvan Atanas.

Pisah ovo poslije mog posljednjeg susreta s bratom Konstantinom.Htjedoh pisat' o životu svom, o životu uz rijeku moju, Strumu, koja dadoše mi život – al' vremena ne imadoh. Sudnji čas mi se bliži, ka Bogu poći mi je. Ne imadoh mnogo sreće u životu, nijesam je ni želio, oštar bijah na jeziku, skrivah se pod crnom rizom, ne imadoh što za reći 'sim Bogu se molit'. Na Strumi pecah ribe kad čuh glas nepoznat iza sebe.Konstantinom se predstavio.Na misiju je krenuo i zalutao u ove kraje.Prihvatio sam ga u dom svoj redovnički gdje osta četiri dana.Pripovijedaše mi o pismu šta ga napisa on, i komu ga napisa i tko ga posla.Da nijesam već red imao svoj, pošao bih za njim u avanturu života. Ali hrabrosti ne imadoh, pa ostah ovdje, uz Strumu svoju , zapisivah svu riječ šta mi brat Konstantin kaza.O pismenima nazvah je, eno mi međ' svetim knjigam' stoji, čeka pronalazitelja, jer ja, Crnorizac Hrabar, hrabar nijesam da kažem braći svojoj misli što glavom mi plove.Ne bi oni shvatili riječi moje.Pogledah se mnogo puta u ogledalo, promatrah ovu sijedu kosu i grubu bradu, gledah svoje umorne i stare oči, ali nigdje hrabrosti ne primjetih.Osvrtah se po ovoj staroj sobici koja ni prozora nema, sam' rupu kroz koju mi rijeka pjesme pjeva, a zidovi slikama svetim prekriveni, ali nigdje hrabrosti.Nigdje poštovanja prema duši svojoj.Samo poniznost ispunjava lik moj.

Bogu molit' se poći mi je, ribe ostavljah za sutra.Ako sutra doći će.Jer umorne ruke moje odveć snage nemaju.

Dalia Hadjina, II.c

Hrabri

Da vam se predstavim. Zovu me Crnorizac Hrabri, poznat sam i kao Črnorizac Hrabri. Je li to moje pravo ime? Mislim da odgovor znate.

Krijem se iza  pseudonima kako bih izbjegao mogući progon zbog pisanja. Ako ne znate,crnorizac znači svećenik. To jest onaj koji je odjenut u crnu rizu odnosno svećeničku odjeću. A zašto pridjev hrabar? Taj pridjev označava moju hrabrost. Hrabrost da javno istupim u obranu slavenskog pisma. Deseto je stoljeće. Živim u Bugarskoj. Moj dom je prekrasna stara crkva. Svakodnevno se u njoj krijem . Što manje ljudi zna da sam ovdje, to bolje. Dane provodim u svojoj maloj sobi. Vrijeme kratim pišući. Djelo koje sam napisao nosi naziv „O pismenima“. U njemu branim slavensko pismo od grčkih napada. I dalje tvrdim da je slavenska azbuka ravnopravna s grčkim i latinskim pismom te da se njome mogu pisati crkvene knjige. I dalje ću se zalagati za staroslavensku abecedu. 

U crkvi su noći najdulje. Ponekad ne mogu spavati pa lutam crkvom i crkvenim hodnicima. Kad me to tumaranje umori,  često posegnem za knjigom. Mnogo čitam. Knjige su moj život. Kažu da čovjek uči dok je živ. Možda zato dugo živim jer imam toliko toga za naučiti.

Nadam se da sam vam barem malo uspio predočiti svoj život. Od nekih ljudi čujem glasine da sam popularan i važan. Dobro je to jer pomaže da branim slavenski jezik i pismo.

 Emanuel Perić, II. c

Pogled u bolje sutra

  "Soluse, gledaj, dolaze!"

"Pogledaj kako su sretni. Obožavam ih gledati kako trčkaraju prema nama."

"Hajde, spojimo grane da se mogu igrati."

Zvuk dječjeg smijeha odzvanja parkom. Otkad se zelenilo vratilo u grad, vratio se i život. Zaljubljeni parovi šeću stazicama uz koje se pruža šareno cvijeće, a djeca se svakodnevno dolaze igrati na ljuljačkama i klackalicama, obavezno svraćajući do Ksene i mene. Neki se popnu na naše najviše grane praveći se da je cijeli svijet u njihovim rukama, a neki nas samo lagano dotaknu svojim ručicama skrivajući se iza naših debla ili trčkarajući oko nas. Škaklja me Ksenino lišće koje dodiruje moje grane. Tako je sretna. Nema mi ništa ljepše nego gledati njen osmijeh i vitke grane kako se njišu dok s se igra s djecom.

   "Soluse, Soluse, hej!" - prenuo sam se na doziv starog prijatelja - "Ponovo razmišljaš o starim danima?" - šutio sam. Nisam ni trebao išta reći, Alfred je već sve znao. Već me neko vrijeme pokušava oraspoložiti, ali ne polazi mu za rukom. Danas se nije ni trudio. Znao je da me, ma štogod učinio, neće nasmijati. Prošle su tri godine otkako je Ksenino je srce učinilo svoj posljednji otkucaj. Još uvijek osjećam onu istu, tešku bol kao i onog dana kada su odnijeli njeno beživotno deblo. Svakoga dana mi nedostaje, bez nje više ništa nije isto, više ništa ne donosi radost u moj život. Čak ni dječica koja skakuću oko mene. Nedostaje mi njen osmijeh, njen šapat koji me svakog jutra budio, škakljanje njenog lišća kada dodiruje moje grane, a najviše od svega nedostaje mi njen pogled koji je budio nadu. Kapi proljetne kiše poskakuju mojim listovima i slijevaju se niz moju koru.     Osjećam da me Alfred gleda. Ne mogu podignuti pogled, ne želim vidjeti sažaljenje u njegovim očima. To je najbolji prijatelj kojeg imam. Trudi se živjeti za nas oboje. Znam da i njemu nedostaje. Sjajno smo se zabavljali nas troje, a otkako Ksene više nema rijetko razgovaramo, a još se rjeđe smijemo. Znam da sam ja kriv što je tako, ali ne mogu si pomoći. I znam da me on razumijem i znam da zna da sam mu od srca zahvalan zbog svega što je učinio za mene. Ali, vrijeme je da mu to počinjem pokazivati. On je zaslužio pravog prijatelja, prijatelja kakav sam bio prije. Zaboravio sam na njegove osjećaje. A on je junački podnašao moje zanemarivanje. Želim vratiti stare dane, ali još više želim stvoriti nove uspomene. Želim da Alfred bude sretan gledajući kako se smijem, da mu srce obuzima toplina zbog sreće da me napokon uspio oraspoložiti.

Nikolina Sever, 1.d

Vrata davno zaboravljene bajke

- tekst je nastao nakon radionice Bilo jedno drvo

Obuzima me sjeta. Dugi su i samotni zimski dani u kojima su tišina i šutnja prekrile moje grane. Nijedan listić nije se zadržao na meni da u strunama vjetra priča moju priču...

Dan je bio topao, sunčan i razigran. Pčele, bubamare i mnoge sitne bubice vrvjele su po mojim cvjetovima i listovima. Strahimir i ja bili smo najraskošnija stabla u školskom dvorištu. Mladi i vitki pružali smo grane jedan prema drugome. Naše je svježe, zeleno lišće šaputalo u vjetru. Ponekad bi pjevušilo i pjesma prijateljstva ispunjavala je školsko dvorište. Možda nas je baš zato izabrao vjetar da u našim isprepletenim krošnjama sakrije tajnu vila o skrivenoj zemlji bajki kojoj sam mašta i toplo, iskreno srce otvaraju vrata. Nevidljive, lepršave i nježne, vile je donio vjetar i nastanio u našim krošnjama. Kada bi djeca ušla u školsko dvorište, vile bi otvarale vrata svijeta bajki i uz šumor našeg lišća djeca bi veselo ulazila u svoje učionice. Život mi je postao dio bajke stvaranja dobrote, radosti i sreće. Tog istog proljeća došli su neki ljudi koji su zaboravili maštati, pa im vile nisu mogle otvoriti vratašca svijeta bajki. Tužan je bio taj dan. Tužan je tmuran i siv postao taj dan. Pogledali su u mene i rekli: "Ovo stablo uopće se ne uklapa u školsko dvorište... i štoviše, potpuno se ispreplelo sa stablom do njega." Vjetar je utihnuo, vile su se nevidljive i bespomoćne stisnule uz lišće, a moje su se grane od tuge povile. Uskoro su došli radnici, izvadili su moje korijenje iz zemlje i donijeli me tu u sam kut, gdje nikome neću smetati. Prošle su mnoge godine i postao sam naboran, hrapav i grbav. Vile me više nisu posjetile, a tko zna bi li ih više i mogao prepoznati. U ovom zaboravljenom kutu moja je uzaludna čežnja uništila moju maštu. Godinama sam gledao prema Strahimiru i djeci koja bi mu prilazila. Godinama sam želio biti dio te surovo prekinute priče. Sada kada je zima ponovno ogoljela moje grane čekam i tugujem. Čekam prve zrake sunca, prve znakove proljeća. Tada će moje mlado lišće šumom vjetra dozivati vile. Znam da će jednog dana doći. Nevidljive, lepršave i nježne proći će kroz moju krošnju i mada se neće zaustaviti vratit će me na trenutak svijetu kojem sam nekoć pripadao...

Neobičan je žamor obuzeo školsko dvorište. Djeca su se u grupama sakupila oko raštrkanih stabala. Veseli i razigrani stali su pred mene, pričaju o meni i nešto bilježe. Druga grupa zapisuje nešto o Strahimiru. Osjećam prisustvo vila. Netko im pomaže otvorili skrivena vrata. Strahimir je ponosno podigao grane kao da me želi dohvatiti. Preplavljuje me sreća. Opet sam dio davno započete bajke. Djeca iz školskih klupa vratila su život našim krošnjama, jer svojim toplim srcem iskreno vjeruju. Iza otvorenih vrata čeka nas svijet kojem pripadamo.

Eleonora De Lai, 1.d

(u nastavi njegujemo zavičajne govore i sudjelujemo na kajkavskim natječajima)

Muoj dedek

Ne klupi staure, pred hijžu sedi,

Furt neke štundiero i pipu kudi.

Bego malji noj zema go k sabe,

Dašle bou vrijema ze piekel ilji nabe.

Peklje velji: Zoke bi jo edešel pervi,

Magel bi sused Juro, vraug go daul!

Po još nijesum pezaubil noš zogerski jol!

 Davorka Kramarić

Bu bolje

Rado bi rekel kaj-kaj

Kak je lepi of naš kraj

al reči nekaj tu mi fali

i nekaj me samo v srcu tišči.

Zakaj tak je teško živlenje

i radosti vu srcu se je menje

mi smo još deca i veseli svi

al se nas to nekak tišći, tišći.

Stareši veliju da bu nam bolje

da bumo opet kopali polje

ali nam mladim jasno to ni

i se nas to više tišći, tišći.

Samoglasnici

Nakon radionice Zvukovi i pokreti grada učenici su napisali svoje pjesme o Samoglasnicima. 

Samoglasnici

A crveno,I bijelo,E crno, O žuto

U plavo - svako svoju ulogu ima;

A, crveno ko ruže koje ispunjavaju snove

i vode me do mjesta, gdje ti ležiš.

E, crna, tamna pomrčina, pogled sove

koji osjetiš na koži, šapat sjena što skriva tajnu.

I, bijeli, hladni vječni led, svira violinsku strunu,

što čezne za savršenstvom.

U, plavi, nebrušeni dijamant

koji reflektira svjetlost stvarajući svoj odraz

ko zvijezde na površini mora.

O, žuta ljepota gori zlatno

ko mjesec, sunce ljetno,

prsten bez početka i kraja.

Monika Grgić, 4.d

(dramska radionica kao sinteza usporedne raščlambe Plautova, Držićeva i Moliereova Škrtca - dijalozi su nastali na tri nastavna sata radom glumca na liku, metodom vrućega stolca i dramskih vježbi, a jedan je sat izdvojen za dramske izvedbe triju skupina).

VARAŽDINSKI ŠKRTAC

(frančezarija)

LIKOVI:

Zlatko, škrtac, Brankičin otac

Brankica, Zlatkova kći

Miljenko, mladi profesor engleskog, Brankici pomaže oko učenja engleskog

Ivo, 50-godišnjak koji želi oženiti Brankicu, bogat

Tamara, Zlatkova savjetnica

Marija, susjeda,trača po selu

Magdalena, susjeda, trača po selu

Slavko, susjed, krade Zlatku novac

Tomislav, Miljenkov najbolji prijatelj

Prizor 1. 

Na pozornici se nalaze Marija, Magdalena i Slavko, sjede za stolom i razgovaraju.

Marija(vrti šalicu s kavom po tanjuriću):Jesi ti vidjela kako je to škrt čovjek,ta njegova jadna kći,to je tako dobra djevojka.

Magdalena(uzdahne):Da, pomaže kud kod stigne još i studira, a ovaj stari je bezobrazan i neda joj ni lipe pa jadna mora raditi dva  posla kako bi spojila kraj s krajem.

Marija(povisi glas):Još ju hoće i udati za nekog bogataša, ima 50 godina i vlasnik je tvrtke sa  strojevima napredne tehnologije, mislim da se strojevi zovu računala.

Magdalena: Stvarno mu nije dosta novaca. Čula sam od nekog susjeda da ima jako puno blaga i da ga skriva. E,gledaj, opet onaj profesor ide k Brankici. Sigurna sam da joj nije samo profesor!

Slavko(baci novine koje je dosad čitao):Blago?! Kakvo blago?

Marija(uzme novine):Taj mi to. Ići ću na WC.

Magdalena:Pa, susjede,čula sam da ti znaš za to.

Slavko:U pravu si. Nekim slučajem moja kupaonica gleda na njegovu spavaću sobu i svakog dana barem tri  puta Zlatko broji novac, a i ja s njime. Ima 100 000 eura koje mu je poslala sestra iz Njemačke za Brankičino školovanje jer njegova sestra nema djece.

Magdalena:100 000 eura?

Marija Zašto mi to ne znamo?

Slavko: Ne znam, barem ste vi najpoznatije tračerice u selu.

Magdalena: Hmm. Susjede, a da mi te novce ukrademo i damo ih Brankici za školovanje i za udaju?

Slavko: Da, ukrast ćemo ga da pomognemo Brankici.(okrene se prema publici i mrmlja sebi u bradu):Naravno da neću pomoći Brankici.

Prizor 2

Brankica i Miljenko razgovaraju kako će Zlatku reći da se žele vjenčati i maštaju o svom vjenčanju.

Brankica: Miljenko moj, kako ćemo reći mom ocu za naš plan?

Miljenko(uzdahne):Ne znam. Ne mogu vjerovati da ja on tako škrt.

Brankica:A tako bih se željela udati za tebe. Željela bih crkvu punu bijelog cvijeća, puno ljudi, i veliku čokoladnu tortu na tri kata.(rukama pokazuje veličinu torte)

Miljenko:Da. I da imaš bijelu haljinu kao najljepša princeza.

Brankica(uzdiše):Ah, možda, možda ga možemo nekako nagovoriti.

Miljenko: Kad bi bar postojao neki način.(za sebe):Naći ću ja način da se vjenčamo, pa makar morao ukrasti novac tom podmazanom škrcu.

Brankica:Ma mora postojati neki način. Moramo vjerovati u to.

Prizor 3.

Na sceni su Zlatko, Tamara i Ivo

Začuje se kucanje na vratima.

Zlatko:Tamara!Otvori ta vrata.

Tamara otvara vrata i u kuću ulazi Ivo.

Tamara:Gospodine Zlatko, došao je gospodin Ivo.

Ivo i Zlatko se rukuju.

Ivo:Dobar dan, gospodine. Ja sam Ivo i u slobodno vrijeme volim piti pivo, ali to sad nije bitno. Ovdje sam došao zato jer sam vas htio zamoliti za ruku vaše kćeri Brankice. Brankica je lijepa, dobra, poštena, pametna i sve ono dobro.(za sebe):Neću reći ono što radi po parkovima nakon nastave. Stvarno se želim oženiti njome.

Zlatko(sumnjičavo): A zakaj biste se vi njome oženili?(za sebe):Neće on Brankicu, 'oće on moje pare, ali ne bu ih dobil, ne bu.

Ivo:Pa gledajte, ja sam već star čovjek, kako bi se reklo, ja sam već u godinama, a ne želim do kraja života biti sam i želim se oženiti i imati djecu.

Tamara:Gospodine Zlatko, pristanite na to, isplatit će Vam se.

Zlatko: Pa,sad, gledajte Ivo, da vam iskreno kažem nismo baš u dobroj financijskoj situaciji pa nemrem platiti sve to. Puno je to izdatki, znate.(sebi u bradu):Vraga nisam, siguran sam da imam više novaca od njega.

Ivo: Ako Vam to predstavlja problem,onda problema nema. Ja ću sve platiti, Vi se ne brinite.

Zlatko:E,to mi se vidi. Imaš ruku i cijelo tijelo moje kćeri.

Tamara(za sebe):E to se i meni vidi. Sad ću se riješiti te male napasti od njegove kćeri.

Ivo odlazi.

Prizor 4.

Marija,Magdalena i Slavko se dogovaraju kako će ukrasti novac.

Marija:Znači, ja ga ispitujem gluposti, Magdica isto,a ti kradeš. Sam dobro shvatila?

Slavko: Jesi, sve si shvatila. Idemo sad.

Marija i Magdalena odu k Zlatku. Kucaju na vrata. Slavko ulazi na stražnja vrata. Zlatko mrzovoljan otvara vrata.

Magdalena: Dobar dan, susjede, kako ste?

Marija: Ima što novo?

Zlatko(sebi u bradu):Samo su mi one trebale. Sigurno i one hoćeju moje novce. O, dobar dan susede, pa ide. Nema, nema, sve  po starom, a kak je pri vama? Kak ste vi?

Prizor 5. 

Za vrijeme, dok Marija,Magdalena i Zlatko razgovaraju, Slavko krade novac.

Magdalena: Dobro susjede, dođite k nama na kavicu koji put da porazgovaramo malo. Ne bi vam štetilo da malo prošetate po selu.

Zlatko:Bum, suseda, bum. (Zatvori vrata). Normalno da ne bum, kaj im je. Da izađem iz kuće pa da mi netko novac mazne? Ne bi to išlo. Već kad sam pri svojim novčekima, idem ih prebrojiti ak su još svi. (Dođe u svoju sobu i vidi da je slika pomaknuta.) Krađa! Krađa! Krađa! Pokrali su me! Gamad jedna! Zovite policiju,hitnu, vatrogasce, vojsku, S.W.A.T., GSS,poštare,dimnjačare, bilo koga! Tamara, gdje su kad te trebam?(dere se)

 Prizor 6.

Dotrči Tamara

Tamara(zadihano):Što je gospodine Zlatko?

Zlatko:Pokrali su me! Pozovi mi sve susede, sve koji su u toj kući i sve koji su se razgovarali sa mnom.

Tamara ode. Zlatko nastavi  plakati.

Prizor 57

Na pozornici su Brankica, Miljenko, Tamara, Ivo, Slavko, Marija, Magdalena i Zlatko.

Zlatko(viče):Hoću da mi odmah velite tko je ukral moj novac!

Svi osim Zlatka: Nisam ja. Nisam ni ja.

Zlatko: Ti! (prstom pokaže Miljenka) To si sigurno bio ti. Nije ti dosta da pod mojim krovom jedeš, piješ, griješ se i skupljaš prašinu? Moral si me i okrasti?

Miljenko (mucajući)­: N-n-nisam j-ja gospodine Zlatko, kunem Vam se, Ja samo hoću oženiti Brankicu, ništa drugo.

Zlatko: Poriče da me nije okral i još mi veli da hoće ženiti moju kći! Lopove jedan!

Brankica: Tata, nije te on okrao,on je cijelo vrijeme bio sa mnom.

Zlatko:Cijelo vrijeme je bil s tobom, sad mi još recite da si trudna.

Brankica: Nisam tata,ne brini, koristim zaštitu.

Zlatko:Kaj si to rekla?

Brankica:Ma šalim se,tata!

Magdalena i Marija gledaju u Slavka da prizna da je on ukrao novac.

Slavko:Stani Zlatko! Ja sam ti ukrao novac!

Zlatko:Molim? Vlastiti sused me je okral? Ma to je nevjerojatno! Toga nema ni u Zanzibaru!

Slavko: Šuti ti podmazani, ljigavi bezobrazni starče...

Zlatko ga prekine:Tko je star? Dat ću ti ja starca!

Slavko:Šuti kad ti kažem, u protivnome ti neću novac vratiti!

Zlatko se primiri i sasluša Slavka.

Slavko: Susjede Marija,Magdalena i ja odlučili smo ukrasti ti novac koji smo namjeravali dati našoj Brankici za školu i za vjenčanje. Taj novac ionako ne pripada tebi nego njoj, njoj ga je poslala tvoja sestra, draga gospođa Hilda. Novac ću ti vratiti uz samo jedan uvjet.

Zlatko:Reci, na sve bum pristal!

Slavko: U redu. Brankica se mora udati za Miljenka. Ako se na slažeš s time, tvoj će novac otići pa-pa.

Zlatko: U redu pristajem. A sad mi vrati novac, majmune jedan lopovski.

Slavko je Zlatku vratio novac. Brankica se udala za Miljenka. Imali su malu,ali lijepu svadbu i veliku čokoladnu tortu na tri kata.

ŠKRTAC

(frančezarija po varaždinski, Anno Domini 2012.)

LIKOVI:

Roberto, škrti otac –  Roman Svečnjak

Helena, Robertova kći – Maja Rogina 

Sven, mladić zaljubljen u Helenu – Matija Vlahek 

Rajko, Robertov sin – Dragana Sakač

Barica, prva susjeda – Petra Šafran 

Nadica, druga susjeda  – Tea Sokol

Jagica, Goranova sestra – Lucija Šegović

Elizabeta,Helenina najbolja prijateljica – Ana-Marija Strupar

Goran, muškarac zaljubljen u Škrčevu kći - Kristina Zagorščak

1. PRIZOR

Sven i Roberto u sobi.

SVEN: (nervozno) - Dobar dan gospodine Roberto! Nešto bih Vas molio.

ROBERTO: (začuđeno) - Reci.

SVEN: (nervozno) - Molio bih ruku Vaše prelijepe kćeri Helene. Volim ju najviše na svijetu, ne mogu zamisliti život bez nje. Obećavam da ću paziti na nju.

ROBERTO: (pomalo uvrijeđeno i ljutito) - Kako se usuđuješ to pitati? Zar ti se čini da je moja kći  suđena jednom nitkovu poput tebe? Ne!

SVEN: (tužno i razočarano) - Ali...

ROBERTO: (samouvjereno) - Nema ali! Moja Helena nije za tebe! Uostalom, kako bi ti brinuo o njoj? Zar ne vidiš da ne možeš brinuti ni za sebe samoga?

SVEN: (bezvoljno, tužno, potišteno) - Ispričavam se, neću Vas više ometati. Zbogom!

2.PRIZOR

Rajko, Jagica, Goran

Rajko juri u Goranovu kuću.

RAJKO: Pozdrav Gorane, dobar dan Jagice!

JAGICA: (iz kuhinje uljudno pozdravi) - Dobar dan!

GORAN: (znatiželjno) - Rajko, što se dogodilo?

RAJKO: (ponosno) - Gorane, znam da ti se već duže vrijeme sviđa moja mlađa sestra Helena, a ti...tebi je već vrijeme da se oženiš. Imaš novaca za vjenčanje, moći ćeš je uzdržavati...mislim da bi vas dvoje bili savršen par!

GORAN: (sretno i zadovoljno) - Puno ti hvala! Znaš i sam da mi to mnogo znači. Volim ju, želio bih to više od svega. Uostalom, vidiš i sam da nemam nasljednika. Brojne trgovačke lance morao bih prodati, a kad bih imao sina ili kćerku, eee! Ali... Što na sve to kaže Helena?

RAJKO: (prevrće očima) - Ma, Helena se slaže. Ona te također voli baš kao i ti nju.

GORAN: (sretno) - Odlično onda! Izgleda da ćemo postati obitelj!

RAJKO: (sretno i zadovoljno) – Oh, jedva čekam! Raduje me što ćeš mi postati šogor, bit će nam baš zabavno. Idem sada, žurim! Pozdrav!

GORAN: Samo polako, Rajko! Pozdrav!

(Rajko izjuri iz kuće  misleći na novac. Bio je uvjeren da će otac konačno biti ponosan na njega te da će mu pruži barem malo ljubavi i novaca.)

3. PRIZOR

Sven i Helena

SVEN: (bez zraka, brzo govori) - Došao sam najbrže što sam mogao kad sam načuo što se priča po selu.

HELENA: (začuđeno) - Molim? O čemu ti pričaš?

SVEN: (ljutito) - Zašto si mi lagala cijelo vrijeme? Voliš onu ništariju od Gorana, a mene ne! I još si trudna i nosiš njegovo dijete! Kako si mi samo mogla to učiniti? Zar mi ne možeš to sama priznati, nego ja moram slušati tolike tračeve? Kakva si ti to osoba? Jesi li već isplanirala kakvu ćeš vjenčanicu odjenuti? Ohhh, Goran ima novaca pa će ti zasigurno moći sve to platiti! A ja, što sa mnom? Ja nisam...

HELENA: (zbunjeno) - Prestaniiii! Tko kaže da volim Gorana? Kakva trudnoća i vjenčanje? O čemu pričaš?

SVEN: (ljutito) – O čemu? Tračevi kruže na sve strane, ne moraš mi i ovaj put lagati.

HELENA: (ljutito) - Ne lažem! Zar više vjeruješ onim babama?

SVEN: (ljutito, ali se nada da postoji puno bolja istina) – Dobro, reci mi onda koja je prava istina?

HELENA: (tiše govori) – Pa...volim tebe i jedino tebe želim. Život s Goranom mi je nezamisliv. Isplanirala sam cijelo vjenčanje, ali s tobom.

SVEN: (potišteno) - Oprosti što sam te tako napao, bio sam ljut i povrijeđen.

4. PRIZOR

(Odjednom se, s osmijehom na licu, na vratima pojavi prijateljica Elizabeta.)

ELIZABETA: Jaaoo, ispričavam se što vas prekidam u ovom trenutku.

SVEN: U redu je. Ja i onako sada moram poći.

ELIZABETA: (nekako tužno) - Kud ćeš već? Sad sam tek stigla, a ti već odlaziš.

SVEN: (bezvoljno) - Dugo sam ovdje, a i žurim kući. Bok, vidimo se!

HELENA i ELIZABETA: Boook!

5. PRIZOR

ELIZABETA: (zabrinutim izrazom lica pokušava sakriti oduševljenje) - Helena, što se dogodilo? Kakvi su to tračevi?

HELENA: (tužno) - Ne znam, stvarno ne razumijem. Ništa od toga nije istina. Volim samo Svena! Kakvog Gorana sad odjednom cijelo selo spominje? Zaista ne razumijem!

ELIZABETA: Znaš, Goran ima novaca, svi oni trgovački centri pa onolika kuća... Uz njega ti je budućnost osigurana. A uz Svena? Nikad ne znaš kad će te ostaviti, a kad smo već kod toga baš je čudan u zadnje vrijeme. Mislim da te želi samo iskoristiti, a tko zna koliko drugih žena ima pored sebe! Jaaooo!

HELENA: Nee! Ja vjerujem Svenu, on voli samo mene i ja samo njega. To ne može biti istina.

ELIZABETA: (uvjerljivo) - Razmisli malo! Zašto bi uvijek bio uz tebe kad imaš takvog oca?

HELENA: Ali...to nije razlog!

ELIZABETA: Muškarci su jako čudni, razmisli. Pored Gorana imaš barem sigurnu budućnost. Neće te izbaciti iz kuće niti će te tjerati da pođeš svojim putem ako doživite bankrot.

HELENA: (izgubila je svu nadu) - Razmislit ću...

6. PRIZOR

Nadica i Barica.

NADICA: (uzbuđeno) - Baricaaaa, jesi li čula novi trač?

BARICA: (zamišljeno) - Ne, zar se nešto dogodilo?

NADICA: (uvjerljivo) – Pa...mala Helena je već trudna, vjenčanje je spremno. Goran navodno uređuje sobu za malog sina. Stari Roberto se dobro snašao. Sad bude pun novaca kao što je oduvijek i želio.

BARICA: (začuđeno) – Joooooj pa to nisam znala. Tko ti je samo sve to rekao?

NADICA: (ponosno) – Aaa...ne smijem ti reći, čula sam to. I još pričaju da je mala cijelo vrijeme zavlačila onog Svena, a dečko je tako dobar.

BARICA: (zgroženo) - Da, i ja velim. Koja sramota?

NADICA: (ponosno i zgroženo) - Daa, sramoota!

7. PRIZOR

Nadica, Barica i Jagica.

(Jagica prolazi tržnicom.)

NADICA i BARICA: Jaagicaa, dođi da te nešto pitamo!

JAGICA: (začuđeno) - Nešto se dogodilo?

NADICA: Čujemo da tvoj Goran ženi mladu Helenu. Dal' je to istina?

JAGICA: Joooj, nemojte me ništa pitati. Ne znam, stvarno ne znam. Jučer sam naletjela na razgovor Elizabete i Gorana. Znala sam da to ništa dobro ne može biti. Oni žele samo njegov novac, a Helena iskreno voli Svena. Mlađi brat bi ju prodao samo da zadobi njezinu pažnju. A Goran...njemu je krajnje vrijeme da se oženi. Ne bih željela da to bude brak iz koristi, ali što mogu? Ne želim da ostane sam do kraja života.

BARICA: Joooooooj, to neće dobro završiti. Znala sam od samog početka da ti Robertovi nisu baš čisti.

NADICA: Vidjet ćemo kako će sve završiti.

8. PRIZOR

Sven i Helena.

(Sven i Helena šeću šumom.)

SVEN: Znaš da ti ja nikad takvo što ne bih učinio?

HELENA: Ma znam, ali kad...

SVEN: Nema ali! Tebe volim i samo tebe želim, nikada te ne bih napustio.

HELENA: Ali ovi tračevi, Elizabeta, moj otac i brat koji mu je velika potpora...ne znam, iskreno.

SVEN: (zamišljeno) - Razumijem za oca i brata i ti lažni tračevi su mi također poznati, ali Elizabeta? Što s njom?

HELENA: Njoj je jako drago što smo zajedno...i ona...

SVEN: Jasno da joj je drago, najbolja ti je prijateljica.

9. PRIZOR

(Sven i Helena su došetali do jednog mjesta gdje su čuli dobro poznate glasove.)

ELIZABETA: Ali ne, ne razumijem.

GORAN: Što ne razumiješ?

ELIZABETA: Ona ga voli, kako ćemo to izvesti?

GORAN: Jao, Elizabeta! Zaista si tvrdoglava!

ELIZABETA: Ti ženiš Helenu, pored tebe će ona imati sve. Ja sam joj već rekla da Sven nije dobar za nju. Kad bi samo znao koliko ga volim, on je savršen, visok, zgodan, skroman, pametan... Tako ga želim, on mora biti moj!

GORAN: Isto tako ja volim Helenu. Ja ću dobiti nju, a ti Svena, makar nam to bilo zadnje!

ELIZABETA: Oni ne mogu biti zajedno! Barem ne dok ja postojim. Ali...

10. PRIZOR

Helena, Elizabeta i Sven.

(Dotrči Helena.)

HELENA: Elizabeta, jesi li ti normalna?

ELIZABETA: Oprosti mi, molim te, najbolja prijateljice! I onako ovako više ne bih mogla živjeti. Sven nije za tebe.

SVEN: Ma što ti znaš?

ELIZABETA: Sve, mi smo si suđeni, ja umirem za tobom.

HELENA: Molim te, udalji se od nas. Ne miješaj se! Ja volim Svena a i on mene! Ne mogu vjerovati da ono nije bila utjeha, nego jedna od tvojih spletki.

GORAN: (svejedno mu je) - Nije ona ništa kriva.

HELENA: Ti šuti!

SVEN: (ne može zamisliti kakva je zapravo) - Elizabeta, svi misle da si skromna, dobra, povučena i brižna. Što se s tobom desilo?

ELIZABETA: Ljubav, eto što mi se desilo. Sven, ti si kriv što si tako neodoljiv!

HELENA: (ljutito) - I ti si mi kao neka prijateljica?

ELIZABETA: (tužno) - Oprosti mi, molim te!

11. PRIZOR

Helena, Rajko, Robert

HELENA: (ljutito i samouvjereno) - Tata! Udajem se za Svena i ni jednog drugog! Njega volim i njega želim, ti ne možeš odlučivati o mojoj sudbini! On će me paziti i ja ću biti dobro.

(Rajko samo zbunjeno gleda što će otac sada učiniti.)

ROBERTO: Helena, kako se to ponašaš? Ja sam ti otac!

HELENA: Otac? Ti to nazivaš ocem? Nikad nisam osjetila roditeljsku ljubav!

ROBERTO: (zamišljeno i pomalo tužano) - Prestani!

(Helena odjuri u spavaću sobu i iza slike uzima novac. Dolazi pred oca i baca novac na pod.)

HELENA: Eto, čitav svoj vijek znala sam gdje skrivaš novac, a nikad ti nisam ni lipe uzela. Bila sam toliko poštena. Živjeli smo u bijedi!

RAJKO: Tata, kad sam te zamolio da mi dadeš novac rekao si da nemaš. Gledaj koliko je to novaca.(Uzima novac i broji.)

ROBERTO: (potišteno) - Oprostite, nije bilo u redu. Bio sam veoma škrt, sve sam želio samo za sebe, novac mi je bio sve u životu.Topliko me zaslijepio da mi je postao važniji od vlastite djece. Helena, udaj se za Svena. Ipak je on ljubav tvog života! Želim ti reći da sam ponosan na tebe, poput majke si skromna. Nisi opsjednuta novcem, a Sven je zaista drag i dobar čovjek. A ti Rajko...oprosti, nisam se smio tako ponijeti prema tebi...

12. PRIZOR

Sven i Helena

SVEN: (sretno) - Helena, ti me činiš tako sretnim muškarcem, volim te!

HELENA: (sa smiješkom na licu) - I ja tebe volim najviše na svijetu!

(Helena sjedi na stolici i drži njihovu kćerku Katarinu, a Sven iznad nje stoji.)

KRAJ!

JEDNOSTAVNA REČENICA

(vježba usmjerenog pisanja)

Cilj vježbe bilo je osvjestiti da složenost rečenice određujemo prema broju predikata, a ne broju riječi.

Danas je  ujutro Patricija u šumi vidjela razne - šarene, mirisne, otrovne i neotrovne - gljive, na proplanku mostić iznad bistrog potočića punog hladne, bistre vode s nekom malom ribicom u njemu, iza mosta šumu hrasta i bukve, a na zemlji pored sebe sve puno žireva, kestena i lišća u svim mogućim bojama - od crvene, žute, narančaste i smeđe do zelene  - na iglicama obližnjeg bora, ptice visoko na stablu, oblake na nebu, sunce na izlasku, užurbane i marljive crvene mrave, pokoja zalutala leptira, malu smeđu vjevericu velika repa, ježa s puno oštrih i tankih bodlji, sivog zeca dugih ušiju i malog okruglog repa, narančastu lisicu u potrazi za hranom, uplašeno smeđe lane i njegovu također uplašenu veliku majku srnu, staru drvenu lovačku kućicu, suho i trulo sijeno za jelene, zemljom prosuti kukuruz za ptice i divlje svinje, izrezbarena imena na korama drveća i oznake planinara crvene i bijele boje, suho i napola trulo granje po šumskom tlu, odbačeno razno smeće, zelenu mahovinu, paprat, neugledne sive lišaje, golo granje na stablima i ogoljelo grmlje, uporne gljivare, marljive šumare, visoko zimzeleno drveće, češere raznih oblik - male, okrugle, duguljaste - zatim korijenje starih stabala, napuštene duplje vjeverica, mala crna pjegava daždevnjaka s puno žutih točkica po sebi, spora pužića s njegovom čvrstom kućicom, mnoge neprohodne i trnjem obrasle šumske staze, stara napuštena ptičja gnijezda, male lokve pune vode i nekoliko smeđih žaba velikih okruglih očiju oko tih lokva, bršljan oko stabala, na ogoljelim granama imele žute i zelene boje, stare panjeve s puno krivudavih godova, piljevinu na tlu mokru od kiše, blistave kapi rose na otpalom smeđem suhom lišću, male i brze lovačke pse, lovce u smeđozelenim uniformama i narančastim povezima na ruci, na samom kraju šume dva vinograda šarena lišća i bez grožđa, pokošeni travnjak, prazne i opustošene oranice, voćnjak pun mirisnih crvenih i žutih jabuka, nekoliko drvenih vikendica s malim okruglim prozorima, šarenim zavjesama, glinenim teglama cvijeća, male, šarene, ukrasne tikvice, drvena vrata, na krovu od crvena crijepa limeni, visoki, okrugli dimnjak, kameni bunar sa šiljastim krovom, oko bunara bijele, žute i ljubičaste krizanteme i bijele, žute, ljubičaste, crvene sitne i velike maćuhice, veliki betonski crveni i sivi vrtni kamin i pokraj njega ukrasnu vrbu, uz zid posložena drva za ogrjev mali uspravni čempres zelene boje na sredini dvorišta, kao krv crveni šipak, uvenule, osušene biljke u kamenjaru i u malom vrtu u blizini, starinske drvene igračke na balkonu jedne od vikendica, zalutala žuta mačka s bijelim i crnim točkama, drvenu okruglu bačvu sa zahrđalim željeznim obručem, ribnjak pun mutne vode s visokim travama, malu ružičastu kišnu glistu, crne vrane na krovu vikendice, mraz na vlatima trave, na balkonu sušeno voće ispod zaštitne mreže, a u daljini visoke stambene i poslovne zgrade velikog grada.

Julija Cerovečki, 2.b

    Jednog lijepog, sunčanog i friškog dana udala se prelijepa mlada, vesela, optimistična i draga djevojka Elizabeta za isto tako mladog, šarmantnog, muževnog i lijepog mladića Ivana, uz prisutnost mnogih svadbenih uzvanika -počevši od Elizabetine mlade majke Marije, mladog i šarmantnog oca Damira, mladolikih baka, Katice i Dragice, visoke tete Ivanke, snažnog tetka Miljenka, ujaka Anđelka, Zlatka, Darka, Kreše te njihovih supruga, Anite, Andreje, Marije, Ljiljane i njihove djece, a ujedno i Elizabetinih bratića i sestrični, najstarijeg visokog bratića Martina, niske sestrične Jelene, visokog bratića Florijana, Luke, Kristijana, Ivane, Matije, Emanuele, Dore, Lucije, Julije, Tea, Sonje, Patricije, Luke , Franja, Monike, Stjepana, Snježane, Helene, Jasmine, Ivone, Darije, Sandre, Lane; te Elizabetinih brojnih prijateljica- Lare, Sanje, Nikoline, Dijane, Mihaele, Margarete, Tee, Jelene, Doroteje, Ane, Mirele, Mihaele, Patricije, Petre, Marte, Mateje, Lucije, Tamare, Sandre, Kristine, Tatjane, Marije, Julije, Maje, Dragane, Nataše, Mirjane, Suzane, Lorene, Simone, Katarine, Magdalene, Antonele, Tanje, silvije, Ivane, Barbare, Selene, Pamele, Nike, Duške, Josipe, Martine, Tine, Dore, Božice, Danijele te brojna Ivanova rodbina po učenom ocu Stanku, stričevi Lovro, Pero, Đuro, Marijan, Petar, kao i njihove vesele i umiljate supruge: Višnja,Vera, Dunja, Zdenka, Lubica, njihova djeca: Janja, Evica, Dejan, Sara, Milka, Mira, Dino, Martin, Mirko, Slavko, Vesna, Mario, Miljenko i Josip, a po Ivanovoj brižnoj i skromnoj majci Aurori, vesela obitelj njezinih sestara Viktorije, Karle, Ružice, Dijane i Zorke,  u pratnji njihovih muževa: Janka, Branka, Stanka, Elvisa, Žana i njihova djeca: Stipe, Jadranka, Marica, Nenad, Daniel, Roman, Nino, Sven, Stiven, Mihael i Slaven, Ivanova braća i sestre- David, Kristijan, Dolores, Iris i Ante i Ivanovi mnogobrojni prijatelji: Darko, Marko, žarko, Ivano, Manuel, Igor, Predrag, Vlado, Šime, Vilibald, Nikola, Leo, Ferdo, Ilija, Mladen, Žigmund, Dario, Samir, Blaž, Mario, Matija, Vedran i svi ostali uzvanici - uz hranu poput: juhe, kruha, mesa, povrća, umaka, salata, svadbene torte i raznovrsnih kolača, gulaša, obveznog odojka i ostalih oblizeka, čestitarima i mladencima u slast za kraj svadbene svečanosti. 

Marta Kopjar, 2.b   

(stvaralačka sinteza o velikim grčkim tragičarima)

SVAĐA DO VJEČNOSTI

Izvele: Ana-Marija Strupar (pripovjedač), Marta Kopjar, Dragana Sakač, Petra Šafran , 1. b

-dramska igra

autorica: Marta Kopjar, 1.  b

PRIPOVJEDAČ- Prije mnogo, mnogo stoljeća, čak nekoliko stoljeća prije Krista, živjela su tri najveća tragičara onog doba. Oni su, nažalost, umrli.Tamo dolje, gdje su sve duše pokojnih, sad su i oni. U Hadu, u odajama boga Hada. Na tom mirnom mjestu uvijek je neka buka, a to se Eshil, Sofoklo i Euripid svađaju. Ne mogu se dogovoriti čije su drame najbolje i najčitanije. Svakog dana brojaše čitatelje svojih drama i uvijek je došlo do nekog nesporazuma i sukoba.

ESHIL- Uh, kako sam poznat! Svi čitaju moje tragedije, tko zna što bi bilo da sam živio samo malo duže, te drame koje sam imao u planu napisati dale bi mi još veću slavu.

SOFOKLO (ozbiljno) Ne hvali se toliko, Eshile! Pa zar ti misliš da moje drame nitko ne čita?! Sigurno imaju veću slavu od tvojih. Daj da vidim koliko si ih izbrojao! (pogleda u Eshilov brojčanik i počne se smijati) Samo 12 485 268 u protekle dvije godine?! Malo. A gledaj moje...aha...15 776 897 čitatelja. Imaš li što za dodati?

(Eshil poturi glavu u pod i samo klima glavom (ne))

EURIPID- Dosta, Sofoklo! Pretjerao si. A što možeš reći na moju brojku? 20 076 485? Ha?! Zbunjen?

SOFOKLO- Ne laži mi, to si ti dodaješ svaki dan 200 čitatelja-nepostojećih!

EURIPID- Nemoj, molim te! Ti misliš da si je ove brojke sam dodajem! Lud si! Napisao sam 90 drama i 17 ih je sačuvano. Ovi ljudi koji su tamo gore, a neki su i tu kod nas, potrudili su se pronaći moja djela, a i vaša, ali mojih ima ipak najviše. Mene najviše vole te su i moja tražili.

ESHIL- Ne, nije razlog taj što ti imaš najveću čitanost to, što si ih toliko napisao i ljudi su ih čitali jer tebe „vole“, nego zato jer ti ne znaš spremiti nešto vrijedno na neko mjesto gdje nema svaki pristup. Ti si si to pospremio doma u ladicu i gotovo, normalno da će svi pronaći tvoja djela.

EURIPID- Pa da i htio sam da budem najpopularniji! Alkestida, Andromaha, Bakhantice, Elektra, Feničani, Hekaba, Helena, Heraklo, Heraklide...

SOFOKLO(upadne mu u riječ) Daj prestani više, dosadan si!

EURIPID(ozbiljno) Ne prekidaj me dok nabrajam svoja sačuvana djela. Tek sam na „H“.

SOFOKLO(promrmlja) Sad' će opet...joj...

EURIPID(ponosno) Gdje sam ono stao...a da... Heraklide, Heraktide, Hipolit, Ifigenija u Aulidi, Ijon, Mahniti Heraklo, Medeja, Orest, Trojanke, Res.

ESHIL- Jesi završio?

EURIPID- Mislim da jesam...ček...idem opet. Alkestida, Andromaha, Bakhantice, Elektra... (nastavi mrmljati)

ESHIL- Dosta, pretjerao si! Stvarno si dosadan!

SOFOKLO- A ovo su moje sačuvane. Antigona, Elektra, Kralj Edip, Trahinjanke, Ajant, Filoktet, Edip na Kolonu

ESHIL (drži se za glavu)Bogovi moji, ja ovako više ne mogu, zašto ne mogu biti sretan kao ovi dolje?

EURIPID- Možeš biti...ali „Mudrome je i šutnje odgovor“.

ESHIL- „Ne zovi ni jednog čovjeka sretnim prije nego što umre“.

SOFOKLO- Što je sad to?! Sad ste se počeli svojim „mudrim“ citatima obasipati?

EURIPID- Ajde, daj ti jednoga reci.

SOFOKLO-„Kratka izreka obično sadrži mnogo mudrosti“

EURIPID- No...daj reci!

SOFOKLO-Da me malo bolje poznaješ znao bi da je ova moja prijašnja rečenica bila moja „mudra misao“.

EURIPID- Pardonček... J

ESHIL- „Onaj koji nije nesretan lako daje savjete onima koji to jesu“.

(Svi nastave mrmljati i tiho razgovarati)

PRIPOVJEDAČ- I tako oni iz dana u dan sve isto ponavljaju i toj svađi nema kraja, a njihove će se brojke na brojčaniku neprestano vrtjeti i pokazivati sve veće brojeve, ali svađe će uvijek biti. Had je nedavno napravio jednu prostoriju u kojoj oni borave i svađaju se, naravno napravljena je velika (debela) izolacija tako da se ništa ne čuje i da sve ostale duše mogu malo uši odmoriti.

U OBLACIMA

Pismo mladom Wertheru

Slivija Žinić, 2. razred

(školska zadaća)

    Dragi Werthere!

    Sva tvoja pisma opisuju bijeg. U početku bio je to bijeg od prolazne veze, zatim bijeg od Lotte, od ljubavi koja ti je bila zabranjena, pa na kraju i bijeg od života. Ti si umjetnička duša, priroda tebi daje snagu, utočište, često si neshvaćen i usamljen, a ljubav, ljubav je ona koja zadaje probleme.

    26. studenoga 1771. napisao si pismo u kojem je sve svjetlo, kao da su svi problemi nestali. Govoriš o radosti, prijateljstvu, toplini i novim licima. To pismo dalo mi je nadu da bježanje i nije loš izbor. Ponekad bih i ja poželjela pobjeći daleko, daleko od svih i daleko od svega. Brige su ponekad tolike da se zapitam isplati li se i dalje biti na ovome svijetu, živjeti ovaj život koji je tako prolazan. A onda, pojavi se ono malo svjetlosti što je potrebno da mi odvrati misli, da zaboravim sve to crnilo i da vidim koliko, iako težak, život je taj koji nam je dan i toliko vrijedan da uživamo u svakom danu i svakoj minuti. Znam da ti je teško jer zabranjeno voliš, ali u toj boli nalaziš i radost i sreću i prijateljstvo.

    Ne razumijem tvoju želju da se ubiješ. To mi nije pojmljivo. Već sama pomisao na samoubojstvo mi se gadi, stvara u meni strah, tminu, hladnoću. I da svim srcem želim to učiniti, nešto bi me odvuklo, neki glas razuma koji bi rekao, nije on zadnji. Tako sad i ja kažem tebi. Werthere, nije Lotta zadnja. Na svijetu je puno lijepih, pametnih i dobrih djevojaka. U nekoliko pisama poslije spominješ gospođicu B. Onu kojoj je njezin stalež na teret. Onu koja rado sluša tvoje jadikovanje, tvoju zaluđenost Lottom. Zastani malo, razmisli o njoj, zar je ona toliko manje vrijedna od Lotte? Iako je ona ograničena svojim staležom, zar se nije vrijedno boriti za nju? Još bih toliko toga mogla nabrojati. Znam kako je biti zaljubljen, znam kako je voljeti, znam kako je lijepo biti voljen, ali da bi bilo voljen potrebno je strpljenja i snage, a i razuma da se sve razumno sagleda. I kako nakon samo jednog događaja sve možeš vratiti, vratiti nazad u crnilo, natrag doći do one prestrašne boli koju ti zadaje Lotta?! Werthere, tebi je potreban samo jedan razlog, jedna mala sitnica da srneš u ono što ne smiješ. Zašto? Zašto Werthere? Zašto nemaš snage pretvoriti ono što boli u ono što bi ti olakšalo život, dalo ti snage, volje i želje da nastaviš živjeti svoj život?!

     Nemoj, Werthere! Nemoj učiniti ono što ti je na umu! Bijeg nikako nije rješenje. Ponijet ćeš se kao kukavica ako to učiniš, ako sve okončaš bez borbe. Sve gledaš kroz zamračene naočale, sve ti je sivo i crno, kad bi barem mogao pogledati svijet mojim očima. Znam da bi taj jedan trenutak osjetio toplinu, svjetlost, milinu. Bio bi obuzet radošću, ushićenjem i ljubavlju, ne bi bilo mjesta tvojoj tuzi, boli i crnilu. Oh, Werthere, kad bi barem mogao…

    S ljubavlju,

                     Silvija

BUBREG U LOJU

(tekst zasićen zadanim frazama)

Oduvijek živim kao bubreg u loju i baš mi je lijepo na visokoj peti, ali danas je mama ušla u sobu i vikala: "Pa ti imaš kokošji mozak! Bila sam na roditeljskom, same jedinice!" Mislio sam da se najela ludih gljiva, ali  samo sam napravio slatko lice. Kako mi može reći da sam glup k’o noć? Bio sam pri zdravoj pameti, stoga sam odmah dao petama vjetra. Ako netko ima kasno paljenje, onda to svakako nisam ja!

BEZ SRETNOGA KRAJA

(  realistička priča)

Mihaela  i Žaklina Šrajbek

U gradu u kojemu su bogati i siromašni živjeli kao dva potpuno različita svijeta nalazila se četvrt gdje su živjela jadna i odbačena djeca. Četvrt se nalazila na samom rubu grada blizu ne toliko velike koliko mračne i jezovite šume. Još gore bilo je to što je tom šumom tekla rijeka pa bi se svakog jutra iznad četvrti spustila gusta magla.

Bila je to četvrt u kojoj su sve ulice bile toliko prazne i toliko tihe, da bi svatko tko bi tuda prošao mislio da u tim kućama ne živi nitko, a najmanje djeca. U jednoj od takvih ulica nalazila se prilično velika kuća koja se ni po čemu nije isticala. Iza velike, željezne ograde bio je uzak put do ulaznih vrata, a dvorište malo sa travkama koje su bile jedva vidljive ispod debelog blata. Budući da je bio kraj listopada, kiša je padala gotovo svaki dan pa je to mjesto izgledalo još više zapuštenije. Unutrašnjost kuće bila je jednostavna, uzak hodnik do blagovaone s jednim kaučem i malim televizorom koji se rijetko gledao jer je to branila skrbnica. Ostali dio prizemlja činila je kupaonica i soba, u njoj je spavala skrbnica. Na katu su bile četiri male sobice, a svaka je imala po tri kreveta i jedan radni stol. Osim skrbnice u kući je živjelo šest dječaka i šest djevojaka, različite dobi. Najstarija je bila 17-godišnja Sandra, ona je dijelila sobu sa 13-godišnjom Hanom i 9-godišnjom Leom. Sandra im je bila poput prave starije sestre, zbog toga su je one posebno voljele. Sandra je bila lijepa djevojka, plave kose i tamnosmeđih očiju, ali njen vitki stas i stara odjeća otkrivali su da je bila sirotica. Pohađala je 4. razred srednje strukovne škole. Iako je bila inteligentna, bila je slabija učenica. Kao i drugi u društvu, s kojim se družila, često je krala, najčešće zbog cigareta. Dani joj se nisu razlikovali, ujutro je otišla u školu, a vratila se kasno navečer. Subotom i nedjeljom dane je provodila u kući, najčešće sa Hanom i Leom. Nakon nastave odlazila bi u knjižnicu, gdje je učila, ali se u njoj nije zadržavala ni pola sata. Zatim se sa društvom nalazila u parku u kojemu je bilo par potrganih klupa. Park nije bio nimalo čist, na svakom koraku mogli su se primijetiti opušci cigareta, prazne boce i pokoja šprica. Tako su prolazili dani, tako je došao i prosinac. 

Bližili su se praznici i Božić, ali u srcima te djece nije bilo radosti. Sandra, kao i druga djeca, bila je kršćanka, ali nije išla na misu niti je dobila poklone. Za nju je to bio još samo jedan običan dan. Praznike su većinom provodili u kući zbog hladnoće i prevelikog snijega. Ponovo je krenula u školu i opet je sve bilo kao i prije. No, jednog ponedjeljka padao je gusti snijeg pa je odlučila ostati još neko vrijeme u knjižnici. Kako nije imala naviku dugo učiti bilo joj je dosadno. Ugledala je onog dečka koji uvijek sjedne do nje, a na kojeg prije nije obraćala pažnju, sada joj se učinio zanimljiv pa je započela razgovor. Dečko je bio visok, tamnosmeđe kose i crnih očiju, a po odjeći dalo se naslutiti da je iz imućnije obitelji. Mladić se zvao Mario. Prilično su dugo i ugodno razgovarali. Na kraju su se samo pozdravili kao stari znanci. Neko vrijeme su se samo sasatajali u knjižnici, no jednog petka Mario ju je pozvao van. Sve je više razmišljala o njemu, sve su češće izlazili pa se sve rjeđe družila s društvom. Ponekad je samo ležala u krevetu i razmišljala o njemu, doista joj se sviđao. Zbog njega se s vremenom počela mijenjati i po prvi puta je osjetila da njen život ima smisao. Prestala je krasti i pušiti. Počela je više učiti. Kad god bi joj bila potrebna pomoć, Mario bi joj pomogao, budući da je bio odličan učenik gimnazije. S njim je provodila puno vremena i jako ga je voljela, bila je to njezina prva ljubav. Kako se približavao kraj srednjoškolskog života, Mario je sve više razmšljao o budućem školovanju, a Sandru je brinulo kako će morati napustiti četvrt svog djetinjstva i krenuti u potrazi za poslom i novim domom. Jedino ju je veselila pomisao na to što će cijelo ljeto provesti zajedno s njim, no Mario je imao drugačije planove. Mario je želio da Sandra upiše studij i da zajedno provedu studentske dane, ali Sandra za to nije imala mogućnosti. On se sve više počeo udaljavati od nje, shvatio je da ne gledaju budućnost istim očima. Sandra ga je i dalje voljela, razmišljala je da ode s njim i tamo nađe posao. Ona mu je rekla da i dalje želi biti s njim, ali ju je  odbio. Rekao joj je da mu je ona puno značila i da ju je zaista volio, no da mu je sada najbitnije upisati studij. Kad je to izrekao, Sandri je zašumilo u ušima. Je li tom čovjeku kojeg je voljela doista važnije mišljenje drugih od vlastitoga? Novac doista znači sve, i Mario gleda svijet u šušketanju novčanica. Od tada Sandri život nije imao smisla. Posao nije ni pokušavala tražiti, izgubila je sve nade. Jedne ljetne večeri otišla je sa svojim starim društvom, ali ovaj put se više nije vratila. Te večeri odlučila je letjeti! Biti oslobođena svih stega građanskoga morala!

Mario je saznao za njezinu smrt, ali nije želio doći na sprovod. Nakon nekoliko dana je došao na njen grob, u ponoć, kada ga nitko nije mogao vidjeti. U srcu mu je bilo jako teško, položio je cvijet na grob i tada se jednom zauvijek oprostio s njom. Više se nikad nije vratio u svoj rodni grad. Još i danas se pita je li ispravno postupio.

PROKLETO LIJEPA 

(bajka)

autor: Martina Petrinjak

Jednom, vrlo, vrlo davno poslije svih velikih planina, svih najgušćih i najzelenijih šuma, daleko kao sva najveća, najdublja i modra mora bilo je jedno mjesto zvano Goldonija. U Goldoniji se gotovo nikako nje moglo doći jer se nalazila na kraju svijeta i nitko nije znao za nju. Međutim, to ne znači da tamo nije bilo života. U Goldoniji su živjeli ljudi kao i svugdje po drugim krajevima Zemlje. Goldonci su se također bavili svakidašnjim poslovima. Muškarci su obrađivali polja, uzgajali svakojake životinje, bavili se obrtom, a žene su radile kućanske poslove i vodile brigu o djeci. Uz sve to Goldonija je imala još i veću vrijednost jer je obilovala rudnim bogatstvima, a najviše dragim kamenjem i zlatom. Gotovo svaka zidina i predmet bili su od zlata i dragog kamenja. Goldonci su za to najvećim dijelom morali biti zahvalni vili Goldoniji po kojoj je i cijelo to naselje dobilo naziv. Vila Goldonija je živjela u jednoj rijeci na kraju šume vezane uz to mjesto. U toj rijeci tekla je bistra i pozlaćena voda kakve nigdje na svijetu nije bilo. Goldonija se zajedno sa svojim vilenjacima brinula o stanovnicima Goldoncima i nije dopuštala da se ikad itko posvađa ili učini nepravdu jer osim što je bila „zlatna vila“, bila je i vila pravde, zbog toga je život Goldoncima ondje bio miran i savršen. Nitko od Goldonaca nikad nije vidio tu vilu, ali su vjerovali da postoji jer drugačije nikako nisu mogli objasniti zbog čega tako lijepo žive. 

U tom naselju je živjela jedna lijepa i mlada djevojka po imenu Anazus, što na goldonijskom jeziku znači Suzana. Nitko nije znao zašto je dobila baš to ime jer je po karakteru uvijek bila vesela i sretna te nikad u životu nije plakala. Kad su mještani znali pitati njezinu majku zašto je odabrala baš to ime za svoju kćer, uvijek je rekla je da joj je nagon dao do znanja da se mora tako zvati. Anazus je bila najljepša u tom selu. Bila je svijetle puti, anđeoskog lica, predivnih velikih očiju – plavih kao jutarnje nebo, imala je crnu kosu poput najmračnije noći i vitko tijelo poput divljeg labuda. Svi su je voljeli imati i društvu, a nije bilo mladića koji je ne bi oženio. Uz to sve imala je samo jednu manu. Nije htjela nikog vezati uz sebe, to jest bila je previše sigurna i probirljiva, svjesna svog izgleda i kvaliteta te je s ponosom odbijala bračne ponude. Međutim, u tom selu postojao je i jedan mladić dobar kao kruh, a lijep kao što je bila i Anazus. Zvao se Sokotalz što znači „zlatokos“, a samo ime nam već govori da je imao predivnu plavu kosu po kojoj je i bio imenovan. Uz to je bio vrlo lijepo građen, plavih očiju, dubokog glasa, a žene su ga zbog toga i obožavale. Ali on je također imao jednu sličnu manu. Kao osoba je uvijek bio dobar i od pomoći, ali kad su bile žene u pitanju to se više nije važilo. Zbog svoje popularnosti i ljepote volio se igrati ženskim srcima i mnogim djevojkama je obećao brak, ali ih je uvijek ostavio na cjedilu. Nikad nije našao onu koja bi mu odgovarala i s kojom bi se zauvijek vezao. To je trajalo tako dugo dok jednog dana na glavnom trgu nije sreo Anazus. Anazus je pošla s majkom kupiti potrepštine, dok je on s ocem krenuo kovaču. Anazus je kupovala jabuke i kako se okrenula sudarila se sa Sokotalzom. Njihovi pogledi su zastali i oboje su imali osjećaj kao da se znaju već tisuću godina. Sokotalz se prvi put tako osjećao pored neke djevojke i pitao je: 

„Mogu li znati kako se zove ova predivna djevojka, kojoj bih se rado ispričao?“ 

Anazus se vragolasto nasmije i reče: „Znati moje ima je čast, a tu čast treba zaslužiti!“ te ga laganim i zavodljivim pogledom zaobiđe. Nakon ovog Sokotalz ostane zbunjen jer mu ni jedna djevojka nije nešto takvo odlučno rekla pa joj odvrati: 

„A kako onda mogu zaslužiti tu čast?“ Anazus veli: „Pa ti si muškarac. Već ćeš se čegu dosjetiti.“ 

Tako su se oboje razdvojili, ali nisu mogli skinuti poglede jedno s drugog. Te iste večeri Anazus je neprestano mislila na Sokotalza, isto kao i on na nju. Oboje su sumnjali u jedno. Da li su se zaljubili na prvi pogled. Sljedećeg jutra oboje također nisu imali mira. Nagon ih je naveo na to da moraju doći na isto mjesto gdje su se i sreli. I upute se u isto vrijeme na trg. Već iz daljine su ugledali jedno drugo i brzim se koracima približili. Sokotalz ju nježno uhvati za ruku, položi je na svoje grudi te veli: 

„Lijepa djevojko! Iako ti se nisam uspio ispričati ni doznati tvoje ime, sada stojim tu pred tobom i molim te na ruku. Ako primjećuješ, moje je srce nemirno od kad sam te prvi put ugledao. Neprestano mislim o tebi kako nisam mislio o ni jednoj drugoj ženi do sada. Bio bih najsretniji na svijetu ako bi postala moja žena. Znam da to zvuči suludo, ali sada sam iskren kako nikada nisam bio i uvjeren sam da je to ljubav na prvi pogled.“ 

Anazus ga je sa divljenjem gledala i odgovorila mu: 

„Lijepi mladiću! Tvoje riječi su sada zauvijek ušle u moje srce i nemam više tog ponosa s kojim bih te mogla odbiti. Ja sam Anazus i pristajem se udati za tebe jer ni ja nemam mira od kad smo sr sreli i znam da je to iskrena ljubav. Ti si mi samo potvrdio osjećaje koje i ja gajim prema tebi, stoga želim cijeli svoj život provesti u tvome naručju.“ 

Sokotalz je nakon toga sretno zagrli i reče: 

„Lijepa moja Anazus. Sa mnom ćeš biti najsretnija žena na svijetu i uvijek ćeš imati svu moju ljubav i zaštitu.“ 

I tako dok su se grlili i zaklinjali ljubav jedno drugome te planirali vjenčanje, žena po imenu Aćomas je sve to pratila i počela zavidjeti. Naime, Aćomas je bila stara vještica, koja je cijeli svoj život živjela u samoći, bez ikog pa otud i njeno ime „samoća“. U početku je bila kao i svaka prosječna Goldonijevka, ali je imala  nedostatak. Bila je ružna i nikad je nitko nije htio ni pogledati. Tako je ostarila i nikad se nije udavala ni imala vlastitu obitelj. Baš zbog toga je postala zla i ogorčena jer joj se nikad nije ostvarilo to što je jako željela. Iz te ljutnje i ogorčenosti počela se baviti svakojakim vradžbinama i urocima. Goldonci su je s vremenom zamrzili i proglasili vješticom jer je nosila zlo svakom tko joj se našao na putu. I tako, dok je vidjela Sokotalza i Anazus sretno zagrljene, smislila je zao plan kojim će ih razdvojiti. Došla je na ideju da svojim zlim čarolijama baci urok na Anazus s kojim bi joj uzela svu ljepotu i ljubav Sokotalza te da je učini ružnom i nesretnom, a to prokletstvo bi se prenosilo na čitavo njezino potomstvo, s koljena na koljeno i nikad se ne bi moglo prekinuti. I tako sljedećeg dana Anazus se uputi na trg da kupi veo za svoje vjenčanje, koji bi joj pristajao uz vjenčanicu. Šećući trgom i razgledavajući Anazus dođe do mjesta gdje je Aćomas prodavala odjeću i nakit. Aćomas je upita: 

„Što tražite mlada damo?“, a Anazus joj odgovori: 

„Sutra se udajem i željela bih kupiti neki prekrasan veo koji bi mi pristajao uz vjenčanicu.“ 

Aćomas nato veli: 

„Došli ste na pravo mjesto. Imam baš ono što vi tražite!“ i pruža Anazus prekrasni bijeli veo sa pravim biserima. Anazus isproba taj veo, ali kad ga je stavila na lice i pogledala se u ogledalo, lice joj je postalo ružno i naborano, a s tog vela još si je prenijela i bolest nalik gubi te ostala unakažena. Počela je plakati i proklinjati Aćomas što joj je to učinila, a Aćomas se počinje u sav glas smijati i istog trena dobije svu ljepotu od Anazus te postane njena ista slika i prilika. Anazus ostade sva zbunjena i preplašena, a u taj tren dođe Sokotalz. Budući da Anazus više nije bila slična sebi te je bila unakažena, Sokotolz je nije ni prepoznao. Aćomas je bila ista Anazus i on ih nije mogao razlikovati. Sokotalz uzme Aćomas za ruku i veli: 

„Lijepa moja Anazus. Nadam se da si spremna za udaju. Krajnje je vrijeme da krenemo i obavijestimo ostale Goldonce da je danas naš vjenčani pri, a Anazus preplašeno veli: 

„Nemoj se oženiti njome, ona nije Anazus, to sam ja!“, a Sokotalz se podrugljivo nasmije i kaže: 

„Draga starice, meni je žao što se vi niste nikad udali, ali ja ću se oženiti s Anazus i nitko mi to ne može zabraniti!“, te ode ruku pod ruku s Aćomas koja je tijelom zapravo bila Anazus. Anazus sva žalosna i očajna počinje bježati kud su je noge nosile. Ljudi koji su je vidjeli i prošli pokraj nje zbunjeno su gledali i nisu znali o čemu je riječ. Anazus je dotrčala do rijeke Goldonije na kraju šume gdje je nitko ne vidi i plakala. Suze su padale u tu rijeku, a voda je počela dobivati crvenu boju poput krvi, a iz dubine se javljala žarka svjetlost kao da se nešto nalazi u njoj. Anazus stane plakati te primijeti da se nešto zbiva. Zanemari to te budući da nije vidjela izlaza iz toga što joj se desilo, odluči se baciti u rijeku da se utopi. Kad je to učinila, nije ni dotaknula vodu već je lebdjela u zraku i nije razumjela što se to zbiva. Naime, iz one žarke svjetlosti u vodi digli su se vilenjaci i vila Goldonija. Vilenjaci su spriječili Anazus da se ne utopi i stavili je natrag na površinu. Tada vila Goldonija upita Anazus: 

„Ženo mila! Što se tebi dogodilo da si pokušala učiniti onu glupost i što si natopila moju rijeku tim gorkim suzama?“, a Anazus joj onako preplašeno i očajno ispriča o čemu je riječ. Vila Goldonija joj nato reče: 

„Ti i sama znaš da nitko ne zna da li ja uistinu postojim, ali vrlo ti je dobro poznato da jako mrzim nepravdu, stoga ću ti svakako pomoći. Nakon toga uputi se Anazus zajedno s vilom Goldonijom i vilenjacima na vjenčani pir. Sokotalz se gotovo udao sa Aćomas, a da to ne bi ni znao, da Anazus i vila Goldonija nisu upale na vjenčanje. Anazus je dotrčala do oltara i bacila onaj biserni veo na zbunjenu vješticu Aćomas, kako joj je vila naredila. Istog trena Aćomas se opet preobrazila u svoj oblik, a Anazus je natrag dobila svoju ljepotu. Svi Goldonci koji su bili prisutni zajedno sa Sokotalzom su zbunjeno gledali, a Sokotalz se tada sjeti onog što mu je Anazus govorila i vidi da je bila u pravu te se pokaje, poklekne pred nju i veli: 

„Oprosti mi, molim te, lijepa moja Anazus! Nisam znao da si mi zapravo govorila istinu i da ti je vještica Aććomas nanijela toliko zla. Jednostavno nisam mogao povjerovati u tvoje riječi koje su sad, nakraju, istinite!“ 

Anazus mu odgovori: 

„Nemam ti što oprostiti. Moja ljubav prema tebi je toliko velika da nemam snage, a da ti ne oprostim nešto što ti nisi kriv. I ja bih na tvom mjestu vjerojatno isto postupila.“, te se nakon toga sretno zagrle. Aćomas sva bijesna i puna zla pokuša ubiti Anazus uz to govoreći: 

„Ako je nisam sretna i ne mogu se udati za Sokotalza, onda se nećeš ni ti!“, i potrči prema Anazus. Međutim, vila Goldonija baci svoj pozlaćeni čarobni prah na vješticu Aćomas te ona užasnim krikom nestane s lica zemlje. Nakon toga Goldonijevi vilenjaci daju zlatni napitak Anazus te ga ona popije kako bi spriječila da bude nesretna i da se ta nesreća ne prenese na njezino potomstvo. Sokotalz i Anazus se napokon vjenčaju i nitko im više nije mogao nauditi. Vila Goldonija zajedno sa svojim vilenjacima odleti u svoju rijeku, a njezino postojanje se sada napokon i dokazalo. Vješticu Aćomas poslije toga nitko nije ni spominjao te je pala u zaborav. Anazus i Sokotalz su živjeli sretno i bezbrižno do kraja života.

RAZLIČITOST JE NAŠA SNAGA

    Još u drevno doba naši su praoci otkrivali tajne ovoga svijeta i bivali sve upućeniji u život na Zemlji. Kako su se njihovi vidici širili, tako su se počele javljati prve religije, koje nisu, često, bile povezane jedna s drugom. Od davnine društvo vjeruje u bogove i to ga i danas drži na okupu. 

    S religijom se formira i samo društvo, a s njom i kultura naroda. Sve religije imaju i ponešto zajedničko. Tako judaizam, kršćanstvo i islam potječu iz istog izvora, ali se međusobno prilično razlikuju, a osim toga unutar sebe se i granaju. Snaga religije utječe na snagu društva. Primjerice, kršćani vjeruju u Boga i lakše podnose sve poteškoće koje im život pruža znajući da imaju oslonac u ovozemaljskom životu i da ih čeka vječni spas, ako su moralno odgovorni za sebe i druge. Slično je i u drugim religijama svijeta, dok se ateisti ugledaju u samu snagu društva i njegove vrijednosti. Francuski je mislilac i književnik Voltaire kritizirao vjersku nesnošljivost. „Tolerancija“, ističe Voltaire, „nikad nije izazvala građanski rat, a netolerancija je prekrila zemlju leševima i krvi.“ U prošlosti su ljudi vodili vjerske ratove, a danas nas ti ratovi uče da budemo tolerantni jedni prema drugima. Kulturu čine zajedničke vrijednosti, običaji i vjerovanja koja društvu daju zajednički identitet. Ljudi koji žive u većim, raznovrsnijim društvima, dijele prevladavajuću kulturu s kojom se većina poistovjećuje. One se šire i utječu jedna na drugu zbog jačanja svjetske trgovine i komunikacija, a moderna je tehnologija, najviše Internet, zbližila svjetske kulture više nego ikad. Neki se kulturni događaji, primjerice holivudski film, šire cijelim svijetom. Johann Wolfgang Goethe kaže: „Ono što ste naslijedili od svojih predaka sami morate zaslužiti, inače nikad neće biti vaše.“ Svaki bi pojedinac trebao njegovati svoju nacionalnu baštinu, ali to ne znači da se treba zatvoriti prema drugome nacionalnome blagu. Latinska izraka nam kaže: „Si fueris Romae, Romano vivito more. Si fueris alibi, vivito scut ibi.“ Što bi značilo: „Živiš li u Rimu, živi kao Rimljanin. Budeš li drugdje, živi kako se živi tamo.“ Ova nam izreka jasno kazuje da je tolerancija ključ života. Kad se ljudi, iz različitih razloga, sele u druge države s vremenom prihvate kulturu sredine u kojoj žive, ali se materinja ne zaboravlja. U razgovoru s novim susjedima i oni mogu mnogo toga naučiti o njihovoj kulturi pa se poimanja života mogu dodirivati u mnogo točaka i obogaćivati ljudski život. 

    Ako samo sagledamo kulture i religije svijeta, uviđamo koliko smo međusobno različiti. Ta raznolikost je naša snaga. Ako smo dovoljno zreli i tolerantni, promatrajući i uspoređujući svoju kulturu i religiju s drugima, možemo mnogo naučiti o sebi i drugima. Možemo shvatiti bit postojanja i prihvatiti jedno od gledanja na zagrobni život. Živimo u postmodernom svijetu globalne komunikacije koja nam omogućuje da jednim klikom saznamo kako žive i što rade ljudi u Indiji. A naši drevni preci nisu ni znali za njeno postojanje. Novoga i drugačijeg ne treba se plašiti, već treba sve ljude svijeta ohrabriti da žive u slozi i ljubavi. Kao što kaže B. Disreali: „Da bi izvršio velika djela, čovjek treba živjeti kao da nikad neće umrijeti.“ 

napisala: Nikolina Ciglar

JESENJA PJESMA

(stvaralačka vježba  - pišem impresionističku pjesmu uz zvuke violinskog koncerta i zadani leksički materijal)

Jesen u meni

Čemerna jesen!

Duga ura,

Plač i tuga

tište me!

Suh list

vjetar nosi

amo-tamo

lutajući puno.

Guši me zao vjetar taj,

Ćuh lista tuče me!

O Jeseni,preni me!

Maja Težak, 4. D

(domaća zadaća nakon terenske nastave)

 Vučitelju Jurju Habdeliću po štenju pelde "Gizdost mladeh ljudi"             

Drogi vučitelju Juraj Habdelić!

Pišem ti ovo pismo da ti spovem kakvi su denešnji mlodi. Znoš i jo sam još zelena, ali stolno si mislim da sam pogotnula so pamet sveta i da se kaj ja velim da tak mora biti. Nej me pitati zakaj je to tak jer ne znam, a mislim da na to pitanje ne bodo još mnoge generacije znale odgovoriti makar se si delamo joko spametni, kompjuterizirani, „internetizirani“ i tak dale.

Znom da se od da si dišel na on svet puno tega premenilo pa ti neke moje reči z prošle rečenice ništ ne znočiju, ali tolko se je tega premenilo da ti ve to ne stignem se sprepovedati. Jedino kaj se je ne premenilo su ljudi. Oni su ti i dale kak veter puhne.Malo su dobri i pošteni, a dok im to ne paše onda si natekneju roge i rep pa zglediju kak somi nečisti. Reči ti meni kak da onda deca bodo normalna. Čim su starci se gorši, za kaj oni kriviju krizu koja ti je ve jedini krivac za se zlo kaj se događa na ovem svetu, tak su i deca se gorša.

Joj da ih tek ve vidiš! Alkohol, trova, penezi, ne znaš kaj im bole škodi. Ve smo si kolko tolko bogatejši, a penezi kvoriju ljude to je bilo i bo.Puce su se od tvojega doba joko premenile. Ve ti se zglediju kak glumice, se bi štele nove krpice, šminkice, bogote može, dobroga posla, ma znoš i som kak već to ide. A dečki su postali napuhani i sebični hlapi kojima je jedino bitno da sebe predstoviju v najbolšem svetlu. Ali nej si misliti da su si takvi!

Ima i dobre dece koja se vučiju, delaju, poslušaju stareše i ak im je ne nekaj prav to si zamočiju i predeju prek toga. Sam zbog njih ov svet još donekle preživljova, a morem ti reči da ih ima se menje i menje.To ti je se zoto jer je sima leže iti po krajšem i ležešem potu. Za ve je još dosta dobro, jo se ne bunim, ali bumo vidli za dvajsti let kaj bu ti nekvi drugi školorec napisal. Jo bum onda starejša i morti dobim pamet, ali se jedno te prosim da mi poveš kaj ti je rekel. Morti nem odma razmela kaj si mi štel povedati, ali dok bom još starejša morti se vrnem v to leta jer kak se ono veli: „Stori ljudi, mala deca!“.

Jedino mi je želja da ti ve razmeš moje reči i kroz njih denešnje mlode jer to valjda tak mora biti,

Doviđenja do drugog pota.

                                                                        Tvoja Petra Špoljarić

                                                                        V Ludbregu gradu, 3. marcijuša 2010.

(napisano na nastavnom satu, skupnom aktivnosti svih učenika razreda)                                                                                       

Plačevi sinova i kćeri razmetnih

(varijacija na Gundulićevu temu ili vječna na svijetu samo mijena jest)

SAGRJEŠENJE

-Odlazim! Znam da mogu uspjeti bez njih! (Ivana Bajkovec) 

-U meni se nastanio bijes koji vrlo teško savladavam. Gotovo nikako. Ne podnosim kad mi netko soli pamet. (Petra Bedeković) 

-Osjećam se samouvjereno i sigurno. Ne obazirem se na njihovu zgranutost i povrijeđenost, već dalje polazim za svojom odlukom.U jednom trenutku ipak počinjem preispitivati svoje misli, želje i osjećaje, svoju odluku kojom sam možda uništila roditeljske snove, ali i dalje ne posustajem te me moja tvrdoglavost tjera na mom putu. (Ana Rabuzin) 

-Kako uopće mogu reći da nisam dovoljno stara da odlučujem sama za sebe. Dokazat ću ja njima tko se zna brinuti za sebe. Više se nikad neću vratiti, nikad. (Helena Senko) 

-Ljut sam, oni ne znaju što je dobro za mene.Samo zapovijedaju, sve mora biti po njihovom. Nisam njihov rob.Dosta mi je! Odlazim! (Marko Kovaček) 

-Dobro je, imao sam dobre argumente za moj odlazak, pobijedio sam! (Tino Šeba) 

-Nisam više mala djevojčica koja će trpjeti njihovu torturu! Dosta mi je, odlazim i trošit ću novac kako ja hoću! (Kristina Gluhak) 

-Gadno sam se posvađala sa starcima. Kao i svaki put glasno sam lupala svim vratima kako bi došla do svoje sobe. Ali, ovaj put je bilo drugačije. U sobi je potpuna tišina, ali u mojoj glavi tisuće glasova. Jedan je nadjačao sve. Ostavi ih, znaš gdje drže novac! Uzmi i bježi! (Petra Špoljarić) 

- Svađa me jako pogodila jer se inače često ne svađam sa starcima, ali kada ipak dođe do toga svakako je s razlogom. Uvjerena sam da sam u pravu i ne odustajem od svog odlaska. (Sabina Hrešć) 

-Kako mogu misliti da sam tako neodgovorna, lijena? Neće ostati na ovome. Uzet ću svoj dio nasljedstva i dokazati da su u krivu. Kako malo vjeruju u mene, ali pokazat ću ja njima. (Valentina Vidaček) 

-Uspjet ću bez njih, znam to. Znam da se mogu brinuti za sebe, nisam više malen. (Nikola Blaži) 

-Znam da sam u pravu, no oni to ne mogu razumjeti jer nikada nisu bili u takvoj situaciji. Ma, neka oni meni daju moje, pa si i dalje možemo biti dobri. (Petra Hudika) 

-Ljuta sam kao ris. Ujedno i razočarana, žalosna. Nakon svađe još imam grižnju savjesti. (Mihaela Horvat) 

-Ja znam da to mogu, sigurna sam u sebe. Neću propasti zbog njih. (Lucija Bistrović) 

-Oni ne odlučuju o meni. Oni će se prije htjeti pomiriti sa mnom nego ja s njima. Nije mi žao zbog mojih postupaka. (Alen Mujkanović) 

-Ovo je nepravedno. Ne mogu više!Odlazim! (Ivana Krašovec) 

-Predugo sam ovo držao u sebi. Morao sam to izbaciti van. Oni me ne poznaju, kao ni moji prijatelji. Ne mogu podnijeti više ovo licemjerje i primitivnost. Ovo će mi kao biti povod da prestanem brinuti o svemu, te da postanem bezbrižan i stvoren kao moj idol. (Damir Posavec) 

-Njihove su riječi grube. Probudile su bijes u meni, ali dokazat ću ja njima da sam u pravu. (Simona Janković) 

-Dosta mi je svega. Pokupila sam pare i sada su mi na vidiku nove zemlje, novi snovi. Odoh ja u bolji život sa smiješkom na licu i novcem u džepu.(Nikolina Ciglar) 

-Prvi tren tvrdoglavo ostajem kod svog stava i u tom trenutku ih mrzim najviše na svijetu te razmišljam kako ću m se osvetiti i zadati im bolniji udarac, nego su oni meni nanijeli. (Mrta Hokman) 

-Smatram da svako ima pravo donositi odluke o svom životu. Život je dobio svako od nas da ga naučimo živjeti, a ne da mi netko naređuje. (Snježana Koren) 

-Ma, neka, ne mogu me u svemu zaustavljati. Želim iskusiti život, odlazim i to odmah. (Patricija Murić) 

-Mislim da je vrijeme da sama odlučujem o svojoj budućnosti jer ste tu bili da me pripremite na život i na ono što on donosi i samo ja mogu odlučiti kako dalje. (Mirjana Fletko) 

-Dovoljno sam stara da sama odlučujem kako ću dalje. Neće meni nitko naređivati. (Klaudija Bihar) 

-Uspjet ću bez njih. Tko su oni da mi govore što ću raditi sa svojim životom. (Karolina Tizaj) 

-Pa zar će oni meni soliti pamet? Što sam im ja? Uostalom i ne zanima me. Mene čeka nova pustolovina, pustolovina mog života. (Ines Beštek) 

-Ljuta sam na roditelje. Zašto bi netko odlučivao o mojem životu? To je moj život i ja odlučujem kako ću ga živjeti. (Mihaela Šrajbek) 

-Dovoljno sam stara da odlučujem sama o sebi i da se za sebe brinem. Moji roditelji misle da oni trebaju odlučivati o mom životu, ali to je moj život i ja odlučujem. (Žaklina Šrajbek) 

SPOZNANJE

-Da barem mogu vratiti vrijeme. Drugačije bih postupila. (Ivana Bajkovec) 

-Ne znam što mi je činiti? Poznavajući svoje roditelje, bit će jako teško nakon svega razgovarati s njima. Stvarno sam pogriješila. (Petra Bedeković) 

-Odlazim iz roditeljske kuće i počinjem samostalno gospodariti svojim mladim i neiskusnim životom. Živeći nemarno ostajem bez svega, ali se ne želim vratiti kući kako bih pokazala svoju neodgovornost i slabost. Zanemarujem sve oko sebe, svoje prijatelje i sve bližnje jer ne želim da saznaju za moju situaciju. Na sve načine pokušavam ponovno vratiti izgubljeno, ali ne uspijevam u svom naumu. Ostajem sama, napuštena, izgubljena. (Ana Rabuzin) 

-Jao, da sam barem slušala svoje roditelje kad su mi govorili da ne idem! Što mi je od svega ostalo? Ništa. Kad j bilo puno novaca,bilo je i puno prijatelja, a sad siromaštvo. Ne znam ni kamo da krenem. (Helena Senko) 

-Ipak mi je s njima bilo bolje. Znali su što je dobro za mene. Imao sam sve što mi je bilo potrebno, a sad nemam ništa. (Marko Kovaček) 

-Rastrošan život doveo me do siromaštva. Ali, ništa zato. Ostat ću kod svoga nauma da budem odgovorna i samosvjesna osoba. (Petra Špoljarić) 

-Sram me doći pred roditelje jer sam ih razočarala kao i samu sebe. Pre ponosna sam da pognem glavu i vratim se roditeljima, ali se osjećam jadno i tužno jer sam mislila da mogu sve sama, a trebam nekog uz sebe. (Sabina Hrešć) 

-Možda su bili u pravu da se ne mogu snaći, ali uvijek postoji šansa da nekog opljačkam. (Tino Šeba) 

-Kako vrijeme prolazi razmišljam o svim lijepim trenucima provedenim s njima, razmišljam o tome kako su oni jedini bili uz mene kad sam bila bolesna i koji su mi uvijek sve omogućili. (Marta Hokman) 

-Možda sam ih ipak trebala? Kupovala sam lijepe stvari, ai problem je valjda bio što nisam radila.  Da se ipak vratim? (Kristina Gluhak)

-Ah bili su u pravu, pa da to su oni htjeli, pa možda nisam trebala proputovati baš, skoro, cijeli svijet. Od nečeg velikog je nastalo veliko ništa. Nadam se da će mi oprostiti. (Petra Hudika) 

-Ne mogu vjerovati. Opet sam ljuta, ovaj put na sebe. Posramljena sam. (Mihaela Horvat) 

Možda su imali pravo, možda je ovo sve previše za mene, ja se ne mogu nositi s tako velikim teretom. (Lucija Bistrović)

-Kako jadno! Bilo je očito da im je stalo samo do moga novca, ali nisam mogla prihvatiti to, bježala sam od istine i sada me sustigla. Nadam se da me moji roditelji još vole, da me se nisu odrekli kako sam se ja njih odrekla. Novac, sada mi više ništa ne znači, a ono što mi sada znači život, izgubila sam. (Valentina Vidaček) 

-Loše sam postupio, priznajem. Kad bih barem mogao vratiti vrijeme. Sad sam sam i ne znam što bih. (Nikola Blaži) 

-Sad sam konačno ovisan sam o sebi. Već sam prije razmišljao o ovoj situaciji, što da radim. Otići ću u Indiju i živjeti s budistima, to mi je oduvijek bio san. Moja odluka ostaje nepromijenjena, iako se bojim da me moj ponos možda doveo do ovoga. Ma ne, ja sam iznad svega. ( Damir Posavec) 

-Istina je da sam pogriješila u donošenju nekih odluka, žao mi je, ali vrijeme ne mogu vratiti. (Snježana Koren) 

-Žao mi je zbog mojih postupaka i želio bih se vratiti, ali ne želim im priznati da su bili u pravu i poniziti se. (Alen Mujkanović) 

-Moram priznati da su bili u pravu i eto nove neprilike! Ha, izdržat ću ja to. (Ivana Krašovec) 

-Što je meni ovo trebalo? Sada nemam ništa. Kartonska kutija ostala mi je jedini prijatelj. Čudne duše noću lutaju gradom. Mislim da bih se trebala vratiti doma. Ma ne. To je presramotno! (Nikolina Ciglar) 

-Napisat ću im pismo, ispričat ću se i dati im do znanja da se hoću vratiti kući, a možda mi oproste. (Simona Janković) 

-Kamo sada? Da se vratim doma? Ne smijem to učiniti, povrijedit ću sve doma.Zašto ih nisam slušala?? Nemam posao, nemam ništa od svog „raskošnog života“. Jedino mi moji ostaju i zato mislim da ću im se vratiti, znam da će mi oprostiti, ali ću i to jako skupo platiti. (Patricia Murić) 

-Već je mnogo vremena prošlo od kad sam otišla. Nemam više ni novčića. Hmm...Što ću sad?? (Klaudija Bihar) 

-Mislim da sam pogriješila jer sam potrošila novac na krive stvari i da nije bilo pravedno da odem od doma. Žao mi je što sam bila puna sebe i tražila neki bolji svijet od ljudi koji me vole ali još uvijek ne odustajem od svog novca da se dokažem kao odgovorna osoba. (Mirjana Fletko) 

-Sad kad sam potrošila sve što sam imala, nemam drugog izbora nego se vratiti doma. Ovako više ne ide. (Karolina Tizaj) 

-Nemam ništa. Potpun sam sama, u mrklome mraku. Sve me traumatizira. I oni beskućnici oko mene nisu mi nimalo dragi. Imam još samo 10 kn. Ajme meni, što ću sada? Nemam kamo. Majko, oče, brate! Gdje ste!? (Ines Beštek) 

-Tužna sam. Željela bih se vratiti kući, ali se ne usudim. Ipak dođem doma i kažem roditeljima neka mi oproste što sam se svađala s njima i što ih nisam slušala. (Mihaela Šrajbek) 

-Moji roditelji su bili u pravu, trebala sam ih slušati jer su prošli puno više toga u životu, a sada nemam ništa niti nikoga. (Žaklina Šrajbek) 

SKRUŠENJE

-Vratit ću se kući i moliti za oprost te se nadam da će mi oprostiti. (Ivana Bajkovec) 

-Moj ponos i tvrdoglavost puno puta nemaju smisla. Vraćam se kući. (Petra Bedeković) 

-Jednom prilikom, lutajući ulicom, nailazim na roditelje koji me gotovo ne prepoznaju ispod svih slojeva prljavštine i bijede. Majka me zgranuto moli da se vratim kući, ali je moja tvrdoglavost ipak prevladala. Bježim od svih jer se ne želim pokoriti. Tražim izlaz iz situacije, ali vraćanje kući postaje neizbježno. Poražena se vraćam kući i molim za oprost. (Ana Rabuzin) 

-Jedino što mi preostaje je da pognem glavu, pođem kući i molim za oprost. Bez ičega i sama neću opstati. Vratit ću se doma, sigurno će mi oprostiti, uvijek jesu. (Helena Senko) 

-Vratit ću se roditeljima. Ispričat se za sve što sam učinio. Mislim da će sve biti kao prije. (Marko Kovaček) 

-Našla sam posao. Konobarim u kafiću. Mogu reći da se osjećam solidno. Jedino me malo smetaju pijanci koji me svojim postupcima vrijeđaju. (Petra Špoljarić) 

-Obogatio sam se na prljav način, ali se ipak vraćam roditeljima. (Tino Šeba) 

-Znam da su sigurno sretni jer su u pravu, no ipak ja sam njihova kći. Sad znam da oni znaju što je najbolje za mene. (Petra Hudika) 

- Dosta samo sažaljenja! Od ovog trenutka pošteno ću raditi, osigurati si egzistenciju i vratit ću se ljudima koje volim iza koje se nadam da me nisu zaboravili. Potrudit ću se i opet povratiti njihovo povjerenje i ljubav, samo se nadam da ću uspjeti u tome. (Valentina Vidaček) 

-Idem kući i nadam se da će mi oprostiti. (Lucija Bistrović) 

- Molim za oprost na koljenima u suzama. Zemljo, otvori se! (Mihaela Horvat) 

-Ne želim se vratiti kući i reći da nisam uspjela sebe postaviti na noge jer bi me bilo sram. Ali bih se ispričala roditeljima i počela nekim radom zarađivati svoj novac. (Sabina Hrešć) 

- Ipak ću im reći da su bili u pravu. (Alen Mujkanović) 

- Možda oni ipak znaju što je najbolje za mene. Mama, tata primite me natrag! (Nikola Blaži) 

-Iskreno se nadam da ću se moći vratiti kući. Mama, tata pomozite. (Ivana Krašovec) 

-Na kraju ipak shvatih da nisu samo oni krivi za svađu, nego i ja, odnosno moja tvrdoglavost, te im se odlučim ispričati i vratiti kući. (Marta Hokman) 

-Zeznuo sam stvar. Karta za Indiju košta previše, a ja sam već previše potrošio na sebe. Što da sad radim, prosim? Ne.Ponos je uvijek ovdje, utječe na našu racionalizaciju. Odveo me do moje propasti. Opet sam počeo brinuti, kao i uvijek koliko god se trudim, ne mogu se prestati brinuti o tome što ljudi misle o meni. Možda ni ne smijem. Uvijek pokušavam prestati brinuti srdžbom, zbog čega gubim ljubav prema ljudima. Stigao je autobus koji sam čekao. Odlučio sam da idem kući. (Damir Posavec) 

-Ne mogu popustiti, ne sada, nakon toliko vremena. Sigurno ima neki drugi izlaz iz ove situacije osim povratka kući i moljakanja za oprost. (Simona Janković) 

-Mislim da ću poći baki. Ona je dobra i uvijek mi sve pruža. Bit ću kod nje neko vrijeme, a onda neka sudbina odluči. Ma, naći ću ja neki posao. Ima baka puno veza. (Nikolina Ciglar) 

-Zahvalna sam im što su me primili natrag, više ih nikad neću tako povrijediti. (Kristina Gluhak) 

-Ako me još uvijek vole kao prije, dopustit će mi da se vratim kući i nastavim sa životom drugim i boljim putem. (Snježana Koren) 

-Mislim da ću otići doma te im se ispričati, kako oni odluče tako će i biti. Ali znam da će me prihvatiti i oprostiti, ipak sam ja još uvijek njima njihova mala djevojčica. ( Patricia Murić) 

-Vraćam se doma! Jako mi nedostaje moja obitelj, ne mogu bez njih, ma kako god bilo. (Klaudija Bihar) 

- Iako sam sada bez novca i bez ičega, pokušat ću vlastitim snagama dignut se iz te krize u koju sam sama upala, ali rado ću se vratiti doma ako to još uvijek mogu. (Mirjana Fletko) 

-Ipak se vraćam kući, ne mogu bez mame i tate. (Karolina Tizaj) 

-Dolazim kući, ne mogu bez njih. Molit ću ih za oprost. (Ines Beštek) 

-Vratit ću se doma i ispričat ću im se, reći ću im kako sam bila nepromišljena i nisam ih htjela slušati, a zapravo su bili u pravu. (Žaklina Šrajbek ) 

-Roditelji su mi oprostili, ja živim s njima i slušam ih jer ne želim opet završiti na ulici, iako mislim da nekad nisu u pravu, ne svađam se s njima. (Mihaela Šrajbek) 

I tako svrši ispovjedni monolog 2. d

(pripremna zadaća za dramsku radionicu na satu)

Bijeg iz Firenze

-dramska igra prema Uvodu u Decameron

PRIZOR PRVI

(Sedam djevojaka sjedi u klupicama Crkve Santa Maria della Novela, razgovaraju.)

Pampinea: Drage moje! Sigurna sam da se slažete sa mnom da se nitko neće uvrijediti ako se netko pošteno služi svojim pravom. Prirodno je da svatko od nas štiti i brani sebe. Sigurno ste čule da je ljudima oprošteno što su nekoga ubili, ako su pri tom branili svoj život. Pa, ako to dopušta zakon. U pravu smo ako mi štitimo svoj, na svoj način. Razmišljala sam malo kako smo se vladale jutros i prošlih jutara i mislim da u tome nema ništa loše. Mi smo štitile sebe.

Fiammeta: Pravo govoriš. Ta, tko će se za nas brinuti ako ne mi same.

Pampinea: Kad hodamo ulicama, očekuju da znamo koliko su ih danas pokopali, nama na našu jad jašu i šepire se svuda i u pjesmama se rugaju našim nevoljama. Ništa bolje nije ako dođem kući jer se bojim da su svi pomrli, a kad se okrenem čini mi se da vidim sjene umrlih. Čini mi se da nitko nije ostao osim nas.

(Druge se križaju.)

Čula sam da i za one koji uživaju u onom što im najviše užitaka pruža. I nisu samo svjetovnjaci postali razuzdani i razvratni, nego i redovnici. Odaju se tjelesnim užicima kao da će ih to spasiti. Što da radimo drage moje ovdje? Što čekamo? Čemu se nadamo?

Emilija: Vrijeme je, drage moje, da nešto poduzmemo! No, što?

Pampinea: Mislim da bi za nas najbolje bilo da odemo iz grada na imanje i uživamo u drveću, nebu... (zanese se) Tamo je zrak onako bolji. Ovdje smo ostale same. Uzmimo svoje sluškinje i krenimo na selo, prije nego se odamo nepoštenju.

(Ostale gospe hvale Pampinein savjet i raspravljaju što uzeti na put. Ustane Filomena).

Filomena: Meni se Pampinejin savjet čini dobrim, no ne zaboravimo da smo mi žene. Nismo više djevojčice pa da ne znamo donositi odluke bez muškaraca, no mi smo prevrtljive, sumnjičave, plašljive i bojim se da će se ova naša družba bez nekog tko će nas voditi raspasti.

Elisa: Pravo zboriš, Filomeno! Rijetko kad koje naše djelo dobro završi kad nemamo muškaraca da nas vodi. No, gdje ćemo ih naći? Većina onih koje znamo, umrlo je . A uzeti neznance nije baš prilično. Ne bi bilo dobro da nastanu neprilike tamo kamo se idemo odmoriti i zabaviti.

Lauretta: Samo da ne bude neprilika. Pa kako ću se onda zabaviti i odmoriti?

PRIZOR DRUGI

- djevojka i tri mladića

(Ulaze tri mladića, sva tri pristojna i lijepa ponašanja.)

Pampinea: Pogledajte ove mladiće. Evo, već nam se sreća nasmiješila. Poslala nam je ove mladiće i sad ih trebamo samo uzeti u službu i da ne budemo izbirljive.

(Neifile pocrveni od srama jer je jedan od mladića bio u nju zaljubljen.)

Neifile: Draga Pampineo! Pazi što zboriš! Dobro znam da su ovi mladići sposobni za mnogo veće zadatke nego što je ovaj. I mislim da bi nam oni bili sasvim dobro društvo. No, bojim se da će ljudi prigovarat ako njih povedemo jer svi znaju da su neki od njih zaljubljeni u neke od nas!

Filomena: To nije važno. Tako dugo dok pošteno živiš i savjest ti je čista, što te briga što drugi pričaju. Ako pristanu ići s nama, možemo se nadati da ćemo na putu imati sreće.

Fiammetta: Tada će nas sigurno pratiti Fortuna.

Emilija: Samo da pristanu!

(Pampinea im prilazi i obraća im se.)

Pampinea: Oprostite na smetnji, no imam za vas prijedlog , dragi mladići! Željele bismo otići iz grada na seosko imanje, no treba nam muška ruka da nas vodi. Ako biste bili ljubazni, moje gospe ija, voljele bismo da to budete vi.

(Mladići oduševljeno prihvate.)

Filostrato: Gospe, vrijeme je za krenuti. Puno se toga prije polaska treba napraviti, a vremena je malo.

PRIZOR TREĆI

(na put prema seoskom imanju, na livadi)

Panfilo: Ovaj naš put i nije tako loš. Čim smo ostavili grad iza sebe, sve je puno divnih polja, cvijeća i sunca.

Filostrato: Slažem se s tobom, dragi Panfilo! Samo se nadam da put neće predugo trajati.

(Idu cestom i igraju se.)

PRIZOR ČETVRTI

(Dolaze na imanje.)

Dioneo: Drage moje gospe! Ovamo na s je doveo vaš razbor. Nemojte se ljutiti na mene, no svoje sam brige odlučio staviti u gradu. Sad se želim samo šaliti, veseliti i pjevati. Bio bih sretan kad biste mi se i vi pridružile.

Pampinea: Veselo trebamo živjeti jer smo pobjegli od tuge. No, ni u čemu ne treba pretjerivati, pa bi bilo dobro odrediti među sobom starješinu kojeg ćemo slušati i poštivati. Da na jednoga ne padne ta velika briga, mislim da bi bilo dobro da je svatko starješina na jedan dan.

(Slože se.)

SVI: Pampineju za kraljicu, Pampineju za kraljicu!

Filomena: Pampinea, kraljice , evo tebi lovorova vijenca!

Pampinea: Da bi sve u kući bilo kako treba povjeravam Parneu, Dioneovom sluzi, briug za cijelo naše kućanstvo. Sirijsko , Panfilov sluga, bit će naš nabavljač. Tindalo, sluga Filostratov , dvorit će u sobama, a moja sluškinja MIzija i Filomenina Liciska - kuhat će. Svim slugama zapovijedam da nam ne dosose nikakve loše vijesti. A vi dragi moji - uživajte!

PRIZOR PETI

(Perivoj, mladići i djevojke šeću, pjevaju i pletu vijence.)

PRIZOR ŠESTI

-U kući su postavljeni stolovi, blistaju čaše i cvijeće, plešu, pjevaju i odlaze na spavanje, ujutro ih budi Pampinea.

Pampinea: Pogledajte, prekrasna li dana! Sunce nas grije, slušajte cvrčke. Nećemo dan provesti u igri, nego u pripovijedanju. Ako vam se to ne svidi, neka svatko radi što ga volja.

(Svi se slože i započne Panfilo.)

Panfilo: Bio je jednom....

KRAJ

(domaća zadaća - kreativno pisanje)

Himena i Rodrigo - godinu poslije

Nakon obrade drame Cid Pierrea Corneillea zamislili smo što su Himena i Rodrigo zvani Cid razgovarali po njegovu povratku nakon godinu dana Himenina žalovanja za izgubljenim ocem...

(Nakon svog povratka Rodrigo susreće Himenu u vrtu)

Rodrigo:     Što li radiš ovdje, mila sama?

                  Poželiš li da budeš moja dama?

Himena:     Oh, Rodrigo, dragi, želim poći putem tvojim

                  jer žudim da postaneš suprugom mojim.

Rodrigo:    I ja to želim draga, čekati više neću.

                  Želim ujediniti se s tobom, 

                  da zajedno molimo se Bogu.

Himena:    U redu, Rodrigo, vjenčajmo se tada,

                počnimo s pripremom već sada.

                Da u subotu dođe taj dan

                da ostvari se naš najveći san.

(I evo, dolazi subota)

Rodrigo:     Evo, u palači ovoj, ja ću te ženiti.

(Razgledavaju palaču, doaze gosti, dok svećenik stoji na svome mjestu.)

Rodrigo:     Hajde, Himeno, draga, požuri

                   ovdje svećenik već čeka, požuri.

Himena:     Evo me, dragi, stojim sada tu,

                   želim ti reći tu riječi čarobunu.

                   Sada ti kažem "Da!" 

                   jer volim te zauvijek ja!

Rodrigo:     Oh!Oh! Usrećila si me jako

                al sad znaj ti,

                te iste riječi ja pružam ti.

Himena:    Dobro, sad pođimo zajedno mi

                u svijet rajske ljubavi.

                Na medeni mjesec taj

                gdje želim imati troje djece znaj.

Rodrigo: Hajde, draga ne pretjeruj,

            ja sam ipak došao k sebi.

               Ja volim te i s  tobom bih bio

                al troje djece ibak ne bih imo.

Himena: U redu, kako godi kažeš ti,

                al ja ću živjeti u nadi

                da ćeš se jednom predomisliti!

(Kraj)

 Tea Hunjadi 

Pismo pjesniku Milivoju Slavičeku u povodu 80. rođendana napisano je na zajedničkoj radionici u školskoj knjižnici 26. listopada 2009. posvećenoj promišljanju pjesme "Vrijeme je da se događa napokon čovjek".

Dragi Pjesniče,

Vaša pjesma "Vrijeme je da se napokon događa čovjek" toliko me dirnula u srce, vratila u Vašu prošlost, moju,  mojih  predaka i poslala u budućnost svih ljudi na našoj Materi Zemlji, da mi je bilo nemoguće ne zamisliti se nad sobom i promjeni mojeg srca i uma, da je gotovo bila dužnost pustiti suzu nad Vašim djelom i radom.

Vrijeme je da ljudi počnu živjeti vaše pjesme! Svijet bi bio ljepše mjesto za život...

Vaša pjesma jako me se dojmila i potakla na razmišljanje. Prije nisam razmišljala o nekim uobičajenim stvarima na način na koji ste ih vi iznijeli u pjesmi. Hvala vam što ste mi omogućili drugačiji pogled na svijet koji na s okružuje.

Sretna sam što ima pjesnika poput Vas. Vaša pjesma potakla je u meni razmišljanje o stvarnim problemima u ovom surovom svijetu. Hvala!

Slušajući Vašu pjesmu, bila sam dirnuta. Vaše pjesme  potakle su me na novi način razmišljanja i gledanja na 

život. Pjesme su vam inspirativne.

Neka Vaša pjesma pomogne širenju Ljubavi, bratstva i aktivnosti, nezapretene patnje jer krajnje je vrijeme da se dogodi Čovjek.

Slušajući pjesmu "Vrijeme je da se događa napokon Čovjek" mislila sam o prolaznosti života, da treba u životu uživati i njegovim radostima, prirodi... Pjesma je prekrasna!!!

Hvala Vam na podarenoj pjesmi koja me duboko potaknula na razmišljanje o životnim postupcima. Nadam se kako će se svijet poboljšati i usavršiti te da će se razviti empatija, ljubav i poštovanje.  Hvala Vam još jednom.

Vaš je život vrlo zanimljiv i saznali smo mnogo o vašem životu. Sviđa man se vaš način pisanja.

Sretan Vam rođendan s malim zakašnjenjem. Bila nam je velika čest upoznati se s Vašim stvaralaštvom.

Vaša me pjesma potakla da razmislim što mi zapravo znači život i za što smo tu. Još bi h vam sam ohtjela poželjeti sretan rođendan i još puno lijepih pjesama.

Vaši čitatelji,

učenici Medicinske škole Varaždin s profesoricama Natašom Sajko i Marinelom Marčetić