Post date: Aug 16, 2010 7:16:13 PM
Pred ljetovanje u ruke mi je došla nadahnjujuća i nadasve topla autobiografska knjiga francuskoga romanopisca Daniela Pennaca, Iz magareće klupe. Daniel Pennac mnogima je znan kao autor deset prava čitatelja (koja možete pročitati na podstranici Lektira) sročenih u eseju o knjigama i čitanju Od korica do korica. Na hrvatski su prevedeni i romani Raj za ljudoždere, Vila karabinka, Djevojčica s knjižicama i Diktator i visaljka.
Za predstavljanje teksta izabrala sam ulomak iz šestog poglavlja prvog dijela.
"Nikakve perspektive.
Djeca od koje ništa neće biti.
Beznadni slučajevi.
I ja sam i u nižim i u višim razredima osnovne škole i u gimnaziji trdo vjerovao u taj život bez budućnosti.
To je štoviše prvo uvjerenje koje loš đak stekne.
-Čemu se s takvim ocjenama možeš nadati?
-Misliš da će te pustiti u peti razred? (U šesti, u sedmi, u osmi, u prvi gimnazije, u drugi...)
-Što misliš, kolika je vjerojatnost da položiš maturu? Budi tako dobar i izračunaj mi postotak!
Ili, kako je s pravim radosnim pokličem izjavila neka ravnateljica:
- Misliš da žeš položiti malu maturu, Pennacchioni? Nećeš ni u snu! Jesi li razumio? Ni u snu!
Sva je ustreperila.
Bar se neću pretvoriti u tebe, luđaknjo stara! Nikad neću biti profač, pšaučice jedna zapetljana u vlastitu mrežu, ti zatvorska ključarica koja ćeš do kraja života ostati prikovana za svoj radni stol. Nikad! Mi đaci dođemo i odemo, vi ostajete! Mi smo slobodni, avi ste završili na doživotnoj. Mi propaliteti nećemo nikamo dogurati, ali bar tjeramo svoje. Nećemo si cijeli život svesti na katedru kao najgori jadnici!
Vraćao sam prezirno milo za drago i hvatao se za pakosnu utjehu: mi odlazimo, profači ostaju, kod razrednog je šljama to česta tema razgovora u posljednjim klupama. Drugoredaši se hrane riječima.
Tada još nisam pojma imao da taj osjećaj kako si na doživotnoj robiji pogađa i nastavnike. Bez kraja ikonca opetuju ista predavanja pred razredima koji sliče kao jaje jajeteu, iz dana udan skrhani padaju pod teretom zadaća (ne možete zamisliti da je Sizik sretan ako viče gomilu zadaća!) nisam ni znao da je jednoličnost glavni razlog koj nastavnici navode kad odluče napustiti struku, nije mi bilo ni nakraj pameti da je nekima od njih zlo što se ne miču s mjesta dok učenici prolaze... NIsam znao ni da se i nastavnici boje za svoju budućnost: valja položiti agregaciju, doktorirati, prijeći na fakultet, otperjati prema kremi pripremne nastave za elitne fakultete, prebaciti se u znanstvenoistraživački kadar, klisnuti u inozemstvo, posvetiti se kreativnom radu, promijeniti područje i napokon se otarasiti tih bezveznih i osvetoljubivih prištavaca koji te zatrpavaju papurusinama; nisam znao da nastavnici na vlastitu budućnost ne misle samo kad se bave budućnošću vlastite djece i sutdijem svojih potomaka..."
No, saznao je. Daniel Pennac bio je 25 godina nastavnik u osnovnim i srednjim školama. I to ne elitnim, već često onim na periferiji, državnim. I to nakon što je bio drugoredaš, franc. "cancrerie" ili "cancre" - loš učenik, nesposobnjaković, učenik koji ne kroči utrtim putom školovanja, nego polako i naopako poput raka izdaleka kaska za učenicima koji su ga pretekli na putanji školskoga uspjeha. Duhovito, peckavo, inteligentno i jezgrovito, penakovski, autor nas vodi kroz tegbe svoga školovanja. Zanimljivo je to štivo zbog najmanje dva razloga: 1. tjera nas da se preispitamo kao nastavnici (koliko smo zbilja u razredu s našim učenicima); 2. ukazuje da i drugoredaš može na kraju postati planetarno znan i vrijedan (kad mu netko ukaže na njegovu vrijednost i oslobodi ga okova nepovjerenja u sebe i vlastite mogućnosti).
Pročitala sam djelo u dahu i to čak na plaži. Vjerujem da ćete i vi.