Krleža

- II. razdoblje hrvatske književnosti 20. st., 1929. - 1952.

- moderni monološko-asocijativni roman, psihološko-analitička drama, kraj romana; 3. čin drame prije konačnog raspleta

- intelektualci i umjetnici suprotstavljeni su kapitalistima i hedonistima

- raspravljanje o odnosu umjetnosti i znanosti (dvama tipovima spoznaje: racionalnoj/znanstvenoj/intelektualnoj i intuitivnoj/umjetničkoj/stvaralačkoj), navođenje primjera iz djela i ulomaka (slikarski doživljaji, intuitivna spoznaja kriminalnog u nama, borba sa vlastitim demonima, uočavanje biološke podloge likova)

- raspravljanje o odnosu pojedinačnog (osobnog) i općeg (društvenog) u osobama glavnih likova (Leona i Filipa), suprotstavljanje Ignjata i Leona i Filipa i Baločanskog, uočavanje sličnosti među Ignjatom i Baločanskim (pripadnici gornjogradskog, agramerskog sloja, uglednici - bankari i pravnici, političari), prepoznavanje biološke uvjetovanosti likova (Ignjat i Baločanski povode se za seksualnim nagonom, fatalne žene uvjetuju im sudbine - uvođenje likova Šarlote i Bobočke)

- Bobočkino mrtvo tijelo - naturalistički prikaz, objašnjavanje utjecaja naturalističke poetike u djelu (uvjetovanosti likova njihovim podrijetlom, strastima, prikazivanje ružne strane života, životinjsko u nama, citirati iz teksta te primjere)

-  smjestiti djela u kontekst vremena: razdoblje između dva svjetska rata, opći pesimizam, atmosfera klonuća koja se osobito očituje u svjetonazoru obrazovanih i osjetljivih pojedinaca sklonima introspekciji i samoanalizi poput Leona i Filipa, nemoć pred tiranijom kapitala. socijalistička kritika društva, prepoznati Krležin ljevičarski svjetonazor i kritiku kapitalizma

- uočiti doživljaj smrti kao naličja života, prepoznati težnju istini i umjetnosti kao katarzi kojom se čovjek oslobađa životinje u sebi

1. i 2. smjernica

Roman Povratak Filipa Latinovicza i drama Gospoda Glembajevi najvažnija su Krležina djela kojima je oblikovao svoju književnu poetiku i tipove junake i probleme kojima se bavio u većini svojega opusa, a njima i bitno utjecao na daljnji razvoj hrvatske književnosti. Oba su djela nastala u drugome razdoblju hrvatske književnosti 20. stoljeća, od 1929. do 1952., točnije četrdesetih godina. U drami Gospoda Glembajavi oštroj kritici podvrgava zagrebačku gornjogradsku gospodu i licemjernost njihova odnosa prema svijetu i samima sebi, ocrtavajući lik ciničnog i introspektivnog umjetnika Leona koji se već u uvodnom monologu pita o naravi ljudske spoznaje i doživljaju svoje promašenosti kao umjetnika. U romanu

Povratak Filipa Latinovicza,(1932), prvom hrvatskom modernom romanu dalje razvija taj lik iskorijenjena pojedinca koji se konačno spašava svojom umjetnošću.

3. - 5. smjernica

Ponuđeni ulomci s kraja su odabranih književnih djela i predstavljaju  likove u ključnim životnim situacijama: Filip pronalazi mrtvo tijelo Ksenije Radajeve Bobočke, žene s kojom je započeo neobičnu ljubavnu vezu tijekom boravka u Kostanjevcu (u koji je došao doznati ključnu životnu činjenicu o vlastitom biološkom podrijetlu), dok Leone Glembay razmišlja kako bi bilo dobro da može otići iz glembajevske krčme, sve manje uvjeren da može pobijediti glembajevsku krv u sebi. I Leone i Filip Latinovicz preosjetljivi su umjetnici, slikari, obrazovani eruditi i poznavatelji kulture i umjetnosti, no usamljeni u svojoj umjetničkoj spoznaji u svijetu profita i zarade u kojemu se kreću i iz kojega potječu. Licemjernost je ono što ih je otjeralo iz obiteljskoga doma, ali i želja i potreba da se suoče s demonima prošlosti vraća ih ponovno u njegovo okrilje.

Leone otkriva da je očeva slika koju je nosi u sebi fikcija s kojom se uzaludno borio, da je od oblteljskoga sjaja i raskoši i bogatstva ostala samo fasada koja će se sad oljuštiti. Uzvikuje bolno spoznavši: "Ništa ne će biti dobro! Ti znaš, Beatrice: ovog čovjeka ovdje ja sam dotukao! Ja sam htio da oborim jednog tvrdog, ogromnog Glembaja, a ono ondje bio je jedan desperater pred stečajem! " . Leone shvaća da je biološki uvjetovan: "Imala je stara Bárbóczyjeva pravo: Glembajevi su ubojice!". Pobjegao bi od Glembaja u sebi, ali sve više osjeća da je podlogom vezan uz svoju obitelj i njezine kriminalne nagone koji su oca Ignjata doveli do bankrota. Slične su aspoznaje i Filipa koji ponovno bježi od obitelji i na put želi povesti i Bobočku, ali za Bobu je prekasno, konačno je podlegla životu na koji je bila osuđena zbog svoje "erotičke inteligencije" kojom je zavela dva ministra i navela jadnu ženu da skoči s trećega kata. Baločanski ju je zaklao kao zvijer, pregrizao joj je grkljan. Upravo u tim se slikama najjasnije očituje Krležina sposobnost naturalističkoga slikanja.

6. i 7. smjernica

Zaključiti možemo da je Krleža svojim ključnim djelima, romanom Povratak Filipa Latinovicza i dramom Gospoda Glembajevi, dao oštru kritiku suvremenoga Zagreba, nemoćnih i introspektivnih intelektualaca koji se ne mogu odlijepiti od svoje podloge i nagona koji ih životno oblikuju unatoč svim njihovim nastojanjima. Leone će pokleknuti i predati se svojoj uzavreloj krvi i zaklati barunici, baš kao što je Baločanski pregrizao grkljan Bobi, a Filip će tek nemoćno opisati krvoločni prizor i tako se barem djelomično umjetnošću spasiti od konačne propasti. U očima naših umjetnika smrt je samo naličje života.

502 riječi