RANKO MARINKOVIĆ, RUKE
primjer učeničkog eseja: Petra Pajtak, 3. razred (Centar izvrsnosti za Hrvatski jezik) - 350 riječi
Ovaj ulomak iz teksta Ranka Marinkovića pisan je visokim književnoumjetničkim stilom. Istinitost te tvrdnje pokazat ću zaključcima i primjerima na temelju jezične raščlambe i stilističke analize.
Početnim rečenicama teksta dominira prijedlog zbog. Njegovu važnost sugerira ponavljanje, i doista – usporedbom uporabe prijedloga zbog i njemu sličnog radi pokazuje se da je njime pisac izrekao dublje značenje. Iako je to mogao učiniti izravnije, autor je koristio gramatička pravila kako bi naglasio da je radnja nenamjeravana, nesvjesna. Slično čini i u rečenici: „Tebe su tada nazivali Gvozdenom i Krvavom.“ Prema gramatičkom pravilu imenski dio predikata u ovoj rečenici mora biti u instrumentalu jer je upotrijebljen prijelazan semikopulativan glagol nazvati. Vidljivo je da autor bira specifičnu rečeničnu konstrukciju i glagol koji omogućavaju, dapače – zahtijevaju, uporabu instrumentala. Ona nije toliko česta pa, osim što ističe značenje tih dviju riječi, daje tekstu poetičnost.
Već pri prvom čitanju uočljivi su slikovit izraz i bogat jezik, kao i određena tečnost i melodioznost. Zvukovni ugođaj pisac postiže aliteracijom, posebno u primjeru trzaj tvojih prstiju. Od triju mogućih padežnih oblika imenice prst on koristi najprikladniji kako bi postigao trostruko ponavljanje glasova t i j. Zvučnost je prisutna zbog stilski obilježenih padežnih oblika (prstiju, ruku) i veznika (već umjesto nego) te naveska (tvoga zlatnog pera). Vještinu pisac pokazuje i umjerenošću; stilski obilježeni oblici ne zamijenjuju uobičajene svugdje gdje je to moguće, a nema ni inverzije.
O književnoumjetničkom stilu svjedoči i svojevrstan ležeran, neformalan odnos prema standardnom jeziku. Autor, naime, svjesno koristi pleonazam kako bi naglasio napisano (već samo, sitna točkica), iako se on u hrvatskom standardnom jeziku (osim u književnoumjetničkom i razgovornom funkcionalnom stilu) smatra nepravilnim. Također, on se igra riječima rastavljajući ih na slogove (pu-kao, cing-tao, pan-mukai). To čini i novotvorenicama (cing-tao, pan-mukai) čiju formu i smisao prilagođava svom tekstu. Time i aludiranjem na pučku etimologiju (plotom – plotunom) ostvaruje svoju individualnu slobodu pri korištenju jezika.
Sve navedeno – gramatika u službi semantike, zvučnost i izražajnost te licentia poetica – dokazuje da je ovaj tekst pisan biranim književnoumjetničkim stilom.
primjer učeničkog eseja (2. razred) - 640 riječi
Tekst Ranka Marinkovića pisan je visokim književnoumjetničkim stilom. Nakon jezične raščlambe i stilističke analize to sam uvidjela i pokazat ću to u ovom sastavku.
Marinkovićevo izvrsno poznavanje tehnika i služenje jezikom vidljivo je već u prve dvije rečenice odlomka iz novele Ruke u kojima se ponavlja prijedlog zbog. Taj prijedlog mogao bi se zamijeniti prijedlogom radi, no to bi tada umanjilo vrijednost te novele. Naime, veznik zbog izriče uzrok, a veznik radi namjeru. Marinković upravo u tim rečenicama želi istaknuti taj uzrok na koji je nemoguće utjecati. Slična uporaba pažljivo odabranog veznika prisutna je i u rečenici koja potom slijedi: „Tebe nije zanimalo kako su mu te riječi sletjele s jezika, nego si naprosto zapisala činjenicu.“ Veznik nego mogao bi biti zamijenjen veznikom već koji je također suprotni veznik i koristi se prilikom spajanja jesne i niječne rečenice u kontrastu. No veznik nego je stilski obilježen za razliku od veznika već i zbog toga ga je Marinković i odabrao. U toj istoj rečenici nalazi se i neobična personifikacija: „riječi su sletjele s jezika“ u kojoj je korišten prijedlog s. On odgovara na pitanje „Odakle?“ i dodatno pojačava tu sliku. Isti prijedlog pojavljuje se i kasnije, s imenicom strava, no ondje dolazi s naveskom a. Na to ukazuje pravilo da prijedlog dolazi s naveskom ukoliko se nalazi ispred imenica na s, š, z, ž ili imenica koje na početku sadrže suglasnički skup s tim slovima. No kod izraza „tvoga zlatnog pera“ pridjev zlatan pojavljuje se bez naveska. U ovom slučaju pridjev je određen jer se ispred njega nalazi posvojna zamjenica tvoj i u genitivu jednine dolazi do mogućnosti pojavljivanja naveska a. Marinković odabire upravo oblik bez naveska kako taj izraz ne bi zvučao dosadno, uobičajeno. Dakako, to nije jedini slučaj pomnog odabira oblika riječi u ovom tekstu. Osobito su pažljivo birani oblici imenica u genitivu množine. Na primjer, imenice ruka, noga i sluga u hrvatskom jeziku imaju dva oblika genitiva množine, s nastavkom –a i –u. U testu je korišten oblik ruku jer se odmah u nastavku te rečenice pojavljuje imenica u istom padežu i gramatičkom broju: riječi. U hrvatskom se jeziku obilježenim smatraju samoglasnici u i i. Upravo zbog toga Marinković odabire oblik ruku umjesto ruka. Isti primjer pojavljuje se i u rečenici: „... pratio je svaki trzaj tvojih prstiju ...“ u kojoj se suglasnik j pojavljuje više puta, u riječima trzaj i tvojih. Kako bi niz bio nastavljen, genitiv množine imenice prst glasi prstiju, a ne prsti ili prsta što je također gramatički ispravno. Slično je postizanje ritma ostvareno povezivanjem imenica vrtićem i plotom u instrumentalu jednine. Ovdje je riječ o alomorfima nastavka –em/-om za instrumental jednine imenica muškog roda koje završavaju na palatal (vrtić), tj. nepalatal (plot). Osim pažljivo biranih oblika imenica u ovom tekstu, česte su i igre riječima. Uporaba priloga nasmrt, nastalog od imeničko – prijedložnog skupa na smrt, u rečenici: „A bio je nasmrt blijed i usne su mu drhtale kao da se smrzava“ još dodatno pojačava dojam govoreći nam da je bio blijed kao mrtvac. Igra riječima prisutna je i kod stvaranja „kineskih“ riječi pu-kao i cing-tao. Kada bismo ih spojili, dobili bismo hrvatske riječi pukao i cinktao. No zapisane ovako, poput kineskih, donose onomatopeju koja izvrsno odgovara značenju hrvatskih riječi. U tekstu se također pojavljuju pleonizmi poput izraza sitna točkica. Jezično čistunstvo ne dopušta taj izraz, osim u književnoumjetničkom stilu, a u kontekstu ovog teksta njegovo korištenje u potpunosti je opravdano. Pridjev sitan nalazi se uz deminutiv te još više pojačava dojam i umanjuje tu točkicu. Slično je i s frazom već samo. Ona je nastala spajanjem suprotnog veznika i čestice koja služi za naglašavanje iskaza što je i uloga te fraze u kontekstu.
Marinković pomno odabire svoj jezični izričaj i to ne samo kako bi oblikovao osejbuni književni stil, već takvim jezičnim izričajem što preciznije izrazio temu svoga djela.
J. W. GOETHE, PATNJE MLADOG WERTHERA
primjer učeničkog eseja (429 riječi)
Johann Wolfgang Goethe njemački je pisac iz sredine 18. st. i početka 19. st. Pripada razdoblju predromantizma u Njemačkoj. Goethe zauzima važno mjesto u toj epohi jer je njegov roman Patnje mladog Werthera od svih romana 18. st. imao najširi odjek u svijetu. Današnjim rječnikom to bi značilo da je bio „bestseler“.
U ovom ulomku susrećem se temom prirode koja je u romantizmu vrlo bitna jer ondašnji književnici traže povratak prirodi. U prvom odlomku Werther uživa u prirodi: „Čudesna je vedrina obuzela cijelu moju dušu, nalik na slatko proljetno jutro, pa uživam od svega srca.“ dok se u drugom odlomku počinje žalostiti jer on kao umjetnik ne može tu ljepotu prenijeti na papir: „To su trenuci kad se, prijatelju, spušta na mene kao neka sumaglica, a svijet oko mene i nebo nada mnom kojoj počivaju u duši kao lik drage, tada me često zgrabi čežnja.“ Werther smatra da nikad nije bio veći umjetnik nego što je sad, ali ne bi mogao ni crte potegnuti jer ga priroda nadahnjuje i njezina je ljepota neiskaziva. To je i jedno od obilježja romantizma. Priroda je mjesto gdje pojedinac bježi u osamu i gdje se susreće sa samim sobom. Werther osjeća prisutnost Boga jer je on sve stvorio i svojom ljubavlju sve uzdržava i svime upravlja: „I tada osjetim prisutnost Svemogućega koji nas stvori na svoju sliku i priliku; ćutim kako se odasvud izvija i zrači Onaj koji je sušta ljubav i nas u vječnoj slasti i blaženstvu održava i nosi lebdeći...“. Werther baš ne voli ljude, već voli biti sam. Iz toga mogu zaključiti da je zadovoljan samim sobom jer samo zadovoljni ljudi mogu biti sami. To je vrlo bitno za sveukupni portret mladog Werthera i za cjelinu djela jer saznajemo njegove stavove o svijetu i Bogu koji se i kasnije javljaju u djelu. Ponuđeni ulomak se nalazi na početku djela. Meni se tema romana sviđa jer Werther opisuje svoju ljubav prema Lotti i o tome kako ju ne može imati pa mi ga je zato žao. Osjećaji koje Werther iskazuje, po mome mišljenju, ne mogu biti tako razarateljski i rušilački. Istina je da kad se u nekoga zaljubimo u koga se ne smijemo nezavidna situacija, ali ipak mislim da je Wertherovo iskazivanje osjećaja pretjerano.
Kao što sam već istaknula, roman je imao veliki odjek u svijetu. Po imenu glavnog lika razvio se i pojam verterizam koji označava svjetonazor i životni stil po uzoru na Werthera, tj. svi čitatelji su željeli biti kao on. Roman je i izazvao velik broj samoubojstava, posebno mladih ljudi, pa je bio zabranjen.
Napisala: Andreja Vusić, 3.d.
SOFOKLO, ANTIGONA
OČEKIVANI ODGOVORI
- ulomak je iz petoga čina tragedije Antigona
- Antigona je središnja drama trilogije o kralju Edipu koju čine drame Kralj Edip i Edip na Kolonu
- organske su trilogije drame radnjom i licima povezane te se sadržajno dopunjuju . Trilogija o kralju Edipu i prokletu Lajevu rodu jedna je od najpoznatijih dramskih trilogija ikad napisanih
- stihovi:
Za navijek čuvan dome kamo putujem
Ka svojim od kojih broj je najveći
Fersefasa* med mrtvima prihvatila;
A od njih zadnja ja i najružnije baš
Sad silazim dok žića ne navrših vijek.
Al' čvrstu gajim nadu da ću ocu svom,
Kad dođem, draga doći, draga majčice,
I tebi, draga tebi, brate premili:
Ta ja vas mrtve sama svojim rukama
I oprah i uredih: na grob žrtvu vamlih, a sad, Poliniče, tijelo ti
Sahraniv tvoje, takvu plaću ubirem
potvrđuju vezu s dramom Kralj Edip u kojoj umiru Antigonini roditelji.
Sofoklo reformira antičku tragediju uvodeći trećeg glumca, smanjivanjem kora s petnaest na dvanaest koreuta i dijeljenjem kora na dva polukora čime dinamizira radnju.
U ulomku se potvrđuje Antigonina tragična sudbina jer je osuđena na smrt zbog toga što je sahranila brata. Da je Antigona svjesna da se u nekim uvjetima ne treba protiviti ljudskim propisima i zakonima unatoč tuzi i očajavanju, potvrđuju stihovi u kojima govori kako bi postupila da je izgubila supruga ili dijete, no roditeljskom smrću izgubila je priliku da ponovno dobije brata pa stoga bratsku ljubav uzdiže nad sve druge ljubavi i mora se usprotiviti Kreontovoj zabrani kao što obrazlaže sljedećim stihovima:
Ta nikada se, ni da djeci mati sam
Ni muž da mrtav trune mi, ne prihvatih
Ja takva posla preko volje građana.
Pa kakvu zakonu to kažem za volju?
Da muž mi umre, drugoga bih dobila
I dijete s drugim ovo ako izgubim;
Al' kako roditelje meni krije Had,
Brat nijedan se više rodit ne može.
Po zakonu te takvu ja pretpostavih
Svim drugima, a Kreontu se učini
To grijeh i strašna drskost, brate premili.
Antigonina je veličina idealistična, Sofoklo želi da svi ljudi djeluju u skladu s pravim ljudskim vrijednostima. Ona ni u jednome trenutku ne dvoji, ne dovodi svoju odluku u pitanje, ne kaje se i ne sumnja, što dokazuje da je Sofoklo idealizirao ljude u skladu sa svojim predodžbama, a nije ih prikazivao kao Euripid sa svim ljudskim manama i strepnjama. Antigona hrabro kroči u grobnicu umjesto u bračnu ložnicu u kojoj će biti živa sahranjena na dan kad se trebala udati za svog zaručnika Hemona. Baš zato naziva grobnicu svojom bračnom ložnicom. Ovom snažnom metaforom Sofoklo upućuje na nepravednost Kreontove odluke da ugasi mladi ljudski život koj se još nije realizirao u braku i ljubavi unatoč protivljenju građana Tebe, pa čak i Hemonovim riječima. To dokazuju stihovi:
I sad me neudatu i bez svatova
Ovako rukom zgrabiv vodi: udaje
Ni djece ni tetošenja toga dječjega
Ne postigoh, već jadna tako sama ja
Bez prijatelja živa u grob k mrtvima
Sad idem. Kakav zakon božji pogazih?
Hemon je stigao prekasno. Antigona, živa sahranjena, sama je sebi prikratila muke - objesila se u grobnici, no time započinje niz samoubojstava: Hemonovo, Euridikino, i Kreont ostaje sam i kažnjen za svoja zlodjela jer je gazio božje zakone zbog svoga silništva.
Sofoklo piše heksametrima, tipičnim stihom antičkoga dramskoga i epskog pjesništva. Drame su mu nabijene lirskim i aforističkim iskazima koje možemo uočiti i u odabranom ulomku kad pjesnik koristi snažne metafore kao to su "grobe, bračna ložnice" ili oksimoronima i kontrastima u stihovima "bez prijatelja živa u grob k mrtvima/sad idem".
Djelo tjera na razmišljanje o pravdi i nepravdi, pravu i pravednosti, ljudskim i božanskim, moralnim vrijednosti.
ALBERT CAMUS
OČEKIVANI ODGOVORI
- otuđenje čovjeka, čovjek u graničnim situacijama, pobunjeni čovjek
- egzistencijalizam
- književnost do 60. godina 20. st.
- roman Stranac objavljen je 1942. godine
- primio Nobelovu nagradu za književnost
- Mersault je postao lik s kojim s poistovjetila cijela generacija
- Njegova ravnodušnost prema institucijama i ljudima koji ga okružuju ogledalo je uvjerenja da je sve što ga okružuje posvemašnja laž (poslijeratna generacija, gubitak ideala)
- Ulomak govori o Mersaultovu doživljaju zatvora, ulomak je s početka drugoga dijela romana, Marija je Mersaultova ljubavnica koja se željela udati za njega (i prema njoj je ravnodušan kao i prema majčinoj smrti ili samoj činjenici da je oduzeo čovjeku, Arapinu, život)
- Mersault o svojoj situaciji govori hladno i ravnodušno, nezainteresirano, detaljno opisuje prostor, izdvaja detalje što ukazuje na smirenost njegove svijesti i sposobnost da analitički prikazuje stvaranost (nema duševnog uzbuđenja i uznemirenosti koju bismo očekivali od zatvorenika), Mersault ubija Arapina zato što ga je uzrujalo žarko sunce,
- opis ima zadaću prikazati lice - stranca u svijetu bez smisla (kako Sartre definira čovjeka), otuđen čovjek nezainteresiran je za bliske osobe, dopušta da ga nose životne situacije, na preuzima odgovornost za svoj život, muče ga dosada, mučnina, tjeskoba
- Nakon odlaska u zatvor započinje suđenje Mersaultu , kulminira u osudi na smrt vješanjem te razgovoru sa svećenikom u kojem se uviđa ravnodušan odnos prema i toj temi, Mersault je ateist
DOBRIŠA CESARIĆ, BUBICA
OČEKIVANI ODGOVORI
- bubica je slučajni posjetilac u svijetu umjetnosti . Potkrepa:
"Večeras, kad sam čitao Homera,
Bubica jedna na knjigu mi sleti.
I tako se,
Bezazlena i mala,
Najednom našla među bogovima. "
- pjesnik i u ostalim svojim antologijskim pjesmama često literarizira banalne, obične teme: Slap ili Voćka poslije kiše i/ili Jesenje jutro (Obukoh se./Prozoru priđoh,/A vani: jesen./ Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu/ I cijelu mi sobu namiriše kišom./ Ne veli ni: zdravo!/ Sjedne./Zanesen/ Izusti:"Jesen".") i/ili pak Zidari ( Onoga dana dogradismo krov,/Visok i pristao./Pala je kiša i polila krov:/ On je blistao./ Oprasmo ruke./ Sjedosmo ručat,/ A pri objedu/ Pogledasmo često na blistavi krov- / Na našu pobjedu.) i/ili Kasna jesen i/ili Početak proljeća i/ili Breze na ulici samo su neki od naslova kojima potkrepljujem svoje razmišljanje. U svim tim pjesmama pjesnik polazi od običnog, svakodnevnog životnog iskustva, koje smo i sami doživjeli i osjetili i upravo je draž njegove poezije što uspijeva stihovima oblikovati tako obične trenutke za vječnost.
- bubica je postala pjesničkom temom voljom pjesnika/lirskoga subjekta:
"Stvorenjce malo, nek te ona sačuva,
Kao što jantar čuva druge bubice,
Što slučajno se u njem nađoše
Dok bješe smola još..."
- pjesnika dolazak bubice tjera na razmišljanje o smislu umjetnosti i umjetničkim temama: suprotstavlja uzvišeno i banalno, obično i genijalno, vječno i prolazno, sitno i krupno; oblikujući pjesmu kao niz opreka otkriva da je lirski subjekt taj koji literarnu temu uzdiže u vječnost; ne određuje tema veličinu umjetnine
- bubica postaje simbolom života koji pjesnik uzdiže nad literaturu, upravo tako tumačim stihove: „I bubica odjednom posta velika,/a bozi mali.“ Bubica,o neuko biće, nije zastrašena veličinom umjetnosti i bez straha se kreće među olimpskim bogovima i herojima o kojima pjeva otac književnosti - besmrtni Homer. Upravo ta činjenica postaje pokretačem nove umjetničke zamisli. Napisati neustrašivoj, maloj bubici - pjesmu. Pjesma će sačuvati bubicu od zaborava smrti i umiranja kao što jantarna smola čuva drevne bubice koje su u njoj uginule da bi živjele u vječnosti našega divljenja. Upravo te dihotomije govore o pjesnikovu razmišljanju o temama vječnosti i prolaznosti, a baš su te teme zaokupljale i Dragutina Tadijanovića, Cesarićeva suvremenika i lirskoga suputnika, u pjesmi Prsten koji prelazi s ruke na ruku stoljećima i prenosi priču života, jer jantar se najčešće koristi za izradu nakita, onaj sa zarobljenim bubicama. Tadijanovićev je kamen karneol, Cesarićev jantar, no oba svjedoče o želji da riječ nadvlada tajnu umiranja.
- pjesma je ispjevana slobodnim stihom, tim se stihom pjesnik opire heksametrima Ilijade i Odiseje, umjesto velikih i stalnih ukrasnih pridjeva bira svakodnevni, razgovorni rječnik, tek jedno retoričko pitanje i uporaba aorista i imperfekta čine tekst dinamičnim i suodnosnim s Homerom. Zanimljiva je i uporaba leksema za izricanje sitnog: trun, stvorenjce kojima snažnije naglašava opreku prema velikim bozima i titanima. Priroda je uzdignuta na razinu simbola (grafostilemom, uporabom velikoga slova).
- Cesarić otvara teme koje su danas uobičajene u pjesništvu, naravno da svakodnevni život ima svoje mjesto u literaturi, no ne treba zbog toga zanemariti na velike, važne, teške i filozofske teme kojima se bave neki drugi pjesnici, poput Ujevića, Šimića, Kaštelana ili Mihalića.
EDGAR ALLAN POE, CRNI MAČAK
OČEKIVANI ODGOVORI
- lokalizacija: ulomak s početka kratke priče
-književnopovijesno razdoblje: američki romantizam, vrsta: kratka priča
- odnos pripovjedača i mezimca: najprije je skladan i pun ljubavi i poštovanja, kasnije se narušava odnos pripovjedača i ukućana, no mačak je pošteđen iako na kraju i on postaje žrtva obiteljskoga nasilje koje je uzrokovano alkoholizmom
-potkrepe:Iz dana u dan postajao sam sve zlovoljniji, sve razdražljiviji, sve bezobzirniji prema osjećajima drugih. Dopuštao sam sebi, da svojoj ženi govorim jezikom pijanaca. Naposljetku sam je čak stvarno zlostavljao. Dakako da su i moji mezimci imali priliku da osjete promjenu u mojem raspoloženju. Ne samo da sam ih sada zanemarivao, nego sam ih i zlostavljao.
- figure misli: gradacija
- simboli: Demon Pića, Pluton
- Misli o alkoholizmu i starenju: Ali moja me je bolest shrvala – jer kakva je bolest ravna Alkoholu? – te je na kraju krajeva i Pluton, koji je sad stario i dosljedno postajao donekle mrzovoljan – čak i Pluton počeo na sebi osjećati posljedice mojega lošega raspoloženja.“
MARIN DRŽIĆ, DUNDO MAROJE
OČEKIVANI ODGOVORI
A) lokalizacija: Dubrovnik, sredina 16. stoljeća, renesansa na hrvatskoj obali
B)književne vrste: pastorale (Tirena, Grižula, Venera i Adon), komedija u stihovima (Novela od Stanca), komedije u prozi,eruditne komedije (Pomet, Dundo Maroje, Skup, Džuho Krpeta, Tripče de Utolče, Arkulin, Pjerin); tragedija (Hekuba), petrarkistička poezija, pisma
C) uzori i utjecaji: uzore je našao u talijanskoj dramaturgiji svoga vremena koju je upoznao za školovanja u Sienni u Italiji (bio je vjerojatno vođa dramske družine koja je kažnjena zbog izvođenja djela lascivna/prostačka sadržaja) – Machiavelli, Ariosto (dramatičari), antičkoj komediji atelani (Skup), i Boccacciovim novelama. Kad je Držić umro, Shakespeare je imao 3 godine: Držić otvara teme koje će obrađivati i Shakespeare – ivanjska vjerovanja u Noveli od Stanca, Boccaccio kao uzor u izboru sižea, maniristički odnos prema temama ljubavi i života (Držićevi seljaci pravi su seljaci i pastiri a ne učeni, preodjeveni plemići isto kao i Shakespeareovi, ismijava se petrarkistički model iskazivanja ljubavi). Moliere koji dolazi u prosvjetiteljstvu također obrađuje teme ljudske pohlepe, prijetvornosti, zlobe kao i Držić.
ANALIZA ULOMKA
- LIK DUGI NOS
Dugi je Nos negromant, čarobnjak. Možemo ga povezati sa sličnim licima u hrvatskoj književnosti: Matijašom Grabancijašom Dijakom Tituša Brezovačkog, Petricom Kerempuhom Miroslava Krleže. Dugi je Nos prolog, tj. lice koje se pojavljuje samo u tekstu koji prethodi dramskoj radnji i nije s njome u vremenskoj ni prostornoj vezi.
- IDEJA TEKSTA PROLOGA
Prolog Dugi Nos iznosi pred publiku veliku tajnu, sekret, o ljudima nazbilj i ljudima nahvao koju je saznao u putujući svijetom i dospjevši u Stare Indije zahvaljujući svojemu čarobnjaštvu. Citirani dijelovi teksta upućuju na izokrenutu stvarnost:"Znate er kad se, jes tri godine, od vas odijelih, ončas se uputih put Indija Velicijeh, gdje osli, čaplje, žabe i mojemuni jezikom govore. Otole obrnuh put Malijeh Indija, gdje pigmaleoni, čovuljici mali, s ždralovi boj biju. Otole otegnuh nogâ k Novijem Indijama, gdje vele da se psi kobasami vežu, i da se od zlata balotami na cunje igra, gdje od žaba kant u scjeni biješe kako među nami od slavica."
Taj tekst književna znanost dovodi u vezu s urotničkim pismima koja je Marin DRžić pisao knezu Cosimu I. Mediciju u Firenzu, tad najmoćnijem vladaru jedne talijanske republike kojemu se divio i Nicolo Machiavelli u svome djelu Vladar (Il Principe), na temelju kojeg nastaje filozofski smjer, svjetonazor – makijavelizam – koji zastupa ideju jake vlasti kojoj su dopuštena sva sredstva radi ostvarivanja stabilne države. Prolog Dugog Nosa zapravo je filozofska rasprava o ideji ljudskosti i poštenja, vlasti i bezvlašća. Dugi Nos je u Starim Indijama uvidio da je prije našega vremena bilo pravednije: "Tuj ne ima imena moje i tvoje, ma je sve općeno svijeh, i svak je gospodar od svega.“ Raj zemaljski, zlatno doba čovječanstva kad je vladao dobri bog Saturno /Kron prikazan je konvencijom pastoralne književnosti kao „ljupko mjesto"(locus amoenus): „veselo i slatko brijeme od prolitja, gdi ga ne smeta studena zima, i gdje ruži i razlikomu cvitju ne dogara gorušte ljeto, i gdje sunce s istoči vodi tihi dan samo od dzore do istoči i od istoči do dzore; a svitla zvizda danica ne skriva se kako ovdi meu vami, ma svitlo svoje lice na bilomu prozoru na svak čas kaže; a dzora, koja rumenimi i bijelim ružami cafti, i ne dijelja se s očiju od drazijeh ki ju gledaju; a slatki žuber od razlicijeh ptica sa svijeh strana vječno veselje čine. A ostavljam vode bistre, studene ke, odasvud tekući, vječnu hranu zelenim travam i gustomu dubju daju; a bogata polja ne zatvaraju dračom slatko, lijepo, zrjelo voće, ni ga lakomos brani ljudem, ma otvoreno sve svakomu stoji.“
U tekstu se može prepoznati i antička vjera u ljudske vrijednosti: razum, poštenje, vrline i uživanje u životu uz lucidno i inteligentno dijeljenje zajedničkih dobara. (kao da je čitao Utopiju Tomasa Morusa).
Komedija Dundo Maroje ima još jedan prolog koji nas podsjeća da toj komediji prethodi izgubljena komedija Pomet i najavljuje dramski zaplet.
Prolog iznosi pred publiku siže događaja koji prethode dramskoj radnji, taj je prolog sličniji prolozima eruditne komedije koji su preuzeti i grčke i rimske antike.
LJUDI NAZBILJ I LJUDI NAHVAO
Ljudi nazbilj nositelji su ideje razuma i ljepote: „A ljudi koji te strane uživaju ljudi su blazi, ljudi su tihi, ljudi mudri, ljudi razumni. Narav, kako ih je uresila pameti, tako ih je i ljepotom uljudila: svi općeno uzrasta su učinjena; njih ne smeta nenavidos, ni lakomos vlada; njih oči uprav gledaju, a srce im se ne maškarava; srce nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli; i, za dugijem mojijem besjeđenjem ne domorit vam, ljudi su koji se zovu ljudi nazbilj.
Ljudi nahvao sliče Indijancima koje su opisivali mornari s prekomorskih brodova, njihov je fantastični opis Držić povezao i s dubrovačkim pokladnim maskama koje su se u vrijeme izvođenja drame mogle vidjeti na dubrovačkim ulicama:„ovi obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, žvirati, barbaćepi i s koze udreni i, za u kraće rijet, ljudi nahvao, počeše se plodit i miješat s ženami nazbilj po taki način, er se ljudi nahvao toliko počeše umnažat, er poče veće broja bit od ljudi nahvao neg ljudi nazbilj. I ti ljudi nahvao od ruke im ide učinit jednu konjuru, da iz gospoctva izagnu ljudi nazbilj.“ Ljudi nazbilj u Starim Indijama istjerali su ljude nahvao iz svojega kraljevstva pa se oni sad šire našim svijetom i teško je prema Držiću razabrati koji su pravi ljudi a koji nisu.
SINTEZA
Ljudi nahvao i ljudi nazbilj imaju alegorijski i simbolički karakter jer Držić kao pučanin zastupa tada prevratničku ideju: da i građanstvo ima pravo na sudjelovanje u vlasti, pa su stoga njegovi ljudi nazbilj zapravo sluge (Pomet, Popiva, Petrunjela) koji vladaju sudbinama svojih gospodara (Uga Tudeška, Mara, Laure) uređujući im njihove ljubavne živote i obiteljske zavrzlame. Glavni intrigant u tekstu Pomet Trpeza nositelj je toga renesansnog svjetonazora, on je „pravi čovjek ki se umije vladat“. Iako djelo nije sačuvano u cijelosti, možemo pretpostaviti da je svako pravo lice dobilo što je zaslužilo: Pomet Petrunjelu i dukate, Pera Mara, Laura Tudeška, Maroje izgubljeno blago, a sve zahvaljujući „kralju od ljudi“ Pometu.
ZAKLJUČAK
Vjerujem da je i danas teško razabrati kojim se ljudima srce maškarava, a koji srce nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli.
ANTUN BRANKO ŠIMIĆ, GORENJE
NATUKNICE
- hrvatska avangarda, književno razdoblje od 1914. -1929., ekspresionist, autor pjesničke zbirke: Preobraženja
- uzori i utjecaji: austrijski časopis "Der Sturm", njemački ekspresionisti (slikarske škole Plavi jahač i Most), obrazlaže u književno poetičkom tekstu "Tehnika pjesme", G. Apollinaire (pjesmoslike)
-primjeri iz pjesme: grafički oblik pjesme, jaka koloristika, simbolika boja (crveno i plavo), plamen, gorenje tipičan ekspresionistički motiv
- tema pjesme gorenje je ljubavni plamen, tjelesna žudnja
- motivi šipka i krvi su simbolički povezani (šipak je ekspresija unutarnje vatre, gorenja krvi, ljubavne vatre), iz konteksta pjesničke zbirke znamo da pjesnik govori o zagrobnoj ljubavi (eros-tanatos) to je uočljivo i u stihovima: "Ti bježiš k meni/ preplašena od grana u mraku/ i ćutiš" (nije posve jasno je li lirski subjekt živ ili mrtav), ali zvijezde šute (a one simboliziraju vječnost, duhovnost, ezoteriju, smirenost, transcendenciju) - stoga ovo je trenutak posve tjelesni, oslobođen bilo kakve duševne smirenosti - zato u pjesmi prevlast dobiva vruća, zemaljska crvena boja (boja krvi, najvažnije tjelesne tekućine što nosi život). Slika je obojena u crveno.
- ostali motivi: zvijezde - tijelo (vječnost - prolaznost), svjetlost - tama, istok - zapad (plavi - crveni), unutra (tijelo gori) - vani (šipci), unutra (vrisak - usklična rečenica) - vani (nijemo gorenje u vrtu).
- ostali motivi potvrđuju da je pjesma karakteristična za Šimićevu poetiku i da se u njoj pojavljuju temeljne opreke i da pjesma odgovara ekspresionističkoj poetici (očuđenja/odstvarnjenja stvarnosti).
- stilske figure: antiteza/opreke (vidi gore); simbolika (šipak - simbol tjelesne žudnje, ljubavne vatre), epiteti (rasprsnuti, plavo i dr.), metafore (krv se cijedi - šipkov sok), personifikacija (zvijezde ne će da se jave)
- 4. strofa: retoričko pitanje
- 5. strofa - metafora (šipci prskaju i gore u nama) - erotična slika sjedinjenja (ja i ti)
Pjesma je žudnja za tjelesnim sjedinjenjem, stoga tu duševne kategorije staju (zvijezde ih simboliziraju), taj se trenutak treba dogoditi sad!
- stih: slobodan
- strofa: slobodna grafička organizacija
- ritam je ostvaren osebujnim ponavljanima (u konkretnoj pjesmi ponavljanjem riječi gorenje i šipak), aliteracijama i asonancama (e, o i c i g), opkoračenjem i prebacivanjem (5. strofa).
- uzori i utjecaji: Šimić ima uzor u G. Apollinaireu (pjesnički grafizam), utjecao je na Tadijanovića i Pupačića.
IVAN ARALICA, PSI U TRGOVIŠTU
NATUKNICE
-ulomak je s s kraja prvoga od triju dijelova romana, dio je pisma koje Antun Vrančić piše bratu Mihovilu u Šibenik, Antun je ujak Fausta Vrančića, sastavljača prvog hrvatskog rječnika i izumitelja padobrana
- A. Vrančić - humanist, diplomat, političar, pjesnik, putopisac na dvoru Ivana Zapolje
- tema: odnos pojedinca i vlasti u bilo kojem povijesnom razdoblju
- motivacija naslova: uzrečica - Psi laju, karavane prolaze.
- argument: A sad, dragi Mihovile, kad ih učisto prepisane šaljem u Šibenik, mogu ti sasvim pouzdano reći da su moje priče o Sulejmanovim sinovima nikle iz mojih snova. Ona o princu Mustafi iz sna o „karavani“, ona o bratu mu Džihangiru iz sna o „psima u trgovištu“. Ti ćeš reći da sam to i na početku pisanja znao, da sam ih iz tijesta tlapnje i umijesio.“
- uloga snova: priči daju univerzalno svevremensko značenje, smanjuju cenzuru morala
-usložnjavanje priče: pripovijest u pripovijesti, parabola
-temeljni postupak: alegorija, reciklaža, priča u priči, subjektivizacija, višeglasje
- likovi: Vrančić, Sulejman Veličanstveni, Mustafa, Džihangir, Nurbanu, Rokselana
- vrsta: novi povijesni roman
- epoha : postmodernizam
ESEJ
Ivan Aralica uspješno razrađuje svima poznatu arapsku uzrečicu "Psi laju, karavane prolaze" na razinu opsežnog alegorijskog romana u tri dijela: Nekamo moraš, Mač samosjek i Koža za bubanj koji tipičnim postupkom za epohu postmodernizma reciklira poznate priče zaodijevajući ih u novo pripovjedačko ruho.
Ulomak ponuđen za tumačenje preuzet je s kraja prvog od tri dijela romana, a dio je pisma koje humanistički pjesnik, putopisac i diplomat Antun Vrančić piše iz Carigrada 1568. svome bratu Mihovilu, ocu Fausta – sastavljača prvog hrvatskoga rječnika i izumitelja padobrana -u rodni Šibenik, očekujući povoljan ishod svoje treće diplomatske misije u Otomansko Carstvo u potrazi za mirom na nemirnoj hrvatsko-turskoj granici gdje su svoj život netom dali i sigetski junaci predvođeni Nikolom Šubićem Zrinskim. U tom se ulomku najavljuje glavna tema djela: odnos pojedinca i vlasti u bilo kojem povijesnom razdoblju koji je ovdje metaforički iskazan dvjema sintagmama iz narodne predaje: „psi laju“ dok „karavane prolaze“. Pripovjedač naslovnu sintagmu objašnjava sljedećim iskazom: „A sad, dragi Mihovile, kad ih učisto prepisane šaljem u Šibenik, mogu ti sasvim pouzdano reći da su moje priče o Sulejmanovim sinovima nikle iz mojih snova. Ona o princu Mustafi iz sna o „karavani“, ona o bratu mu Džihangiru iz sna o „psima u trgovištu“. Ti ćeš reći da sam to i na početku pisanja znao, da sam ih iz tijesta tlapnje i umijesio.“
Pripovjedač se poslužio snovitom vizijom kako bi povijesnoj priči dao univerzalno, svevremensko značenje, a istovremeno se i odmaknuo od pozicije sveznajućeg „božjeg oka“ kakvim su se prikazivali hrvatski pisci povijesnih romana 19. stoljeća. Snovi u ponuđenom ulomka nude pripovjedačevo tumačenje stvarnih povijesnih događaja. Unatoč pročitanim povijesnim kronikama, memoarima i drugim dokumentima, pripovjedač nudi svoju osobnu viziju (san) povijesnih zbivanja. Tako zaobilazi neutralnu poziciju kroničara izabranoga povijesnog razdoblja i uzima aktivnu ulogu komentatora povijesnih ličnosti i njihovih sudbina.
Progovarajući na usta Antuna Vrančića, koji bi već svojim političkim misijama zaslužio svoje mjesto u povijesti hrvatske kulture i da nije napisao prvi hrvatski putopis, doduše na latinskome – Putovanje iz Budima u Drinopolje, Ivan Aralica i sam uzbuđeno shvaća da čovjek ne može ništa kazivati a da sebe ne razotkriva. Čini mi se da je Araličino pripovijedanje o zbivanjima na dvoru Sulejmana Veličanstvenoga i njegovim osobnim ljubavnim i vlastodržačkim previranjima, progovorio o povijesti svojega vremena i naroda. Iz te perspektive čini mi se da su sve priče, i glavne i sporedne, zapravo autorovo traženje puta do sebe i spoznavanja stvarnosti koja nas okružuje.
Postavivši strukturu novoga povijesnog romana, čiji je glavni predstavnik, Ivan Aralica, nudi višeglasnost i subjektivnu viziju izabranih povijesnih trenutaka, pa nam se svako od ponuđenih viđenja čini legitimnim i mogućim. Svaka priča s kojima se susrećemo: Antunova, Sulejmanova, Nurbanina, Rokselanina, Mustafina, Džihangirova i njihove priče koje su nam ispričali (recimo samo Priča o vladaru žitnoga polja) ponovno gradi sliku povijesnoga događaja kojemu pričanje svjedoči – umorstvu sultanovih sinova kao vječita straha moćnika od gubitka vlastodržačke moći pa čak i po cijenu zatiranja vlastita sjemena. Karakteristika je novog povijesnog romana individualizacija povijesti, ali i njezina univerzalna ponovljivost. Slažem se s tvrdnjom da se povijesne priče uvijek iznova zaodjevene u nove društvene kostime. Evo samo jednog primjera iz dnevnih vijesti – Egipat je gotovo završio u krvi jer se jedan silnik nevoljko odrekao svoga prijestolja!