Kafka i Camus

ZADATAK ZA PISANJE ŠKOLSKOGA ESEJA

Franz Kafka, Preobrazba

Albert Camus, Stranac

Polazno pitanje

Kako bliski trenutak smrti utječe na misli i osjećaje likova te njihovo razmišljanje o odnosima s drugim ljudima?

Uputa

Školski esej oblikujte s obzirom na zadani zadatak. Oblikujte ga kao zaokruženu cjelinu s uvodom, razradom i zaključkom. Pazite da Vaš školski esej bude pravopisno, gramatički i leksički točan. Sve smjernice morate uvrstiti u školski esej.

Školski esej mora imati najmanje 440 riječi.

POLAZNI TEKSTOVI

TEKST I.

Kada je završio obrtanje, odmah je počeo puziti natrag. Čudio se velikoj udaljenosti koja ga je dijelila od njegove sobe, te uopće nije shvaćao kako je, onako slab, maloprije mogao prevaliti isti put, a da to gotovo nije ni primijetio. Imajući gotovo uvijek na pameti samo brzo puzanje, jedva je obraćao pažnju na to kako ga nije smetala nijedna riječ, nijedan povik njegove obitelji. Tek kada je već prelazio prag svoje sobe, okrenuo je glavu, ali ne sasvim, jer je osjećao kako mu se vrat koči, no, ipak još primijeti kako se oko njega nije ništa promijenilo, osim što se sestra digla. Njegov posljednji pogled letimično pade na majku koja je sada bila već potpuno utonula u san.

Čim se našao u svojoj sobi, vrata su izvana naglo zatvorili, povukli rezu i zaključali ih. Na iznenadnu buku iza sebe Gregor se toliko prestraši te mu noge zaklecaše. Bila je to sestra koja se toliko požurila. Ona je već tamo stajala i čekala, a zatim je, lakonoga, poskočila naprijed. Gregor je nije ni čuo da dolazi. Doviknula je roditeljima »Konačno!« dok je zakretala ključ u bravi »A sada?« upita se Gregor i pogleda u mraku oko sebe. Ubrzo je otkrio da se sad uopće više ne može ni maknuti. Nije se tome čudio, prije se moglo reći da mu se činilo neprirodnim što je dosada mogao hodati pomoću svojih tankih nožica. Inače se osjećao srazmjerno lagodno. Osjećao je, doduše, bolove u čitavom tijelu, ali mu se činilo da malo- -pomalo jenjavaju i da će, najposlije, sasvim minuti. Jedva da je još osjećao istrulu jabuku u leđima i upaljena mjesta oko rane koja bijaše sva pokrivena mekom prašinom. Svoje se obitelji prisjećao s ganućem i ljubavlju. Njegovo mišljenje o tome kako mora nestati, bijaše, ako se možemo tako izraziti, još odlučnije od sestrina mišljenja. U tom stanju praznog i mirnog razmišljanja ostao je sve dok ura na tornju nije otkucala treći jutarnji sat. Još je doživio kako je pred prozorom posvuda počelo svitati. Onda mu glava, i protiv njegove volje sasvim klone, a iz nozdrva mu se oteo posljednji slabi dašak života.

TEKST II.

Povazdan mi je molba za pomilovanje bila na pameti. Mislim da sam se okoristio tom mišlju što sam najbolje mogao. Računao sam ono što mi je ostalo, i iz tog svog premišljanja izvlačio sam najviše koristi. Uvijek sam polazio od najgore pretpostavke — molba mi je odbijena. »E, pa onda ću umrijeti!« Prije nego ostali, očito. Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi živjeti. Uglavnom sam znao da je gotovo svejedno hoću li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini života, jer će, naravno, u oba slučaja drugi ljudi i druge žene i dalje živjeti, i to na tisuće godina. Zaista, ništa nije jasnije od toga. Uvijek ću ja biti onaj koji će umrijeti, bilo sada, bilo za dvadeset godina. U taj tren omeo bi me malo u prosuđivanju strahovit potres koji bih osjetio u sebi pri pomisli da bih mogao poživjeti još dvadeset godina. Ali je trebalo samo da ga svladam zamišljajući što bih mislio za dvadeset godina, kad bih se opet našao u istom položaju. Čim se mora umrijeti, očito je da nije važno kako i kada. Dakle (a najteže mi je bilo da ne smetnem s uma sve ono što je to »dakle« značilo u mom umovanju), dakle, moram se pomiriti s mišlju da će mi odbiti molbu. U tom trenutku, tek u tom trenutku imao sam, da tako kažem, pravo, dopuštao sam u neku ruku sam sebi da razmotrim i drugu pretpostavku — da me pomiluju. Tu je bilo neugodno to što sam morao obuzdavati pomamni zanos krvi i tijela koji mi je palio oči bezumnom radošću. Morao sam se truditi da zatomim taj krik, da ga urazumim. Morao sam biti prirodan čak i pri toj pretpostavci ne bi li pomirenost sa sudbinom pri onoj prvoj pretpostavci ostala što vjerodostojnija. Kad bih u tome uspio, imao sam sat mira. To je ipak valjalo cijeniti.

Albert Camus, Stranac

SMJERNICE

• U uvodu:

− ukratko predstavite autore i djela

− u jednoj ili više rečenica oblikujte tvrdnju kojom ćete odgovoriti na polazno pitanje i tako

najaviti ono o čemu ćete pisati u središnjemu dijelu eseja.

• U središnjemu dijelu eseja razradite i argumentirajte svoju tvrdnju kojom ste odgovorili na

polazno pitanje tako da argumentacija:

− proizlazi iz razumijevanja obaju djela u cjelini

− proizlazi iz sadržajne i stilske analize polaznih tekstovai njihove uloge u djelu u cjelini

− bude povezana s književnopovijesnim kontekstom u kojima su djela nastala.

Svoj tekst rasporedite u odlomke koji su jasno, logično i smisleno povezani.

• U zaključku sažeto istaknite ono najvažnije o čemu ste pisali u središnjemu dijelu eseja.